Službeni glasnik BiH, broj 8/22

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1622/20, rješavajući apelaciju Neđeljka Radulovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 26. januara 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Neđeljka Radulovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 Rs 022344 20 Rev od 15. septembra 2020. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Neđeljku Raduloviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Neđeljka Radulovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 Rs 022344 20 Rev od 15. septembra 2020. godine i Presude Okružnog suda u Prijedoru broj 16 0 Rs 000196 17 Rsž od 13. februara 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Neđeljko Radulović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 30. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 16 0 Rs 000196 17 Rsž od 13. februara 2020. godine.

2. Apelant je podneskom od 29. oktobra 2020. godine dopunio apelaciju kojim je osporio Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 73 0 Rs 022344 20 Rev od 15. septembra 2020. godine, koju je ishodio tokom trajanja postupka pred Ustavnim sudom.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda u Kotor-Varoši, Osnovnog suda u Banjoj Luci i tuženog Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 12. januara i 18. februara 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Svi pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 21. januara do 4. maja 2021. godine. Odgovori na apelaciju dostavljeni su 31. decembra 2021. godine apelantu radi izjašnjenja. Apelant u ostavljenom roku nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelant je 13. augusta 2012. godine podnio tužbu Osnovnom sudu u Banjoj Luci protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa.

7. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 148629 12 Rs od 1. oktobra 2013. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev.

8. Odlučujući o apelantovoj žalbi Okružni sud u Banjoj Luci je svojom odlukom od 22. septembra 2014. godine žalbu uvažio i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

9. U ponovnom postupku, postupajući po nalogu Osnovnog suda u Banjoj Luci, apelant je 16. marta 2015. godine uredio tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je trpio mobing na radu kod tuženog od Dragana Lukača i Dragoljuba Davidovića, i to počev od 31. oktobra 2011. godine pa do 5. novembra 2013. godine od Dragana Lukača, a od Dragoljuba Davidovića u periodu od 18. novembra 2011. godine do 25. oktobra 2012. godine, koji se ogleda u smjeni sa radnog mjesta, uskraćivanju prava na konkursu, nepravilnom ocjenjivanju, upozorenju da se "okane tjeranja pravde", posebnom vođenju evidencije o korištenju pauze, izloženosti svakodnevnim pritiscima, izdvajanju iz cjeline, praćenju na radnom mjestu, neosnovanom vršenju disciplinskih postupaka, tražeći da se spriječi opisano postupanje i omogući apelantu ostvarivanje zabrane mobinga, te isplati naknada na ime pretrpljenih duševnih bolova.

10. Osnovni sud u Banjoj Luci je 23. aprila 2015. godine podnio prijedlog Okružnom sudu u Banjoj Luci kojim je tražio da se u predmetu odredi drugi stvarno nadležan sud zbog toga što je apelantova supruga, kao sutkinja Osnovnog suda u Banjoj Luci, raspoređena na referat radnih sporova.

11. Odlučujući o prijedlogu, Okružni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj 71 0 V 148629 15 V od 15. maja 2015. godine odredio da Osnovni sud u Kotor-Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) postupa u predmetnom postupku. Predmet je dostavljen Osnovnom sudu 21. maja 2015. godine.

12. Postupajući po apelantovom uređenom tužbenom zahtjevu kao u tački 9. ove odluke, nakon održana dva ročišta (u februaru i martu 2017. godine), Osnovni sud je Presudom broj 73 0 Rs 22344 15 Rs od 26. maja 2017. godine djelomično uvažio tužbeni zahtjev i utvrdio da je apelant pretrpio mobing na radu kod tuženog koji se ogleda u izloženosti svakodnevnim pritiscima, izdvajanju iz cjeline, praćenju na radnom mjestu i posebnom vođenju evidencije korištenja pauze, neosnovanom vođenju disciplinskih postupaka, te je tuženom naloženo da spriječi opisano postupanje i omogući apelantu da ostvari zabranu mobinga, kao prava iz radnog odnosa, te da mu na ime naknade štete, zbog pretrpljenih duševnih bolova, isplati iznos od 2.000,00 KM zajedno sa kamatama i troškovima postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

