Službeni glasnik BiH, broj 43/26

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U-17/25, rješavajući zahtjev Suda Bosne i Hercegovine (sutkinja Nada Papo), na osnovu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 61. stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija Marin Vukoja, sudija Larisa Velić, sutkinja na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odlučujući o zahtjevu Suda Bosne i Hercegovine (sutkinja Nada Papo) za ocjenu ustavnosti Zakona o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 90/05, 32/07, 17/13, 5/14, 40/14, 48/15, 77/20, 9/23, 29/23 i 79/24),

utvrđuje se da Zakon o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 90/05, 32/07, 17/13, 5/14, 40/14, 48/15, 77/20, 9/23, 29/23 i 79/24) nije u skladu sa članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što ne sadrži odredbe o naknadama stručnom osoblju Suda Bosne i Hercegovine za obavezno dežurstvo ili pripravnost za rad.

Nalaže se Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 61. stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, najkasnije u roku od šest mjeseci od dana objavljivanja ove odluke u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" uskladi Zakon o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 90/05, 32/07, 17/13, 5/14, 40/14, 48/15, 77/20, 9/23, 29/23 i 79/24) u pogledu naknada stručnom osoblju Suda Bosne i Hercegovine za obavezno dežurstvo ili pripravnost za rad sa članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda, u roku iz prethodnog stava obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama preduzetim s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

1. Sud Bosne i Hercegovine (sutkinja Nada Papo; u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva) podnio je 3. aprila 2025. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu kompatibilnosti Zakona o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 90/05, 32/07 i 77/20 ¹; u daljnjem tekstu: sporni zakon) sa članom I/2, članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Podnosilac zahtjeva je 19. marta 2026. godine urgirao donošenje odluke, a podnescima od 2. i 3. aprila 2026. godine dopunio je zahtjev dostavljanjem dokumentacije.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Predstavnički dom), Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Dom naroda) i Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) zatraženo je 4. septembra 2025. godine da dostave odgovore na zahtjev.

3. Predstavnički dom, Dom naroda i Pravobranilaštvo su u periodu od 30. septembra do 16. oktobra 2025. godine dostavili odgovore na zahtjev. Sud BiH je 2. i 3. aprila 2026. godine dostavio Ustavnom sudu precizirane interne akte i presude (vidi tač. 12−14, 17, 18. i 19. ove odluke).

III. Zahtjev a) Predmet povodom kojeg je zahtjev pokrenut

4. Podnosilac zahtjeva je naveo da se pred Sudom Bosne i Hercegovine vodi parnični postupak po tužbi M. P. i drugih (1−44; u daljnjem tekstu: tužioci) protiv Bosne i Hercegovine, zastupane po Pravobranilaštvu, po tužbenom zahtjevu koji glasi:

Utvrđuje se da je tužena povrijedila pravo jednako postupanje prema tužiteljima u odnosu na druge zaposlenike na način što je propustila da im osigura naknadu za dežurstvo, odnosno stanje pripravnosti, pa se shodno tome nalaže tuženoj da izvrši radnje kojima se uklanja diskriminacija tako što će regulirati pravo tužitelja na naknadu za dežurstvo, odnosno stanje pripravnosti, pri tome poštujući princip jednakosti pred zakonom.

Nalaže se tuženoj da tužiteljima, na ime naknade materijalne štete zbog neisplaćivanja naknade za dežure, odnosno vrijeme pripravnosti, za razdoblje od 18. oktobra 2021. godine do 18. oktobra 2024. godine, isplati iznos od po 100,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 18. oktobra 2021. godine pa sve do konačne isplate.

b) Navodi iz zahtjeva

5. Podnosilac zahtjeva je naveo da tužioci pripadaju stručnom osoblju Suda BiH, odnosno pravnim savjetnicima i stručnim saradnicima koji su zaposleni u Sudu BiH. Dalje se navodi da tužioci, pored svog redovnog radnog vremena, također obavljaju dežurstva. To podrazumijeva da su u stanju pripravnosti za vrijeme dežurstva kako bi u slučaju potrebe mogli obavljati neophodne poslove i zadatke. Za to vrijeme, kako je navedeno, tužioci ne smiju planirati nikakvo putovanje ili slično jer moraju biti uvijek u pripravnosti kako bi se na poziv mogli odmah javiti i pristupiti u instituciju Suda BiH. Podnosilac zahtjeva ističe da je neophodno prisustvo tužilaca jer se bez njih nijedna radnja u krivičnom postupku ne bi mogla izvršiti nakon redovnog radnog vremena, poput pritvorskih predmeta i sl. Naime, podnosilac zahtjeva ukazuje da je prisustvo tužilaca neophodno kako bi se izvršilo otvaranje predmeta, zaduživanje i predaja predmeta. U vezi s tim, podnosilac zahtjeva navodi da je Ustavni sud u pogledu iste naknade utvrdio da sporni zakon nije u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine jer ne sadrži odredbe o naknadama na ime dežurstva/pripravnosti za sudije i tužioce.

6. U odnosu na pravni osnov, podnosilac zahtjeva navodi da je radnopravni status tužilaca reguliran kako odredbama Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine tako i odredbama spornog zakona. Međutim, odredbama navedena dva zakona uopće nije regulirana novčana naknada za period obavljenog dežurstva, odnosno stanja pripravnosti. S druge strane, podnosilac zahtjeva ističe da su te naknade predviđene odredbom člana 35. stav 3. Zakona o radu ("Službene novine FBiH" br. 26/2016, 89/2018 i 23/2020 – odluka US, 49/2021 – dr. zakon i 103/2021 dr. zakon), odredbom člana 56. st. 2, 3. i 4. Zakona o radu ("Službeni glasnik RS" br. I/2016, 66/2018, 91/2021 – odluka US i 119/2021), odredbom člana 38. stav 1. tač. 5. i 6. Granskog kolektivnog ugovora elektroprivredne djelatnosti u FBiH ("Službene novine FBiH" broj 12/21), odredbom člana 35. stav 2. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i radnika u oblasti cestovnog saobraćaja za teritoriju FBiH ("Službene novine FBiH" broj 103/21), odredbom člana 49. stav I tačka 6. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i radnika za djelatnost proizvodnje i prerade metala u FBiH ("Službene novine FBiH" broj 63/21), odredbom člana 26. stav 2. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti FBiH ("Službene novine FBiH" broj 32/21) i odredbom člana 74. Kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u organima državne službe Kantona Sarajevo ("Službene novine KS" broj 12/21).

