Službeni glasnik BiH, broj 15/20

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 585/18, rješavajući apelaciju Azima Kajevića i Elvire Kajević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine –prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 28. januara 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Azima Kajevića i Elvire Kajević podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 015384 17 Kž 13 od 22. maja 2017. godine i S1 2 K 015384 14 K od 14. septembra 2016. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Azim Kajević i Elvira Kajević (u daljnjem tekstu: apelanti ili apelant i apelantica) iz Sarajeva, koje zastupa Tatjana Savić, advokat iz Bijeljine, podnijeli su 25. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 015384 17 Kž 13 od 22. maja 2017. godine i S1 2 K 015384 14 K od 14. septembra 2016. godine. Apelanti su također podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio upućivanje apelantice na izdržavanje kazne zatvora do donošenja odluke Ustavnog suda.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Prije razmatranja predmetne apelacije Ustavni sud primjećuje da je apelantica, sama, zastupana po Behiji Ljubović-Aganović, advokatu iz Sarajeva, podnijela apelaciju Ustavnom sudu protiv istih presuda (koje je osporila predmetnom apelacijom), a koja je zavedena pod brojem AP 586/18. Dana 15. januara 2020. godine Ustavni sud je donio Odluku broj AP 586/18 (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom se apelanticina apelacija u predmetu AP 586/18 odbija kao neosnovana.

3. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 585/18 od 13. marta 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je odbio zahtjev za privremenu mjeru.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. U postupku koji se vodio protiv 16 lica, Presudom Suda BiH broj S1 2 K 015384 14 K od 14. septembra 2016. godine, u tački I apelanti i još 11 lica proglašeni su krivim, i to apelant da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivična djela organiziranog kriminala iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi s krivičnim djelom razbojništva iz člana 289. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi sa članom 33. KZFBiH (u odnosu na tačku 3. izreke presude) i dogovora za izvršenje krivičnog djela iz člana 384. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) u odnosu na tačku 2. izreke presude, pa ga je Sud BiH, primjenom relevantnih odredbi KZ-a, osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i deset mjeseci. Istom presudom apelantica je proglašena krivom da je radnjama opisanim u izreci presude počinila krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. stav 2. KZBiH u vezi s krivičnim djelom razbojništva iz člana 289. stav 1. KZFBiH u vezi sa članom 33. KZFBiH (u odnosu na tačku 3. izreke presude), te je osuđena na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Na osnovu člana 198. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP) apelanti i saoptuženi navedeni u presudi obavezani su da solidarno plate Privrednoj banci Sarajevo d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: oštećena ili PBS) iznos od 2.197.111,00 eura, u protivvrijednosti u konvertibilnim markama prema srednjem kursu Centralne banke BiH, važećem na dan uplate, na ime naknade štete nastale izvršenjem krivičnog djela, dok je s ostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva oštećena upućena na parnicu.