13. Osnovni sud se pozvao na odredbe Zakona o radu RS (u daljnjem tekstu: ZOR) i Zakona o zabrani diskriminacije BiH (u daljnjem tekstu: ZZD), koji su bili na snazi u periodu na koji se odnosi tužbeni zahtjev, kojima je definiran pojam mobinga kao oblika nefizičkog uznemiravanja na radnom mjestu koji podrazumijeva ponavljanje radnji koje imaju ponižavajući efekt na žrtvu čija je svrha ili posljedica degradacija radnih uvjeta ili profesionalnog statusa zaposlenog (član 4. stav 3. ZZD). Odredbe ZOR-a definiraju mobing kao "specifičan oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedno ili više lica sistematski, u dužem periodu, psihički zlostavlja ili ponižava drugo lice s ciljem ugrožavanja njegovog ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta". Da bi se utvrdilo postojanje mobinga, u smislu odredaba ZZD, neophodno je da se uznemirivanje desilo na radnom mjestu, da je ono izvršeno ponavljanjem radnji i da je učinjeno zbog jednog od zabranjenih osnova navedenih u članu 2. ZZD. Budući da odredbe ZZD u članu 1. propisuju da se njime uređuje sistem zaštite od diskriminacije, što uključuje i sistem zaštite od diskriminacije na radu, radnom mjestu i u vezi sa radom, prema mišljenju Osnovnog suda, na predmetnu situaciju primjenjuju se odredbe ZZD.

14. Osnovni sud je, dalje, ukazao da apelant svoj zahtjev temelji na tvrdnji da ga je poslodavac duži vremenski period sistematski zlostavljao, što je započelo nakon njegovog ukazivanja na nezakonitosti u radu Komunalne policije i načelnika tog odjeljenja u podnesku od 31. oktobra 2011. godine. Zlostavljanje se, prema apelantovim tvrdnjama, ogleda u iniciranju izmjene sistematizacije radnih mjesta, rasporedu na niže rangirano radno mjesto, proizvoljnom ocjenjivanju rezultata rada, pojačanom nadzoru korištenja pauze, učestalim pokretanjem disciplinskih postupaka, te prijetnjama u pogledu lične sigurnosti.

15. Ocjenom provedenih dokaza (koji su pobrojani u obrazloženju presude), u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Osnovni sud je utvrdio da je apelant ponuđenim dokazima učinio vjerovatnim da je tuženi radnjama preciziranim u izreci presude izvršio mobing nad apelantom. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je u navodima tužbe i na ročištu za glavnu raspravu apelant ukazao da je, nakon donošenja naredbe o radu šefova smjene Komunalne policije 9. februara 2012. godine, uslijedilo praćenje korištenja pauze samo apelanta. Iz izjave svjedoka je proizašlo da je tuženi vršio nadzor u pogledu vremena korištenja pauze apelanta na osnovu naloga koji je dat usmeno, dok druge patrole Komunalne policije nisu vršile kontrolu šefova smjena. Uvidom u zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka utvrđeno je da je protiv apelanta podnesen zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka, i to zbog nenošenja uniforme i nepridržavanja naredbe o korištenju pauze. Uvidom u rješenje gradonačelnika od 21. maja 2012. godine utvrđeno je da je apelant oslobođen disciplinske odgovornosti uz obrazloženje da radnje zbog kojih je pokrenut disciplinski postupak nisu predviđene kao povrede radne dužnosti, niti je u apelantovim radnjama bilo povrede radne dužnosti - "neizvršavanje ili nesavjesno, neblagovremeno izvršavanje radnih dužnosti".

16. U pogledu apelantovog navoda da je praćenjem na radnom mjestu, te disciplinskim postupcima izdvajan iz cjeline, svjedok Dragan Lukač, tada načelnik Odjeljenja komunalne policije, nije iznio valjanu argumentaciju kojom bi opovrgnuo apelantove navode. Imenovani svjedok je u iskazu naveo da je naložio Prpiću i Pudaru da prate korištenje pauze apelanta zbog apelantovog neopravdanog odsustva u više navrata, dok za druge radnike nije vodio izvještaje u vezi sa izlascima sa posla. I u odnosu na disciplinske postupke imenovani svjedok je naveo da su oni vođeni samo protiv apelanta, te da u odnosu na drugi postupak zbog nenošenja uniforme nije bio informiran o razlozima zbog kojih apelant nije nosio uniformu (posipanje čaja po uniformi). U vezi sa pokretanjem disciplinskog postupka, svjedoci Vladimir Pudar, Damir Prpić i Željko Obradović su saglasno naveli da je bilo propusta u radu drugih zaposlenika tuženog (nejavljanje na telefon, oštećenja službenih vozila), ali da je disciplinski postupak vođen samo protiv apelanta. Osnovni sud je, uzimajući u obzir te navode, te razloge za pokretanje disciplinskog postupka zaključio da je apelant učinio vjerovatnim činjenicu o postojanju mobinga u navedenim slučajevima. U tom pravcu Osnovni sud je naglasio da je prihvatio apelantov iskaz koji je potvrđen iskazima svjedoka koji su potvrdili činjenice koje su im bile neposredno poznate, a da oni nemaju interes za uspjehom u parnici, te ih je sud prihvatio.

