Službeni glasnik BiH, broj 10/26

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U-20/25, rješavajući zahtjev Suda Bosne i Hercegovine (sutkinja Nada Papo), na osnovu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija Marin Vukoja, sudija Larisa Velić, sutkinja na sjednici održanoj 22. januara 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odlučujući o zahtjevu Suda Bosne i Hercegovine (sutkinja Nada Papo) za ocjenu ustavnosti Zakona o plaćama i drugim naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 50/08, 35/09, 75/09, 32/12, 42/12, 50/12, 32/13, 87/13, 75/15, 88/15, 16/16, 94/16, 72/17, 25/18, 32/20, 65/20, 59/22, 20/25 i 30/25),

utvrđuje se da je Zakon o plaćama i drugim naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 50/08, 35/09, 75/09, 32/12, 42/12, 50/12, 32/13, 87/13, 75/15, 88/15, 16/16, 94/16, 72/17, 25/18, 32/20, 65/20, 59/22, 20/25 i 30/25) u skladu sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Sud Bosne i Hercegovine (sutkinja Nada Papo: u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva) podnio je 26. maja 2025. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu kompatibilnosti Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 50/08, 35/09, 75/09, 32/12, 42/12, 50/12, 32/13, 87/13, 75/15, 88/15, 16/16, 94/16, 72/17, 25/18, 32/20, 65/20, 59/22, 20/25 i 30/25: u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama) sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt).

2. Podnosilac zahtjeva je podneskom od 17. jula 2025. godine dopunio zahtjev.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. stav (2) Pravila Ustavnog suda, od Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Dom naroda) i Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Predstavnički dom) zatraženo je 11. juna 2025. godine da u roku od 30 dana od dana prijema dopisa dostave odgovore na zahtjev.

4. Dom naroda i Predstavnički dom su mišljenja o zahtjevu dostavili 8, odnosno 16. jula 2025. godine.

III. Zahtjev

a) Predmet povodom kojeg je zahtjev pokrenut

5. Podnosilac zahtjeva je naveo da se pred Sudom BiH vodi parnični postupak povodom tužbe N. H. i drugih (u daljnjem tekstu: tužioci) protiv Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH), Pravobranilaštva BiH, zbog povrede prava na jednako postupanje, i to "neutvrđivanjem i neisplaćivanjem dodatka na plaću po osnovu uvjeta rada u odnosu na druge zaposlene u institucijama BiH kojima je odredbom člana 26. stav (1) tač. b), d), e) i f) Zakona o plaćama i naknadama u institucijama BiH to pravo priznato". Tužioci traže da se tuženom naloži da izvrši radnje kojima bi se otklonile štetne posljedice diskriminacije tako što će im za precizirane relevantne periode naknaditi štetu koja odgovara zbiru neisplaćenih naknada po osnovu uvećanja plaće.

6. Iz činjenica predmeta proizlazi da su tužioci zaposlenici Pravobranilaštva BiH na poslovima pomoćnika pravobranioca BiH. U vezi s tim, tužioci navode da je Pravobranilaštvo BiH osnovano Zakonom o Pravobranilaštvu BiH kako bi se državi BiH osigurala efikasna zaštita imovinskih interesa i imovine. Dalje navode da pomoćnici pravobranioca BiH, uz pravobranioca i njegova dva zamjenika, obavljaju pravobranilačku funkciju s ovlaštenjima koja im pred sudom i drugim organima odredi pravobranilac BiH. Tužioci su podsjetili da za pomoćnika pravobranioca može biti izabran državljanin BiH, diplomirani pravnik s položenim pravosudnim ispitom i iskustvom u radu u pravosudnim organima, advokaturi i drugim državnim organima u trajanju od najmanje pet godina nakon položenog pravosudnog ispita i koji je stekao visok ugled pravnog stručnjaka radeći na tim poslovima. Prema Zakonu o Pravobranilaštvu BiH, pomoćnike pravobranioca imenuje i razrješava pravobranilac, shodno odredbama Zakona o državnoj službi u institucijama BiH. Tužioci smatraju da sve to jasno ukazuje da obavljaju najsloženije poslove, čija se složenost može porediti s nosiocima pravosudnih funkcija, odnosno advokatima. Navode da zakonski uvjeti koji su potrebni za imenovanje pomoćnika pravobranioca odgovaraju uvjetima za obavljanje funkcije tužioca u Tužilaštvu BiH prema Zakonu o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću. Tužioci smatraju da sve to opet ukazuje da moraju ispuniti rigorozne uvjete kako bi obavljali dodijeljene poslove, za razliku od drugih zaposlenika u institucijama BiH. Okolnosti rada tužilaca određuju uvjeti za vršenje poslova pomoćnika pravobranioca, složenost poslova koje obavljaju, izloženost kontaktima sa suprotnim strankama u postupku, te njihovo postupanje na teritoriji BiH, ali i izvan BiH. Tužioci tvrde da obavljaju najveći dio poslova na zaštiti imovine BiH i njenih imovinskih interesa, zbog čega su vrlo često izloženi raznim oblicima verbalnog i fizičkog uznemiravanja prilikom obavljanja poslova zastupanja BiH pred sudovima i drugim institucijama širom BiH. Navode da su u obavljanju poslova svakodnevno izloženi kontaktima sa suprotnim strankama ili njihovim punomoćnicima, što posljedično ukazuje na imperativnu potrebu očuvanja samostalnosti, nezavisnosti i integriteta u postupanju tužilaca. Navode da njihov rad nije strogo kancelarijski jer obavljanje poslova iz propisane nadležnosti iziskuje službena putovanja širom BiH. O okolnostima u kojima tužioci rade, te načinu njihovog rada najbolje govori podatak da u BiH djeluje više od 60 sudova, a da čitavu teritoriju BiH pokriva sedam pomoćnika pravobranioca.