7. Naime, apelanti su proglašeni krivim zato što su skupa sa 11 imenovanih optuženih lica, kao i drugih neimenovanih, i u ovom predmetu neoptuženih lica, postali pripadnici međusobno povezane i organizirane grupe ljudi u smislu člana 1. stav 20. KZBiH, koje su organizirane s ciljem da međusobnim povezivanjem i dogovaranjem, povezivanjem i dogovaranjem s drugim licima i samostalno organiziraju, pripremaju i vrše djela koja u međusobnoj povezanosti radnji i posljedica imaju obilježja krivičnih djela propisanih KZBiH, KZFBiH i KZRS, koje po strukturi pripadnika grupa, te strukturi i posljedicama krivičnih djela koja vrše nadilaze granice entiteta u BiH i međunarodne granice BiH u smislu člana 7. stav 2. tačka b. Zakona o Sudu BiH. Tako su proglašeni krivim pod tačkom 3. presude optuženi apelanti i ostali (Nermin Tahirović, Bojan Cvijan, Dejan Vukosavljević, Ljubiša Lalović, Muhamed Ramić) jer su tokom 2006. godine, nakon što je apelantica, kao zaposlenica zaštitarske agencije CIPOS, saznala da će se 29. juna 2006. godine izvršiti transport novca PBS banke u iznosu od 2.107.111,00 eura prema aerodromu, te to saopćila apelantu (svom mužu), koji to odmah prenosi D. B. koji dalje istu informaciju prenosi E. A. i E. D., kao i činjenicu da će novac blindiranim vozilom voziti apelantov rođak Nermin Tahirović, zaposlenik zaštitarske firme CIPOS, nakon čega E. D., zajedno sa D. B., organizira grupu za organizirani kriminal u smislu člana 1. stav 20. KZBiH, kao i plan zaustavljanja i otuđenja novca, pa su tako kao članovi organizirane grupe u nju pristupili Bojan Cvijan, Muhamed Ramić, E. A., Edin Ahmetspahić, Sead Robović, B. M., J. Z., Nermin Tahirović, apelanti, Dejan Vukosavljević, Himzo Ćato, Vaso Ljubibratić, O. V. i Ljubiša Lalović. U presudi su opisane daljnje radnje pojedinih članova (nabavljanje uniforme policije MUPKS, automatskog oružja, vozila, pravljenje eksplozivne naprave) da bi se 29. juna 2009. godine, nakon što je apelant javio ostalim članovima grupe da je Nermin Tahirović preuzeo novac iz banke, te da blindiranim vozilom kreće u pravcu aerodroma, oni iz garaže na Dobrinji rasporedili na unaprijed pripremljene lokacije znajući kojom rutom će Nermin Tahirović voziti jer im je on to ranije saopćio, te su dalje navedene radnje koje su optuženi preduzimali do napada na vozilo za transport novca i vozilo u pratnji, nakon čega za upravljač blindiranog vozila sjeda Anđelko Veljančić, koji je prethodno u pripremanju krivičnog djela dobio uputstva od apelanta kako upravljati blindiranim vozilom, te se s lica mjesta udaljavaju po prethodnom planu, na detaljno opisan način, a zatim na opisan način dijele novac pribavljen razbojništvom.

8. U obrazloženju presude je navedeno da su Optužnicom Tužilaštva BiH broj T20 0 KT 002654 12 od 28. augusta 2013. godine, koja je izmijenjena na glavnom pretresu 5. maja 2016. godine, bila obuhvaćena ukupno 32 lica zbog više, u optužnici navedenih, krivičnih djela propisanih KZBiH, KZFBiH i KZRS. U prvostepenoj presudi su obrazloženi razlozi za spajanje i razdvajanje postupka u odnosu na određena optužena lica (str. 34–39). U tom smislu je, između ostalog, u presudi navedeno da je po prijedlogu Tužilaštva BiH, Sud BiH donio odluku o razdvajanju postupka u odnosu na optužene Edina Ahmetspahića, Seada Robovića, Slavišu Bobara, Admira Ahmetspahića i Himzu Ćatu (u daljnjem tekstu: svjedoci E. Ahmetspahić, Robović, Bobar, A. Ahmetspahić i Ćato) jer su ti optuženi s Tužilaštvom BiH sklopili sporazum o priznanju krivice. Zatim su navedene apelantove završne riječi. Od strane 56. Sud BiH je ukazao na prigovore na dokaze, navodeći da su branioci optuženih tokom cijelog postupka prigovarali na skoro svaki dokaz koji je prezentiran. Tako je na strani 59. istaknut prigovor određenih odbrana na određene dokaze (između ostalih na T-15, T-16, T-17 i T-18), o kojima se Sud BiH izjasnio (na strani 62–63) i za koje je utvrdio da su zakonito pribavljeni, te razmotrio prigovore na zakonitost izvršene rekonstrukcije (T-7, da se radi o ispitivanju svjedoka, a ne o rekonstrukciji), nalazeći da je navedeni akt zakonit, što je sud objasnio pozivajući se na relevantne odredbe ZKP-a (strana 69).

