Službeni glasnik BiH, broj 64/22

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 603/21, rješavajući apelaciju Zaima Šibića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Zaima Šibića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Pr 299973 20 Pžp od 17. novembra 2020. godine.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama preduzetim s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta BiH".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

1. Zaim Šibić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banje Luke, podnio je 22. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Pr 299973 20 Pžp od 17. novembra 2020. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Pr 299973 19 Pr od 10. juna 2020. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske - Policijska uprava Banja Luka (u daljnjem tekstu: MUPRS) zatraženo je 6. aprila 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju. Osnovni sud i MUPRS su dostavili odgovore na apelaciju.

3. Odgovori na apelaciju dostavljeni su na izjašnjenje apelantovom zastupniku 20. maja 2022. godine. Izjašnjenje na odgovore dostavljeno je Ustavnom sudu 31. maja 2022. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelantu je 21. januara 2019. godine izdan prekršajni nalog u kojemu je navedeno da se apelant nalazio na Trgu Krajine u Banjoj Luci sa manjim brojem aktivista grupe "Pravda za Davida", kada mu je izdano naređenje da se udalji, te kada je apelant podigao ruku uzvikujući "Pravda za Davida". Na ponovljeno naređenje apelant je ponovio prethodne radnje nakon čega je lišen slobode. Utvrđeno je da je navedenim ponašanjem počinio prekršaj iz člana 24. Zakona o javnom redu i miru, pa mu je, na temelju člana 148. Zakona o prekršajima Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZOPRS), prekršajnim nalogom izrečena novčana kazna u iznosu od 500,00 KM.

6. Apelant je posredstvom opunomoćenika 29. januara 2019. godine podnio Osnovnom sudu zahtjev za sudsko odlučivanje o navedenom prekršajnom nalogu. U zahtjevu je navedeno da je apelant prihvatio odgovornost za prekršaj pod prisilom, jer je nad njim provođena fizička i psihička tortura, te da je na taj način bio primoran da prihvati odgovornost mimo svoje volje. Naveo je da u prilogu zahtjeva dostavlja dokaze za svoje tvrdnje, te da zahtijeva da sud provede prekršajni postupak kako bi apelant dokazao da nije odgovoran za prekršaj koji mu je stavljen na teret. U prilogu zahtjeva sudu je dostavljen CD na kojemu se nalaze snimak apelantovog hapšenja i dva izvoda sa internetske stranice RTRS.

7. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 Pr 299973 19 Pr od 10. juna 2020. godine zahtjev za sudsko odlučivanje o prekršajnom nalogu broj 003.149.675.0 od 21. januara 2019. godine odbačen je kao nedozvoljen i podnesen od neovlaštenog lica.

8. U obrazloženju rješenja je navedeno da je 21. januara 2019. godine Policijska stanica Banja Luka - Centar izdala prekršajni nalog broj 003.149.675.0 zbog prekršaja iz člana 24. Zakona o javnom redu i miru. Dalje, navedeno je da je na usmeni pretres zakazan za 10. jun 2020. godine pristupio apelant u pratnji svog branitelja, te predstavnik ovlaštenog organa po priloženoj punomoći. Navedeno je, također, da je prije početka pretresa, u skladu sa članom 191. Zakona o prekršajima Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZOPRS), predstavnik ovlaštenog organa uložio primjedbu, jer mu nije bilo jasno zbog čega je sud zakazao usmeni pretres u ovom prekršajnom postupku budući da se uvidom u originalni prekršajni nalog koji je izdan apelantu može vidjeti da je apelant lično primio navedeni prekršajni nalog i da je prihvatio odgovornost za prekršaj koji mu je stavljen na teret, te da je, u skladu sa članom 151. ZOPRS, taj prekršajni nalog postao konačan i izvršan.

9. Sud je naveo da je izvršio uvid u priloženi prekršajni nalog u spisu predmeta, te da je utvrdio i potvrdio da je apelant lično primio navedeni prekršajni nalog 21. januara 2019. godine, te da se svojeručno potpisao u rubrici čime prihvata odgovornost za prekršaj opisan u tom prekršajnom nalogu i da se odriče prava na sudsko odlučivanje. Sud je, zatim, odlučio da će još jednom izvršiti uvid u taj prekršajni nalog i ostale podneske koji su priloženi uz njega, te da će svojom pismenom odlukom odlučiti o opravdanosti primjedaba predstavnika ovlaštenog organa. Dalje, sud je citirao odredbu člana 151. st. 1, 2. i 3. ZOP-a RS kojom je propisano kako okrivljeni može prihvatiti odgovornost za prekršaj i kakve su posljedice toga, kao i odredbu člana 156. stav 1. ZOP-a RS prema kojoj će sud odbaciti zahtjev za sudsko odlučivanje ako: 1) zahtjev nije podnesen u roku koji je određen zakonom, 2) ako ga je podnijelo neovlašteno lice i 3) ako je okrivljeni prihvatio odgovornost u smislu člana 151. stav 2. ovog zakona. U vezi s tim, ukazano je da je sud uvidom u prekršajni nalog utvrdio da je apelant lično primio navedeni prekršajni nalog, da je svojeručno potpisao da ga je primio, te da se svojeručno potpisao u rubrici čime prihvata odgovornost za prekršaj opisan u ovom prekršajnom nalogu i odriče se prava na sudsko odlučivanje. Dalje, sud je uvidom u izvod iz Registra novčanih kazni utvrdio da je status navedenog prekršajnog naloga "prekoračen rok za plaćanje", da je ovlašteni organ u Registru novčanih kazni konstatirao da je datum uručenja prekršajnog naloga okrivljenom datum prihvatanja odgovornosti i datum konačnosti 21. januar 2019. godine.