7. Tužioci su tokom redovnog postupka podneskom od 14. jula 2025. godine dopunili navode iz tužbe. Naveli su da su diskriminirani ne samo u odnosu na ostale zaposlenike institucija BiH već i u odnosu na kolege koji plaće i naknade ostvaruju u skladu sa Zakonom o plaćama zaposlenih u institucijama pravosuđa Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama u institucijama pravosuđa RS). Međutim, tim podneskom nisu izmijenili tužbeni zahtjev. U podnesku su naveli da je članom 8. stav (2) Zakona o plaćama u institucijama pravosuđa RS propisano da zaposleni u sudovima, javnim tužilaštvima RS, Pravobranilaštvu RS i Centru za edukaciju sudija i javnih tužilaca RS imaju pravo na naknadu po osnovu prirode posla. Takav dodatak u iznosu od 20% predviđen je i za pravobranioce Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: USK), shodno članu 23. stav (1) tačka b) Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti USK (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama i naknadama USK). Shodno okolnostima u kojima tužioci rade, smatraju da ne postoji nijedan razuman argument da ih se dovodi u neravnopravan položaj u odnosu na pravo na dodatak na plaću po osnovu uvjeta rada ili prirode posla u odnosu na kolege koji iste poslove obavljaju u pravobranilaštvima entiteta ili kantona. Tim prije što tužioci, za razliku od tih kolega, poslove zastupanja obavljaju širom BiH, a po potrebi i izvan BiH.

b) Navodi iz zahtjeva

8. Podnosilac zahtjeva navodi da su odredbe člana 26. stav (1) tač. b), d), e) i f) Zakona o plaćama diskriminatorne jer pravobraniocu, njegovim zamjenicima i pomoćnicima ne propisuju pravo na dodatak na plaću iako bi taj dodatak s punim pravom trebalo da dobiju s obzirom na posebne uvjete rada. U odnosu na zaposlene u institucijama BiH, koji su taksativno navedeni u odredbi člana 26. stav (1) tač. b), d), e) i f) Zakona o plaćama, nosiocima dužnosti iz člana 2. Zakona o Pravobranilaštvu BiH, bez razumnog i objektivnog razloga, nije propisano pravo na dodatak na plaću iako okolnosti u kojima rade to nalažu. Podnosilac zahtjeva navodi da dodatak na plaću u iznosu od 25% imaju zaposlenici na poslovima inspekcijskog nadzora u Agenciji za zaštitu ličnih podataka u BiH, te da ne postoji niti jedan opravdan razlog zbog čega su tužioci izloženi takvoj razlici u tretmanu budući da su poslovi koje oni obavljaju znatno složeniji, zahtjevniji i rizičniji. Ujedno, podnosilac zahtjeva ističe da je potrebno očuvati samostalnost i integritet institucije Pravobranilaštva BiH kao posebne pravosudne državne institucije. Podnosilac zahtjeva u tom pravcu navodi da je Ustavni sud u više svojih odluka istakao da je odgovarajuće materijalno osiguranje lica koja obavljaju pravosudne funkcije jedan od stubova samostalnosti pravosuđa. Pri tome je podnosilac zahtjeva naveo da je pravna teorija i uporedna praksa pravobranilačku službu pozicionirala kao pravosudnu djelatnost, dok zakonodavni okvir BiH naglašava samostalnost i nezavisnost institucije Pravobranilaštva BiH. Podnosilac zahtjeva se pozvao na praksu Ustavnog suda zauzetu u predmetima br. U-7/12, U-29/13 i U-22/22.

c) Odgovori na zahtjev

9. Dom naroda je naveo da je Ustavnopravna komisija razmotrila zahtjev i jednoglasno odlučila da odluku o zahtjevu prepusti Ustavnom sudu.

10. Predstavnički dom je naveo da je Ustavnopravna komisija razmotrila zahtjev i konstatirala da je Zakon o plaćama donesen u skladu s relevantnim propisima Bosne i Hercegovine i da je u skladu sa čl. I/2. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, a da će konačnu odluku o zahtjevu donijeti Ustavni sud.

IV. Relevantni propisi

11. Zakon o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 50/08, 35/09, 75/09, 32/12, 42/12, 50/12, 32/13, 87/13, 87/13, 75/15, 88/15, 16/16, 94/16, 72/17, 25/18, 32/20, 65/20, 59/22, 20/25 i 30/25)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 26.
(Dodatak na plaću)

(1) Dodatak na plaću je uvećanje plaće po osnovu:

a) radnog staža, i to kao dodatak 0,50% na osnovnu plaću za svaku započetu godinu efektivnog staža, a najviše do 20% od osnovne plaće.

b) posebnih uslova radnog mjesta za:

1) operativne poslove u Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH, pojedinačno najviše do 40% od osnovne plaće, s tim da ukupan fond za isplate ovog dodatka ne može biti veći od 30% budžeta predviđenog za osnovne plaće lica koja obavljaju operativne zadatke u Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH. Direktoru, zamjeniku direktora i glavnom inspektoru OSA BiH ne pripada pravo na dodatak.

2) lica raspoređena na radna mjesta s posebnim ovlaštenjima i ovlaštena službena lica u skladu s Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji poslova i Pravilnikom o ovlaštenjima i ovlaštenim službenim licima u Upravi za indirektno oporezivanje BiH, pojedinačno do 30% od osnovne plaće, s tim da ukupan fond za isplate ovog dodatka ne može biti veći od 20% budžeta predviđenog za osnovne plaće lica koja imaju pravo na ovaj dodatak. Upravni odbor Uprave za indirektno oporezivanje BiH, na prijedlog direktora, odobrava akt kojim se utvrđuju kriteriji za određivanje pojedinačnog dodatka ovlaštenim službenim licima.

3) veterinarske, fitosanitarne i ostale inspektore koji obavljaju poslove na graničnim prijelazima do 15% osnovne plaće.

4) zaposlene na operativnim poslovima u Službi za poslove sa strancima, pojedinačno do 25%, s tim da ukupan fond za isplate ovog dodatka ne može biti veći od 20% budžeta predviđenog za osnovne plaće lica koja obavljaju operativne poslove u Službi za poslove sa strancima. Imenovanom rukovodstvu Službe za poslove sa strancima pravo na naknadu po ovom osnovu iznosi 20% od osnovne plaće.

