Službeni glasnik BiH, broj 78/17

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2938/17, rješavajući apelaciju R.K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija R.K.

Utvrđuje se povreda prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 595527 17 Kž 11 od 31. maja 2017. godine i Rješenje Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 595527 17 Kv 17 od 15. maja 2017. godine.

Odbacuje se kao neosnovana apelacija R.K. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 595527 17 Kž 11 od 31. maja 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 595527 17 Kv 17 od 15. maja 2017. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. R.K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrgana, općina Banovići, kojeg zastupa Sanjin Bandović, advokat iz Živinica, podnio je 11. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 595527 17 Kž 11 od 31. maja 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 595527 17 Kv 17 od 15. maja 2017. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i Tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Općinski sud je donio Rješenje broj 65 0 K 595527 17 Kv 17 od 15. maja 2017. godine kojim je utvrdio da i dalje postoje okolnosti da se apelantu i ostalim navedenim licima produži pritvor, i to apelantu po osnovu člana 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) do 15. jula 2017. godine ili do druge odluke suda, te je apelantu pritvor produžio za naredna dva mjeseca. Istim rješenjem odbijen je prijedlog apelantove odbrane o ukidanju pritvora.

6. U obrazloženju rješenja je navedeno da se protiv A.Z. i ostalih navedenih lica, uključujući apelanta, vodi postupak i da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 340. stav 2. Krivičnog zakona (u daljnjem tekstu: KZ) u vezi sa krivičnim djelima primanje nagrade ili mita i drugog oblika koristi za trgovinu utjecajem iz člana 382. stav 3. u vezi sa stavom 2. KZ i protivzakonito posredovanje iz člana 382. stav 3. u vezi sa stavom 2. KZ u vezi sa članom 28, a sve u vezi sa čl. 31. i 54. KZ. U obrazloženju je navedeno da je apelant posredstvom branioca podnio prijedlog za ukidanje pritvora zbog neispunjenosti razloga iz člana 146. ZKP i pozivajući se na međunarodne standarde. Također, navedeno je da je pritvor, nakon potvrđivanja optužnice, apelantu produžen rješenjem od 15. marta 2017. godine.

7. Pozivajući se na član 151. ZKP vijeće je ocijenilo, u postupku kontrole opravdanosti pritvora, da i dalje postoje razlozi zbog kojih je optuženim, uključujući apelanta, određen pritvor. Pri tome je navedeno (na str. od 4 do 8 rješenja) za šta se apelant i ostali (A.Z., S.B., S.T. i N.T.) optužnicom terete i da osnovana sumnja proizlazi iz činjenice da je potvrđena optužnica i prikupljeni dokazi koje navodi na str. 16-32 rješenja. Dalje, Općinski sud navodi da je u odnosu na postojanje osnovane sumnje - u odnosu na pojedinačne tačke optužnice, optužene i krivična djela - sud utvrdio funkcije, ovlaštenja i posebna svojstva optuženih (u ovom dijelu se ne spominje apelant), te je navedeno da je za krivično djelo primanje dara ili drugog oblika koristi proširen krug mogućih učinilaca, i to na način da ih čine i lica koja posreduju pri podmićivanju službenog ili odgovornog lica. Kada je u pitanju osnovana sumnja u pogledu krivičnog djela udruživanje radi činjenja krivičnih djela, sud je zaključio da iz pobrojanih dokaza i međusobne komunikacije optuženih sa svjedocima proizlazi da su optuženi postupali udruženo sa zajedničkim ciljem i u međusobnom dogovoru. Prema mišljenju suda, postoji osnovana sumnja da su A.Z. i S.B. postupali kao organizatori, te da je S.B. ostvario niz kontakata i sa apelantom. Iz dokaza proizlazi da su A.Z. i S.B. organizirali grupu ljudi, u smislu člana 2. KZ, a s namjerom da sebi pribave novac od lica koja su posredovanjem zaposlili u javnom preduzeću. S istim ciljem grupi su se pridružili apelant i ostali, čiji je zadatak bio da pronalaze na terenu i sklapaju dogovore sa licima koja bi za zaposlenje davala novac a koji bi svi međusobno dijelili u neutvrđenim iznosima. Općinski sud je zaključio da postoji osnovana sumnja da su optuženi djelovali kao organizirana grupa u smislu člana 2. tačka 17. KZ, a da je apelant, po naprijed postignutom dogovoru, pronašao S.K., koji će dati za zaposlenje sina iznos od 16.000,00 KM, te, dalje, kako su dijelili informacije i realizaciju, kao i s namjerom da zaposle B.H. (tačka 2. optužnice) i M.G. (pod tačkom 3. optužnice). Dalje, po tačkama optužnice koje se odnose na apelanta sud navodi i dokaze na kojima se temelji osnovana sumnja (iskazi svjedoka, materijalni dokazi i drugo) a koji, dovedeni u međusobnu vezu, dovode sud do zaključka o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 340. stav 2. KZ u vezi sa krivičnim djelom primanje nagrade ili drugog oblika koristi za trgovinu utjecajem iz člana 382. stav 3. u vezi sa stavom 2. KZ (pod tač. 1. i 2. optužnice) i u vezi sa krivičnim djelom protivzakonito posredovanje iz člana 382. stav 3. u vezi sa stavom 2. KZ u vezi sa članom 28. KZ pod tačkom 3. optužnice, a sve u vezi sa čl. 31. i 54. KZ.

