Službeni glasnik BiH, broj 76/19

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4631/17, rješavajući apelaciju Marije Mostić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Marije Mostić, Sabine Ribić, Idriza Hrnjića, Nermine Pivić i Fahrudina Ajanovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 098085 16 Gž od 17. novembra 2016. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Marija Mostić, Sabina Ribić, Idriz Hrnjić, Nermina Pivić i Fahrudin Ajanović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zenice, koje zastupa Nermina Pivić, advokat iz Zenice, podnijeli su 8. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 098085 17 Rev od 31. augusta 2017. godine i presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud).

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 29. augusta 2019. godine je od Kantonalnog i Općinskog suda, a 9. septembra 2019. godine od HETA d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo da dostave odgovore na apelaciju. Kantonalni sud je odgovor dostavio 5. septembra, Općinski sud 4. septembra, a tužilac 26. septembra 2019. godine.

3. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 34/17 od 10. maja 2017. godine odbacio kao preuranjenu, između ostalih, i apelaciju apelanata koju su 3. februara 2017. godine podnijeli protiv drugostepene presude i koja je bila zavedena pod brojem AP 456/17 jer je postupak povodom revizije pred Vrhovnim sudom Federacije BiH bio u toku.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Tužilac je pravni sljednik Hypo Alpe Adria Leasinga. Tužbom koju je podnio protiv NBI Ćurić d.o.o. Žepče (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i apelanata tražio je da sud utvrdi da je nezakonito priznanje izlučnog prava apelantima na nekretninama/etažnim dijelovima nekretnine – zgrade, detaljno navedenim i označenim u dispozitivu prvostepene presude, u stečajnom postupku otvorenom protiv prvotuženog, te da se naloži stečajnom upravniku da ispravi pregled izlučnih prijava potraživanja i sporne nekretnine unese u imovinu prvotuženog kao stečajnog dužnika.

6. Općinski sud je Presudom broj 43 0 P 098085 13 P od 7. jula 2016. godine u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev. U obrazloženju svoje odluke, Općinski sud je, između ostalog, naveo da je iz provedenih dokaza utvrdio da je na cijeloj nekretnini i na etažnim jedinicama – poslovnim prostorima (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine) kao vlasnik upisan prvotuženi, te da je u periodu od 27. oktobra 2006. do 22. juna 2009. godine na cijeloj nekretnini, a zatim i na etažnim dijelovima – poslovnim prostorima upisano založno pravo u korist pravnog prednika tužioca uz zabranu raspolaganja tim nekretninama bez saglasnosti založnog povjerioca, odnosno tužioca "do konačnog izvršenja ugovora o zajmu". Dalje je utvrđeno da su apelanti s prvotuženim zaključivali ugovore i predugovore o kupovini spornih nekretnina. Ti ugovori su notarski obrađeni, osim u slučaju apelantica Sabine Ribić i Nermine Pivić koje su zaključile predugovore koji nisu bili notarski obrađeni.

7. Sud je dalje utvrdio da su apelanti, nakon što je nad prvotuženim otvoren stečajni postupak 7. juna 2013. godine, podnijeli zahtjev stečajnom upravniku da im prizna izlučno pravo na spornim nekretninama. Stečajni upravnik je 16. septembra 2013. godine napravio pregled izlučnih prijava potraživanja po članu 37. Zakona o stečajnom postupku i apelantima priznao izlučno pravo na spornim nekretninama. Sud je također naveo da je utvrdio da su apelanti ušli u posjed spornih nekretnina, da su "neki zaključili s trećim licima ugovore o zakupu navedenih poslovnih prostora, da su prije toga izvršili određene radove na adaptaciji poslovnih prostora […] da su dobili potrebne saglasnosti i zaključili potrebne ugovore", odnosno da su se "ponašali kao vlasnici" spornih nekretnina, kao i da su isplatili kupoprodajnu cijenu. Općinski sud je naveo da je sporno pitanje koje je trebalo riješiti u ovom postupku bilo jesu li sporne nekretnine vlasništvo prvotuženog i pripada li apelantima izlučno pravo na tim nekretninama koje im je priznato u stečajnom postupku.