9. U obrazloženju presude Sud BiH se, između ostalog, posebno osvrnuo na iskaz svjedoka koji je dobio imunitet, odnosno na iskaze svjedoka koji su zaključili sporazum o priznanju krivice (tzv. svjedoci pokajnici, pobliže opisano na str. 85–92 presude), ukazujući pri tome na teorijske standarde u vezi sa statusom navedenih svjedoka, te dovodeći ih u kontekst prakse Ustavnog suda. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da su odbrane optuženih pokušale osporiti kredibilitet svjedoka Anđelka Veljančića (kojem je dat imunitet od krivičnog gonjenja) tokom čitavog postupka, prilikom njegovog ispitivanja, u završnim riječima te uloženim materijalnim dokazima. Naime, Sud BiH se u tom smislu ograničio na iskaz svjedoka Veljančića u onim dijelovima koji su bili relevantni za odlučivanje u ovom krivičnom predmetu i predmetni dokazi koje su uložile odbrane nisu doveli u pitanje kredibilitet ovog svjedoka u tom smislu. Sud BiH je također imao u vidu, na što su i odbrane optuženih ukazivale, da su svjedoci Anđelko Veljančić, Sead Robović i Edin Ahmetspahić, u istrazi dali više iskaza, koje izjave su se u pojedinim dijelovima, odnosno pojedinostima razlikovale od izjava koje su svjedoci dali neposredno na glavnom pretresu. Međutim, Sud BiH je našao da poznavanje detalja, kao i sitnih fragmenata jednog složenog događaja može biti poznato samo jednom od učesnika događaja koji ga doživljava autentično, pa ga zatim iznosi na osnovu vlastite percepcije, svoje individualne moći pamćenja i reprodukcije doživljenog jer, iskustveno i životno posmatrano, svaki je događaj po svojim osobenostima jedinstven, poseban i nosi pečat neponovljivosti tako da se ne može prepričavati, a da se time ne povrijedi, bar nekim svojim dijelom, njegova objektivna ili realna kategorija. Sud BiH je njihovim iskazima poklonio vjeru u dijelovima u kojima su u saglasnosti s drugim izvedenim dokazima, a kako je naprijed i navedeno. Pri tome je Sud BiH istakao da je imao u vidu da su ovi svjedoci bili neposredni očevici događaja ili učestvovali u njihovom ostvarenju kao saučesnici ili pomagači, te da su sve odbrane tokom postupka, kao i u završnim riječima, zastupale tezu da ovi svjedoci ne govore istinu, da im se ništa ne može povjerovati. Međutim, Sud BiH je ukazao da su ovi svjedoci, kao i ostali svjedoci koji su učestvovali u izvršenjima na različite načine, tj. saučesnici ili pomagači, iscrpno i detaljno svjedočili i odgovarali na sva postavljena pitanja učesnika u postupku, čime su pružili značajan činjenični materijal, koji je omogućio da se stekne jasna i cjelovita slika događaja o kojem su svjedočili. Ocijenjeno je da njihovi iskazi i ne mogu biti međusobno u potpunosti identični upravo zbog obimnosti činjenica, događaja i okolnosti na koje su svjedočili, različite percepcije i sjećanja svjedoka, ali su u pogledu odlučnih činjenica saglasni, a poneka razlika se odnosi na činjenice koje nisu odlučne u ovom predmetu. Dakle, Sud BiH je naveo da su navedeni svjedoci neposredno saslušani pred sudom, te su odbrane svih optuženih imale mogućnost da ih unakrsno ispitaju i ospore njihove navode. Osim toga, navedeno je da odluka o krivici optuženih nije zasnovana samo na iskazima ovih svjedoka budući da su navedeni iskazi dovedeni u vezu s brojnim drugim provedenim materijalnim dokazima, iskazima svjedoka i nalazom i mišljenjem vještaka. Stoga je Sud BiH istakao da iskazi ovih svjedoka tvore jednu logičku cjelinu i objašnjavaju pojedine detalje cjelokupnog toka događaja za koje se optuženi terete, iz kojih razloga im je poklonjena vjera na naprijed opisan način.

10. Na strani 94. Sud BiH je naveo relevantne odredbe materijalnog prava (i primjena blažeg zakona), te se na strani 102. bavio "generalno o krivičnom djelu organiziranog kriminala iz člana 250. KZBiH), ukazujući šta je Tužilaštvo trebalo dokazati, te je na strani 108. Sud BiH naveo da je utvrdio da je ova grupa djelovala duži vremenski period, od 2005. godine, da su se članovi kroz periode mijenjali, ali da ih je uvijek bilo najmanje tri, da je konstanta u čitavom periodu i u svim krivičnim djelima organizator grupe D. E., da su optuženi djelovali po unaprijed razrađenom planu, da su unutar grupe imali različite unaprijed određene uloge, da su postupali kao neposredni izvršioci ili kao pomagači koji su svojim radnjama doprinijeli i izvršenju krivičnog djela, te da je grupa bila organizirana radi stjecanja materijalne koristi s obzirom na prirodu krivičnih djela koja su činili (razbojništvo), ukazujući na dokaze iz kojih to proizlazi.