8. U odnosu na posebne pritvorske razloge iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, Općinski sud je ocijenio osnovanim prijedlog Tužilaštva da se apelantu i ostalim po ovom osnovu produži pritvor. Općinski sud je ustanovio da je ispunjen objektivni uvjet po ovom osnovu, koji se ogleda u zaprijećenoj kazni, kao i da postoje naročite okolnosti koje ukazuju da će ponoviti ili dovršiti krivično djelo.

9. Kad je riječ o postojanju posebnog pritvorskog razloga iz tačke c) stava 1. člana 146. ZKP, Općinski sud je istakao da je objektivni uvjet za određivanje pritvora po ovom osnovu, koji se ogleda u zaprijećenoj kazni, ispunjen, jer se apelant i drugi optuženi terete za krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna. Pored navedenog, prema ocjeni Općinskog suda, ispunjen je i drugi kumulativni uvjet koji podrazumijeva postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na to da će optuženi ponoviti ili dovršiti krivično djelo. Imajući u vidu da zakon izričito ne navodi koje su to "naročite okolnosti", Općinski sud je istakao da ih je neophodno u svakom pojedinom slučaju utvrditi na način da je svaki slučaj potrebno posebno procijeniti, te činjenično ocijeniti datu situaciju. Navodi o tome da postoji opasnost od ponavljanja krivičnog djela se moraju ocijeniti u kontekstu okolnosti predmeta, prošlosti i karaktera osumnjičenog.