8. U analizi ovog pitanja, Općinski sud se pozvao na relevantne odredbe Zakona o zemljišnim knjigama i Zakona o vlasničko-pravnim odnosima prema kojima vlasništvo i druga prava na nekretninama nastaju na osnovu pravnog posla, i to momentom upisa u zemljišnu knjigu. Međutim, u konkretnom slučaju, kako je sud utvrdio, u momentu otvaranja stečajnog postupka, kao i u vrijeme donošenja prvostepene odluke, kao vlasnik spornih nekretnina bio je upisan prvotuženi. Općinski sud je dalje naveo da činjenica da su apelanti s prvotuženim zaključili ugovore o kupoprodaji spornih nekretnina "ne utječe na pravo vlasništva prvotuženog" budući da je ugovor o kupoprodaji "samo osnov za stjecanje prava vlasništva", kojem mora slijediti upis u zemljišne knjige. Općinski sud je također utvrdio da ne može prihvatiti navode apelanata o tome da nisu znali za postojanje zabrane raspolaganja koja je uz založno pravo upisana u zemljišnim knjigama u korist tužioca ili da su za to saznali tek kod notara. Ovo najprije zato što je članom 2. Zakona o zemljišnim knjigama propisano pravo svakog lica da izvrši uvid u zemljišne knjige i da utvrdi sve činjenice od značaja za pravni promet nekretnine, uključujući i eventualna ograničenja. Osim toga, sud je utvrdio da je notar, prilikom zaključenja svakog od notarski obrađenih ugovora, upozorio stranke da je za zaključenje ugovora neophodna saglasnost tužioca kao založnog povjerioca, ali da "stranke insistiraju na notarskoj obradi s obzirom na to da ugovor zaključuju sa raskidnim uvjetom u slučaju da ne dobiju saglasnost založnog povjerioca".

9. Sud je naveo da je nesporno utvrdio da je pravni prednik tužioca, i prije zaključenja ugovora o kupoprodaji spornih nekretnina koje su apelanti zaključili s prvotuženim, imao upisano založno pravo na cijeloj nekretnini, te da je na osnovu pravnog posla stekao pravo zaloga 2006. godine, sve u skladu s odredbama čl. 68. i 69. tada važećeg Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Na osnovu toga, sud je zaključio da je tužilac "pravo zaloga, odnosno pravo da zahtijeva namirenje potraživanja u vrijednosti te nekretnine" stekao prije povjerilaca koji na toj nekretnini nemaju hipoteku ili su je stekli nakon tužioca koji to pravo ima od 2006. godine. Na osnovu toga tužilac je, danom otvaranja stečajnog postupka nad imovinom prvotuženog, stekao svojstvo razlučnog povjerioca, odnosno stekao je "ovlaštenje na odvojeno namirenje iz predmeta razlučnog prava za glavno potraživanje, kamate i troškove jer je danom otvaranja stečajnog postupka tužilac postao razlučni povjerilac iz člana 38. stav 2. tačka 1. Zakona o stečajnom postupku". Stoga je, kako je sud zaključio, stečajni upravnik, priznavanjem izlučnog prava povjeriocima, osporio tužiocu razlučno pravo "da kao razlučni povjerilac s upisanim pravom zaloga" ostvari svoje pravo na namirenje svojih potraživanja "iz predmeta razlučnog prava, uključujući i pravo na odvojeno namirenje". U vezi s tim, Općinski sud je dalje naveo da odluka stečajnog upravnika o priznanju apelantima izlučnog prava znači "neuvrštavanje određene imovine u stečajnu masu i priznanje prava vlasništva nad tom imovinom izlučnom povjeriocu, a što za direktnu posljedicu ima nemogućnost namirenja iz takve stvari svim povjeriocima stečajne mase, uključujući i razlučne povjerioce [...] koji imaju pravo na odvojeno namirenje".

10. Kantonalni sud je Presudom broj 43 0 P 098085 16 Gž od 17. novembra 2016. godine odbio žalbu apelanata i potvrdio prvostepenu presudu. Prihvaćajući u cijelosti činjenično stanje kako je utvrđeno i pravne stavove prvostepenog suda, Kantonalni sud je, između ostalog, istakao da su uvjeti za priznavanje izlučnog prava da je stvar čije se izlučenje traži individualno određena, da je u posjedu stečajnog dužnika bez pravnog osnova i da onaj koji traži izlučenje može dokazati svoje stvarno pravo nad tom stvari po pravilima Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Samo u situaciji kada ništa od navedenog nije sporno, stečajni upravnik može, na osnovu Zakona o stečajnom postupku, vansudski priznati pravo na izlučenje stvari i izdvojiti je iz stečajne mase. U tom slučaju do izdvajanja dolazi "pukom predajom stvari bez bilo kakve daljnje intervencije stečajnog suda, odnosno stečajnog upravnika u pogledu tog izlučnog prava". Drugi način ostvarivanja izlučnog prava je, kako je Kantonalni sud dalje naveo, izlučna tužba do koje dolazi kada izlučni povjerilac ne može, na bazi isprava, dokazati svoje stvarno pravo po Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima, niti može izdejstvovati uknjižbu na osnovu tih isprava, pa je potrebno vođenje parničnog postupka kako bi se ta prava izdejstvovala pravomoćnom sudskom odlukom.

11. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud je ukazao da su apelantice Sabina Ribić i Nermina Pivić imale zaključene predugovore o kupoprodaji spornih nekretnina koji nisu bili notarski obrađeni. U vezi s tim, Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 45. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da je predugovor takav ugovor kojim se preuzima obaveza kasnije zaključiti drugi, glavni ugovor. Sud je dalje istakao da je članom 67. stav 1. ZOO propisano da zaključenje ugovora ne podliježe nikakvoj formi, osim ako zakonom nije drugačije propisano. U konkretnom slučaju radilo se o kupoprodaji nekretnina, za šta ZOO propisuje obaveznu pismenu formu (član 455. ZOO), koja je konstitutivan, bitan element ugovora. Sud je također naveo da su se, nakon stupanja na snagu Zakona o notarima i izbora notara, stekli uvjeti za notarsku obradu isprava. Stoga je, kako je zaključio sud, za sve isprave koje podliježu notarskoj obradi nakon 4. maja 2007. godine kada su notari izabrani bila obavezna takva obrada da bi te isprave proizvele pravno dejstvo. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je zaključio da apelantice Sabina Ribić i Nermina Pivić "nemaju, niti su u vrijeme priznanja izlučnog prava imale ugovore zaključene u zakonom propisanoj formi". Stoga je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno "utvrdio nevažnost predmetnih naprijed navedenih predugovora jer nikad se nije pristupilo zaključenju glavnog ugovora", a ove apelantice kao izlučni povjerioci nisu imale valjan osnov za uknjižbu spornih nekretnina. Osim toga, ove nekretnine su već u vrijeme zaključenja predugovora i ugovora bile opterećene založnim pravom u korist tužioca, pa su stoga apelanti morali biti upućeni na parnicu budući da nisu bile ispunjene pretpostavke za priznanje izlučnog prava kako je to učinio stečajni upravnik.

12. Kantonalni sud je dalje istakao da je založno pravo ograničeno stvarno pravo na stvari ili pravu koje ovlašćuje založnog povjerioca, čija je tražbina osigurana tim pravom, da se po dospijeću tražbine, ako ne bude namiren, namiri iz vrijednosti zaloga. Založni povjerilac, također, ima pravo da od svakog trećeg lica zahtijeva da trpi namirenje iz vrijednosti zaloga (pravo sljedovanja) ako nešto drugo nije zakonom određeno, kako to propisuje član 68. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Osim toga, odredbom člana 56. Zakona o stečajnom postupku je propisano da stečajni povjerioci mogu svoja potraživanja prema stečajnom dužniku ostvarivati samo u stečajnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je naveo da je u postupku dokazano da je na dan kada je stečajni upravnik priznao apelantima izlučno pravo prvotuženi bio upisan kao vlasnik i posjednik spornih nekretnina, a da je u zemljišnim knjigama bila upisana zabrana raspolaganja tim nekretninama bez saglasnosti tužioca do konačnog izvršenja ugovora o zajmu. Upravo zbog te zabrane, apelanti koji su imali notarski obrađene ugovore bili su odbijeni sa zahtjevima za uknjižbu, a oni koji nisu imali takve ugovore nisu ni podnosili zahtjev. U takvoj situaciji, kada je tužilac stečajni povjerilac koji ima potraživanje prema prvotuženom kao stečajnom dužniku i "kada je stvarnom pravu na koje se apelanti pozivaju suprotstavljeno založno pravo" tužioca koje je stekao prije zaključenja kupoprodajnih ugovora između prvotuženog i apelanata, stečajni upravnik nije mogao apelantima priznati izlučno pravo u skladu s relevantnim zakonima koji su već ranije navedeni. Kantonalni sud je stoga zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev, pa je žalbu apelanata odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

13. Rješenjem Vrhovnog suda broj 43 0 P 098085 17 Rev od 31. augusta 2017. godine revizija apelanata je odbačena kao nedopuštena zbog toga što vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi propisani novčani cenzus te što odlučivanje o njoj ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima (član 237. st. 2. i 3. ZPP).