7. Zatim, podnosilac zahtjeva ističe da se tužbeni zahtjev iz tužbe zasniva na stavu tužilaca da su – zbog toga što sporni zakon nije regulirao pitanje označenih naknada – stavljeni u nepovoljniji položaj spram zaposlenih koji imaju pravo na tu naknadu. Navedeno je da tužioci smatraju da za takvo zakonsko rješenje ne postoji razumno obrazloženje ni u pogledu javnog interesa koji se želi postići niti u smislu načela proporcionalnosti i adekvatnosti, a to je zbog toga što takva zakonska rješenja zadiru u pravo na rad, čime se krši više ustavnih normi, što je izričito zabranjeno odredbama čl. 2. i 3. Zakona o zabrani diskriminacije te Ustavom Bosne i Hercegovine. U prilog osnovanosti navedenih tvrdnji o učinjenoj diskriminaciji podnosilac zahtjeva se pozvao na odluke Ustavnog suda u predmetima br. "AP-7/12" (pravilno U-7/12), U-29/13, U-7/21 i U-25/22. Podnosilac zahtjeva smatra da ukoliko bi se pri odlučivanju o tužbenom zahtjevu iz tužbe tužilaca primjenjivao sporni zakon, postojala bi opasnost da se prekrše ustavna prava stranaka u postupku.

8. S obzirom na navedeno, podnosilac zahtjeva ističe da zahtjev podnosi na osnovu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine uz prijedlog da Ustavni sud, ukoliko utvrdi neusklađenost spornog zakona s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, naloži Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 61. stav (4) Pravila Ustavnog suda, najkasnije u roku od šest mjeseci od dana objavljivanja ove odluke u "Službenom glasniku BiH" uskladi sporni zakon s odredbama člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju tako što će sporni zakon dopuniti odredbom kojom osigurava pravo na označene naknade.

c) Odgovori na zahtjev

9. Predstavnički dom – Ustavnopravna komisija je navela da je sporni zakon u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine, te da će odluku o kompatibilnosti spornog zakona (s relevantnim odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i Međunarodnog pakta) donijeti Ustavni sud.

10. Dom naroda – Ustavnopravna komisija je navela da je odluku o zahtjevu odlučila prepustiti Ustavnom sudu.

11. Pravobranilaštvo je istaklo da se ustavna jamstva jednakosti zabrane diskriminacije ne mogu tumačiti kao obaveze zakonodavca da svim kategorijama zaposlenika osigura identične naknade, posebno kada se radi o različitim vrstama poslova, radnim obavezama i institucionalnim nadležnostima. U vezi s tim je navedeno da u konkretnom slučaju ne postoji uporedna grupa zaposlenika u institucijama Bosne i Hercegovine koja ostvaruje naknadu za vrijeme dežurstva ili pripravnosti na istim ili sličnim radnim mjestima, te se time isključuje postojanje diskriminacije. U slučajevima kada zaposlenici obavljaju stvarni rad za vrijeme dežurstva, Pravobranilaštvo je istaklo da se takav rad adekvatno kompenzira u skladu s Odlukom o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za prekovremeni rad, rad u neradnim danima, noćni rad i rad u danima državnih praznika (,,Službeni glasnik BiH" broj 4/09). Zatim je navedeno da su tužioci, kao i ostali zaposlenici, imali mogućnost ostvarivanja tih prava kada su ispunjeni zakonski uvjeti, što je dokumentirano internim aktima i rješenjima "Tužilaštva Bosne i Hercegovine". Dalje je navedeno da se tužbeni zahtjev tužilaca zasniva na paušalnoj procjeni iznosa naknade, bez pravnog osnova i bez jasne metodologije izračuna. Pri tome je navedeno da se dežura i pripravnost ne razlikuju u tužbi, iako su to pravno i funkcionalno različiti instituti. Pravobranilaštvo je istaklo da obaveza dežurstva proizlazi iz opisa poslova radnog mjesta, a tužioci su ugovorom o radu prihvatili uvjete rada koji uključuju takve obaveze. U vezi s tim je ukazano da je Sud BiH kao poslodavac u potpunosti postupao u skladu s pozitivnim pravnim propisima, te nije povrijedio nijedno ustavno ili zakonsko pravo tužilaca. Čak i u slučaju eventualne odluke Ustavnog suda kojom bi se utvrdila neusklađenost spornog zakona, Pravobranilaštvo je navelo da takva odluka ne bi mogla imati retroaktivni učinak, već bi eventualno mogla utjecati na buduće zakonodavne izmjene. Stoga je predloženo da se zahtjev odbije jer sporni zakon ne sadrži diskriminatorne odredbe niti povredu ustavnih prava tužilaca.

d) Dodatne napomene

12. Iz stanja spisa predmeta (dokumentacija koju je Sud BiH dostavio Ustavnom sudu) proizlazi da je Sud BiH u svojoj praksi rješavao isto pravno pitanje. Naime, četvero tužilaca (u relevantno vrijeme zaposleni također kao pravni savjetnici u Pravnom odjeljenju Suda BiH na radnim mjestima na kojima se primjenjuje sporni zakon) u drugom parničnom postupku su tužili Bosnu i Hercegovinu, Sud BiH, zbog neisplaćivanja naknade troškova za dežurstva, odnosno pripravnosti za rad.