5) zaposlene koji obavljaju poslove sudske policije i za službenike u zavodima za izvršenje krivičnih sankcija pojedinačno do 30% od osnovne plaće, s tim da ukupan fond za isplate ovog dodatka ne može biti veći od 25% budžeta predviđenog za osnovne plaće lica koja obavljaju navedene poslove.

6) zaposlene u Centru za uklanjanje mina u BiH (BHMAC) koji obavljaju inspektorske deminerske poslove i poslove izviđanja pojedinačno do 50% od osnovne plaće. Obračun naknade po ovom osnovu vrši se za efektivno vrijeme provedeno u obavljanju dužnosti na deminerskim poslovima inspekcije i poslovima deminerskog izviđanja.

7) zaposlene u Direkciji za civilno zrakoplovstvo BiH koji obavljaju poslove vezane za upravljanje i kontrolu zračnog saobraćaja maksimalno do 30% od osnovne plaće.

8) zaposlene s visokom školskom spremom koji imaju validne certifikate vezane za potvrdu posebne stručne osposobljenosti, a obavljaju složene informatičko-aplikativne poslove koji se odnose na održavanje i razvoj upravljačkih aplikacija u institucijama BiH, do 50% osnovne plaće.

d) specifičnog položaja radnog mjesta sa stanovišta osiguranja nezavisnosti prilikom obavljanja poslova i zadataka revizije i zahtjeva radnog mjesta za koja je utvrđena obaveza posjedovanja zvanja revizora za radna mjesta koja nisu eksplicitno navedena u platnim razredima B1 do B8 u članu 22., a direktno se odnose na obavljanje poslova revizije u institucijama Bosne i Hercegovine, maksimalno do 50% od osnovne plaće prema pripadajućim platnim razredima i koeficijentima utvrđenim članom 22. ovog zakona. Generalni revizor institucija Bosne i Hercegovine internim aktom utvrđuje visinu dodatka za revizorsko osoblje zaposleno u Uredu za reviziju institucija Bosne i Hercegovine.

e) za lica koja obavljaju najsloženije stručne poslove direktno vezane za obavljanje dužnosti regulatora u regulatornim organima najviše do 50% osnovne plaće. Upravno tijelo regulatora, na prijedlog direktora, usvaja akt kojim se detaljnije regulira ostvarivanje prava na dodatak na plaću za najsloženije stručne poslove vezane za obavljanje dužnosti regulatora.

f) specifičnog položaja radnog mjesta sa stanovišta osiguranja funkcionalne nezavisnosti u poslovima vezanim za razvoj sistema i vršenje funkcije interne revizije u visini 20% od osnovne plaće. Pravo na dodatak po ovom osnovu imaju zaposleni na radnim mjestima vezanim za razvoj sistema i vršenje funkcije interne revizije za koja je utvrđena obaveza sticanja certifikata shodno Pravilniku o zapošljavanju internih revizora iz člana 12. stav (2) Zakona o internoj reviziji institucija BiH ("Službeni glasnik BiH", br. 27/08 i 32/12), izuzimajući direktora i zamjenika direktora Centralne harmonizacijske jedinice.

f) zaposlenima na poslovima inspekcijskog nadzora u Agenciji za zaštitu ličnih podataka u Bosni i Hercegovini, pojedinačno 25% od osnovne plaće.

12. Zakon o Pravobranilaštvu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 8/02, 10/02 – ispravka, 44/04, 102/09 i 47/14)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 1. stav (1)
Osnivanje

1. Da bi se osigurala mogućnost da država Bosna i Hercegovina raspolaže efikasnom zakonskom zaštitom i zastupanjem u pogledu zaštite njenih Ustavom utvrđenih nadležnosti, interesa i prava osniva se Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Pravobranilaštvo).

Član 2. stav (1)
Organizacija Pravobranilaštva

1. Funkciju Pravobranilaštva, u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, a na osnovu zakona Bosne i Hercegovine, vrše pravobranilac, dva zamjenika pravobranioca i više pomoćnika pravobranioca.

Član 3. stav (2)
Uslovi za vršenje funkcije pravobranioca, njegovih zamjenika i pomoćnika

2. Za pomoćnika pravobranioca može biti imenovan državljanin Bosne i Hercegovine koji je diplomirani pravnik i ima položen pravosudni ispit i iskustvo u radu u pravosudnim organima, advokaturi i drugim državnim organima, preduzećima (društvima) i drugim pravnim licima u trajanju od najmanje pet godina nakon položenog pravosudnog ispita, koji je radeći u tim organima i pravnim licima stekao visok ugled pravnog stručnjaka.

Član 11.
Budžet Pravobranilaštva

1. Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine finansira se iz Budžeta institucija Bosne i Hercegovine.

2. Pravobranilac je zadužen za pripremu i izvršenje budžeta Pravobranilaštva.

NADLEŽNOST

Član 13.
Nadležnosti Pravobranilaštva

1. Pravobranilaštvo vrši poslove pravnog savjetovanja i zakonskog zastupanja Bosne i Hercegovine pred sudovima i drugim organima u Bosni i Hercegovini i inozemstvu.

2. Pravobranilaštvo vrši poslove pravne zaštite imovine i imovinskih interesa Bosne i Hercegovine, njenih institucija i drugih organizacija Bosne i Hercegovine koje se finansiraju iz budžeta institucija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: i drugih organizacija Bosne i Hercegovine).

3. Pravobranilaštvo zastupa Vijeće ministara Bosne i Hercegovine pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine.

4. Poslove zastupanja Bosne i Hercegovine i institucija iz stava 2. ovog člana Pravobranilaštvo naročito, i bez oduzimanja od prethodne opće odredbe, vrši pred Sudom Bosne i Hercegovine, i institucijama Bosne i Hercegovine u upravnom postupku, pred sudovima i drugim organima u entitetima, kao i pred Sudom Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i organima uprave u Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine u upravnim stvarima, u skladu sa zakonom Bosne i Hercegovine.