11. U svjetlu navedenog, Sud BiH je zatim na detaljan način elaborirao pojedine tačke (izmijenjene) optužnice u odnosu na svakog optuženog, tj. u odnosu na apelanta tačku 3 (tačka 2. izreke presude) i apelante tačku 4. izmijenjene optužnice (tačka 3. izreke presude). Pozivajući se na izjave svjedoka, ali i materijalnu dokumentaciju, Sud BiH je utvrdio da su se u radnjama optuženih, među kojima je apelant, stekla bitna obilježja krivičnog djela koje im je stavljeno na teret jer su optuženi kao pripadnici grupe za organizirani kriminal imali zajedničku namjeru koja je bila upravljena na zajedničko izvršenje krivičnog djela ubistva (tačka 2. izreke presude).

12. U odnosu na tačku 3. izreke presude Sud BiH naveo šta je optuženima stavljeno na teret optužnicom, te da je obaveza Tužilaštva bila da u odnosu na apelanticu dokaže da je ona, nakon što je saznala da će se izvršiti transport novca, to saopćila svom suprugu, apelantu, koji je onda tu informaciju prenio B. D., kao i činjenicu da će transport vršiti Nermin Tahirović. U odnosu na apelanta Tužilaštvo je trebalo dokazati da je on pristupio navedenoj grupi lica, da je javio ostalim članovima, a da je Nermin Tahirović preuzeo novac, te da je dao uputstvo Anđelku Veljančiću kako će upravljati motornim vozilom. Sud BiH je dalje, na osnovu provedenih dokaza i njihovom ocjenom pojedinačno i međusobno, utvrdio da je apelantica počinila krivično djelo kako joj je optužnicom stavljeno na teret. Sud BiH je naveo (detaljno opisano na str. 122–154 presude) da je prije svega imao u vidu iskaze svjedoka odbrane, te ih je cijenio zajedno s ostalim dokazima, zaključujući da je nesporno utvrđeno da su izvršioci djela upotrebom sile, protiv lica koja su se nalazila u blindiranom vozilu, te vozilu Fiat Punto koje je išlo u pratnji, odnosno prijetnjom da će direktno napasti na njihov život – uperenim oružjem, njih natjerali da postupaju po njihovima naredbama (da se sklone sa svojih mjesta iz automobila i izađu, pređu u zadnji dio blinde), oduzeli predmetni novac, sve s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi – novca, svjesni da prinudu upotrebljavaju da bi pomoću nje oduzeli tuđu pokretnu stvar. Pri tome su, kako je Sud BiH zaključio, optuženi postupali s umišljajem kao pripadnici grupe, odnosno u konkretnom slučaju sa sviješću i voljom da u krivičnom djelu razbojništva svojim radnjama, nabavkom oružja i opreme, dojavljivanjem informacija (apelanti), usmjeravanjem rute vožnje po unaprijed dogovorenom planu, na relaciju gdje su već prethodno pripremljeni čekali neposredni izvršioci razbojništva, prebacivanjem izvršilaca i otuđenog novca preko granice na dogovorenu lokaciju, opremanjem automobila koji će biti korišten za izvršenje djela, kao pomagači doprinijeli njegovom ostvarenju, te su radnjama izvršenim prije i poslije izvršenja djela omogućili drugim licima da izvrše predmetno krivično djelo, svjesni da će se tuđa pokretna stvar – novac oduzeti upotrebom sile i prinude od strane neposrednih izvršilaca, a sve s namjerom pribavljanja protivpravne imovinske koristi.