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na dom iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije.

15. U obrazloženju ovih navoda, apelanti su detaljno iznijeli činjenice konkretnog predmeta, pa su naveli da je drugostepeni sud odbio sve žalbene navode, ali da nije sve obrazložio. U vezi s tim, apelanti ističu da su u žalbi naveli da je prvostepeni sud naložio izvršenje neke činidbe, ali da nije odredio rok u kojem je potrebno tu činidbu izvršiti, a drugostepeni sud je zaključio da takav propust prvostepenog suda nije bio od utjecaja na zakonitost i pravilnost presude. Apelanti opširno izlažu zbog čega ovo predstavlja kršenje prava na pravično suđenje, te ističu da će zbog toga biti dovedeni "u nepovoljniji položaj u izvršnom postupku", te da će imati veće troškove, što sudovi nisu uzeli u obzir, te smatraju da im se na taj način krši pravo na imovinu. Kako navode apelanti, "država u ovakvim slučajevima, dopuštajući sudijama da krše zakonske propise i opravdavajući to kršenje, gubi svoj državni integritet i dovodi do velike pravne nesigurnosti i diskriminacije".

16. Apelanti dalje ističu da "nije potrebno ponavljati" žalbene navode, pa naglašavaju da su prava na koja su se pozvali prekršena zbog pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno propisa na koje su ukazali u žalbi. Također navode da su već održane tri prodaje nekretnina prvotuženog, uključujući i sporne nekretnine, "čime su izloženi gubitku prava na imovinu". Apelanti, također, ističu da je Evropski sud pravde donio odluku u odnosu na ugovore zaključene u CHF valuti u kojoj se "valutna klauzula proglašava nepoštenom i ništavom", ali ne obrazlažu zašto je to od značaja u konkretnom slučaju. Dalje se pozivaju na ustavne odredbe o ljudskim pravima i obavezu direktne primjene Evropske konvencije. Apelanti navode da je "država omogućila da privredna organizacija koja nema ovlasti da daje kredite, iste dodijeli pojedincima, bez obezbjeđivanja tih kredita, podstičući pojedince da kupuju te poslovne prostore, pri tome ističući da ostvarivanje njihovih prava imovine neće biti ničim ograničeno, pa ni založnim pravom, da bi poslije, od istih pojedinaca tražila da se od njihove imovine koju su stekli na zakonit način naplate krediti dati drugom licu zbog postojanja založnog prava".

17. Apelanti dalje obrazlažu da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), "dom" u smislu člana 8. Evropske konvencije predstavljaju i poslovne prostorije, te da je "[n]ezakonitim djelovanjem pravnih lica u okviru države BiH omogućeno tim licima da steknu veću imovinsku korist, a da građane države dovedu u nepovoljan položaj, pa čak i u situaciji kada je država tim licima zabranila da obavljaju određenu djelatnost". U vezi s tim navode da je predniku tužioca Agencija za bankarstvo FBiH "oduzela dozvolu za obavljanje lizing poslova". Navode i da su za poslovne prostore isplatili kupoprodajne cijene, što također predstavlja njihovu imovinu. Stoga smatraju da imaju ekonomski interes, što također prema praksi Evropskog suda ulazi pod pojam "imovina". Dalje ističu da su dokazali da su isplatili kupoprodajnu cijenu, ušli u posjed, dobili elektroenergetsku saglasnost, te da im je stoga "priznato pravo vlasništva od strane ovlaštenog lica za zastupanje i predstavljanje" prvotuženog, koji je "samo formalno upisan kao vlasnik" spornih nekretnina. Zato smatraju da su dokazali da imaju pravo vlasništva, a ne da imaju "legitimno očekivanje" da im se to pravo prizna.

b) Odgovor na apelaciju

18. Kantonalni i Općinski sud su naveli da su apelacioni navodi neosnovani, ističući samo da su u osporenim odlukama svi propisi pravilno primijenjeni. Tužilac je u odgovoru također osporio navode iz apelacije, uz detaljno obrazlaganje stavova sudova, a naročito je istakao da su svi apelanti u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji spornih nekretnina bili nesavjesni jer su znali da je u to vrijeme već postojala hipoteka u korist tužioca i, što smatra još važnijim, zabrana raspolaganja nekretninom u cijelosti, pa i spornim nekretninama u njenom sastavu, što je sve upisano u zemljišnim knjigama.