10. S obzirom na navedeno, sud je ukazao da je apelant bio obavezan da pročita prekršajni nalog i da se upozna s njegovim sadržajem prije potpisivanja, jer se radi o potencijalnom inicijalnom aktu kojim se izriče određena sankcija, i da stavljanjem potpisa na određeno mjesto ima konačan i imperativan karakter, što je propisano članom 151. ZOP-a RS. Svako lice koje prihvati odgovornost ne može kasnije odbijati odgovornost, niti se žaliti na visinu kazne ili vrstu bilo koje sankcije ili troškova. Pošto apelant nije doveo u sumnju da je potpisao prekršajni nalog u rubrici čime priznaje odgovornost za prekršaj i odriče se prava na sudsko odlučivanje, to je sud ustanovio da je podneseni zahtjev za sudsko odlučivanje o prekršajnom nalogu nedozvoljen.

11. Osim toga, sud je konstatirao da je odredbama člana 149. stav 7. ZOP-a RS propisano da prekršajni nalog sadrži mjesto za potpis okrivljenog o prihvatanju odgovornosti za prekršaj u skladu sa članom 151. ovog zakona i mjesto za potpis okrivljenog koji zahtijeva sudsko odlučivanje u skladu sa članom 154. ovog zakona. Članom 154. stav 1. ZOP-a RS propisano je da okrivljeni može podnijeti zahtjev za sudsko odlučivanje o prekršajnom nalogu nadležnom sudu u roku od osam dana od dana uručenja naloga, u skladu sa članom 149. stav 4. ovog zakona. Ponovnim uvidom u prekršajni nalog i ostalu dokumentaciju sud je utvrdio da zahtjev za sudsko odlučivanje o prekršajnom nalogu sudu nije podnio apelant, niti se potpisao u rubrici čime ne prihvata odgovornost (jer je potpisao prihvatanje odgovornosti), već je zahtjev za sudsko odlučivanje podnio njegov branitelj, što je vidljivo iz potvrde o prijemu dokumenta od 31. januara 2019. godine, pa proizlazi da je zahtjev za sudsko odlučivanje podnijelo neovlašteno lice.

12. Na temelju navedenoga, sud je zaključio da su ostvareni uvjeti za odbacivanje zahtjeva za sudsko odlučivanje o prekršajnom nalogu broj 003.149.675.0, jer je, prvo, apelant prihvatio odgovornost za prekršaj koji je opisan u navedenom prekršajnom nalogu, a, drugo, da je zahtjev za sudsko odlučivanje podnijelo neovlašteno lice.

13. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 Pr 299973 20 Pžp od 17. novembra 2020. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelanta i njegovog branitelja i potvrđeno je rješenje Osnovnog suda od 10. juna 2020. godine.

14. U obrazloženju ovog rješenja Okružni sud je, između ostalog, ponovio utvrđenja prvostepenog suda, pa je prihvatio kao pravilne zaključke koje je taj sud izveo iz provedenih dokaza. Okružni sud je naročito ukazao da je u prekršajnom nalogu na mjestu na kojem je označeno da lice prihvata odgovornost jasno naznačeno da se stavljanjem svog potpisa lice odriče prava na sudsko odlučivanje, te da je u sekciji "pravna pouka" upozoreno da će se, ukoliko prihvati odgovornost i u roku od osam dana plati polovinu izrečene kazne, osloboditi plaćanja druge polovine izrečene kazne u skladu sa članom 149. stav (3) ZPRS, ili da može podnijeti zahtjev za sudsko odlučivanje u roku od osam dana od njegovog prijema na način što će jednu kopiju naloga potpisati u sekciji naznačenoj kao ,,Ne prihvatam odgovornost za prekršaj i zahtijevam sudsko odlučivanje", u skladu sa članom 149. st. (4) i (5) istog zakona. Okružni sud je, također, istakao da se u žalbama apelanta i njegovog branitelja neosnovano ukazuje na to da je potpis na prekršajnom nalogu iznuđen, odnosno da je prekršajni nalog potpisan pod prinudom. Ukazano je da je u tom slučaju okrivljeni mogao uputiti pritužbe Sektoru unutrašnje kontrole policije i prijaviti nezakonito ili nepravilno postupanje policijskih službenika, što apelant nije učinio.

15. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbacio zahtjev za sudsko odlučivanje koji je istakao apelantov branitelj, budući da se apelant, prihvatajući odgovornost u skladu sa članom 151. stav (1) ZPRS, odrekao prava na sudsko odlučivanje o predmetnom prekršajnom nalogu, čime je prekršajni nalog postao konačan i izvršan.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

17. Apelant je naveo da su mu pravo na pravično suđenje i pravo na pristup sudu povrijeđeni prvenstveno zbog toga što je osporenim rješenjima apelantu onemogućeno pravo na suđenje, odnosno nije mu data mogućnost da se u postupku dokaže da nije odgovoran za prekršaj koji mu se stavlja na teret. Istakao je da je kršenjem procesnih garancija propisanih u ZOP-u RS povrijeđeno njegovo pravo na odbranu, jer apelant tokom postupka nije mogao zaštititi svoja prava i svoje interese. Tvrdi da je način na koji je utvrđeno činjenično stanje u ovom postupku nepravilan, jer je navedenim kršenjima apelant onemogućen da dokazuje u sudskom postupku da je prekršajni nalog potpisan pod prisilom, te da je sud nakon upuštanja u raspravljanje, nakon konstatiranja da su ispunjeni uvjeti za održavanje usmenog pretresa i nakon njegovog održavanja, donio rješenje o odbacivanju zahtjeva za sudsko odlučivanje a da nije omogućio apelantu da iznese svoju odbranu na usmenom pretresu. Smatra da je sud bio obavezan da postupi u skladu sa odredbom iz člana 106. ZOP-a RS i da ocijeni sve dokaze bitne za donošenje odluke s obzirom na to da je prekršajni nalog potpisan pod prinudom zbog čega odluka nije mogla biti zasnovana na takvom dokazu. Naime, apelant tvrdi da se iz snimka koji se nalazi na CD-u koji je dostavio uz zahtjev za sudsko odlučivanje može vidjeti da nije počinio prekršaj za koji je prihvatio odgovornost, pa se postavlja pitanje da li bi odgovornost prihvatio da nije bio prisiljen. Također, naveo je da je predložio da se na okolnosti potpisivanja prekršajnog naloga pod prisilom sasluša policijska službenica V. T. M., ali s obzirom na to da usmeni pretres nikad nije održan, taj dokaz nije proveden. Apelant smatra da su tokom postupka pred redovnim sudovima povrijeđene odredbe čl. 9, 106, 162, 191, 192. i 198. ZOP-a RS, te da je pogrešno primijenjena odredba člana 24. Zakona o javnom redu i miru Republike Srpske.

b) Odgovori na apelaciju

18. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju opisao tok postupka pred tim sudom, pa, pozivajući se na relevantne odredbe ZOP-a RS, ukazao da s obzirom na to da je prekršajni postupak protiv apelanta pred tim sudom proveden u skladu sa odredbama ZOP-a RS, Evropske konvencije i Ustava Republike Srpske, proizlazi da su njegovi navodi iz apelacije neosnovani.

19. MUP je u odgovoru na apelaciju iznio činjenično stanje u ovom predmetu, te pozivajući se na odredbe ZOP-a RS ukazao da, imajući u vidu okolnosti i razloge za podnošenje apelacije, te Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na pristup sudu.

20. U izjašnjenju na odgovore na apelaciju apelantov branitelj je naveo da navedeni odgovori potvrđuju navode iz apelacije. Ukazano je da su redovni sudovi zanemarili činjenicu da je apelant prihvatio odgovornost za prekršaj u vrijeme kada je u policijskoj stanici bio izložen torturi i da je apelantova odbrana predložila dokaze iz kojih se vidi da apelant nije izvršio prekršaj za koji je priznao odgovornost. U spis je dostavljen CD sa snimkom događaja koji se smatra prekršajem, a iz tog snimka se vidi da apelant nije vršio radnje koje mu se stavljaju na teret. Ako je priznao da je učinio nešto što nije, postavlja se pitanje zašto je to učinio i da li može da odgovara za nešto što nije učinio. Pošto su postojali dokazi da nije izvršio prekršaj za koji se tereti, a da je priznao da je izvršio taj prekršaj, Osnovni sud je morao zaključiti da je odgovornost bila prihvaćena pod pritiskom i da je nezakonita, pa je morao provesti postupak da bi apelantu bilo omogućeno osnovno ustavno pravo, pravo da u sudskom postupku dokazuje da nije kriv. Umjesto toga sud je očigledno zasnovao svoju odluku na dokazu koji je pribavljen na nezakonit način i na taj način je povrijedio apelantova prava. Naveo je da je na sve navedeno apelantova odbrana ukazivala u žalbi protiv prvostepenog rješenja, ali da Okružni sud nije odgovorio na apelantove žalbene navode, nego je nekritički potvrdio odluku prvostepenog suda.