5. Pravobranilaštvo može zastupati pravna lica iz stava 2. ovog člana koja su tužena u upravnom sporu, ako ga ona na to ovlaste.

6. Pravobranilaštvo zastupa Bosnu i Hercegovinu, njene institucije i druge organizacije iz stava 2. ovog člana i pred međunarodnim sudovima, sudovima drugih država, međunarodnim arbitražama i organima drugih država, i pred arbitražom koja je predviđena članom VIII. Sporazuma između država članica Sjevernoatlantskog ugovora o pravnom položaju njihovih snaga, odnosno Sporazuma između država članica Sjevernoatlantskog ugovora i ostalih država koje učestvuju u Partnerstvu za mir o pravnom položaju njihovih snaga (PfP/NATO SOFA).

7. Ako po propisima strane države Pravobranilaštvo ne može neposredno zastupati Bosnu i Hercegovinu, njene institucije i organizacije iz stava 2. ovog člana pred arbitražama, tribunalima i drugim državnim organima i organizacijama, Vijeće ministara ovlastiti će osobu koja će vršiti zastupanje, u skladu s propisima te države.

8. Pravobranilaštvo, po njihovom zahtjevu, može zastupati i entitete Bosne i Hercegovine - Federaciju Bosne i Hercegovine i Republiku Srpsku (u daljem tekstu: entiteti) i Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine pred inozemnim sudovima, arbitražama, tribunalima i drugim inozemnim državnim organima i organizacijama.

9. Ako Pravobranilaštvo treba po zakonu da zastupa stranke čiji su interesi u suprotnosti, a jedna od njih je Bosna i Hercegovina, Pravobranilaštvo zastupa Bosnu i Hercegovinu.

10. U slučaju da Pravobranilaštvo treba po zakonu da zastupa stranke čiji su interesi u suprotnosti, a nijedna od tih stranaka nije Bosna i Hercegovina, Pravobranilaštvo neće zastupati nijednu stranku.

11. U vršenju poslova zastupanja Pravobranilaštvo je ovlašteno da preduzima sve radnje koje preduzima stranka u postupku, u skladu sa zakonima Bosne i Hercegovine, zakonima entiteta i zakonima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.

12. Institucije Bosne i Hercegovine i druge organizacije iz stava 2. ovog člana dužne su blagovremeno obavijestiti Pravobranilaštvo o slučajevima u kojima je ono ovlašteno da ih zastupa i ulaže pravna sredstva i preduzima druge zakonom određene pravne radnje i da mu dostave svu potrebnu dokumentaciju.

13. Pravobranilaštvo preduzima pravne radnje i sredstva za ostvarivanje funkcije iz stava 2. ovog člana i na vlastitu inicijativu.

14. Pravobranilaštvo pruža stručnu pomoć institucijama Bosne i Hercegovine, javnim agencijama, javnim korporacijama i drugim organizacijama Bosne i Hercegovine utvrđenim zakonom Bosne i Hercegovine u rješavanju imovinsko-pravnih pitanja i daje mišljenja u vezi sa zaključivanjem ugovora imovinsko-pravne prirode (u daljem tekstu: mišljenja).

15. Institucije i organizacije iz stava 2. ovog člana dužna su pribaviti mišljenje Pravobranilaštva prije zaključenja ugovora o kupoprodaji, zamjeni, zakupu, prijenosu na privremeno ili trajno korištenje stvari, uz naknadu ili bez naknade, ugovora o koncesiji, ugovora o građenju i udruživanju sredstava za građenje, kao i drugih ugovora kojima se raspolaže stvarima, odnosno materijalnim pravima ili pribavljaju stvari u svojini Bosne i Hercegovine osim ako je vrijednost predmeta takvog ugovora ispod vrijednosti od 10.000,00 KM.

16. Zaključeni ugovor imovinsko-pravne prirode pravna lica iz stava 15. ovog člana dužna su dostaviti Pravobranilaštvu u roku od 15 dana od dana zaključivanja ugovora.

17. Ako Pravobranilaštvo smatra da je zaključeni ugovor ništavan, podnijet će nadležnom sudu tužbu za utvrđivanje ništavnosti, a u slučaju da ugovorena cijena ne odgovara prometnoj vrijednosti - tužbu za raskid ili izmjenu ugovora.

18. Na traženje pravobranilaštava u entitetima i Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine, Pravobranilaštvo daje mišljenje o imovinsko-pravnim ugovorima koje entiteti i Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine i njihovi organi namjeravaju zaključiti sa stranim pravnim licima.

19. U postupku donošenja zakona i drugih propisa kojima se uređuju imovinsko-pravni odnosi, a stiču prava i stvaraju obaveze prema stvarima u vlasništvu Bosne i Hercegovine, obavezno se pribavlja mišljenje Pravobranilaštva.

20. Ako Pravobranilaštvo smatra da ne treba pokrenuti postupak pred sudom ili drugim organom ili treba povući tužbu ili se odreći tužbenog zahtjeva, priznati zahtjev protivne stranke ili zaključiti poravnanje, zatražit će od subjekta kojeg zastupa stav o daljem postupanju. Ako se ne postigne saglasnost u mišljenju ili ako subjekat koji je zastupan ne odgovori u određenom roku, konačnu odluku donosi Kolegij Pravobranilaštva i o tome obavještava subjekat kojeg zastupa.

Član 16.
Propisi o radnim odnosima zaposlenika

Propisi Bosne i Hercegovine o radnim odnosima zaposlenika u institucijama Bosne i Hercegovine shodno se primjenjuju i na zaposlenike Pravobranilaštva, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

13. Zakon o zaštiti ličnih podataka ("Službeni glasnik BiH" broj 12/25) u relevantnom dijelu glasi:

DIO ČETVRTI – AGENCIJA ZA ZAŠTITU LIČNIH PODATAKA U BOSNI I HERCEGOVINI

Član 96.
(Agencija)

(1) Agencija je nezavisan nadzorni organ za praćenje primjene ovog zakona, s ciljem zaštite osnovnih prava i sloboda fizičkih lica u vezi s obradom ličnih podataka u Bosni i Hercegovini.