10. Navedeno je da iz dokaza koji su prikupljeni od Tužilaštva nedvosmisleno proizlazi da je u jednom kratkom vremenskom periodu dokumentiran veliki broj radnji optuženih lica, a za koje se osnovano sumnja da predstavljaju radnje izvršenja krivičnih djela, kao i da je preduzimanje ovih radnji od optuženih bilo kontinuirano i učestalo. Vršeći uvid u prikupljene dokaze, a posebno izjave svjedoka i nalaze posebnih istražnih radnji - presretnute telekomunikacije, vijeće Općinskog suda osnovano sumnja da su apelant i drugi optuženi u više navrata jedni kod drugih i kod trećih lica posredovali pri zapošljavanju, polaganju ispita i prijema u institucije ili privredna društva u Federaciji, i to koristeći svoj lični status, poznanstva i društvene veze. S tim u vezi je navedeno da je A.Z. redovno komunicirao sa optuženim S.B., i to samo putem SMS-poruka (188 puta u roku od pet mjeseci), ne računajući telefonske pozive ostvarene između njih, pri čemu je optuženi S.B. redovno dostavljao informacije A.Z. o tome koja lica traže zaposlenje. Navedeno je potkrijepljeno dokazima koji se odnose na intenzivnu komunikaciju navedenih optuženih kako između sebe, tako i sa svjedocima kojima obećavaju zaposlenje u zamjenu za novčanu korist. Dalje, Tužilaštvo je sudu prezentiralo i brojne iskaze svjedoka koji potvrđuju da ovakvo ponašanje optuženih nije izolirano za konkretan slučaj, već je to modus operandi optuženih za zapošljavanje u javna preduzeća, a zauzvrat tražeći novac. To potvrđuju iskazi svjedoka koji su u predmetnom rješenju detaljno izloženi u bitnim elementima svoga sadržaja iz kojih iskaza jasno i nedvosmisleno proizlaze pojedinačne radnje svakog od optuženih, ali i njihova međusobna povezanost u vršenju krivičnih djela, koja se proteže i na optuženog E.DŽ., koji sa drugim optuženima nije udružen, ali njegove radnje jasno reflektiraju dogovore i postupanja drugih optuženih, koji jesu udruženi radi činjenja krivičnih djela. Općinski sud je zaključio da se u ovim inkriminiranim aktivnostima optuženih izražava kontinuitet (maj - 26. august 2016. godine i ranije, a ranije proizlazi iz iskaza svjedoka S.Č., A.Č., Š.H., te brojnih drugih, tj. ova lica potvrđuju da su osumnjičeni inkriminirane radnje na identičan način radili i prije navedenog perioda), upornost i koordinacija (veliki broj dokumentiranih telefonskih razgovora upotrebom posebnih istražnih radnji, te dokazano dokumentirano slanje većeg broja poruka između apelanta i optuženog S.B., dovršena posebna istražna radnja simuliranog davanja potkupnine, saglasne izjave više svjedoka) i iskazana drskost (imajući u vidu da oni zahtijevaju novac kao nagradu u posredovanju pri zapošljavanju u preduzeće u kojem nemaju vlasnička prava, već se radi o javnim preduzećima, ili učinjenje neke druge usluge a za koju optuženi nisu formalno nadležni).

11. Dalje, Općinski sud je naveo da sadržaj presretnutih telekomunikacija putem posebnih istražnih radnji dovodi do zaključka da su sporne radnje optuženih bile uhodane, da je svaki od njih posebno, a posebno optuženi, kojima se na teret stavlja udruživanje radi izvršenja krivičnih djela, imao uspostavljenu mrežu komunikacije, te da je ta komunikacija u pogledu rječnika i razumijevanja između učesnika bila ležerna, da su se u pojedinim razgovorima spominjali i iznosi novca kao naknada za uslugu posredovanja iz čega sud, također, izvodi zaključak da su sporni postupci bili standardna praksa, odnosno predstavljali su cijele operacije. Ovo naročito, prema mišljenju suda, što iz analiziranih dokaza nedvosmisleno proizlazi da su optuženi osnovano sumnjivi da su u dužem vremenskom periodu preduzeli niz krivičnopravnih radnji (kako je detaljno obrazloženo u obrazloženju osnovane sumnje) u kojima se stječu obilježja bića krivičnih djela kako im se stavljaju na teret, te na taj način pokazujući upornost u kršenju zakona, konkretno krivičnog zakona. Navedeno je Općinskom sudu pokazatelj da oni pokazuju sklonost ka vršenju krivičnih djela, pa, u vezi s tim, proizlazi opravdana bojazan da bi oni puštanjem na slobodu nastavili sa ustaljenim inkriminiranim ponašanjem.

12. Općinski sud je posebno ocijenio mogućnost izricanja blažih mjera u skladu sa odredbama ZKP i prijedlozima odbrana, ali je zaključio da se ista svrha ne može postići blažim mjerama, jer ne postoje blaže mjere za postojanje iste svrhe. Imajući u vidu način izvršenja krivičnog djela, u kontekstu pritvorskih razloga iz tačke c) stava 1. člana 146. ZKP, nije moguće zabraniti u cijelosti telefonsku i drugu komunikaciju optuženima, odnosno sa sigurnošću onemogućiti optužene da posredno ili neposredno koriste sredstva komunikacije, a koja je imala ključnu ulogu u izvršenju djela, ako se ima u vidu modus izvršenja krivičnog djela za koje je Općinski sud ustanovio naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će ga ponoviti.