17. S druge strane, ponuđenim dokazima tuženi nije opovrgao apelantove navode da ni praćenje ni kontroliranje, kao ni vođenje disciplinskih postupaka nisu rezultat šikaniranja apelanta od tuženog, pa je sud primjenom pravila o teretu dokazivanja odlučio kao u izreci presude. Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 112. stav 4. ZOR-a naloživši poslodavcu da apelantu osigura da ostvari prava koja su mu uskraćena, a da apelantu, kako je utvrđeno da je tuženi izvršio mobing nad apelantom, prema ocjeni suda, pripada i pravo na naknadu štete.

18. Na apelantov prijedlog (apelantov podnesak Osnovnom sudu od 6. jula 2017. godine) da se za postupanje u predmetu odredi drugi stvarno nadležan okružni sud, Vrhovni sud je Rješenjem broj 73 0 Rs 022344 17 R od 25. oktobra 2017. godine odredio Okružni sud (u Prijedoru) za odlučivanje o žalbi tuženog protiv presude Osnovnog suda.

19. Odlučujući o žalbi tuženog Okružni sud je na sjednici donio Presudu broj 16 0 Rs 000196 17 Rsž od 13. februara 2020. godine kojom je žalbu uvažio, prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu preinačio tako da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen (sve preciznije navedeno u izreci presude).

20. Okružni sud je, između ostalog, istakao da je pitanje mobinga regulirano članom 111. tačka 5. ZOR-a, koji je citirao. Prema mišljenju Okružnog suda, svaka nesuglasica između zaposlenika i poslodavca, čak i ukoliko ih je bilo, po svojoj pravnoj prirodi ne predstavlja mobing, a da bi se određeno ponašanje smatralo mobingom, potrebno je da jedno ili više lica u dužem vremenskom periodu psihički zlostavlja ili ponižava zaposlenika s ciljem ugrožavanja njegovog ugleda i časti. Činjenica da je, zbog apelantovog neopravdanog odsustva na radnom mjestu u više navrata, neposredni rukovodilac naložio da se prati korištenje pauze, kao i činjenica da je protiv apelanta vođen disciplinski postupak, prema shvatanju Okružnog suda, nisu u uzročno-posljedičnoj vezi sa diskriminacijom koju zabranjuje član 5. ZOR-a u vezi sa članom 111. tačka 5. istog zakona.

21. U vezi s tim, Okružni sud je pojasnio da neposredno odsustvovanje u toku radnog vremena predstavlja, u smislu člana 141.a) Zakona o lokalnoj samoupravi, povredu radne dužnosti koju poslodavac može, ali ne mora da sankcionira, dok je disciplinski postupak mehanizam propisan u skladu sa aktima donesenim zakonom. Prema tome, Okružni sud je zaključio da u radnjama tuženog nema protivpravnosti, a samim tim ni povrede prava po osnovu mobinga. U vezi sa naknadom koju apelant potražuje, Okružni sud je naveo da apelant tokom postupka nije dokazao u čemu se sastoji povreda časti i ugleda, naročito jakog stepena duševne boli što bi opravdalo dosuđivanje novčane naknade, u smislu člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

22. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 73 0 Rs 022344 20 Rev od 15. septembra 2020. godine reviziju odbio. Vrhovni sud je, imajući u vidu radnje opisane u izreci prvostepene presude na kojima apelant temelji tužbeni zahtjev da je bio izložen mobingu, zaključio da one nemaju takav karakter. Prema ocjeni Vrhovnog suda, ne mogu se smatrati mobingom radnje koje je preduzeo načelnik Odjeljenja u kojem je radio apelant u okviru ovlaštenja datih zakonom (kontrolirano korištenje pauze) kada je obaviješten da apelant neosnovano odsustvuje sa posla. Takva radnja, prema mišljenju Vrhovnog suda, nema karakter mobinga i zbog toga što se radi o pojedinačnom događaju, a ne o ponavljanju radnje u dužem vremenskom periodu. Činjenica da odsustvo drugih zaposlenika nije praćeno i evidentirano ne ukazuje na to da takvo ponašanje prema apelantu predstavlja mobing, odnosno na nejednako postupanje. Vrhovni sud je još naglasio da pokretanje disciplinskog postupka samo po sebi nema elemente mobinga čak i pod uvjetom da rezultat tog postupka bude oslobađajuća odluka. U vezi s tim, naglašeno je da svaki disciplinski postupak ne mora završiti osudom za povredu radne discipline, zato što su određene procedura i mogućnost ulaganja pravnih lijekova kojima se radnik brani od neopravdanog i nedokazanog stavljanja na teret povreda radne dužnosti.