13. Pravomoćnom Presudom Suda BiH od 22. augusta 2025. godine utvrđeno je da je tužena (Bosna i Hercegovina, Sud BiH zastupan po Pravobranilaštvu) povrijedila pravo na jednako postupanje prema tužiocima, i to u odnosu na zaposlene u pravosudnim institucijama FBiH kojima se utvrđuje, priznaje i isplaćuje naknada za dežurstvo/pripravnost za rad tako što je tužiocima propustila da utvrdi, prizna i osigura naknadu za dežurstvo/pripravnost za rad. U obrazloženju presude Sud BiH je istakao da nije sporno da naknada za dežurstvo, odnosno za vrijeme pripravnosti nije propisana za kategoriju stručnog osoblja. U vezi s tim je ukazano na Odluku Ustavnog suda broj U-25/22 od 19. januara 2023. godine, pri čemu je istaknuto da su izmjenama spornog zakona propisane naknade za obavezno dežurstvo ili pripravnost za rad sudijama i tužiocima, ali ne i stručnom osoblju iako se navedeni zakon odnosi i na njih. Zaključeno je da su povrijeđena prava tužilaca na jednako postupanje u odnosu na nosioce pravosudnih funkcija koji ostvaruju pravo na utuženu naknadu na osnovu spornog zakona. Konstatirano je da jedino stručno osoblje Suda BiH nema pravo na predmetne naknade, iz čega proizlazi da se radi o sistemskoj diskriminaciji koja pogađa tužioce nepropisivanjem te vrste naknade za rad koji oni obavljaju. Prilikom utvrđivanja visine štete (u vidu izmakle naknade) zbog učinjene diskriminacije Sud BiH je cijenio obim i složenost poslova koje stručno osoblje Suda BiH obavlja, uzimajući kao uporednu grupu stručne saradnike na kantonalnom nivou (Kantonalni sud u Sarajevu).

14. Presudom Suda BiH (u drugostepenom vijeću) od 21. oktobra 2025. godine odbijena je žalba tužene Bosne i Hercegovine i potvrđena presuda Suda BiH od 22. augusta 2025. godine. U obrazloženju presude je navedeno da se pravilnost utvrđenja prvostepenog suda o postojanju nejednakog postupanja ne može dovesti u pitanje, a to zbog toga što je sporni zakon izjednačio stručno osoblje s nosiocima pravosudnih funkcija u pogledu prava na isplatu svih naknada osim naknade za dežurstvo/pripravnost, dok istovremeno stručno osoblje u pravosudnim institucijama FBiH to pravo ostvaruje. Pri tome je ukazano da je nejednako postupanje utvrđeno u odnosu na jedinu referentnu uporednu grupu, tj. nosioce pravosudnih funkcija u entitetskoj pravosudnoj instituciji, i ogleda se u tome da obim propisanih prava iz rada zavisi od nivoa pravosudne institucije u kojoj se obavlja rad. Konačno, zaključeno je da je visina utužene naknade utvrđena primjenom metodologije po kojoj se naknada obračunava u pravosudnim institucijama Kantona Sarajevo. Dakle, tužiocima je utvrđena naknada u istom iznosu u kojem naknadu ostvaruje uporedna grupa koja je bila referentna i pri utvrđivanju nejednakog postupanja.

IV. Relevantni propisi

15. Zakon o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 90/05, 32/07, 40/08 – odluka USBiH, 17/13 – odluka USBiH, 5/14 – rješenje USBiH, 40/14 – odluka USBiH, 48/15 – rješenje USBiH i 77/20) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.
Okvir Zakona

Ovim Zakonom utvrđuju se plaće, naknade i određena materijalna prava sudija i tužilaca i određenih kategorija stručnog osoblja u pravosudnim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine.

Član 7.
Radno vrijeme

1. Broj radnih sati za sudije i tužioce je 40 sati sedmično.

2. Ukoliko sudija odnosno tužilac radi pola radnog vremena, a u skladu sa posebnim zakonom ili propisima, osnovna mjesečna plaća iz člana 2. odnosno 3. i 4. ovog Zakona, korigovaće se u skladu sa brojem odrađenih dana u odnosu prema broju redovnih radnih dana za taj mjesec.

16. Zakon o dopunama Zakona o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 79/24 od 19. novembra 2024. godine) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

U Zakonu o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 90/05, 32/07 i 77/20) iza člana 7. dodaje se novi član 7a. koji glasi:

"Član 7a.

Naknada za obavezno dežurstvo ili pripravnost za rad

1. Sudijama i tužiocima pripada naknada na osnovu vremena provedenog u obaveznom dežurstvu ili pripravnosti za rad srazmjerno vremenu trajanja obaveznog dežurstva ili pripravnosti za rad.

2. Visinu, uslove i način ostvarivanja naknade iz stava 1. ovog člana utvrdit će Vijeće ministara Bosne i Hercegovine posebnom odlukom."

Član 2.

Iza člana 18a. dodaje se novi član 18b. koji glasi:

"Član 18b.

Troškovi smještaja i naknada za odvojeni život za stručno osoblje

1. Stručno osoblje iz člana 17. ovog zakona ima pravo na troškove smještaja i naknadu za odvojeni život u skladu s podzakonskim aktom koji donosi Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, shodno odredbama Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine.

2. Stručno osoblje iz člana 17. ovog zakona ima pravo na troškove za smještaj u visini propisanoj podzakonskim aktom iz stava 1. ovog člana za rukovodeće državne službenike iz člana 7. stav 1. tačka a) alineja 2) Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine, a pravo na naknadu za odvojeni život pod uslovom i u visini utvrđenoj podzakonskim aktom iz stava 1. ovog člana za zaposlene u institucijama Bosne i Hercegovine."

17. Poslovnik o radu Suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 38/20 i 67/22) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.
Radno vrijeme

(1) Radno vrijeme Suda je od 08.00 do 16.00 sati svakim radnim danom. Radni dani su svi dani u sedmici osim subote, nedjelje i zvaničnih praznika. Za svaki odjel Krivičnog odjeljenja određuje se dežurni sudija, kao i drugo dežurno osoblje, radi obavljanja neophodnih poslova u vrijeme radnih i neradnih sati i dana.