13. Dakle, Sud BiH je istakao da je utvrdio van svake razumne sumnje da je upravo apelantica bila osoba unutar agencije (u kojoj je radila kao čistačica) koja je znala podatak kada kreće transport novca i koja je to dojavila svom suprugu – apelantu, koji je to dalje prenio, te za sud nije bilo sumnje da su apelanti na taj način ispunili unaprijed određeni i planirani dogovor, bez kojeg izvršenje ovog krivičnog djela ne bi bilo moguće, za šta su njih dvoje trebali dobiti određeni dio novca. Sud BiH je na strani 137. naveo zašto nije mogao prihvatiti tezu apelantove odbrane da svjedok Veljančić ne govori istinu (da je boravio kod njih u kući i u pogledu njihovih uloga), a samo zbog činjenice da je istražiocima pokazao na pogrešan stan, što je sud pojasnio (strana 138) – da je prilikom svjedočenja svjedok Anđelko Veljančić iznio vrlo konkretne i lične stvari iz života apelanata (imena njihove djece) koje su njemu lično poznate jer je u vrijeme priprema za izvršenje razbojništva bio izuzetno blizak s njima, odnosno svakodnevno je, kako tvrdi, boravio kod njih u kući. Osim toga, prilikom vršenja rekonstrukcije, svjedok Anđelko Veljančić je pokazao na pravu kuću u kojoj su živjeli apelanti (i navedeni svjedok određeno vrijeme prije izvršenja razbojništva), pri tome pogrešno navodeći da su živjeli na spratu umjesto u prizemlju, ali ova činjenica nije dovela u pitanje istinitost cjelokupnog njegovog iskaza. Sud BiH je također, između ostalog, istakao i da je imao obavezu utvrditi ko je nabavio uniforme koje su koristili direktni izvršioci razbojništva, te je pri tome imao u vidu iskaze svjedoka Anđelka Veljančića, Seada Robovića i Edina Ahmetspahića, iz kojih proizlazi da su uniforme nabavljane sa više strana, a da iz iskaza svjedoka Anđelka Veljančića proizlazi da je apelantica šila uniforme, odnosno znak policija na leđima.

14. Sud BiH je odlučio o kazni apelanata imajući u vidu olakšavajuće i otežavajuće okolnosti koje je utvrdio. Konačno, na osnovu člana 198. stav (2) ZKPBiH apelanti i ostali optuženi su obavezani da solidarno plate oštećenoj Privrednoj banci Sarajevo d.d. Sarajevo označeni iznos u izreci presude, a koji iznos je na glavnom pretresu potraživao A. B. u svojstvu direktora navedene banke na ime naknade štete nastale izvršenjem krivičnog djela.

15. Apelaciono vijeće Suda BiH donijelo je Presudu broj S1 2 K 015384 17 Kž 13 od 22. maja 2017. godine kojom je odbilo kao neosnovanu žalbu Tužilaštva i apelantice (i ostalih navedenih optuženih lica), dok je žalbu apelanta (i još dva lica) djelimično uvažilo i presudu Suda BiH od 14. septembra 2016. godine djelimično preinačilo u tački 2. osuđujućeg dijela izreke presude tako što se u odnosu na (između ostalih) apelanta na osnovu člana 283. tačka e) ZKP-a za radnje i krivično djelo dogovora za izvršenje krivičnog djela iz člana 384. KZRS optužba odbija, pa se slijedom navedenog odluka o kazni preinačava tako što je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina za krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ) u vezi s krivičnim djelom razbojništva iz člana 289. stav 1. KZFBiH u vezi sa članom 33. KZFBiH u odnosu na tačku 3. izreke presude.

16. U obrazloženju presude, razmatrajući prigovore odbrana koji se odnose na nezakonitost dokaza na strani 25. drugostepene presude, apelaciono vijeće je razmotrilo prigovor na zakonitost koji se odnosi na zapisnik o uviđaju, zapisnike o kriminalističko-tehničkom pregledu, skice lica mjesta i fotodokumentaciju. U navedenom dijelu je ukazano da je apelant istakao prigovor zakonitosti dokaza DT-7 – zapisnik Državne agencije za istrage i zaštitu KIO o izvršenoj istražnoj radnji rekonstrukcije događaja (provedena suprotno odredbama člana 93. ZKP-a); DT-21 – fotodokumentacija koju je sačinio MUPKS 16. juna 2012. godine (koja sama po sebi nije dokaz); DT-22 – izvještaj o kriminalističko-tehničkoj pretrazi lica mjesta MUP-a – Sektor kriminalističke policije od 29. juna 2006. godine (nije predviđena ova radnja dokazivanja). Prigovore iznijete u ovom pravcu apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim, ukazujući na paragraf 148. prvostepene presude i odredbu čl. 93. i 219. stav 1. ZKP-a. Apelaciono vijeće je navelo da to što je navedene prilike bio prisutan svjedok Veljančić, koji je bio u vozilu Sipe, te pokazivao lokacije koje se dovode u vezu s izvršenjem krivičnih djela i objašnjavao detalje koji su mu poznati (što je dokumentirano video i audio zapisom) ne može govoriti da se radilo isključivo o svjedočenju Anđelka Veljančića. Apelaciono vijeće je navelo da je ista situacija u odnosu na dokaze DT -21 i DT-22 koji predstavljaju prateću dokumentaciju zapisnika o uviđaju, te je prvostepeni sud pravilno tumačio odredbu člana 153. stav 3. ZKP-a, te je zaključeno da se radi o pratećoj dokumentaciji zapisnika o uviđaju koja čini njegov sastavni dio i odnosi se na njegovu sadržinu, te da može biti korištena kao dokaz. Apelaciono vijeće je navelo da se neće baviti ocjenom prigovora vezanih za zakonitost dokaza DT-5, DT-16, DT-17 i DT-18 s obzirom na to da se oni odnose na tačku 2. izreke pobijane presude, za koju je donesena preinačujuća odluka kojom se optužba odbija.