23. Vrhovni sud je naglasio da je apelant u parnici kumulirao dvije antidiskriminacijske tužbe tako što se njegov zahtjev sastoji od tužbe za utvrđenje da je "trpio mobing na radu kod tuženog" (deklaratorni zahtjev) i tužbe za naknadu štete (kondemnatorni zahtjev) čiji uspjeh zavisi od osnovanosti deklaratornog dijela tužbe, saglasno odredbi člana 12. st. 1. i 3. ZZD. Prema odredbi člana 112. stav 2. ZOR-a, na apelantu je bila obaveza da iznese činjenice koje opravdavaju sumnju da je tuženi postupao suprotno odredbi člana 111. stav 1. ZOR-a, dok je na tuženom bila obaveza da dokaže da nije narušen princip jednakosti, odnosno da se ne radi o mobingu. Odredbama ZZD je odstupljeno od standardnog pravila o teretu dokazivanja, utemeljenog na čl. 7, 123. i 126. ZPP na način što žrtva eventualne diskriminacije nije dužna dokazati diskriminaciju ili mobing sa stepenom sigurnosti, već je dovoljno da učini vjerovatnim da je došlo do toga, pa ukoliko ispuni taj uvjet, navodni počinilac je dužan da dokaže da nije bilo mobinga. Prema mišljenju Vrhovnog suda, imajući u vidu navedene radnje na čijem preduzimanju apelant temelji tvrdnje o postojanju mobinga, apelant ponuđenim dokazima nije učinio vjerovatnim da je žrtva mobinga koji je izvršio tuženi. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor da je obrazloženje Okružnog suda nejasno i kontradiktorno, jer je taj sud, prema mišljenju Vrhovnog suda, iznio valjano obrazloženje i zaključak o nepostojanju uvjeta da se udovolji apelantovim zahtjevima, obrazloživši žalbene navode, te da je dovoljno i jasno obrazložio odluku pozivajući se na relevantne zakonske odredbe.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

24. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na fer i pravično suđenje u razumnom roku zagarantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelacijom se ukazuje da radni spor traje od 2012. godine (sedam godina i osam mjeseci) koji je prema zakonu hitan, ukazujući na kršenje prava na suđenje u razumnom roku. Apelant ističe da je u postupku aktivno učestvovao, ali da mu redovni sudovi nisu pružili adekvatnu zaštitu. Na navedenu povredu ukazuje i činjenica što su redovni sudovi, izuzev Osnovnog suda, predmetnom postupku pristupili površno i paušalno, bez uplitanja u suštinu spornog odnosa, bez detaljne analize i ocjene svih materijalnih dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, a pri tome su pogrešno primijenili odredbe materijalnog prava, primjenjujući odredbe koje se ne mogu primijeniti, na što je apelant bezuspješno ukazivao tokom postupka. Zbog toga, apelant ukazuje i na kršenje prava na pristup sudu i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant je u dopuni apelacije osporio i presudu Vrhovnog suda zbog povrede materijalnog prava. U vezi s tim, apelant je naveo da je Vrhovni sud zaključio da se radnje koje su preduzete protiv apelanta ne mogu nazvati mobingom i da se radi o pojedinačnom događaju, a ne o ponavljanju radnji u dužem vremenskom periodu. Takvo obrazloženje je, prema apelantovom mišljenju, neistina, jer su se praćenje i evidentiranje apelantovog odlaska na pauzu vodili u periodu od nekoliko mjeseci, što je tokom postupka utvrđeno (izjave svjedoka i pisani izvještaji). Prema apelantovom mišljenju, ovakav stav Vrhovnog suda je direktno suprotan članu 112. stav 2. ZOR-a kojim je propisano da, u slučaju spora, teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije kada zaposlenik iznese činjenice koje opravdavaju sumnju da je poslodavac postupao suprotno odredbi člana 111. stav 1. ZOR-a, jeste na poslodavcu. Prema apelantovim tvrdnjama, poslodavac nije dokazao da je postupanje prema apelantu bilo isto kao postupanje prema drugim zaposlenicima. Apelant smatra da je dokazao u čemu se sastoji mobing, odnosno diskriminacija u odnosu na ostale zaposlenike, što je potkrijepljeno odgovarajućim dokazima, a tuženi te navode ničim nije osporio na način da je uspio dokazati da se ponašao prema apelantu kao i prema ostalim zaposlenicima. Zbog svega navedenog, apelant smatra da su Okružni sud i Vrhovni sud svoje odluke utemeljili na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, prije svega čl. 111. i 112. ZOO.