V. Relevantni propisi

19. U Zakonu o stečajnom postupku FBiH ("Službene novine FBiH" br. 29/03, 32/04, 42/06 i 52/18) relevantne odredbe glase:

Član 37.
Izlučivanje i naknada za izlučna prava

(1) Lice koje ima pravo na izdvajanje stvari koja ne pripadaju stečajnom dužniku (izlučni povjerilac) nije stečajni povjerilac. Njegovo pravo na izlučenje tog predmeta regulira se posebnim zakonom.

(2) Pravo na izlučivanje ne može se ostvariti u prethodnom postupku. Nakon otvaranja stečajnog postupka pravo na izlučenje može se ostvariti najranije nakon izvještajnog ročišta. [...]

Član 38.
Razlučni povjerioci

(1) Povjerioci koji imaju razlučno pravo na nekom predmetu stečajne mase ovlašteni su na odvojeno namirenje iz predmeta razlučnog prava za glavno potraživanje, kamate i troškove, u skladu sa odredbama čl. od 102. do 107. ovog zakona.

(2) Razlučni povjerioci su:

1) hipotekarni povjerioci i povjerioci zemljišnog duga;

[...]

a. Opće djelovanje otvaranja stečajnog postupka

Član 51.
Prelazak prava upravljanja i raspolaganja

Otvaranjem stečajnog postupka prava stečajnog dužnika da upravlja i raspolaže imovinom koja pripada stečajnoj masi, kao i prava organa, prokuriste, zastupnika i punomoćnika stečajnog dužnika prelaze na stečajnog upravnika.

Član 95.
Pregled imovine

(1) U roku koji ne može biti duži od 45 dana od dana imenovanja stečajni upravnik dužan je napraviti uređen pregled u kome se nabrajaju i međusobno uređuju predmeti koji čine stečajnu masu i obaveze stečajnog dužnika sa stanjem na dan otvaranja stečajnog postupka. Pregled imovine mora sadržavati procjenu sa kojim dijelom stečajne mase se može računati u stečajnom postupku za namirenje povjerilaca stečajnog dužnika.

[...]

Član 96.
Stavljanje popisa i pregleda na uvid

Popis predmeta stečajne mase i popis povjerilaca, kao i pregled imovine stečajni upravnik dužan je da izloži u službenim prostorijama suda najkasnije osam dana prije izvještajnog ročišta.

20. U Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima ("Službene novine FBiH" br. 6/98 i 29/03, koji se primjenjivao u konkretnom slučaju, a prestao je važiti stupanjem na snagu Zakona o stvarnim pravima iz 2013. godine) relevantne odredbe glase:

9. Stjecanje prava vlasništva pravnim poslom

Član 38.

Pravo vlasništva na nekretnine, na osnovu pravnog posla stječe se upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nositelj savjestan. Savjesnost stjecatelja se pretpostavlja.

[...]

2. Pravo zaloga na nekretnini (hipoteka)

Član 68.

Radi osiguranja određenog potraživanja, nekretnina može biti opterećena pravom zaloga u korist povjeritelja (hipoteka) koji je ovlašten da, na način određen zakonom, zahtjeva namirenje svog potraživanja iz vrijednosti te nekretnine prije povjeritelja koji na njoj nemaju hipoteku, kao i prije povjeritelja koji su hipoteku na njoj stekli poslije njega, bez obzira na promjenu vlasnika opterećene nekretnine.

[...]

Hipoteka se odnosi na cijelu nekretninu, na njene plodove dok su neodvojeni, kao i na druge njene sastavne dijelove i pripatke, uključujući i poboljšanje njenog stanja nastalo nakon zasnivanja hipoteke.

[...]

Založena nekretnina u cjelini osigurava potraživanje povjeritelja do potpunog namirenja tog potraživanja, bez obzira na kasniju podjelu nekretnine (nedjeljivost hipoteke).

Član 69.

Hipoteka nastaje na osnovu pravnog posla, sudske odluke i zakona.

Na osnovu pravnog posla ili sudske odluke, hipoteka se stječe upisom u javnu knjigu ili na drugi način određen zakonom.