V. Relevantni propisi

21. Zakon o prekršajima Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 63/14, 36/15 – OUSRS, 110/16 i 100/17)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Prava lica okrivljenih za prekršaje

Član 9.

(1) Svako ko je okrivljen da je počinio prekršaj ima pravo da zahtijeva da o njegovoj odgovornosti za počinjeni prekršaj odluči sud u razumnom roku.

(2) Okrivljeno lice iz stava 1. ovog člana ima pravo da:

1) se smatra nevinim dok se ne dokaže njegova odgovornost u skladu sa zakonom,

2) u najkraćem roku bude obaviješteno, detaljno i na jeziku koji razumije, o prirodi i razlogu optužbi protiv njega,

3) mu se da odgovarajuće vrijeme i mogućnosti za pripremu odbrane, te da bude upoznato sa svim pravima, kao i pravom na ćutanje,

4) se brani osobno ili putem branioca po vlastitom izboru ili, ukoliko nema dovoljno sredstava, da mu se on osigura besplatno kada to zahtijevaju interesi pravde,

5) ispita ili da se u njegovo ime ispitaju svjedoci koji ga terete i da se osigura prisustvo i saslušanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima kao i svjedoka koji ga terete i

6) dobije besplatnu pomoć prevoditelja ako ne razumije jezik koji se upotrebljava u sudu ili tumača ukoliko je riječ o gluvonijemom ili slabovidom licu.

OSNOVNA PRAVILA PREKRŠAJNOG POSTUPKA

Pravično vođenje postupka

Član 105.

(1) Pravilima prekršajnog postupka ovog zakona omogućava se pravično vođenje prekršajnog postupka, zaštita ljudskih prava, pravilno utvrđivanje činjenica i zakonito odlučivanje o prekršajnoj odgovornosti, tako da niko nevin ne bude kažnjen, a da se počiniocu prekršaja izrekne kazna ili da se prema njemu primijeni druga prekršajna sankcija.

(2) Prije donošenja pravosnažne odluke o prekršaju, okrivljenom može biti ograničeno ostvarivanje sloboda i prava samo pod uvjetima propisanim ovim zakonom.

(3) Ako ovim zakonom nisu uređena pojedina pitanja prekršajnog postupka, na ta pitanja shodno se primjenjuju odredbe Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske: Osnovna načela, Mjesna nadležnost, Spajanje i razdvajanje postupka, Prenošenje mjesne nadležnosti, Posljedice nenadležnosti, Izuzeće, Branilac, Podnesci i zapisnici, Rokovi, Troškovi krivičnog postupka, Imovinskopravni zahtjevi, Pretresanje stana, prostorija i lica, Privremeno oduzimanje predmeta i imovine, Ispitivanje osumnjičenog, Saslušanje svjedoka, Uviđaj i rekonstrukcija, Vještačenje, Glavni pretres, Žalba na presudu prvostepenog suda, Postupak protiv pravnih lica, Postupak za primjenu mjera sigurnosti, za oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom i za opozivanje uvjetne osude, Postupak za pružanje međunarodne pravne pomoći, Postupak za naknadu štete, rehabilitaciju i ostvarivanje drugih prava lica bez osnova osuđenih i neosnovano lišenih slobode.

(4) Ovlaštenja tužioca uređena Zakonom o krivičnom postupku Republike Srpske, shodno se primjenjuju i na ovlašteni organ u prekršajnom postupku.

Prekršajni nalog

Član 148. stav (1)

(1) Ovlašteni organ izdaje prekršajni nalog ako je prekršaj iz njegove nadležnosti utvrđen:

1) neposrednim opažanjem od ovlaštenog službenog lica prilikom vršenja inspekcijskog nadzora, nadzora i pregleda, kao i uvida u službenu evidenciju nadležnog organa,

2) na osnovu podataka koji su dobiveni uređajima za nadzor ili mjerenje,

3) pregledom dokumentacije, prostorija i robe ili na drugi zakonom propisan način i

4) na osnovu priznanja o počinjenom prekršaju od okrivljenog pred ovlaštenim organom na licu mjesta ili u nekom drugom sudskom ili upravnom postupku.

Prihvaćanje odgovornosti

Član 151.

(1) Okrivljeni može prihvatiti odgovornost za prekršaj plaćanjem novčane kazne i izvršenjem drugih obaveza utvrđenih prekršajnim nalogom u određenom roku ili obavijestiti ovlašteni organ da prihvaća sankciju koja je određena u prekršajnom nalogu ili odreći se zahtjeva za sudsko odlučivanje.

(2) Okrivljeni koji prihvati odgovornost u skladu sa stavom 1. ovog člana ne može kasnije negirati odgovornost, niti se žaliti na visinu kazne ili vrstu bilo koje sankcije ili troškova.