b) Odgovor na apelaciju

25. Vrhovni sud je ostao pri razlozima datim u osporenoj odluci, navodeći da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava zagarantirana Ustavom, niti prava utvrđena Evropskom konvencijom. Iz toka postupka i sadržaja osporenih odluka jasno proizlazi da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje na kojoj tvrdnji apelant zasniva apelaciju. Vrhovni sud je još naveo da je predmet primio 30. juna 2020. godine, a da je odluka o reviziji donesena nakon dva mjeseca, pa, stoga, postupak pred tim sudom nije nerazumno dugo trajao, niti ima osnova za dosuđivanje naknade nematerijalne štete.

26. Okružni sud je naveo da pred tim sudom nisu prekršena apelantova prava zagarantirana Ustavom, niti prava iz Evropske konvencije na koja se apelant pozvao. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

27. Okružni sud u Banjoj Luci je naveo da ostaje pri razlozima datim u drugostepenoj odluci, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana, jer apelantu nisu prekršena prava na koja se pozvao.

28. Osnovni sud u Banjoj Luci je naveo da je dio postupka koji je proveden pred tim sudom u cijelosti vođen uz pravilnu primjenu procesnog i materijalnog prava, te da apelantova prava nisu povrijeđena.

29. Osnovni sud je naveo da je tom sudu predmet ustupljen 21. maja 2015. godine i da u postupku pred tim sudom nije došlo do povrede apelantovih prava koja su zagarantirana Evropskom konvencijom.

30. Tuženi je, između ostalog, naveo da osporenim odlukama nije prekršeno pravo na pristup sudu, ni pravo na pravično suđenje u razumnom roku, niti pravo na djelotvoran pravni lijek, ističući da je apelantu u dva navrata omogućeno da delegira drugi stvarno nadležni sud po njegovom zahtjevu nakon donošenja presude Osnovnog suda u Banjoj Luci. Apelant je, prema navodima tuženog, koristio sva pravna sredstva dopuštena zakonom radi zaštite svojih prava iz radnog odnosa, pri čemu mu je bilo omogućeno pravo na pristup sudu i pravično suđenje i putem instituta delegacije drugog stvarno nadležnog suda po apelantovom ličnom zahtjevu. Prema mišljenju tuženog, postupak je proveden u razumnom roku imajući u vidu pravne radnje koje su sudovi preduzimali do donošenja pravosnažne presude. Predloženo je da se apelacija odbije.

V. Relevantni propisi

31. Zakon o zabrani diskriminacije ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 59/09 i 66/16) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 2.
(Diskriminacija)

(1) Diskriminacijom će se, u smislu ovog zakona, smatrati svako različito postupanje uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica i onima koji su s njima u rodbinskoj ili drugoj vezi na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, invaliditet, starosna dob, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog položaja i spola, seksualne orijentacije, rodnog identiteta, spolnih karakteristika, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u svim oblastima života.

(2) Zabrana diskriminacije primjenjuje se na sve javne organe kao i na sva fizička ili pravna lica, i u javnom i u privatnom sektoru, u svim oblastima, a naročito: zaposlenja, članstva u profesionalnim organizacijama, obrazovanja, obuke, stanovanja, zdravstva, socijalne zaštite, dobara i usluga namijenjenih javnosti i javnim mjestima, te obavljanja privrednih aktivnosti i javnih usluga.

Član 4. stav (3)
(Ostali oblici diskriminacije)

(3) Mobing je oblik nefizičkog uznemiravanja na radnom mjestu koji podrazumijeva ponavljanje radnji koje imaju ponižavajući efekat na žrtvu čija je svrha ili posljedica degradacija radnih uslova ili profesionalnog statusa zaposlenog.

Član 12. stav (1) tač. a), b) i c)

(Posebne tužbe za zaštitu od diskriminacije)

(1) Lice ili grupa lica koja su izložena bilo kojem obliku diskriminacije, prema odredbama ovog zakona, ovlašteni su da podnesu tužbu i traže:

a) utvrđivanje da je tuženi povrijedio tužiočevo pravo na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je preduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje (tužba za utvrđivanje diskriminacije);

b) zabranu preduzimanja radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiočevo pravo na jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njene posljedice (tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije);

c) da se nadoknadi materijalna i nematerijalna šteta uzrokovana povredom prava zaštićenih ovim zakonom (tužba za naknadu štete);

Član 15. stav (1)
(Teret dokazivanja)

(1) Kada lice ili grupa lica u svim postupcima predviđenim ovim zakonom, na osnovu njima raspoloživih dokaza, učine vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, teret dokazivanja da nije došlo do diskriminacije leži na suprotnoj strani.