(2) Sjedište Agencije je u Sarajevu.

(3) Na sva pitanja organizacije i upravljanja te druga pitanja značajna za funkcioniranje Agencije primjenjuju se propisi kojima se regulira organizacija rada organa uprave, osim ako nije drugačije propisano ovim zakonom.

Član 97. stav (1)
(Nezavisnost Agencije)

(1) Agencija djeluje potpuno nezavisno pri obavljanju svojih nadležnosti u skladu s ovim zakonom.

Član 101.
(Nadležnosti Agencije)

(1) Agencija je nadležna za:

a) obavljanje zadataka i ovlaštenja dodijeljenih ovim zakonom;

b) nadzor postupaka obrade ličnih podataka koje obavljaju kontrolori podataka i obrađivači.

(2) Agencija nije nadležna za nadzor postupaka obrade ličnih podataka koje obavljaju sudovi kada obavljaju sudsku funkciju.

Član 103. stav (1)
(Ovlaštenja Agencije)

(1) Agencija ima sljedeća ovlaštenja:

a) preispituje certifikate izdate u skladu s članom 44. st. (8) i (9) ovog zakona;

b) provodi inspekcijske nadzore;

c) obavlja reviziju zaštite podataka;

d) nalaže kontroloru podataka i obrađivaču, a prema potrebi i predstavniku kontrolora podataka ili obrađivača, dostavljanje svih informacija potrebnih za obavljanje njenih zadataka;

e) obavještava kontrolora podataka ili obrađivača o navodnom kršenju ovog zakona;

f) ostvaruje pristup svim ličnim podacima i svim informacijama u posjedu kontrolora podataka i obrađivača, koji su potrebni za obavljanje njenih zadataka;

g) ostvaruje pristup svim prostorijama kontrolora podataka i obrađivača, u kojima se obavlja obrada ličnih podataka, uključujući svu opremu i sredstva za obradu podataka.

V. Dopustivost

14. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 19. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

15. Član VI/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

c) Ustavni sud je nadležan u pitanjima koja mu je proslijedio bilo koji sud u Bosni i Hercegovini u pogledu toga da li je zakon, o čijem važenju njegova odluka ovisi, kompatibilan sa ovim Ustavom, sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i njenim protokolima, ili sa zakonima Bosne i Hercegovine; ili u pogledu postojanja ili domašaja nekog opšteg pravila međunarodnog javnog prava koje je bitno za odluku suda.

16. Zahtjev za ocjenu ustavnosti podnio je Sud Bosne i Hercegovine (sutkinja Nada Papo), što znači da je zahtjev podnijelo ovlašteno lice iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-5/10 od 26. novembra 2010. godine, tač. 7–14, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 37/11). Također, Ustavni sud zapaža da se zahtjevom traži ocjena kompatibilnosti Zakona o plaćama s odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, Evropske konvencije i Međunarodnog pakta, te da od važenja tog zakona zavisi odluka redovnog suda u postupku. Iz toga slijedi da nesporno postoji nadležnost Ustavnog suda za odlučivanje iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine. Osim toga, Ustavni sud smatra da ne postoje drugi razlozi nedopustivosti iz člana 19. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da su ispunjeni uvjeti za razmatranje merituma predmeta.

17. Dalje, Ustavni sud zapaža da su tužioci tokom redovnog postupka pred Sudom BiH podneskom od 14. jula 2025. godine dopunili navode iz tužbe tvrdnjama da pravobranioci u Republici Srpskoj i Unsko-sanskom kantonu i njihovi zamjenici ostvaruju pravo na dodatak na plaću po osnovu "prirode posle" (član 8. Zakona o plaćama u institucijama pravosuđa RS), odnosno "posebnih zakona" (član 23. stav 1. tačka b) Zakona o plaćama i naknadama USK). Podnosilac zahtjeva je podnesak tužilaca dostavio Ustavnom sudu, bez dodatnog obrazloženja, navodeći: "U prilogu dopisa dostavljamo vam podnesak tužilaca od 14. 7. 2025. godine." U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na stav iz Odluke broj U-20/22: "Ustavni sud naglašava da odredba člana VI/3.c) ne podrazumijeva da je sud samo 'transmiter' zahtjeva stranaka koje smatraju da treba pokrenuti postupak pred Ustavnim sudom. To znači da zahtjev treba da napiše sud, da taj zahtjev obrazloži i da iznese dileme koje ima u vezi s tim, a ne da 'proslijedi' zahtjev stranke u postupku ili da (kako se navodi u konkretnom slučaju) 'nalazi prijedlog [tužilaca za prosljeđivanje zahtjeva za ocjenu ustavnosti] osnovanim'. Svako drugačije postupanje i tumačenje člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine dovelo bi do toga da stranke u postupku pred redovnim sudovima postanu 'ovlašteni podnosioci zahtjeva' za ocjenu ustavnosti, odnosno da počnu podnositi zahtjeve i inicirati postupke na osnovu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, koristeći postupak koji su pokrenuli pred redovnim sudovima. To bi bilo suprotno slovu Ustava Bosne i Hercegovine i suštini koja proizlazi iz tog osnova za nadležnosti Ustavnog suda" (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj U-20/22 od 22. septembra 2022. godine, tačka 12, dostupna na www.ustavnisud.ba). Budući da je podnosilac zahtjeva proslijedio dopunu navoda tužbe, bez bilo kakvog dodatnog obrazloženja i svog stava u vezi sa sadržajem tog podneska, Ustavni sud, slijedeći stav da stranke u postupku ne mogu biti ovlašteni podnosioci zahtjeva za ocjenu ustavnosti, navode koji su sadržani u dopuni navoda tužbe neće uzeti u razmatranje.