Na osnovu zakona hipoteka se stječe kada se ispune uvjeti određeni zakonom.

21. Zakon o obligacionim odnosima FBiH ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima koji u relevantnom dijelu glasi:

Predugovor

Član 45.

(1) Predugovor je takav ugovor kojim se preuzima obaveza da se docnije zaključi drugi, glavni ugovor.

(2) Propisi o formi glavnog ugovora važe i za predugovor, ako je propisana forma uslov punovažnosti ugovora.

[...]

Neformalnost ugovora

Član 67.

(1) Zaključenje ugovora ne podleže nikakvoj formi, osim ako je zakonom drukčije određeno.

[...]

Forma prodaje nepokretnosti

Član 455.

Ugovor o prodaji nepokretnih stvari koje društvena pravna lica stavljaju u pravni promet u okviru svog redovnog poslovanja mora biti zaključen u pismenoj formi.

22. U Zakonu o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 58/02, 19/03 i 54/04) relevantne odredbe glase:

Član 2.
Određivanje pojmova

(1) Zemljišna knjiga, u smislu ovog zakona, je javna knjiga i javni registar stvarnih prava na nekretninama i drugih prava, koja su zakonom predviđena za upis, kao i ostalih zakonom predviđenih činjenica od značaja za pravni promet.

[…]

Član 5.
Konstitutivno djejstvo

(1) Vlasništvo i druga prava na nekretninama nastaju tek sa upisom u zemljišnu knjigu, uključujući i ona koja su predviđena u članu 87. ovoga Zakona.

[…]

Član 9.
Javno povjerenje

(1) Upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra se tačnim. Smatra se da brisano pravo iz zemljišne knjige ne postoji.

(2) Za treća lica, koja u dobroj vjeri u postojanje neke nekretnine ili prava na nekoj nekretnini, putem pravnog posla steknu takvo jedno pravo, sadržaj zemljišne knjige se smatra tačnim, ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora ili ukoliko je trećoj osobi poznata netačnost zemljišne knjige ili zbog grube nepažnje nije poznata.

(3) Ako je nosilac prava upisanog u zemljišne knjige ograničen u pravu raspolaganja u korist neke osobe, tada ograničenje djeluje prema trećoj osobi samo onda kada je to ograničenje upisano u zemljišnu knjigu ili poznato trećoj osobi.

(4) Za savjesnost treće osobe kod sticanja prava na nekretnini mjerodavno je vrijeme podnošenja zahtjeva za upis.

VI. Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova iz člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Rješenje Ustavnog suda broj U 15/01 od 4. i 5. maja 2001. godine).

26. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 34/17 od 10. maja 2017. godine odbacio kao preuranjenu, između ostalih, i apelaciju apelanata koju su 3. februara 2017. godine podnijeli protiv drugostepene presude i koja je bila zavedena pod brojem AP 456/17 jer je postupak povodom revizije pred Vrhovnim sudom bio u toku. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 43 0 P 098085 17 Rev od 31. augusta 2017. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 43 0 P 098085 16 Gž od 17. novembra 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. U skladu sa svojom praksom, Ustavni sud u ovakvim slučajevima kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima datum podnošenja apelacije koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporenu Presudu Kantonalnog suda broj 43 0 P 098085 16 Gž od 17. novembra 2016. godine punomoćnik apelanata primio 8. decembra 2016. godine, a apelacija broj AP 456/17, kojom su apelanti osporili tu presudu, podnesena je 3. februara 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

VII. Meritum

27. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu, pravo na dom i pravo na djelotvoran pravni lijek iz čl. II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 6, 8. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. Apelanti navode da se Kantonalni sud u osporenoj odluci nije bavio njihovim žalbenim navodima o tome da prvostepeni sud nije u svojoj presudi, uz činidbu koju je naložio, odredio i paricioni rok. U vezi s tim, Ustavni sud je, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava, u svojoj praksi dosljedno isticao da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, te da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima. Koliko će biti široka obaveza suda da u obrazloženju odluke navede razloge kojima se vodio pri njenom donošenju zavisi od okolnosti i prirode svakog pojedinog slučaja (mjerilo dovoljnosti). S druge strane, razlozi navedeni u obrazloženju odluke u pravilu će se smatrati relevantnim ako jasno upućuju na to da sudovi nisu proveli procjenu na proizvoljan način, da nisu učinili neku drugu očiglednu pogrešku u prosuđivanju, pogrešno ocijenili postojanje nekog važnog faktora ili propustili razmotriti sve relevantne faktore, odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drugačije odluke, itd. Dakle, razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti) (vidi, između ostalih, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, tačka 29, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02, tačka 83. s daljnjim referencama, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34. i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

31. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud jeste odgovorio na navedeno pitanje (vidi stranu 3. drugostepene presude), ukazavši da to zaista jeste propust prvostepenog suda, ali da to nije relevantno za suštinsko rješenje pitanja o kojem se u konkretnom slučaju raspravljalo, a to je jesu li sporne nekretnine vlasništvo prvotuženog i pripada li apelantima izlučno pravo na tim nekretninama kako im je to priznao stečajni upravnik. U vezi s tim, Ustavni sud također naglašava da apelanti ovakvim navodima ne mogu pokrenuti pitanje prava na pravično suđenje, odnosno njegov sastavni dio – pravo na obrazloženu odluku. Naime, Ustavni sud zapaža da, osim što je dovoljno odgovorio na pitanje koje su apelanti postavili i koje per se ne može voditi zaključku o nepravičnosti postupka, Kantonalni sud je, kao i Općinski, vrlo detaljno obrazložio svoje stavove i zaključke u odnosu na suštinsko pitanje, pa se ne može zaključiti da je takvo obrazloženje suprotno standardima koji su prethodno navedeni.

32. Ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje se zasnivaju na tvrdnjama apelanata o tome da sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje i da nisu pravilno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud konzistentno ukazuje da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava. Međutim, u konkretnom slučaju, osim navoda koji je već ispitan, apelanti nisu iznijeli bilo šta iz čega bi se moglo zaključiti da su im bila uskraćena procesna prava garantirana članom 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da su u suštini samo nezadovoljni rezultatom konkretnog postupka. U takvoj situaciji, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

k) Pravo na imovinu.

34. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

35. U konkretnom parničnom postupku okončanom osporenom presudom radi se o sporu koji se tiče prava apelanata da u stečajnom postupku postave zahtjev za izlučenje vlastite imovine iz stečajne mase. U odgovoru na pitanje radi li se u konkretnom slučaju o "imovini" apelanata koju štiti član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu vlastitu i praksu Evropskog suda prema kojoj "imovina" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili "postojeća imovina" ili "dobra", uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar "legitimno očekivanje" da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, tačka 27). Ustavni sud, također, podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantira pravo na stjecanje imovine (vidi Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uvjeta pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava.

36. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da su pozitivnim propisima regulirani uvjeti pod kojima se u stečajnom postupku može ostvariti izlučno pravo, te uvjeti za stjecanje prava vlasništva na nekretninama po osnovu kupoprodajnog ugovora ili drugih pravnih poslova. Ovo znači da su apelanti imali "ostvariv zahtjev" za traženje da im se prizna izlučno pravo, ali da su morali dokazati da su ispunjeni propisani uvjeti, odnosno da su vlasnici imovine čije su izlučenje tražili. Dakle, konkretni parnični postupak se nije ticao postojeće imovine apelanata, već su se oni samo pojavili kao podnosioci zahtjeva u odnosu na tu imovinu (vidi Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, tačka 69. i, mutatis mutandis, Odluka Ustavnog suda broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine). Imajući u vidu ovaj zaključak, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje jesu li apelanti imali bar "legitimno očekivanje" da će njihov ostvariv zahtjev za izlučenje imovine u stečajnom postupku biti riješen u njihovu korist.

37. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da su sudovi utvrdili da je vlasnik imovine čije su izlučenje apelanti tražili prvotuženi, a ne apelanti. Naime, kako su sudovi obrazložili, dvije apelantice nisu imale notarski obrađene ugovore kako to zakon zahtijeva, već su imale predugovore na osnovu kojih nisu mogle ishoditi uknjiženje zato što predugovor po zakonu nije osnov za uknjižbu prava vlasništva. Ustavni sud smatra da je to dovoljno za zaključak da apelantice Sabina Ribić i Nermina Pivić nisu mogle imati ni legitimno očekivanje da će na osnovu predugovora moći ostvariti pravo na izlučenje imovine u stečajnom postupku. U odnosu na ostale apelante koji su imali notarski obrađene ugovore, Ustavni sud zapaža da su sudovi utvrdili da je notar, prilikom sačinjavanja tih ugovora, upozorio stranke da je za zaključenje ugovora neophodna saglasnost tužioca kao založnog povjerioca, ali da "stranke insistiraju na notarskoj obradi s obzirom na to da ugovor zaključuju sa raskidnim uvjetom u slučaju da ne dobiju saglasnost založnog povjerioca". Osim toga, kod činjenice da su sudovi na osnovu provedenih dokaza utvrdili da je tužilac pravo zaloga i raspolaganja nekretninom zasnovao i upisao u zemljišne knjige prije nego što su apelanti zaključili kupoprodajne ugovore, te da su zemljišne knjige javne knjige kojima svako zainteresiran ima pravo pristupa radi provjere podataka o nekretninama, ne mogu se prihvatiti navodi apelanata da nisu znali za ova ograničenja zbog kojih nisu mogli steći pravo vlasništva na spornim nekretninama. Iz ovoga slijedi da apelanti nisu mogli dokazati da ispunjavaju zakonom propisane uvjete za ostvarivanje izlučnog prava u stečajnom postupku, koje pripada vlasniku stvari koja se nalazi u stečajnoj masi. Stoga, Ustavni sud smatra da niko od apelanata nije mogao imati legitimno očekivanje da će prema pravilima Zakona o stečajnom postupku i Zakona o vlasničko-pravnim odnosima moći ostvariti izlučno pravo budući da nisu mogli dokazati da su vlasnici imovine čije su izlučenje tražili, o čemu su sudovi dali jasna i detaljna obrazloženja.

38. Ustavni sud, također, zapaža da su sudovi utvrdili da su apelanti isplatili kupoprodajnu cijenu za sporne nekretnine, dobili elektroenergetske saglasnosti, ušli u posjed i sl. Međutim, potraživanje onoga što su isplatili prvotuženom po kupoprodajnim ugovorima i predugovorima nije predmet konkretnog postupka i to potraživanje apelanti mogu ostvarivati protiv prvotuženog prijavom svojih potraživanja u stečajnu masu, ali ne kao izlučni povjerioci. Stoga, ovi navodi nisu relevantni u konkretnom slučaju u kojem su apelanti morali dokazati da su vlasnici spornih nekretnina da bi na njima ostvarili izlučno pravo.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenom presudom Kantonalnog suda, kojom je potvrđena prvostepena presuda, nije prekršeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zato što apelanti nisu mogli imati ni "legitimno očekivanje" da će ostvariti izlučno pravo u odnosu na sporne nekretnine jer za to očigledno nisu bili ispunjeni uvjeti propisani Zakonom o stečaju i Zakonom o vlasničko-pravnim odnosima, odnosno nisu mogli dokazati da su vlasnici spornih nekretnina kojima bi pripadalo izlučno pravo.

Ostali navodi

40. Ostali navodi se tiču navodnog kršenja prava na dom i djelotvoran pravni lijek te na zabranu diskriminacije u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinu. Međutim, ove navode apelanti su zasnovali na istim navodima koje su iznijeli i u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje i imovinu, koje je Ustavni sud već razmotrio. Stoga, budući da nema ništa što bi ukazivalo da apelanti imaju opravdane navode o kršenju prava na dom, niti da postoji vjerovatnoća da su apelanti diskriminirani ili da nisu imali pristup propisanim pravnim lijekovima, čiju efikasnost ni na koji način nisu doveli u pitanje, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi o kršenju prava iz čl. 8, 13. i 14. Evropske konvencije, odnosno člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinu.

VIII. Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su sudovi dali dovoljna i relevantna obrazloženja o tome da apelantima ne pripada izlučno pravo u stečajnom postupku budući da nisu mogli dokazati da su vlasnici imovine čije su izlučenje tražili.

42. Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zato što apelanti nemaju "imovinu" u smislu ovog člana budući da nisu mogli imati ni "legitimno očekivanje" da će ostvariti izlučno pravo u odnosu na sporne nekretnine jer za to očigledno nisu bili ispunjeni uvjeti propisani Zakonom o stečaju i Zakonom o vlasničko-pravnim odnosima, odnosno nisu mogli dokazati da su vlasnici spornih nekretnina kojima bi pripadalo izlučno pravo u stečajnom postupku.

43. Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te čl. 13. i 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinu zato što su ti navodi isključivo zasnovani na istim tvrdnjama na kojima su apelanti zasnovali i navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, za koje je Ustavni sud utvrdio da su neosnovani.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.