(2) Nezavisno od prethodnog stava, u slučaju kada to okolnosti zahtijevaju, rad Suda bit će organiziran i izvan radnog vremena, u skladu sa odlukom sudije odnosno vijeća u pojedinačnom predmetu.

Član 31.
Pravno odjeljenje

U Pravnom odjeljenju obavljaju se poslovi pružanja neposredne pravne podrške sudijama Odjela I i Odjela II Krivičnog i Apelacionog Odjeljenja Suda.

18. Pravilnik o radu Suda Bosne i Hercegovine (br. Su: 10-58/24, Su: 10-58-1/24 i Su: 10-58-2/24), dostavljen na uvid u prilogu zahtjeva, u relevantnom dijelu glasi:

Član 25.
(Prekovremeni rad)

1. U slučaju više sile (požar, potres, poplava i si.) iznenadnog povećanja obima posla, kao i u drugim sličnim slučajevima neophodne potrebe, zaposlenik je na zahtjev Suda obavezan raditi duže od punog radnog vremena (prekovremeni rad), a najviše do 10 sati sedmično.

2. Ako prekovremeni rad zaposlenika traje duže od tri /3/ sedmice neprekidno ili više od 10 sedmica u toku kalendarske godine, o prekovremenom radu Sud pismeno obavještava Upravni inspektorat Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Upravni inspektorat).

3. Zaposlenik može dobrovoljno raditi prekovremeno i to u trajanju od još najviše 10 sati sedmično.

4. Trudnica ne može raditi prekovremeno, a majka s djetetom do tri godine života i samohrani roditelj do šest godina života djeteta može raditi prekovremeno, ako da pismenu izjavu o dobrovoljnom pristanku na takav rad.

Član 38. stav (4)
(Naknade)

4. Zaposlenik ima pravo na naknadu za:

[…]

- prekovremeni rad, rad tokom neradnih dana, noćni rad i rad u danima državnih praznika,

[…]

19. Pravilnik o organizacionoj strukturi Zajedničkog sekretarijata i Ureda registrara Odjela I i II Suda Bosne i Hercegovine (br. Su: 10-7/25, Su: 10-7-1/25, Su: 10-7- 2/25 i SU: 10-7-4/25), dostavljen na uvid u prilogu zahtjeva, u relevantnom dijelu glasi:

Član 9.
Sekretarijat Odjela III Krivičnog odjeljenja

Sekretarijat Odjela III Krivičnog odjeljenja pomaže u radu sudijama tog Odjela pružanjem neposredne pravne podrške.

Član 19.

U Pravnom odjeljenju obavljaju se poslovi pružanja neposredne pravne podrške sudijama Odjela I i Odjela II Krivičnog i Apelacionog odjeljenja Suda.

II - RADNA MJESTA I OPIS POSLOVA I ZADATAKA

[…]

Član 25.
1. ZAJEDNIČKI SEKRETARIJAT

1.d. SEKRETARIJAT ODJELA III KRIVIČNOG ODJELJENJA

[…]

1.d.2. Pravni savjetnik

Pomaže sudijama u radu tako što:

- izrađuje nacrte sudskih odluka;

- proučava propise koji se na konkretan slučaj imaju primijeniti, stručnu literaturu, zauzete pravne stavove, pravna shvatanja, kao i donijete načelne stavove i načelna mišljenja koja se odnose na pravna pitanja, a koja se postavljaju u konkretnom slučaju;

- rješava ,,R" predmete – vansjednične;

- po potrebi pomaže sudskoj upravi u davanju stručnog mišljenja pri rješavanju Su predmeta;

- učestvuje u radu radnih grupa za praćenje i proučavanje određenih pravnih pitanja;

- vrši samostalno ili po uputstvima sudije i druge stručne poslove određene zakonom ili ovim Pravilnikom.

[…]

2. URED REGISTRARA SUDA

[…]

2.d. PRAVNO ODJELJENJE

[…]

2.d.3. Pravni savjetnik

- koordinira rad tima koji pruža podršku sudijama i sudskom vijeću i vrši nadzor nad radom pravnog savjetnika-asistenta, stručnog saradnika i pripravnika;

- vrši redovan pregled svih dokumenata vezanih za određeni predmet;

- vodi evidencije i stara se o poštivanju zakonskih, kao i ostalih važnih rokova vezanih za efikasno i blagovremeno postupanje u predmetima;

- preduzima sve radnje kako bi se zaštitila tajnost povjerljivih informacija i spriječilo otkrivanje takvih informacija;

- izrađuje nacrte sudskih odluka;

- po zahtjevu sudija i rukovodioca / zamjenika rukovodioca Odjeljenja analizira domaće krivično zakonodavstvo i druge domaće propise kao i druge dokumente iz oblasti međunarodnog prava;

- proučava propise koji se na konkretan slučaj imaju primijeniti, stručnu literaturu, zauzete pravne stavove, pravna shvatanja, kao i donijete načelne stavove i načelna mišljenja koja se odnose na pravna pitanja koja se postavljaju u konkretnom slučaju;

- po potrebi pomaže u prikupljanju i analizi statističkih podataka, kao i u pripremi izvještaja;

- redovno podnosi izvještaj o radu predsjedniku sudskog vijeća i rukovodiocu / zamjeniku rukovodioca Odjeljenja;

- pruža pomoć u radu sudijama i sudskim vijećima Odjela I i II Krivičnog i Apelacionog odjeljenja;

- obavlja i duge poslove po nalogu rukovodioca / zamjenika rukovodioca Odjeljenja i sudija.

[…]

2.d.5. Stručni saradnik Pravnog odjeljenja

- pod direktnim nadzorom pravnog savjetnika i pravnog savjetnika - asistenta pomaže sudijama i vijećima u vođenju predmeta i pripremama za suđenja;

- pruža pomoć stranama u postupku prilikom planiranja suđenja;

- prisustvuje suđenju i koordinira podršku drugih službi za potrebe održavanja suđenja, vodi zapisnike i evidencije pitanja koja zahtijevaju dalja postupanja;

- preduzima sve radnje kako bi se zaštitila tajnost povjerljivih informacija i spriječilo otkrivanje takvih informacija;

- vodi evidencije i stara se o poštivanju zakonskih, kao i ostalih važnih rokova vezanih za efikasno i blagovremeno postupanje u predmetima;

- po potrebi pomaže u prikupljanju i analizi statističkih podataka, kao i u pripremi izvještaja;

- obavlja i druge poslove po nalogu rukovodioca/zamjenika rukovodioca Odjeljenja i sudija;

[…]

V. Dopustivost

20. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine.