18. Podnosilac zahtjeva je također naveo da pravobranilačka služba predstavlja posebnu pravosudnu djelatnost te se pozvao na praksu Ustavnog suda u kojoj se bavio pitanjem ustavnosti zakona koji nisu propisivali specifične naknade po osnovu rada za sudije i tužioce kao nosioce pravosudnih funkcija, ali i za ostalo stručno osoblje u pravosudnim institucijama (odluke br. U-7/12, U-29/13 i U-22/22). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da tužioci u tužbi nisu tražili da se utvrdi da su diskriminirani u odnosu na nosioce pravosudnih dužnosti, zbog čega se razmatranje te prakse u kontekstu ovog predmeta ne može smatrati pitanjem od čijeg razmatranja zavisi odluka suda u smislu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine.

19. Konačno, Ustavni sud prije razmatranja merituma predmeta smatra bitnim ponovo naglasiti da su sudovi kao dio sudske vlasti u redovnom postupku dužni primijeniti pozitivne propise koji su na pravnoj snazi. Ukoliko im se u postupku postavi pitanje pravne valjanosti ili ustavnosti određenog općeg pravnog akta, onda to pitanje mogu proslijediti nadležnom ustavnom sudu, odnosno u konkretnom slučaju ovom Ustavnom sudu, prema članu VI/3.c) Ustava BiH. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da ad hoc ocjenjivanje pravne valjanosti propisa od redovnih sudova ne samo da nije zakonito već nije ni u skladu s ustavnim principom vladavine prava iz člana I/2. Ustava BiH, kao ni principom pravne sigurnosti inkorporiranim u njega (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1603/05 od 21. decembra 2006. godine, tačka 37, dostupna na www.ustavnisud.ba). Iako se Ustavni sud o tome do sada nije posebno izjasnio, redovni sudovi bi trebali poći od toga da bi za vrijeme trajanja postupka ocjene ustavnosti određene norme prema članu VI/3.c) Ustava BiH trebali prekinuti konkretan postupak do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.

VI. Meritum

20. Podnosilac zahtjeva smatra da Zakon o plaćama nije u skladu sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 14. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i članom 26. Međunarodnog pakta.

21. Ustavni sud zapaža da su tužioci zaposlenici Pravobranilaštva BiH koji obavljaju poslove pomoćnika pravobranioca BiH koji, prema Zakonu o plaćama, ne ostvaruju pravo na dodatak na plaću po osnovu "posebnih uvjeta radnog mjesta" iz člana 26. stav (1) tač. b), d), e) i f) Zakona o plaćama. Ustavni sud zapaža da to pravo ne ostvaruju ni pravobranilac BiH niti njegovi zamjenici. Podnosilac zahtjeva smatra da su tužioci diskriminirani u odnosu na zaposlenike iz člana 26. stav (1) tač. b), e), d) i f) Zakona o plaćama, posebno u odnosu na zaposlene na poslovima inspekcijskog nadzora u Agenciji za zaštitu ličnih podataka u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Agencija) iz tačke f) Zakona o plaćama. U vezi s tim, podnosilac zahtjeva navodi da nema razloga da se pravo na dodatak na plaću ne prizna i tužiocima. Podnosilac zahtjeva smatra da tužioci obavljaju najsloženije i vrlo rizične poslove, da su u radu izloženi verbalnim i fizičkim napadima, te da su uvjeti za prijem tog radnog mjesta vrlo strogi. Sve to, kao i imperativna potreba za očuvanjem samostalnosti, nezavisnosti, objektivnosti i integriteta u postupanju tužilaca, prema mišljenju podnosioca zahtjeva, opravdava navode o tome da su tužioci neopravdano izostavljeni iz člana 26. stav (1) tač. b), d), e) i f) Zakona o plaćama. S obzirom na to da se zahtjevom pokreće pitanje ustavnosti Zakona o plaćama zbog nepropisivanja prava na dodatak na plaću pomoćnicima Pravobranilaštva BiH, Ustavni sud smatra da Zakon o plaćama treba ispitati prvenstveno s aspekta diskriminacije.

Zabrana diskriminacije

22. S obzirom na to da se tvrdi da do povrede prava na zabranu diskriminacije dolazi na osnovu zakona, Ustavni sud će osporenu odredbu ispitati s aspekta člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

23. Član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju glasi:

Opća zabrana diskriminacije

1. Uživanje svakog prava koje zakon predviđa mora se osigurati bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

2. Javne vlasti ne smiju ni prema kome vršiti diskriminaciju po bilo kom osnovu kao što su oni spomenuti u stavu 1.

24. Ustavni sud naglašava da član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju sadrži opći princip zabrane diskriminacije i garantira uživanje svih prava određenih zakonom, bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status. Dalje, član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju podrazumijeva i da javni organi nikoga ne mogu diskriminirati prema bilo kojem osnovu, dakle osnovni princip nediskriminacije je proširen i na domaće zakone, a ne samo na prava garantirana Evropskom konvencijom, kako to predviđa član 14. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-11/22 od 14. jula 2022. godine, tačka 38, dostupna na www.ustavnisud.ba).

25. Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine naglasio je: "Pojam diskriminacije je dosljedno tumačen u jurisprudenciji Suda u odnosu na član 14. Konvencije. Jurisprudencija naročito jasno precizira da 'diskriminacija' označava različito postupanje bez objektivnog i razumnog opravdanja prema licima koja su se našla u sličnom položaju (vidi Evropski sud, Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 22. decembra 2009. godine, predstavke br. 27996/06 i 34836/06, tač. 42–44. s daljnjim referencama). Autori su koristili isti termin, diskriminacija, u članu 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju bez obzira na razlike u širini obima između tih odredbi. Značenje tog pojma u članu 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju trebalo je biti identično tumačenju iz člana 14 (vidi Obrazloženje [Explanatory Report] uz Protokol broj 12 Evropske konvencije, tačka 18). Sud, prema tome, ne vidi razlog da odstupa od utvrđenog tumačenja 'diskriminacije', navedenog u tekstu, u primjeni istog pojma prema članu 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju (u vezi sa sudskom praksom UN-ovog Komiteta za ljudska prava u pogledu člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, odredbe koja je slična, ali ne i identična članu 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju; vidi Nowak, Komentari CCPR, izdavači N. P. Engel, 2005, str. 597–634; vidi, op. cit., Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine, tačka 55)."