32. Zakon o radu - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 55/07) koji je važio u relevantnom periodu i koji u bitnom dijelu glasi:

Član 5.

Radnik, kao i lice koje traži uposlenje, ne može biti stavljen u neravnopravan položaj kod ostvarivanja prava po osnovu rada i prava na uposlenje zbog rase, etničke pripadnosti, boje kože, pola, jezika, religije, političkog ili drugog mišljenja i ubjeđenja, socijalnog porijekla, imovnog stanja, članstva ili nečlanstva u sindikatu ili političkoj organizaciji, tjelesnog i duševnog zdravlja i drugih obilježja koja nisu u neposrednoj vezi sa prirodom radnog odnosa.

Član 111.

Nije dozvoljeno uznemiravanje i seksualno uznemiravanje, nasilje po osnovu pola, kao i sistematsko zlostavljanje radnika od poslodavca i drugih uposlenih (u daljem tekstu: mobing).

Uznemiravanje u smislu stava 1. ovog člana jeste svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova iz člana 5. ovog zakona koje ima za cilj ili predstavlja povredu dostojanstva lica koje traži uposlenje, kao i radnika, a koje izaziva strah ili stvara ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

Seksualno uznemiravanje, u smislu stava 1. ovog člana jeste svako verbalno ili fizičko ponašanje koje ima za cilj ili predstavlja povredu dostojanstva lica koje traži uposlenje, kao i radnika u sferi polnog života, a koje izaziva strah ili stvara ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

Nasilje na osnovu pola predstavlja bilo koje djelo koje nanosi fizičku, psihičku, seksualnu ili ekonomsku štetu ili patnju, kao i prijetnje takvim djelima koje ozbiljno sputavaju lica da uživaju u svojim pravima i slobodama na principu ravnopravnosti polova, u radu i / ili u vezi sa radom.

Mobing je specifičan oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedno ili više lica sistematski, u dužem vremenskom periodu, psihički zlostavalja ili ponižava drugo lice s ciljem

ugrožavanja njegovog ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta.

Poslodavac je dužan preduzeti efikasne mjere s ciljem sprečavanja, nasilja na osnovu pola, diskriminacije, uznemiravanja, seksualnog uznemiravanja u radu i / ili u vezi sa radom i mobinga te ne smije preduzimati nikakve mjere prema radniku zbog činjenice da se žalio na nasilje, diskriminaciju, uznemiravanje, seksualno uznemiravanje i mobing.

Član 112.

U slučajevima diskriminacije u smislu odredaba čl. 5., 109., 110. i 111. ovog zakona lice koje traži uposlenje, kao i radnik, može pokrenuti pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete u skladu sa zakonom.

U slučaju spora, teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije, odnosno da je postupljeno u skladu sa zakonom, ukoliko lice koje traži uposlenje, odnosno lice koje je uposleno iznese činjenice koje opravdavaju sumnju da je poslodavac postupio protivno odredbama člana 111. stav 1. ovog zakona, na poslodavcu je.

U slučajevima nasilja na osnovu pola, uznemiravanja i seksualnog uznemiravanja i mobinga, nijedna odredba ovog zakona ne može se tumačiti kao ograničavanje ili umanjivanje prava na vođenje krivičnog ili građanskog postupka.

Ako sud utvrdi da je tužba iz stava 1. ovog člana osnovana, naložit će poslodavcu da tužiocu uspostavi i osigura ostvarivanje prava koja su mu uskraćena ili da plati odgovarajuću novčanu naknadu.

33. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – OUSRS, 45/09 – OUSRS, 49/09, 61/13 i 109/21 – OUSRS)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 229. tačka 4)

Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

VI. Dopustivost

34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

35. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je konačna odluka u ovom predmetu Presuda Vrhovnog suda broj 73 0 Rs 022344 20 Rev od 15. septembra 2020. godine koju je apelant ishodio tokom trajanja postupka pred Ustavnim sudom. Zatim, apelant je navedenu presudu osporio podneskom od 29. oktobra 2020. godine, koji je naslovljen kao "dopuna apelacije" u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

38. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, te pravo iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

39. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

40. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

41. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene presude odnosi se na utvrđivanje diskriminacije i naknadu štete, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

a) Prigovori u odnosu na osporene presude

42. Apelant osporava presude Vrhovnog i Okružnog suda tvrdeći da sudovi nisu uzeli u obzir sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja i da su osporene odluke donesene na osnovu proizvoljne primjene materijalnog prava i odredaba ZOR-a (čl. 111. stav 2. i 112). Zbog navedenog, apelant ukazuje na kršenje prava na pristup sudu.