21. Član VI/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

c) Ustavni sud je nadležan u pitanjima koja mu je proslijedio bilo koji sud u Bosni i Hercegovini u pogledu toga da li je zakon, o čijem važenju njegova odluka ovisi, kompatibilan sa ovim Ustavom, sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i njenim protokolima, ili sa zakonima Bosne i Hercegovine; ili u pogledu postojanja ili domašaja nekog opšteg pravila međunarodnog javnog prava koje je bitno za odluku suda.

22. Zahtjev za ocjenu kompatibilnosti podnio je Sud Bosne i Hercegovine (sutkinja Nada Papo), što znači da je zahtjev podnijelo ovlašteno lice iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-5/10 od 26. novembra 2010. godine, tač. 7−14, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 37/11). Također, Ustavni sud zapaža da se zahtjevom traži ocjena kompatibilnosti spornog zakona sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 14. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i članom 26. Međunarodnog pakta zbog toga što ne sadrži odredbe o naknadama stručnom osoblju Suda BiH za obavezno dežurstvo ili pripravnost za rad. Osim toga, proizlazi da od kompatibilnosti spornog zakona zavisi odluka redovnog suda u postupku. Iz toga slijedi da nesporno postoji nadležnost Ustavnog suda za odlučivanje iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine. Osim toga, Ustavni sud smatra da ne postoje drugi razlozi nedopustivosti iz člana 19. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga Ustavni sud smatra da su ispunjeni uvjeti za razmatranje merituma predmeta.

VI. Meritum

23. Podnosilac zahtjeva je podnio zahtjev za ocjenu kompatibilnosti spornog zakona sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 14. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i članom 26. Međunarodnog pakta.

24. Iz navoda zahtjeva za ocjenu ustavnosti proizlazi da je sporni zakon neustavan zato što za tužioce, odnosno stručno osoblje Suda BiH (pravni savjetnici i stručni saradnici), ne propisuje naknadu za obavezno dežurstvo ili pripravnost za rad. S obzirom na to da se suština zahtjeva tiče navoda o diskriminaciji, Ustavni sud će takve navode razmotriti isključivo u smislu člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, koji sadrži opće načelo zabrane diskriminacije.

a) Opća zabrana diskriminacije

25. Član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju glasi:

1. Uživanje svakog prava koje zakon predviđa mora se osigurati bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

2. Javne vlasti ne smiju ni prema kome vršiti diskriminaciju po bilo kom osnovu kao što su oni spomenuti u stavu 1.

Opća načela

26. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) potvrdio da pojmove diskriminacije koja je zabranjena na osnovu člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 treba tumačiti na isti način (vidi Evropski sud, Pilav protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 9. juna 2016. godine, predstavka broj 41939/07, tačka 40. s daljnjim referencama). Može se zaključiti da su standardi koje je Evropski sud razvio u svojoj sudskoj praksi u vezi sa zaštitom koju pruža član 14. Evropske konvencije primjenjivi i na slučajeve pokrenute prema članu 1. Protokola broj 12 (vidi Napotnik protiv Rumunije, presuda od 20. oktobra 2020. godine, predstavka broj 33139/13, tačka 70). U skladu s tim, pravo na nediskriminaciju prema članu 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju pruža zaštitu od različitog postupanja prema pojedincima u analognim ili relevantno sličnim situacijama. Tretman je diskriminatoran ako "nema objektivno i razumno opravdanje", odnosno ako ne teži "legitimnom cilju" ili ako ne postoji "razuman odnos proporcionalnosti" između upotrijebljenog sredstva i cilja koji se želi postići (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Pinkas protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 4. oktobra 2022. godine, predstavka broj 8701/21, tačka 58). Osim toga, "samo razlike u tretmanu zasnovane na prepoznatljivoj osobini ili "statusu" mogu predstavljati diskriminaciju u smislu člana 14." (idem, tačka 59).

27. U vezi s navedenim, Ustavni sud napominje da član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju proširuje obim zaštite ne samo na "bilo koje pravo utvrđeno zakonom" nego i van toga (op. cit., Pinkas protiv Bosne i Hercegovine, tačka 52). To se primarno odnosi na nacionalni zakon i na ono što je njime dozvoljeno, odnosno koje pravo se uskraćuje.

Relevantna praksa Ustavnog suda

28. Ustavni sud podsjeća da se u više svojih odluka, donesenih na osnovu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, bavio pitanjem ustavnosti nekoliko zakona zato što nisu propisivali specifične naknade po osnovu rada za sudije i tužioce kao nosioce pravosudnih funkcija, ali i za ostalo stručno osoblje u pravosudnim institucijama. Tako je u Odluci broj U-7/12 od 30. januara 2013. godine Ustavni sud utvrdio neustavnost spornog zakona zato što ne sadrži odredbe o naknadama troškova prijevoza, toplog obroka i odvojenog života za sudije, tužioce, ali i ostalo stručno osoblje. U Odluci broj U-29/13 od 28. marta 2014. godine Ustavni sud je utvrdio neustavnost spornog zakona zato što ne sadrži odredbe o naknadama troškova smještaja u toku rada za sudije, tužioce, ali i drugo stručno osoblje. Istom odlukom Ustavni sud je utvrdio da je sporni zakon u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom iako ne sadrži odredbe o naknadama za posebne uvjete rada (dodatak na staž) za stručne saradnike pravnike i stručne saradnike istražioce u Tužilaštvu BiH. U Odluci broj U-20/14 od 26. marta 2015. godine Ustavni sud je utvrdio da je u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine član 11. spornog zakona koji je propisivao da sudije i tužioci prilikom odlaska u penziju imaju pravo na otpremninu u visini jedne osnovne mjesečne plaće. U Odluci broj U-18/21 od 24. marta 2022. godine Ustavni sud je utvrdio neustavnost Zakona o plaćama i naknadama sudija i javnih tužilaca u Republici Srpskoj zato što zakon ne sadrži odredbe o naknadi za topli obrok za sudije i tužioce. U Odluci broj U-22/22 od 23. marta 2023. godine Ustavni sud je utvrdio neustavnost spornog zakona zbog toga što ne sadrži odredbe o naknadi za troškove smještaja i odvojenog života za stručno osoblje u pravosudnim institucijama BiH.