26. Shodno tome, slijedeći principe iz člana 14. Evropske konvencije, da bi se prema praksi Evropskog suda pokrenulo pitanje diskriminacije, mora postojati razlika u postupanju prema licima u analognim ili relevantno sličnim situacijama (vidi Evropski sud, DH i drugi protiv Češke Republike [VV], presuda od 13. novembra 2007. godine, predstavka broj 57325/00, tačka 175. s daljnjim referencama). Međutim, samo razlike u postupanju na osnovu ličnog obilježja (ili "statusa") po kojem se lica ili grupe lica razlikuju jedni od drugih mogu pokrenuti pitanje diskriminacije (vidi Evropski sud, Carvalho Pinto de Sousa Morais protiv Portugala, presuda od 25. jula 2017. godine, predstavka broj 17484/15, tačka 45. s daljnjim referencama). Evropski sud u svojim odlukama dosljedno ukazuje da će se različito postupanje prema licima u analognim ili relevantno sličnim situacijama smatrati diskriminirajućim samo ako nema objektivno i razumno opravdanje, drugim riječima, ako ne slijedi legitiman cilj ili ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi Evropski sud, Vallianatos i drugi protiv Grčke [VV], presuda od 7. novembra 2013. godine, predstavke br. 29381/09 i 32684/09, tačka 76. s daljnjim referencama).

Primjenjivost navedenih principa na konkretan slučaj

27. Podnosilac zahtjeva uporednu grupu vidi u zaposlenicima koji su taksativno pobrojani u članu 26. stav (1) tač. b), e), d) i f) Zakona o plaćama, ali posebno izdvaja zaposlene iz tačke f). Prema toj odredbi, dodatak na plaću po osnovu posebnih uvjeta radnog mjesta priznaje se taksativno određenim zaposlenicima, između ostalog, "zaposlenim na poslovima inspekcijskog nadzora u Agenciji za zaštitu ličnih podataka u Bosni i Hercegovini". Prema tome, Ustavni sud će prvenstveno ispitati da li u konkretnom slučaju postoji uporedna grupa na način kako je to postavljeno zahtjevom, odnosno da li se tužioci (pravobranilac i njegovi zamjenici) nalaze u analogno istoj ili sličnoj situaciji u odnosu na zaposlenike iz člana 26. stav (1) tač. b), e), d) i f) Zakona o plaćama, posebno u odnosu na zaposlene na poslovima inspekcijskog nadzora u Agenciji iz tačke f) Zakona o plaćama.

28. Osnovni kriterij za priznavanje te naknade su specifični uvjeti radnog mjesta, što jasno proizlazi iz zakonske odredbe. Taj kriterij, između ostalog, uključuje rizične ili specifične okolnosti izvršavanja pojedinih poslova kao što su terenski rad, dežurstva, neposredan kontakt s kontroliranim subjektima i izvršenje inspekcijskih ovlaštenja. Posebni uvjeti rada jasno razlikuju radna mjesta koja ostvaruju pravo na dodatak od onih koja ga ne ostvaruju. Upravo iz tih razloga zakonodavac je vrlo precizno propisao kome pripada navedeno pravo po osnovu specifičnih uvjeta radnog mjesta. Prema tome, složenost poslova, odnosno strogi uvjeti za prijem na određeno radno mjesto, na čemu podnosilac zahtjeva insistira, nisu kriteriji za priznavanje prava na dodatak na plaću po osnovu posebnih uvjeta radnog mjesta. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je ocjena koji poslovi podrazumijevaju posebne uvjete rada pitanje zakonodavne procjene. Uloga Ustavnog suda u tom pogledu ograničena je na provjeru da li se te kategorije mogu smatrati uporedivom kategorijom zaposlenika.

29. Ustavni sud zapaža da pravo na dodatak na plaću nije priznato svim zaposlenim unutar institucija BiH iz odredbe člana 26. stav (1) tač. b), d), e) i f) Zakona o plaćama. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je unutar Agencije to pravo priznato isključivo zaposlenim na poslovima inspekcijskog nadzora. Činjenica da Zakon ne propisuje pravo na dodatak za sva radna mjesta unutar svih institucija BiH ne znači da su svi zaposleni koji su isključeni iz tog prava zbog toga diskriminirani. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da se ne radi o osnovnom pravu iz radnog odnosa, već o specifičnom dodatku koji se veže isključivo za posebne uvjete pojedinih radnih mjesta, koje je zakonodavac u okviru širokog polja slobodne procjene propisao za određena radna mjesta.

30. Odredbe člana 26. tač. b), d), i e) Zakona o plaćama odnose se na širok niz službeničkih kategorija kojima je zakonodavac, zbog njihovih uvjeta rada, priznao poseban dodatak. Među njima su određeni zaposlenici Obavještajno-sigurnosne agencije BiH, Uprave za indirektno oporezivanje BiH, inspektori koji obavljaju poslove na graničnim prijelazima, zaposlenici Službe za poslove sa strancima, službenici Sudske policije i Zavoda za izvršenje krivičnih sankcija, zaposlenici Centra za uklanjanje mina, Direkcije za civilno zrakoplovstvo BiH, službenici koji obavljaju složene informatičko-aplikativne poslove, poslove revizije i interne revizije i poslove regulatora u regulatornim organima. Ustavni sud podsjeća da su institucije BiH koje su navedene u tom članu samostalne institucije BiH koje su uspostavljene posebnim zakonima i koje obavljaju poslove iz zakonom propisanih nadležnosti. Ustavni sud, osim činjenice da se radi o institucijama BiH, odnosno poslovima vezanim za institucije BiH, te okolnosti da se sve one finansiraju iz istog izvora finansiranja, ne može izvesti zaključak da se zaposlenici iz člana 26. stav (1) tač. b), d) i e) Zakona o plaćama nalaze u relativno sličnoj situaciji s tužiocima, niti je podnosilac zahtjeva u vezi s tim pružio relevantne argumente, zbog čega se zaposleni navedeni u tim odredbama ne mogu smatrati uporednom kategorijom. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud, odlučujući o postojanju različitog postupanja prema advokatima i notarima koji su bili dužni zastupati određene kategorije stanovništva, istakao da postoji značajna razlika između profesionalnih grupa pravnika, čija su prava i dužnosti uređeni posebnim zakonima i propisima, i grupe drugih lica koja su možda studirala pravo, pa čak i dobila stručno pravno obrazovanje, ali ne rade kao advokati. Navedena razmatranja bila su dovoljna Evropskom sudu da zaključi da za potrebe imenovanja za staraoce u slučajevima u kojima je potrebno pravno zastupanje profesionalne grupe advokata i notara s jedne strane, te drugog pravno obrazovanog lica s druge strane nisu u relevantno sličnim situacijama (vidi Evropski sud, Graziani-Weiss protiv Austrije, odluka od 18. oktobra 2011. godine, predstavka broj 31950/06, tačka 65).