43. U vezi s prigovorom o kršenju prava na pristup sudu, Ustavni sud iz apelantovih navoda zapaža da apelant ovaj prigovor veže za nezadovoljstvo osporenim odlukama i načinom na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, što nisu prigovori koji suštinski pokreću pitanje kršenja prava na pristup sudu. U odsustvu relevantne argumentacije Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja izneseni prigovor o kršenju prava na pristup sudu smatra neosnovanim.

44. U vezi s prigovorima kojima se pokreće pitanje proizvoljne primjene prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

45. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je došlo do proizvoljne primjene prava.

46. Ustavni sud zapaža da je apelant tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi mobing na radu koji su izvršili rukovodioci tuženog, da se naloži tuženom da spriječi sporno postupanje, te da se naknadi nematerijalna šteta. Iz raspoloživih dokumenata vidljivo je da redovni sudovi nisu imali saglasan stav o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, uvažavajući žalbu tuženog, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povredu odredaba parničnog postupka, uvažio žalbu, preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev zbog toga što je taj sud zaključio da radnje koje je preduzimao tuženi protiv apelanta (vođenje disciplinskih postupaka, praćenje korištenja pauza) nisu, suprotno stavu prvostepenog suda, u uzročno-posljedičnoj vezi sa diskriminacijom iz člana 5. ZOR-a, niti su u vezi sa mobingom iz člana 111. stav 4. ZOR-a, odnosno da u radnjama tuženog nema protivpravnosti. Do istog zaključka je došao i Vrhovni sud, koji je u cijelosti prihvatio stav Okružnog suda ocijenivši da apelant ponuđenim dokazima nije učinio vjerovatnim da je žrtva mobinga koji je izvršio tuženi. Imajući u vidu apelantove prigovore, Ustavni sud iz obrazloženja osporenih odluka (vidi tač. 20 – 23. ove odluke) ne može izvesti zaključak da su redovni sudovi prilikom odlučenja zanemarili neku bitnu okolnost koja bi bila ključna za odlučenje, odnosno da razlozi navedeni u obrazloženjima odluka nisu obuhvatili sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku. Pri tome apelant, osim nezadovoljstva ishodom parničnog postupka, nije naveo relevantnu argumentaciju kojom bi opravdao prigovore o proizvoljnoj primjeni odredaba ZOR-a redovnih sudova čije odluke osporava.

47. Imajući u vidu obrazloženja osporenih odluka, Ustavni sud ne uočava da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe ZOR-a, te ZZD i ZPP shodno kojima je predmetni postupak proveden, a na čemu apelant temelji prigovor o povredi prava na pravično suđenje, te, stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Suđenje u razumnom roku

Relevantna načela

48. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

49. Podržavajući praksu Evropskog suda, Ustavni sud podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).

50. Ako se predmet višekratno otvara, ili prebacuje sa suda na sud (takozvana jo-jo praksa), Evropski sud je sklon da to tumači kao ozbiljnu otežavajuću okolnost usljed koje je moguće utvrditi kršenje Konvencije čak i ako ukupna dužina postupka ne djeluje prekomjerno (vidi, Evropski sud, Svetlana Orlova protiv Rusije, st. 42-52).

Period koji se uzima u obzir

51. Ustavni sud zapaža da je predmetni radni spor apelant pokrenuo 13. augusta 2012. godine tužbom Osnovnom sudu u Banjoj Luci, a da je postupak pravosnažno okončan 15. septembra 2020. godine donošenjem presude Vrhovnog suda. Dakle, postupak je ukupno trajao nešto duže od osam godina. Upravo je to relevantni period koji će Ustavni sud ispitati sa aspekta garancija prava na suđenje u razumnom roku.