(3) U slučaju prihvaćanja odgovornosti okrivljenog u skladu sa stavom 1. ovog člana, prekršajni nalog postaje konačan i izvršan.

Ispitivanje zahtjeva za sudsko odlučivanje

Član 156. stav (1)

(1) Sud će odbaciti zahtjev za sudsko odlučivanje ako:

1) zahtjev nije podnesen u roku koji je određen zakonom,

2) je zahtjev podnesen od neovlaštenog lica,

3) je okrivljeni prihvatio odgovornost u smislu člana 151. stav 2. ovog zakona.

Sporazum o priznanju odgovornosti

Član 182.

(1) Kada se prekršajni postupak vodi za jedan prekršaj ili za više prekršaja u sticaju, ovlašteni podnosilac zahtjeva može predložiti okrivljenom i njegovom braniocu, ukoliko ga ima, zaključivanje sporazuma o priznanju odgovornosti, odnosno oni mogu ovlaštenom podnosiocu zahtjeva predložiti zaključivanje takvog sporazuma.

(2) Kada se uputi prijedlog iz stava 1. ovog člana, stranke i branilac mogu pregovarati o uvjetima priznanja odgovornosti za prekršaj, odnosno prekršaje koji se okrivljenom stavljaju na teret.

(3) Sporazum o priznanju odgovornosti mora biti sačinjen u pisanom obliku i može se podnijeti najkasnije do završetka prvog ročišta za održavanje pretresa.

(4) Sporazum o priznanju odgovornosti podnosi se sudu.

Shodna primjena Zakona o krivičnom postupku

Član 183.

U pogledu predmeta sporazuma, odlučivanja o sporazumu i odluke donesene na osnovu sporazuma o priznanju odgovornosti shodno se primjenjuju odredbe pregovaranja o krivici Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske.

22. Zakon o javnom redu i miru Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 11/15 i 58/19)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o javnom redu i miru ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 11/15) koji je važio u vrijeme počinjenja prekršaja, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Ometanje državnih organa, privrednih društava i drugihpravnih lica u vršenju javnih funkcijaČlan 24.

Ko ometa ili sprečava djelovanje državnih organa, privrednih društava i drugih pravnih lica koja vrše javna ovlaštenja ili njihove službenike da vrše svoje funkcije, ili ko ne postupi na licu mjesta po zakonitom zahtjevu ili naređenju njihovog službenog lica kaznit će se novčanom kaznom od 500 KM do 1.500 KM ili kaznom zatvora do 60 dana.

23. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) u relevantnom dijelu glasi:

Zakonitost dokaza

Član 10.

(1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili od bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratificirala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobiveni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Pregovaranje o krivici

Član 246. st. (1) i (6)

(1) Osumnjičeni, odnosno optuženi i njegov branilac mogu do završetka glavnog pretresa, odnosno pretresa pred vijećem drugostepenog suda pregovarati sa tužiocem o uvjetima priznavanja krivice za djelo za koje se osumnjičeni, odnosno optuženi tereti.

(6) Prilikom razmatranja sporazuma o priznanju krivice, sud provjerava:

a) da li je do sporazuma o priznanju krivice došlo dobrovoljno, svjesno i sa razumijevanjem, kao i nakon upoznavanja sa mogućim posljedicama, uključujući i posljedice u vezi sa imovinskopravnim zahtjevom i troškovima krivičnog postupka,

b) da li postoji dovoljno dokaza o krivici optuženog,

v) da li optuženi razumije da se sporazumom o priznanju krivice odriče prava na suđenje i da ne može uložiti žalbu na krivičnopravnu sankciju koja će mu se izreći,

g) da li je predložena krivičnopravna sankcija u skladu sa stavom 3. ovog člana i

d) da li je oštećenom pružena mogućnost da se pred tužiocem izjasni o imovinskopravnom zahtjevu.

VI. Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Okružnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 23. decembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 22. februara 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

28. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

29. Ustavni sud, najprije, ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se, u vezi s tim, postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno pitanje da li se radi o "krivičnoj optužbi" protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije.