31. Također, Ustavni sud će razmotriti i da li zaposleni u Agenciji, koji u smislu člana 26. stav 1. tačka f) Zakona o plaćama imaju pravo na dodatak, mogu predstavljati uporednu grupu. Ustavni sud zapaža da Pravobranilaštvo BiH predstavlja poseban samostalan organ koji je zakonom osnovan da preduzima mjere i pravna sredstva u svrhu pravne zaštite imovine i imovinskih interesa države BiH i njenih institucija. U tač. od 1. do 20. člana 13. Zakona o Pravobranilaštvu BiH taksativno su pobrojane nadležnosti Pravobranilaštva BiH (vidi Relevantni propisi). Ustavni sud zapaža da je Pravobranilaštvo BiH jedina državna institucija koja je uspostavljena na državnom nivou da štiti imovinu i imovinske interese države BiH i njenih institucija. Niti jedna druga institucija BiH nema ista niti slična ovlaštenja. S druge strane, Agencija je "nezavisan nadzorni organ za praćenje primjene ovog zakona, s ciljem zaštite osnovnih prava i sloboda fizičkih lica u vezi s obradom ličnih podataka u Bosni i Hercegovini" (član 96. stav (1) Zakona o zaštiti ličnih podataka). Agencija je osnovana Zakonom o zaštiti ličnih podataka, a tim zakonom su propisani i njena ovlaštenja i zadaci (vidi Relevantni propisi). Prema članu 97. Zakona o zaštiti ličnih podataka, Agencija djeluje potpuno nezavisno (stav 1), te mora imati ljudske, tehničke i finansijske resurse, prostorije i infrastrukturu potrebne za efikasno obavljanje svojih nadležnosti, uključujući i ovlaštenja koja se odnose na međunarodnu uzajamnu pomoć i saradnju (stav 4). Agencija je jedina institucija na nivou BiH koja se bavi poslovima zaštite ličnih podataka jer niti jedna druga institucija na nivou BiH ne obavlja te poslove.

32. Dakle, Ustavni sud zapaža da su Pravobranilaštvo BiH i Agencija uspostavljeni različitim zakonima, da su njihova ovlaštenja, nadležnosti i zadaci također propisani različitim zakonima iz kojih proizlazi da se njihova ovlaštenja, nadležnosti i poslovi koje obavljaju razlikuju. Dakle, Ustavni sud zapaža da postoje razlike u odnosu na prirodu poslova i dužnosti koje obavljaju, način izvršenja tih dužnosti, uvjeti za obavljanje tih dužnosti itd. Podnosilac zahtjeva nije pružio nijedan argument kojim bi ukazao na sličnost između poslova o kojima je riječ.

33. Ustavni sud prihvata da su poslovi iz nadležnosti Pravobranilaštva BiH složeni poslovi koji iziskuju znanje, iskustvo i vještine, što opravdava stroge zakonske uvjete iz člana 3. Zakona o Pravobranilaštvu BiH (vidi Relevantni propisi). Međutim, to per se nije dovoljno za zaključak da se zaposlenici Pravobranilaštva BiH nalaze u analogno istoj poziciji kao zaposlenici Agencije koji obavljaju poslove inspekcijskog nadzora iz odredaba člana 26. stav (1) tačka f) Zakona o plaćama ili u odnosu na ostale zaposlene navedene u članu 26. stav (1) tač. b), d) i e) Zakona o plaćama. Naime, radi se o različitim poslovima koji se obavljaju u različitim uvjetima rada shodno propisima po kojima obavljaju zakonom utvrđene poslove, pri čemu država uživa široko polje procjene u reguliranju uvjeta za priznavanje prava na dodatak na plaću s obzirom na specifične uvjete radnog mjesta. Ustavni sud na osnovu navedenih razmatranja utvrđuje da zaposlenici Pravobranilaštva BiH i zaposleni u Agenciji, kao ni zaposleni u ostalim kategorijama iz člana 26. stav (1) tač. b), d) i e) Zakona o plaćama ne čine relevantno uporedive grupe za potrebe razmatranja navoda o diskriminaciji.

34. Navodi o diskriminaciji iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju zbog svega navedenog se ukazuju neosnovanim. Podnosilac zahtjeva se pozvao na neusklađenost osporene odredbe sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije. Međutim, sve ono što je navedeno u odnosu na član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju odnosi se i na navedene članove. Stoga su osporene odredbe u skladu i sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i članom 14. Evropske konvencije.

Ostali navodi

35. Ustavni sud zapaža da se podnosilac zahtjeva pozvao na neusaglašenost Zakona o plaćama sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 26. Međunarodnog pakta a da nije naveo niti jedan razlog kojim bi potkrijepio te navode kako bi Ustavni sud bio u prilici da ih ispita. Pri tome, ništa iz raspoloživih dokumenata ne ukazuje da odredbe člana 26. stav (1) tač. b), d), e) i f) Zakona o plaćama na bilo koji način krše navedene odredbe.

VII. Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da je Zakon o plaćama u skladu s odredbama člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 14. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.