Analiza dužine trajanja izvršnog postupka

52. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se radilo o radnom sporu koji, prema odredbama ZPP, spada u hitan postupak (član 420. ZPP). U vezi sa apelantovim ponašanjem, Ustavni sud ne uočava da je značajnije doprinio ukupnom trajanju postupka, izuzev zahtjeva da se odredi drugi okružni sud za postupanje, kojem je udovoljeno, jer je zahtjev bio osnovan, što u konačnici nije značajnije utjecalo na ukupnu dužinu trajanja postupka. Što se tiče složenosti predmeta, Ustavni sud ne uočava da se radilo o posebno složenom predmetu. Ustavni sud u konkretnom slučaju uočava dva ključna problema. Prvi problem Ustavni sud uočava u vraćanju Okružnog suda u Banjoj Luci predmeta na ponovni postupak, što je svakako utjecalo na ukupnu dužinu trajanja postupka (period od skoro tri godine od podnošenja tužbe do određivanja drugog stvarno nadležnog osnovnog suda). Drugi problem Ustavni sud uočava u dužini trajanja ponovnog postupka od momenta kada je drugom stvarno nadležnom sudu (Osnovni sud u Kotor-Varoši) dostavljen predmet u rad (21. maj 2015. godine), koji je na tri sudske instance trajao pet godina i tri mjeseca (15. septembar 2020. godine). Prema ocjeni Ustavnog suda, odgovornost za to, prije svega, snosi Osnovni sud kojem su nakon dostavljanja predmeta trebale skoro dvije godine (godinu i devet mjeseci) da zakaže ročište u predmetnom postupku. Pri tome Osnovni sud u odgovoru na apelaciju nije naveo da se sud suočio sa procesnim problemima prilikom rada na predmetu, u smislu odredaba ZPP. Istina, Osnovni sud je nakon dva održana ročišta (februar i mart 2017. godine) u kratkom roku donio odluku u predmetu (26. maj 2017. godine), ali činjenica da su sudu trebale skoro dvije godine da zakaže ročište sud ničim nije opravdao. Odgovornost Osnovnog suda je tim veća što je sud trebalo da vodi računa o tome da se radi o hitnom postupku koji je uz to vraćen na ponovno postupanje, što je bio dodatni razlog za aktivnije postupanje suda. Postupak povodom žalbe trajao je godinu i četiri mjeseca od momenta kada je rješenjem Vrhovnog suda (25. oktobar 2017. godine) Okružni sud određen za drugi stvarno nadležan sud, što jeste nešto duži period za predmet koji je hitan i u kojem se odlučivalo u ponovnom postupku. Međutim, iz raspoloživih dokumenata nije vidljivo kada je predmet dostavljen u rad Okružnom sudu, pa Ustavni sud bez tog podatka ne može taj period staviti na teret isključivo Okružnom sudu. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u relativno kratkom roku odlučio o apelantovoj reviziji. Ustavni sud, također, uvažava činjenicu da se u predmetu u dva navrata odlučivalo o određivanju drugog stvarno nadležnog osnovnog i okružnog suda, i to jedanput po službenoj dužnosti, a drugi put na apelantov zahtjev i da je ta činjenica svakako doprinijela dužini trajanja postupka, ali ne značajnije da bi se opravdala ukupna dužina trajanja postupka.

53. S obzirom na sve navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke "u razumnom roku", Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje "u razumnom roku" iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da je dužina trajanja postupka, uvažavajući sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, bila pretjerano duga.

Pitanje naknade nematerijalne štete

54. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

55. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine, i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.

56. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

57. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje, i to u kontekstu navodnog kršenja prava na pristup sudu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se u pogledu tog prigovora Ustavni sud izjasnio u okviru prava na pravično suđenje, ocijenivši taj prigovor neosnovanim, pa se, stoga, ni pozivanje na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s pravom na pravično suđenje ne može prihvatiti opravdanim. Konačno, Ustavni sud, polazeći od suštine prava na djelotvoran pravni lijek, zapaža da je apelant imao mogućnost da koristi i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom u parničnom postupku, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim konačnim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova na način kako to apelant prezentira.

VIII. Zaključak

58. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu suđenja u razumnom roku kada je postupak koji je, i prema odredbama ZOR-a i ZZD, hitan na tri sudske instance trajao nešto duže od osam godina, a za tako dugo trajanje postupka redovni sudovi nisu pružili relevantno opravdanje, a odgovornost za to se u prvom redu može staviti na teret postupajućim osnovnim sudovima u konkretnom predmetu. S druge strane, nema kršenja prava na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte tog prava kada su Vrhovni sud i Okružni sud zaključili da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, jer apelant ponuđenim dokazima nije učinio vjerovatnim da je žrtva mobinga koji je izvršio tuženi za šta su dali relevantno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

59. Nema ni kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje kada je apelant imao mogućnost da koristi i kada je koristio pravne lijekove propisane zakonom a činjenica da ti pravni lijekovi nisu doveli do usvajanja tužbenog zahtjeva ne dovodi u pitanje suštinu garancija koje pruža pravo na djelotvoran pravni lijek.

60. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

61. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.