30. U praksi Evropskog suda postavljena su tri mjerila koja su općepoznata kao "mjerila Engel" (vidi, Evropski sud, Engel i drugi protiv Nizozemske, 8. april 1976, Serija A, broj 22), koja treba razmotriti pri utvrđivanju da li se radi o "optužbi za krivično djelo". Prvo mjerilo je pravno razvrstavanje djela prema nacionalnom pravu, drugo je sama priroda djela, a treće stepen težine kazne kojoj je lice izloženo. Drugo i treće mjerilo su alternativni, ali oni nisu nužno kumulativni. Međutim, to ne isključuje kumulativni pristup kad odvojena analiza svakoga mjerila ne omogućava da se postigne jasan zaključak u pogledu postojanja optužbe za krivično djelo (vidi, Evropski sud, Jussila protiv Finske [GC] broj 73053/01, st. 30-31, ECHR 2006, i Ezeh i Connors protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC] br. 39665/98 i 40086/98, st. 82-86, ECHR 2003. X). Dalje, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu Jussila protiv Finske (vidi, Evropski sud, presuda od 23. novembra 2006. godine, stav 43, u daljnjem tekstu: predmet Jussila) Evropski sud ukazao da je, bez obzira na značaj koji je dat krivičnom postupku koji se tiče utvrđivanja krivične odgovornosti i izricanja sankcije s ciljem kažnjavanja i odvraćanja, očigledno da postoje krivični predmeti koji ne nose značajan stepen stigme. Jasno je da postoje "krivične optužbe" različite težine. Autonomno tumačenje o smislu "krivične optužbe" koje su usvojili organi Konvencije primjenom "kriterija Engel" poduprlo je postepeno širenje krivičnog djela u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije i na slučajeve koji izričito ne pripadaju tradicionalnim kategorijama krivičnog prava, kao što su upravni prekršaji (vidi, Evropski sud, Öztürk protiv Njemačke, 21. februar 1984. godine, Serija A, broj 73), zatvorski disciplinski postupci (vidi, Evropski sud, Campbell i Fell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 28. juni 1984. godine, Serija A, broj 80), carinski zakon (vidi, Evropski sud, Salabiaku protiv Francuske, 7. oktobar 1988, Serija A, broj 141-A), konkurencijsko pravo (vidi, Evropski sud, Société Stenuit protiv Francuske, 27. februar 1992. godina, Serija A, broj 232-A) i kazne koje su nametnuli sudovi koji imaju nadležnost u finansijskim stvarima (vidi, Evropski sud, Guisset protiv Francuske broj 33933/96, ECHR 2000-IX). Na osnovu razlikovanja "krivičnih predmeta koji ne nose značajan stepen stigme" i ostalih koji čine "srž krivičnog prava", Evropski sud je u predmetu "zaključio da se javna rasprava ne zahtijeva u predmetima koji uključuju nametanje porezne globe, kao ni u već pobrojanim slučajevima".

31. U konkretnom slučaju apelantu je izdat prekršajni nalog zbog počinjenog prekršaja iz člana 24. Zakona o javnom redu i miru – ometanje državnih organa, privrednih društava i drugih pravnih lica u vršenju javnih funkcija. Uključivanje konkretnog djela u navedeni zakon poslužilo je kao jamstvo zaštite rada, između ostalog, državnih organa, što se ubraja i u sferu zaštite u krivičnom zakonu. Ova zakonska odredba usmjerena je prema svim građanima. Svrha kazne u prekršajnom postupku jeste da spriječi djelatnosti kojim se povređuje javni poredak, da spriječi počinitelja da čini prekršaje i da ga preodgoji, te da odgojno utječe na druge da ne čine prekršaje, da jača moral i utječe na razvijanje odgovornosti i discipline građana, što čini obilježja i krivične sankcije. Dakle, svrha kazne u prekršajnom postupku je odvraćanje i kažnjavanje bez obzira na stepen njene težine. Ustavni sud podsjeća da je Zakonom o javnom redu i miru propisano da se kao kazna mogu izreći novčana kazna i kazna zatvora. Za konkretni prekršaj koji je predmet ovog postupka propisana je kazna od 500,00 do 1.500,00 KM ili kazna zatvora do 60 dana. Dakle, apelantu je izrečena novčana kazna koja je moguća prema Zakonu o javnom redu i miru.

32. Imajući u vidu navedene principe Evropskog suda i postojeća zakonska rješenja, Ustavni sud zaključuje da se u okolnostima konkretnog slučaja radi o "krivičnoj optužbi" u smislu autonomnog značenja koje ovaj pojam ima prema Evropskoj konvenciji. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenljiv.

33. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

34. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

[...]

35. Apelant u apelaciji navodi da je sud koji je trebalo da odluči o njegovom zahtjevu za sudsko odlučivanje imao dovoljno dokaza da je apelant prekršajni nalog potpisao pod prisilom, odnosno da o tome postoje svjedoci i dokumentacija i da je odlukom suda kojom je apelantov zahtjev odbačen bio lišen prava da "o njegovoj nevinosti" odlučuje sud. Naime, apelant tvrdi da se iz snimka na CD-u koji je dostavio uz zahtjev za sudsko odlučivanje jasno vidi da on nije počinio prekršaj za koji je prihvatio odgovornost, te da se, s tim u vezi, mora postaviti pitanje zašto bi prihvatio odgovornost da nije bio prisiljen na to. Osim toga, apelant je predložio da se kao svjedok sasluša policijska službenica za koju tvrdi da je mogla rasvijetliti sudu okolnosti prisile pod kojom se našao kada je prihvatio odgovornost za prekršaj.

36. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud odbacio zahtjev za sudsko odlučivanje prema dva osnova: kao nedozvoljen i kao podnesen od neovlaštenog lica. Ustavni sud primjećuje da je apelant u zahtjevu za sudsko odlučivanje jasno naveo da je prekršajni nalog potpisao u specifičnim okolnostima (za vrijeme dok je bio priveden u policijske prostorije, da je iznuđeno, pod fizičkom i psihičkom torturom, te da nije odraz apelantove slobodne volje), pri čemu je dostavio i određenu dokumentaciju kojom je potkrijepio svoje navode. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na svoj ranije izneseni stav da prava garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom ne smiju biti iluzorna, već djelotvorna i primjenljiva. Ustavni sud je u svojim ranijim odlukama ukazao da bi supremacija Evropske konvencije (koja se direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini) nad svim ostalim zakonima bila iluzorna ukoliko organi javne vlasti u Bosni i Hercegovini, posebno sudovi, ne bi imali pravo, mogućnost i obavezu da je primijene direktno u svom radu prilikom odlučivanja o pravima i obavezama zaštićenima Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1383/20 od 6. maja 2020. godine, tačka 41, objavljena na www.ustavnisud.ba).

37. Dalje, Ustavni sud ukazuje da nije sporno da je apelant potpisao prekršajni nalog. Međutim, ono što je sporno jeste način na koji je apelant prihvatio prekršajnu odgovornost, odnosno kako je potpisao prekršajni nalog (dobrovoljno ili pod prisilom). U tom dijelu se nalazi i suština apelantovog zahtjeva za sudsko odlučivanje. Pri tome je apelant učinio svoje navode vjerovatnim na šta upućuju dokazi na koje se poziva u svom zahtjevu i koji su dostavljeni sudu uz zahtjev. Naime, apelant tvrdi da iz snimka koji je dostavio sudu uz zahtjev proizlazi da nije počinio prekršaj za koji se tereti i za koji je prihvatio odgovornost, te da je smatrao da je to dovoljan dokaz da se postavi pitanje zašto bi, ako ne pod prisilom, prihvatio odgovornost za nešto što nije počinio. Također, tvrdio je da je policijska službenica koju je predložio kao svjedoka mogla ponuditi sudu neke informacije o prisili za koju apelant tvrdi da je prema njemu provedena. Dakle, iako je Zakon o prekršajima regulirao da lice koje je prihvatilo odgovornost iz prekršajnog naloga nema pravo na sudsko odlučivanje, sud je, ipak, trebalo da ispita navode o tome kako je apelant potpisao prekršajni nalog, zato što se radi o ozbiljnim navodima koji se tiču tretmana policije prema apelantu.

38. Pri tome Ustavni sud ukazuje da Zakon o prekršajima proklamira prava kao što su prava okrivljenih lica, prava zadržanih lica, osnovna pravila vođenja prekršajnog postupka – pravično vođenje prekršajnog postupka, zaštita ljudskih prava, pravilno utvrđivanje činjenica i zakonito odlučivanje o prekršajnoj odgovornosti, tako da niko nevin ne bude kažnjen, a da se počinitelju prekršaja izrekne kazna, ili da se prema njemu primijeni druga prekršajna sankcija i drugo (čl. 9, 10, 105), što je garantirano i odredbama člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud podsjeća da Zakon o prekršajima (i to na više mjesta u tekstu Zakona) upućuje na primjenu odredaba Zakona o krivičnom postupku. Tako je u članu 105. stav 3. navedeno: "Ako Zakonom o prekršajima nisu uređena pojedina pitanja prekršajnog postupka, na ta pitanja shodno se primjenjuju odredbe Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske". Također, Ustavni sud primjećuje da je Zakon o prekršajima odredbom člana 182. ukazao na mogućnost da se zaključi sporazum o priznanju prekršajne odgovornosti tokom prekršajnog postupka, te upućuje na relevantne odredbe Zakona o krivičnom postupku RS u ovom dijelu (član 183. koji propisuje da se u pogledu sporazuma shodno primjenjuju odredbe pregovaranja o krivici Zakona o krivičnom postupku RS). Ustavni sud naglašava da je Zakonom o krivičnom postupku propisana jasna zabrana (od osumnjičenog, optuženog ili od bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku) da se iznudi priznanje ili kakva druga izjava (član 10), što predstavlja jedno od osnovnih načela krivičnog postupka, te da je eksplicitno zabranjeno da sud utemelji svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima koje je ratificirala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona. U Zakonu o krivičnom postupku (član 246. stav 6) propisano je da prilikom razmatranja sporazuma o priznanju krivice sud provjerava (između ostalog) da li je do sporazuma o priznanju krivice došlo dobrovoljno, svjesno i sa razumijevanjem i da li optuženi razumije da se sporazumom o priznanju krivice odriče prava na suđenje i da ne može uložiti žalbu na krivičnopravnu sankciju koja će mu biti izrečena (a na ove odredbe jasno upućuje i Zakon o prekršajima). Osim navedenog, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj ranijoj praksi (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1480/13 od 1. decembra 2016. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 1/17) utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada Vrhovni sud (ni u ponovnom postupku u odnosu na apelantove navode da je njegov iskaz iznuđen) nije otklonio razumnu sumnju da je apelant dao izjavu pod pritiskom, odnosno da se izjave saoptuženog ne mogu koristiti kao podrška apelantovom priznanju.

39. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da je logično i očekivano da postoji obaveza suda (i) u prekršajnom postupku da razmotri apelantove navode koji dovode u sumnju dobrovoljnost potpisa na prekršajnom nalogu (prihvatanje prekršajnog naloga predstavlja jednostrano prihvatanje odgovornosti) shodno čemu se zahtijeva sudsko odlučivanje. Ovo pogotovo ako se ima u vidu da Zakon o prekršajima predviđa mogućnost da se zaključi sporazum o prihvatanju odgovornosti, te nalaže obavezu sudu da ispita dobrovoljnost upućujući na relevantne odredbe Zakona o krivičnom postupku. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, našavši da su neosnovane apelantove tvrdnje da je potpis na prekršajnom nalogu iznuđen, odnosno da je prekršajni nalog potpisan pod prinudom, ukazao da je apelant mogao uputiti pritužbe Sektoru unutrašnje kontrole policije i prijaviti nezakonito ili nepravilno postupanje policijskih službenika, što apelant nije učinio. Međutim, Ustavni sud smatra da Okružni sud nije učinio vjerovatnim da bi se apelant upućivanjem pritužbe na koju je Okružni sud ukazao, čak ni njenim uvažavanjem i provođenjem disciplinskog postupka protiv policijskih službenika koji su apelanta navodno prisilili da prihvati odgovornost za prekršaj za koji tvrdi da ga nije počinio, mogao osloboditi kazne koja mu je izrečena prekršajnim nalogom. Shodno navedenom, Ustavni sud ne može naći, niti su redovni sudovi ponudili valjano opravdanje i obrazloženje zašto smatraju da bi trebalo imati drugačiji pristup nego u krivičnom postupku u situaciji kada se apelantovim navodima dovodi u pitanje dobrovoljnost potpisa na prekršajnom nalogu uz određenu konkretizaciju navoda, kao što je to u apelantovom slučaju.

40. Redovni sudovi su trebali utvrditi (što nisu uradili u konkretnom slučaju) da li postoje okolnosti koje dovode u sumnju "dobrovoljnost" potpisivanja prekršajnog naloga, odnosno da li postoje okolnosti koje, i pored de facto potpisanog prekršajnog naloga, ukazuju da sud, ipak, može donijeti meritornu odluku. Navodi o prisili (koji nisu bili paušalni u konkretnom slučaju, jer je apelant u odnosu na svoje tvrdnje predložio određene dokaze), ukoliko bi se utvrdilo da su osnovani, mogli bi dovesti u pitanje dobrovoljnost apelantovog odricanja od prava na pristup sudu, tj. njegov pristanak na izdati prekršajni nalog i njegovo osporavanje pred sudom. Stoga su redovni sudovi bili dužni da ispitaju da li je u konkretnom slučaju apelant prihvatio odgovornost za prekršaj iz prekršajnog naloga pod prisilom ovlaštenih lica.

41. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je razlog za odbacivanje apelantovog zahtjeva i to što, kako su zaključili sudovi, taj zahtjev nije podnijelo ovlašteno lice, zato što taj zahtjev nije podnio apelant, već njegov advokat, i zato što se apelant potpisao u rubrici čime prihvata odgovornost. Međutim, u vezi sa tim ništa nije dalje obrazloženo ni u prvostepenom, niti u drugostepenom rješenju, pa se ne može ispitati na osnovu kojih propisa je zaključeno da advokat ne može podnijeti zahtjev u apelantovo ime. Osim toga, sud ni ovdje nije ispitivao ili ocijenio apelantove navode o tome da je bio "prisiljen da potpiše", već je samo konstatirao da je apelant prihvatio odgovornost. Stoga, Ustavni sud smatra da u ovom dijelu rješenja ne zadovoljavaju standard prava na obrazloženu odluku i prava na pristup sudu, koji su sastavni elementi prava na pravično suđenje.

42. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi odbacili apelantov zahtjev za sudsko odlučivanje u situaciji kada se apelant potpisao u rubrici prekršajnog naloga o prihvatanju odgovornosti, ali da su propustili da ispitaju i da ocijene apelantove navode da je to učinio pod prisilom, te da o tome nisu dali dovoljna i relevantna obrazloženja koja bi bila u skladu sa pravom na pravično suđenje i pravom na pristup sudu.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.