29. Kada se konkretno radi o naknadama za dežurstvo ili pripravnost za rad nosilaca pravosudnih funkcija, Ustavni sud ukazuje da je u Odluci broj U-7/21 od 23. septembra 2021. godine Ustavni sud utvrdio neustavnost Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji BiH zato što zakon ne sadrži odredbe o naknadama za dežurstvo sudija i tužilaca. Nakon toga, u Federaciji BiH je izmijenjen Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca tako što je članom 6e. propisana naknada sudijama i tužiocima za vrijeme dežurstva ili pripravnosti za rad (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji BiH, objavljen u "Službenim novinama FBiH" od 3. augusta 2022. godine). U Odluci broj U-25/22 od 19. januara 2023. godine Ustavni sud je utvrdio neustavnost Zakona o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou BiH zato što zakon ne sadrži odredbe o naknadama sudijama i tužiocima za vrijeme obaveznog dežurstva ili pripravnosti za rad. Nakon toga je Parlamentarna skupština BiH usvojila dopune spornog zakona tako što je dodat novi član 7a. (Naknada za obavezno dežurstvo ili pripravnost za rad) kojim je propisano da sudijama i tužiocima pripada naknada na osnovu vremena provedenog u obaveznom dežurstvu ili pripravnosti za rad srazmjerno vremenu trajanja obaveznog dežurstva ili pripravnosti za rad, dok će visinu, uvjete i način ostvarivanja navedene naknade utvrditi Vijeće ministara Bosne i Hercegovine posebnom odlukom ("Službeni glasnik BiH" broj 79/24 od 19. novembra 2024. godine).

30. U svim odlukama u kojima je utvrđena neustavnost Ustavni sud je smatrao da je zakonodavac, ne propisujući specifične naknade iz radnog odnosa za sudije i tužioce, ali u nekim slučajevima i za ostalo stručno osoblje u pravosudnim institucijama, prekršio načelo nezavisnosti pravosuđa kao osnovne garancije vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, te da je postupio suprotno načelu zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i člana 26. Međunarodnog pakta.

31. U odlukama u kojima nije utvrdio neustavnost zakona, naprimjer u Odluci broj U-29/13, Ustavni sud je smatrao da nadležni zakonodavac, prema načelu polja slobodne procjene, ima pravo propisati koje kategorije lica zaposlenih u institucijama BiH imaju pravo na povećani radni staž po osnovu posebnih uvjeta rada. U Odluci broj U-20/14 Ustavni sud je smatrao da se ne radi o nedostatku nekog prava iz radnog odnosa s obzirom na to da je pravo na otpremninu eksplicitno propisano, već da se prije radi o problematiziranju obima u kojem neko pravo postoji. U vezi s tim, Ustavni sud je naglasio da se radi o pravu koje je socijalnog karaktera (otpremnina), a u toj oblasti države kao najbolji poznavaoci općih i ekonomskih prilika u zemlji uživaju široko polje slobodne procjene u izboru mjera i načina.

Primjena standarda na konkretan slučaj

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će prvenstveno ispitati da li u konkretnom slučaju postoji uporedna grupa, odnosno radi li se o analogno istoj ili sličnoj situaciji na način kako je to postavljeno zahtjevom. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda da zahtjev za dokazivanje analogne situacije ne traži da uporedne grupe budu identične. Podnosilac zahtjeva mora dokazati da je, s obzirom na konkretnu prirodu svog prigovora, bio u relevantno sličnoj situaciji s drugima prema kojima se postupalo drugačije. Evropski sud je pojasnio da se elementi koji karakteriziraju različite situacije i utvrđuju koliko su one uporedive moraju ocijeniti s obzirom na predmet spora, cilj sporne odredbe i kontekst u kojem se navodna diskriminacija javlja. Ocjena pitanja nalaze li se dvije osobe ili grupe u uporedivoj situaciji za potrebe analize različitog postupanja i diskriminacije istovremeno je specifična i kontekstualna, može se zasnivati samo na objektivnim i provjerljivim elementima, a uporedive situacije moraju se razmotriti kao cjelina, pri čemu se moraju izbjeći izolirani ili rubni aspekti koji bi cijelu analizu učinili umjetnom (vidi Evropski sud, Fábián protiv Mađarske [VV], predstavka broj 78117/13, presuda od 5. septembra 2017. godine, tačka 113. s daljnjim referencama).

33. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su podnosilac zahtjeva i tužioci u postupku pred Sudom BiH ukazali na različite kategorije zaposlenih u entitetu Federacija BiH kao moguće uporedne grupe (zaposlene u oblastima elektroprivrede, cestovnog saobraćaja i proizvodnje i prerade metala u FBiH, te državne službenike i namještenike u sudskoj vlasti u Federaciji BiH i državne službenike u Kantonu Sarajevo). Međutim, Ustavni sud ukazuje da za potrebe ove analize odlučujući su samo oni zaposleni u pravosudnim institucijama koje se nalaze u relevantno sličnoj situaciji u pogledu odlučujućeg kriterija za priznavanje sporne naknade, odnosno obaveze dežurstva ili pripravnosti, a ne sve kategorije zaposlenih na koje se podnosilac zahtjeva poziva. Naime, Ustavni sud primjećuje da iz propisa na koje se podnosilac zahtjeva pozvao ne proizlazi da kod državnih službenika u pravosudnim institucijama doista postoji obaveza dežurstva ili pripravnosti u okviru nekog sudskog postupka. Slijedom toga, postojanje uporedne grupe ne može se utvrditi samo iz postojanja apstraktnog prava na naknadu nego i iz stvarne funkcionalne uključenosti, odnosno obavezne dostupnosti i dežurstva u sudskom postupku, zbog čega se navedene kategorije ne mogu smatrati uporedivim situacijama.

34. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su tužioci ukazali i da je tužiocima i sudijama Suda BiH priznata navedena naknada. Nesporno je da se u konkretnom slučaju ne radi o "tužiocima i sudijama", već o stručnom osoblju Suda BiH, odnosno pravnim savjetnicima i stručnim saradnicima. Dakle, ne radi se o nosiocima pravosudnih funkcija, kako je to prethodno konstatirano za "sudije i tužioce" različitih nivoa vlasti u Bosni i Hercegovini u svjetlu prakse Ustavnog suda (vidi, npr. op. cit., U-25/22, tačka 23). U svjetlu okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa predmeta (relevantnih propisa koje Sud BiH primjenjuje u svom radu; vidi, tač. 15−19. ove odluke) ne proizlazi jasno propisana zakonska obaveza obaveznog dežurstva ili pripravnosti za stručno osoblje Suda BiH. Međutim, iz člana 3. Poslovnika o radu Suda BiH proizlazi obaveza dežurstva koja se primarno odnosi na sudije Suda BiH koji rade u odjelima Krivičnog odjeljenja Suda BiH, a ta obaveza uključuje i "drugo dežurno osoblje" (vidi tačku 17. ove odluke). Pri tome, Ustavni sud zapaža da učesnici u postupku pred Ustavnim sudom nisu osporili da tužioci kao stručno osoblje Suda BiH doista u praksi obavljaju obavezno dežurstvo ili pripravnost za rad. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da se, u svjetlu specifičnih okolnosti konkretnog predmeta, stručno osoblje Suda BiH i sudije Suda BiH nalaze u relativno sličnoj situaciji za potrebe razmatranja ovog zahtjeva. Pri tome, relevantna sličnost proizlazi iz njihove funkcionalne uključenosti u isti proces sudskog odlučivanja u segmentu koji zahtijeva kontinuiranu dostupnost i dežurstvo. Osim toga, i sporni zakon se primjenjuje na obje kategorije javnih službenika (kako na sudije i tužioce tako i na stručno osoblje Suda BiH; član 1). Stoga, činjenica da je njihov pravni status različit u mnogim drugim aspektima je irelevantna za potrebe ovog predmeta, kako je to utvrdio i Evropski sud u prethodno citiranom predmetu Pinkas (tačka 60).

35. Sljedeće pitanje koje se postavlja za Ustavni sud je da li postoji različit tretman prethodno navedenih kategorija javnih službenika prema nekom od osnova navedenih u članu 1. Protokola broj 12. uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ponovo ukazuje da je nakon donošenja Odluke Ustavnog suda broj U-25/22 od 19. januara 2023. godine Parlamentarna skupština usvojila dopune spornog zakona tako što je propisala tužiocima i sudijama pravo na naknadu na osnovu vremena provedenog u obaveznom dežurstvu ili pripravnosti za rad (vidi tač. 16. i 29. ove odluke). Izreka Odluke broj U-25/22 (u dijelu u kojem se utvrđuje neustavnost spornog zakona) glasi:

utvrđuje se da Zakon o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 90/05, 32/07, 17/13, 5/14, 40/14, 48/15 i 77/20) nije u skladu sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i odredbama člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima zbog toga što ne sadrži odredbe o naknadama na ime dežurstva/pripravnosti.

36. Navedena izreka nije precizirala na koje javne službenike se odnosi ukazana neustavnost. U citiranom predmetu broj U-25/22 tužilac u parničnom postupku je bio sudija Suda BiH, ali su se zaključci Ustavnog suda o neustavnosti spornog zakona odnosili ne samo na sudije nego i na tužioce u pogledu prava na naknadu za dežurstva/pripravnosti za rad. Isto tako, Ustavni sud podsjeća da se obaveznost i izvršnost odluka Ustavnog suda ne odnose samo na izreku te odluke već i na pravno shvatanje i pravne ocjene o tome koje je ustavno pravo povrijeđeno i na koji način, odnosno i na cjelokupno obrazloženje te odluke u kojem su iznesena pravna shvatanja Ustavnog suda na kojima je zasnovan ovakav dispozitiv (vidi, npr. Ustavni sud, Rješenje broj U-3/13 od 30. septembra 2016. godine). Evidentno je da je zakonodavac prilikom implementiranja odluke Ustavnog suda broj U-25/22 optirao isključivo za propisivanje navedene naknade sudijama i tužiocima, ali ne i stručnom osoblju Suda BiH. Iz navedenog slijedi da u pogledu prava na naknadu za obavezno dežurstvo ili pripravnost za rad postoji i dalje različit tretman između stručnog osoblja Suda BiH i sudija i tužilaca.

37. Ta razlika se, prema tome, u specifičnim okolnostima konkretnog predmeta zasniva na različitom položaju tužilaca kao stručnog osoblja Suda BiH u odnosu na sudije i tužioce u pogledu prava na naknadu za obavezno dežurstvo ili pripravnost za rad. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, u svjetlu prakse Evropskog suda, riječi "drugi status" (i a fortiori francuski ekvivalent toute autre situacija) dobile su široko značenje i njihovo tumačenje nije ograničeno na karakteristike koje su lične u smislu da su urođene ili inherentne (vidi Ferrero protiv Španije, presuda od 26. novembra 2024. godine, predstavka broj 2669/19, tačka 74. s daljnjim referencama). S obzirom na specifične okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da se položaj u okviru pravosudne institucije koji podrazumijeva obavljanje poslova obaveznog dežurstva ili pripravnosti za rad može smatrati "drugim statusom" u smislu člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