13. Prilikom razmatranja svih izloženih okolnosti i argumenata sud je naveo da je posebno imao u vidu da se optuženi osnovano sumnjiče da su izvršili krivično djelo koje se ubraja u grupu koruptivnih krivičnih djela, te činjenicu da se osnovano sumnja da se predmetna korupcija odvijala u sferi zapošljavanja i obrazovanja, kao sferama u kojim nezakonitost najviše pogađa građane, a time i društvo u cjelini, a naročito u kontekstu ukupnih društvenih prilika u Bosni i Hercegovini. Uočavajući da je bit korupcije, kao procesa, narušavanje načela jednakosti građana i urušavanje pravne države i vladavine prava, a imajući u vidu razloge za pritvorske osnove iz tačke c) stava 1. člana 146. ZKP ranije date u rješenju, sud je zaključio da je, zbog zaštite ovih navedenih društvenih vrijednosti, u ovoj fazi postupka pritvor optuženima neophodna i razmjerna mjera.

14. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 65 0 K 595527 17 Kž 11 od 31. maja 2017. godine kojim je odbio kao neosnovane žalbe apelanta i ostalih optuženih.

15. Apelant je ukazivao na pogrešnu primjenu odredaba ZKP, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelant je osporio postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, jer apelant do sada nije osuđivan i ne vodi se drugi krivični postupak protiv njega. Navedeno da je u kraćem vremenskom periodu (navodno) izvršio više krivičnih djela, ne identificira apelantovo ponašanje. U pogledu ličnih svojstava, apelant je ukazao da je imao dva moždana udara i četiri operacije, zbog čega se postavlja pitanje da li je uopće mogao da, zbog zdravstvene nesposobnosti, učestvuje u postupku. U pogledu socijalnog faktora, apelant je naveo da je miran porodičan čovjek, penzioner, koji nikada nije imao sukoba sa zakonom, te da živi u porodičnoj kući i uživa ugled u lokalnoj zajednici. Apelant je ukazao da u osporenom rješenju nisu navedene naročite okolnosti koje opravdavaju primjenu najteže mjere u postupku. Apelant je, također, ukazao da sud nije adekvatno obrazložio prijedlog odbrane za primjenu blažih mjera, te da nisu pravilno utvrđeni razlozi koji ukazuju na postojanje navodnih i posebnih pritvorskih razloga predviđenih članom 146. stav 1. tačka c) ZKP.

16. Kantonalni sud je, između ostalog, ukazao da je u ovoj fazi postupka prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio postojanje osnovane sumnje da su optuženi počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret, te da se za izvođenje takvog zaključka u ovoj fazi krivičnog postupka, kada se odlučuje o pritvoru, ocjenjuje postojanje osnovane sumnje da su optuženi počinili krivična djela, a ne apsolutna dokazanost svih odlučnih činjenica od kojih zavisi krivica optuženih, što će biti predmet odlučivanja pri donošenju prvostepene odluke.

17. Dalje, Kantonalni sud navodi da su neosnovani navodi optuženih o nepostojanju osnovane sumnje pri čemu, uglavnom, ponavljaju zaključke prvostepenog suda kao pravilne.

18. Dalje, prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je u obrazloženju pobijanog rješenja dao jasne i uvjerljive razloge i za produženje pritvora apelantu i drugim i na osnovu posebnog pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, odnosno iteracijske opasnosti, te ponovio zaključke prvostepenog suda ocjenjujući ih kao pravilne i ustanovio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da navedene činjenice predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će optuženi boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud razmotrio mogućnost izricanja blažih mjera, ali da, i prema ocjeni Kantonalnog suda, blaže mjere nisu adekvatne.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjem povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te člana 12. Evropske konvencije i člana 7. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, dok u sadržaju apelacije navodi i povredu "člana 12. Protokola broj I Evropske konvencije". Apelant, u suštini, osporava postojanje i općeg i posebnih razloga za pritvor. Apelant ukazuje da je u pritvoru bio od augusta do decembra 2016. godine, kada su mu određene mjere zabrane koje je poštovao, i da mu je nakon toga opet određen pritvor rješenjem od 30. januara 2017. godine. Apelant navodi da su u osporenim rješenjima izostali razlozi i obrazloženje u pogledu postojanja osnovane sumnje. Također, ukazuje na pogrešan zaključak sudova o postojanju razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP. U tom smislu apelant navodi da mu se ne stavlja na teret da je član organizirane grupe, odnosno krivično djelo udruživanje radi činjenja krivičnih djela. Dalje, apelant ukazuje da su sudovi pogrešno primijenili član 15. ZKP. U veoma opširnoj apelaciji apelant ukazuje na svoje godine (72 godine), zdravstveno stanje (moždani udar koji je imao, operacija oka, da je pacijent UKC Tuzla), kao i na prilike iz kojih dolazi (porodičan čovjek, miran, nije ranije osuđivan), a što je sve sud trebalo da ocijeni prilikom donošenja rješenja. Zbog postupanja redovnih sudova, apelant ukazuje i na diskriminirajući odnos, odnosno drugačiji i nepovoljniji tretman u odnosu na Tužilaštvo, kao i da ovakvo ponašanje upućuje na "ponižavajući tretman prema pacijentu", zbog čega apelant moli Ustavni sud "da obrazloži i razloge u pogledu zdravstvenog stanja nasuprot navodnom općem interesu". Apelant se poziva na brojnu praksu Ustavnog suda, Evropskog suda za ljudska prava, kao i praksu redovnih sudova u Bosni i Hercegovini.