17. U obrazloženju presude apelaciono vijeće je navelo da je prvostepeno vijeće pravilno postupilo kada je, između ostalog, kao dokaze koristilo iskaze svjedoka pod imunitetom, tzv. svjedoka pokajnika Anđelka Veljančića, kao i svjedoka (Edina Ahmetspahića, Seada Robovića i Himze Ćate te drugih) koji su zaključili sporazume o priznanju krivice, a čije iskaze su odbrane upravo i problematizirale. U tom kontekstu, apelaciono vijeće (na način pobliže opisan na str. 26–32. presude) ukazalo je na standarde, uspostavljene praksom Ustavnog suda, u vezi s korištenjem takvih dokaza u krivičnom postupku. U vezi s tim, apelaciono vijeće je istaklo da se ne radi o situaciji u kojoj se osuđujuća presuda (zavisno od tačke optuženja) zasniva samo na iskazima navedenih svjedoka, te da je prvostepeni sud prilikom ocjene iskaza tih svjedoka koji su svjedočili u ovom postupku (na glavnom pretresu bili podvrgnuti unakrsnom ispitivanju od strane odbrana) cijenio njihovo držanje i ponašanje tokom davanja iskaza, ispitao konzistentnost njihovih iskaza datih u sudnici, uporedio činjenice o kojima je određeni svjedok svjedočio s činjenicama koje su utvrđene na osnovu iskaza koje su dali drugi svjedoci, te činjenicama utvrđenim materijalnim dokazima, a sve kako bi se utvrdilo da li su potkrijepljeni ili osporeni drugim dokazima u ovom predmetu. Pored toga, navedeno je da su iskazi navedenih svjedoka prvo dovedeni u vezu, a zatim i cijenjeni s drugim dokazima objektivne prirode. Pri tome je apelaciono vijeće u odnosu na svjedoka Anđelka Veljančića, u kontekstu njegovog kredibiliteta, navelo da prema stanju stvari navedeni svjedok dobivanjem imuniteta od Tužilaštva BiH nije ostvario takve pogodnosti koje bi očigledno ukazivale na njegov interes da zbog toga, po svaku cijenu, iznosi lažne konstrukcije u odnosu na ostale saučesnike (pripadnike kriminalne grupe), odnosno da on nije u tolikoj mjeri "profitirao" da bi takvim svjedočenjem ishodovao aboliranje od krivičnog gonjenja u potpunosti. Stoga je navedeno da u konkretnom slučaju nije riječ o izmišljanju i iznošenju nečega što optuženi nisu učinili, nego jednostavno o prestanku šutnje i otkrivanju onoga što je znao, a što je do tada tajio, kako zbog vlastitog učešća u inkriminiranim radnjama tako i zbog općepoznate solidarnosti među saučesnicima, koji se u takvim slučajevima gotovo redovno nastoje prikriti. Dakle, navedeno je i u uskoj vezi s činjenicom da su dokazi do kojih se primjenom ovog instituta došlo bili ključni i od izuzetno velikog značaja za procesuiranje težeg krivičnog djela i izvršioca čija je krivična odgovornost veća od odgovornosti lica kome je dat imunitet (Anđelka Veljančića).