38. Razmatrajući pitanje da li za takav različit tretman postoji objektivno i razumno opravdanje, Ustavni sud ističe da je za efikasno postupanje Suda BiH sudijama i tužiocima u njihovom radu potrebna i pomoć stručnog osoblja (vidi, op. cit., U-22/22, tačka 19). Iz stanja spisa predmeta proizlazi da je nesporno da stručno osoblje Suda BiH pruža stručnu pravnu pomoć sudijama i sudskim vijećima, što podrazumijeva i obavljanje najsloženijih pravnih poslova iz nadležnosti Suda BiH, izradu nacrta sudskih odluka, organiziranje postupka i sl. Za podnosioca zahtjeva je nedvojbena neophodnost prisustva tužilaca na radnom mjestu u Sudu BiH u kontekstu obaveznog dežurstva ili pripravnosti za rad. Ta neophodnost se, prema tvrdnjama podnosioca zahtjeva, ogleda u tome da se bez tužilaca nijedna radnja u krivičnom postupku ne bi mogla izvršiti nakon redovnog radnog vremena, poput pritvorskih predmeta i sl. Iz navedenog slijedi da navedene aktivnosti, u kojima učestvuju tužioci (kao stručno osoblje Suda BiH) zajedno sa sudijama Suda BiH, predstavljaju jednu neodvojivu cjelinu, odnosno podrazumijevaju aktivnosti iz osnovne nadležnosti Suda BiH koje zahtijevaju prisustvo tužilaca kako bi Sud BiH efektivno djelovao. Budući da zakonodavac u odgovorima Ustavnom sudu nije objasnio i ponudio razumno opravdanje za razlikovanje u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da za nepostojanje naknade za obavezno dežurstvo ili pripravnost za rad ne postoji objektivno i razumno opravdanje. Stoga Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do različitog tretmana stručnog osoblja Suda BiH za bez objektivnog i razumnog opravdanja, te da je sporni zakon u tom dijelu u suprotnosti sa članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

39. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Pravobranilaštvo u odgovoru na zahtjev ukazalo da se navedena naknada u slučaju tužilaca ostvaruje, odnosno adekvatno kompenzira u skladu s Odlukom o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za prekovremeni rad, rad u neradne dane, noćni rad i rad u danima državnih praznika (vidi tačku 11. ove odluke). Ustavni sud zapaža da je tačno da je relevantnim internim aktima/propisima Suda BiH propisana naknada za prekovremeni rad (vidi tačku 18. ove odluke). Međutim, bitno je naglasiti da se u konkretnom slučaju ne radi o prekovremenom radu, već o pripravnosti za rad. Radi se o dva različita pravna instituta iz radnog prava. S jedne strane, prekovremeni rad predstavlja obavljanje poslova duže od radnog vremena, dok, s druge strane, pripravnost za rad predstavlja poseban oblik rada koji podrazumijeva da zaposlenik ne mora biti prisutan na radnom mjestu, ali mora biti dostupan radi obavljanja hitnih poslova za poslodavca iz svoje djelatnosti. Navedeno korespondira i sa stavovima iz prakse redovnih sudova (vidi, npr. Odluku Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 822256 21 Spp od 11. juna 2021. godine) – "rad u obavljanju dežure tužilaca, nosilaca pravosudne funkcije, nema karakter prekovremenog rada". Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne može prihvatiti navedenu argumentaciju Pravobranilaštva.

40. Konačno, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa predmeta (vidi Dodatne napomene, tač. 12−14. ove odluke) proizlazi da je Sud BiH predmetni zahtjev podnio 3. aprila 2025. godine. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH naknadno 22. augusta 2025. godine donio prvostepenu presudu, a 21. oktobra 2025. godine drugostepenu presudu, kojima je usvojio tužbeni zahtjev zbog postojanja diskriminacije u kontekstu priznavanja prava na naknadu na ime pripravnosti za rad stručnom osoblju Suda BiH (pravni savjetnici). U vezi s tim, Ustavni sud napominje da su redovni sudovi kao dio sudske vlasti u redovnom postupku dužni primijeniti pozitivne propise koji su na pravnoj snazi, ali suzdržati se od ocjenjivanja usklađenosti zakona s Ustavom i Evropskom konvencijom. U tom pogledu, Ustavni sud napominje da ad hoc ocjenjivanje pravne valjanosti propisa od redovnih sudova ne samo da nije zakonito, već nije ni u skladu s ustavnim načelom vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, kao ni s načelom pravne sigurnosti inkorporiranim u njega (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-1603/05 od 21. decembra 2006. godine, tačka 37. i U-20/25 od 22. januara 2026. godine, tačka 19, dostupne na www.ustavnisud.ba). Ukoliko im se u postupku postavi pitanje pravne valjanosti ili ustavnosti određenog općeg pravnog akta, onda to pitanje treba proslijediti nadležnom ustavnom sudu, odnosno, u konkretnom slučaju, ovom Ustavnom sudu, prema članu VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, i prekinuti konkretan postupak do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.

41. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da sporni zakon, zato što ne sadrži odredbe u pogledu naknade stručnom osoblju suda BiH za obavezno dežurstvo ili pripravnost za rad, nije u skladu sa članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

b) Ostali navodi

42. Iako je podnosilac zahtjeva naveo da odredba sporni zakon nije u skladu ni sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije i članom 26. Međunarodnog pakta, Ustavni sud smatra da, imajući u vidu prethodno obrazloženje u kojem je utvrđena nekompatibilnost osporenog zakona sa članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, nema potrebe da se zahtjev dodatno ispituje prema ostalim odredbama na koje se podnosilac zahtjeva pozvao.

VII. Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da sporni zakon on nije u skladu sa članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju jer ne sadrži odredbe o naknadama stručnom osoblju Suda BiH za obavezno dežurstvo ili pripravnost za rad.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 61. stav (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.

¹ Ustavni sud u ovom dijelu navodi osporeni zakon onako kako je to precizirao podnosilac zahtjeva, dok je u ostalom dijelu ove odluke naveden osporeni zakon s brojevima „Službenog glasnika BiH“ u kojem su objavljene relevantne izmjene i dopune.