b) Odgovor na apelaciju

20. U veoma opširnom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je u osporenom prvostepenom rješenju, koje je potvrdio Kantonalni sud, dato jasno obrazloženje u pogledu postojanja osnovane sumnje, kao i u pogledu postojanja posebnog pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, zbog čega je apelantu pritvor produžen. U pogledu apelantovog prigovora da sud nije vodio računa o njegovom zdravstvenom stanju, Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju ukazao na Pravilnik o kućnom redu u ustanovama za izdržavanje mjere pritvora, čijim odredbama su pritvorenicima osigurani zdravstvena zaštita i bolničko liječenje, zbog čega su ovi navodi neosnovani. Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. U odgovoru na apelaciju Općinski sud navodi da su u obrazloženju pobijanog rješenja jasno navedeni svi razlozi i odlučne činjenice, kao i relevantne zakonske odredbe na kojima je sud zasnovao odluku pri kojima sud ostaje u cijelosti.

22. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da su redovni sudovi dali jasne razloge za svoju odluku.

V. Relevantni propisi

23. Zakon o krivičnom postupku Federacije BiH ("Službene novine FBiH" br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 146.
Razlozi za pritvor

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:

c)ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje od tri godine ili teža kazna.

Član 151.
Pritvor poslije potvrđivanja optužnice

(1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i poslije potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje. (...)

VI. Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

a) U odnosu na pravo na pravično suđenje

26. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od tih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 68, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).

27. U konkretnom slučaju krivični postupak je u toku, dakle, nije okončan. Predmet osporavanja apelacijom su rješenja kojim je apelantu produžen pritvor. Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26). S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.

b) U odnosu na ostale navode

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Kantonalnog suda od 31. maja 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 7. juna 2017. godine a apelacija je podnesena 13. jula 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

30. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, član 12. Evropske konvencije, član 12. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i član 7. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

31. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1. i 3. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud se u pogledu primjenjivosti navedenog člana poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojoj se član 5. stav 3. Evropske konvencije odnosi isključivo na kategoriju lica spomenutih u prvom stavu pod (c), tj. na ona koja su u pritvoru (vidi presude B. protiv Austrije od 28. marta 1990. godine, Serija A-175, i Quinn od 22. marta 1995. godine, Serija A-311). Iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu produžen pritvor zbog razloga predviđenih odredbama člana 146. stav 1. tačka c) ZKP. Ustavni sud smatra da su razlozi za pritvor iz člana 146. ZKP sadržani u članu 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, pa će, stoga, Ustavni sud ispitati apelaciju u odnosu na član 5. stav 1.c) Evropske konvencije.

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

33. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

(1) Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

[…]

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

34. Ustavni sud konstatira da se apelant nalazi u pritvoru, kako navodi, počev od 30. januara 2017. godine, dakle, četiri mjeseci, računajući do donošenja odluke koju osporava, a prema kojoj mu je pritvor bio određen za još naredna dva mjeseca (do 15. jula 2017. godine). Također, apelant je naveo u apelaciji da je već bio u pritvoru od 29. augusta 2016. godine do 16. decembra 2016. godine, kada su mu izrečene mjere zabrane "kojih se pridržavao", ali mu je opet određen pritvor 30. januara 2017. godine.

35. U konkretnom slučaju apelant osporava rješenja redovnih sudova kojima mu je, u postupku kontrole opravdanosti mjere pritvora, produžena mjera pritvora koji je, po osporenim rješenjima u ovoj apelaciji, mogao trajati do 15. jula 2017. godine ili do nove odluke suda. Prema informacijama koje Ustavni sud ima (iz predmeta broj AP 2210/17, Odluka o dopustivosti i meritumu od 18. jula 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), rješenjem od 14. jula 2017. godine pritvor je apelantu ponovo bio produžen, ali to rješenje nije ovom apelacijom osporeno, te nije predmet apelacije, već će Ustavni sud ispitati samo rješenja koja je apelant osporio apelacijom, a prema kojima je pritvor istekao.

36. Ustavni sud ukazuje na konzistentnu vlastitu i praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojoj se pitanje da li je period pritvora razuman ne može ocjenjivati in abstracto, već u svakom konkretnom predmetu prema posebnim okolnostima tog predmeta. Nastavak pritvora može biti opravdan samo ako postoje konkretne naznake istinskog zahtjeva javnog interesa koji, ne dovodeći u pitanje presumpciju nevinosti, preteže nad pravilom o poštovanju pojedinačne slobode (vidi, između mnogih drugih izvora prava, predmet W. protiv Švajcarske, 26. januara 1993, stav 30, Serija A br. 254-A, i Kudła protiv Poljske [VV], br. 30210/96, stav 110, ECHR 2000-XI). Evropski sud je ukazao da je prvenstveno zadatak domaćih vlasti da vode računa da pritvor ne premaši razuman rok, u svrhu čega moraju ispitati sve činjenice koje govore za ili protiv postojanja istinskog zahtjeva javnog interesa i dužno poštovanje načela presumpcije nevinosti, odstupanje od poštovanja pojedinačnih sloboda, a u svojim odlukama treba da navedu dovoljne i relevantne razloge. Evropski sud je pozvan da odluči da li je došlo do povrede prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije, u biti, na osnovu obrazloženja datih u tim odlukama i činjenica koje navede aplikant u svojim žalbama (vidi, između ostalog, Evropski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, tač. 60-61, aplikacija broj 57180/09). Dalje, poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom.

37. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se opravdanost izricanja i produženja mjere pritvora procjenjuje s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca (vidi, Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge "za" i "protiv" i da, s tim u vezi, dâ razloge i obrazloženja (vidi, Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnovu za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84, in fine, 26. jul 2001. godine).

38. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju nadležni sud utvrdio da je, osim postojanja osnovane sumnje, kao opće pretpostavke za određivanje mjere pritvora apelantu, ispunjen i drugi kumulativni uvjet, odnosno da u konkretnom slučaju postoje posebni pritvorski razlozi iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP. Iako je apelant paušalno osporio i postojanje osnovane sumnje u odnosu na njega, glavni akcent je stavljan na postojanje pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, odnosno postojanje porodičnih, socijalnih i zdravstvenih razloga na apelantovoj strani koji nisu u dovoljnoj mjeri ispitani u okolnostima konkretnog slučaja, pa će Ustavni sud ispitati samo postojanje posebnog pritvorskog uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP.

39. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, dakle, apelantu produžio pritvor pozivajući se na razlog naveden u članu 146. stav 1. tačka c) zbog rizika da bi mogao ponoviti krivično djelo.

40. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, korištenje istih razloga, odnosno stereotipnih formulacija u rješenjima o produženju pritvora, bez uvažavanja specifičnih okolnosti konkretnog slučaja koje zahtijeva kontinuirani pritvor, predstavlja kršenje člana 5. stav 3. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Sulaoja protiv Estonije, aplikacija broj 55939/00, stav 64, 15. februar 2005. godine, Tsarenko protiv Rusije, aplikacija broj 5235/09, stav 70, 3. mart 2011. godine, Trifković protiv Hrvatske, presuda od 6. novembra 2012. godine, stav 125).

41. Također, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 2210/17 od 18. jula 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) utvrdio povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost u odnosu na apelanta A.Z., kojem je pritvor određen i po tački c) stava 1. člana 146. ZKP po osnovu istog rješenja koje je osporio apelant u konkretnom predmetu. U tom dijelu odluke (koji se odnosi na pritvorski osnov iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP) Ustavni sud je naveo da, i pored postojanja osnovane sumnje, odnosno da se radi o veoma ozbiljnim optužbama protiv apelanta, iz obrazloženja osporenih rješenja nije moguće zaključiti na koji način ove okolnosti utječu na vjerovatnost da će apelant ponoviti krivično djelo na čemu su redovni sudovi i temeljili postojanje uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, pa tako i utjecati na daljnji tok krivičnog postupka (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Orban protiv Hrvatske, presuda od 19. decembra 2013. godine, stav 58). Iz obrazloženja osporenih rješenja ne može se zaključiti da postoje bilo kakvi konkretni dokazi ili okolnosti koji upućuju na zaključak da bi apelant puštanjem na slobodu nastavio da vrši krivična djela tim prije imajući u vidu razloge na koje je već ukazano u ovoj odluci u vezi sa postojanjem osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja je optužen. Slijedeći navedeno, Ustavni sud je smatrao da navedene okolnosti ne mogu opravdati očigledno in abstracto zaključak iz osporenih rješenja da postoji osnovana bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu mogao počiniti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Ustavni sud je zaključio da su u obrazloženjima redovnih sudova da postoji opravdana bojazan da će apelant počiniti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna u slučaju da bude pušten na slobodu, izostali ozbiljni razlozi koji upućuju na postojanje javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad apelantovim pravom na slobodu. Osim toga, prema stavu Ustavnog suda, osnovana bojazan da će biti počinjeno krivično djelo za koje je propisana kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, u smislu člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, mora biti potkrijepljena naročitim i konkretnim, a ne apstraktnim i teorijski mogućim okolnostima koje opravdavaju bojazan da će krivično djelo sa zaprijećenom kaznom biti počinjeno. Ustavni sud je zaključio da u konkretnom slučaju u obrazloženjima osporenih rješenja nisu ponuđeni razlozi i obrazloženja koji bi ukazali na postojanje takvih naročitih okolnosti.

42. Imajući u vidu zaključak iz navedene odluke u predmetu broj AP 2210/17, u kojem je apelant (A.Z.) bio jedan od suoptuženih, a koji je osporio identična rješenja kao i apelant u konkretnom predmetu, Ustavni sud smatra da se on može primijeniti i na apelanta. Ovo posebno dovodeći u vezu obrazloženje iz osporenih rješenja sa činjenicom da je apelant i u postupku pred redovnim sudovima ukazivao na godine, porodične prilike, zdravstveno stanje, raniju neosuđivanost i drugo, zbog čega je smatrao da mjera pritvora, kao najteža mjera, nije opravdana u odnosu na apelanta u okolnostima konkretnog slučaja, a ti navodi su pred redovnim sudom ostali bez bilo kakvog obrazloženja. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da je izostalo valjano obrazloženje postojanja posebnih pritvorskih razloga u odnosu na apelanta u okolnostima datog slučaja, u odnosu na posebni pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su osporenim rješenjima povrijeđena apelantova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) Evropske konvencije.

43. Najzad, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju, odnosno produžavanju mjere pritvora, da u situaciji kada utvrdi da je lišavanje slobode apelanta po osporenoj odluci redovnog suda rezultiralo povredom prava na slobodu i sigurnost ličnosti, ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode po osporenim odlukama isteklo, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja, odnosno produžavanja mjere pritvora (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tač. 68. i 69. sa referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba).

Ostali navodi

44. Imajući u vidu zaključak u pogledu povrede prava na ličnu slobodu i sigurnost, Ustavni sud smatra da nije potrebno ispitati ostale apelantove navode.

VIII. Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) Evropske konvencije kada su redovni sudovi propustili da u odluci o produženju mjere pritvora apelantu daju relevantne i dovoljne razloge u pogledu postojanja posebnih razloga za produženje mjere pritvora apelantu, navodeći apstraktno da postoji mogućnost ponavljanja krivičnog djela bez uvažavanja specifičnih okolnosti konkretnog slučaja, odnosno okolnosti na apelantovoj strani.

46. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantove zahtjeve za donošenje privremene mjere.

47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.