18. Apelaciono vijeće je dalje raspravilo prigovore branilaca optuženih u vezi s vremenskom odrednicom inkriminiranog perioda (pobliže opisano na str. 33. i 35. presude), odnosno razmotrilo navode odbrana da se ne navodi u koje je vrijeme grupa organizirana i u koje vrijeme su pojedina lica postala navodni pripadnici grupe, dok se za pojedine optužene tvrdi da su postali pripadnici grupe i prije nego što je ona organizirana. U vezi s tim, apelaciono vijeće je ukazalo da je suštinski bitno utvrditi, a što prvostepeno vijeće i jeste nesumnjivo učinilo, da je svaka pojedinačna radnja počinjena u sklopu organizirane grupe, odnosno da se njenim počinjenjem dijelila svijest o takvom postupanju. Sud je dalje naveo kako ne postoji formalni akt osnivanja grupe, pa da bi se moglo reći da svako postupanje van drugog vremenskog okvira ne pripada toj grupi. U vezi s tim je ukazano da je organizirani kriminal po svojoj prirodi krivično djelo koje čine svršene inkriminacije, zbog čega je ključno dokazati njihovo izvršenje, a ne eventualni okvir postojanja, kao što je to možda bitnije kod drugih krivičnih djela slične prirode kao što je udruživanje radi činjenja krivičnih djela i sl. U okviru navedenih prigovora Sud BiH je, između ostalog, našao da je neosnovan prigovor apelanticinog branioca (prekoračenje optužbe) prema kojem je prvostepeni sud prekoračio optužbu u odnosu na nju određenim intervencijama u činjeničnom opisu, i to upravo u vezi s momentom pristupanja grupi. Na strani 36. Sud BiH je naveo da su odbrane određenih optuženih, među kojima je apelantica, istakle "prigovore koji se tiču oblika vinosti", odnosno na deficit pobijane presude iskazan kroz nedostajući opis subjektivnog odnosa optuženih, a što je apelaciono vijeće (paragraf 130) cijenilo neosnovanim.

19. Sud BiH je našao da nisu osnovani apelantovi prigovori u vezi s povredom člana 297. stav 2. ZKP-a, odnosno povredom načela in dubio pro reo, o čemu je dato detaljno obrazloženje (str. 40. i 41).

20. U odnosu na navode o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju Sud BiH ih je sveo na osporavanje svih bitnih činjeničnih utvrđenja u pogledu učešća svih optuženih u inkriminiranim radnjama za koje su proglašeni krivim, uz tvrdnju o navodnom nedostatku dokaza. U ovom dijelu apelaciono vijeće opet ističe da je fokus odbrana na osporavanju iskaza svjedoka Veljančića. Od strane 44 (ocjenjujući dokaznu snagu iskaza saslušanih svjedoka) ukazuje se da je dokazano postojanje grupe za organizirani kriminal i pripadnost optuženih grupi, te apelaciono vijeće navodi da je prvostepeni sud jasno i precizno izvršio individualizaciju radnji svakog od optuženih u izvršenju pojedinih inkriminacija, kao članova grupe, u mjeri koja je dovoljna za određivanje njihovog doprinosa, a samim tim i učešća, što dalje pojašnjava na konkretnim primjerima određenih optuženih. Zatim je apelaciono vijeće raspravilo i žalbene prigovore odbrane apelanata i ostalih u odnosu na tačku 3. izreke prvostepene presude (pobliže opisano na str. 50–59), kojima se ukazivalo da je apelantova krivica zasnovana isključivo i jedino na iskazu privilegiranog svjedoka Anđelka Veljančića, te da je argumentacija odbrane isključivo usmjerena na osporavanje kredibiliteta navedenog svjedoka, koji je netačno naveo sprat kuće u kojoj žive apelanti i da se presuda zasniva na indicijama koje ne čine zatvoren krug, da postoji čvrsta i logična povezanost činjenica iz kojih proizlazi jedini mogući zaključak o krivici apelanata, kao i da je sud pogrešno utvrdio iznos otuđenog novca. Apelaciono vijeće je žalbene prigovore smatralo neosnovanim. U vezi s tim, apelaciono vijeće je istaklo da je pretresno vijeće pravilno utvrdilo da je Tužilaštvo BiH nesumnjivo dokazalo da je apelantica, nakon što je saznala da će se izvršiti transport novca, to saopćila apelantu, svom mužu, koji je onda tu informaciju prenio B. D., kao i činjenicu da će novac u blindiranim kolima voziti optuženi Tahirović. Pri tome je navedeno da žalbe branioca apelanata nisu uspjele poljuljati ispravne zaključke pretresnog vijeća u pogledu njihovog učešća. Sud BiH je ocijenio da je neosnovan apelantov navod da je sud bezrezervno prihvatio iskaz Veljančića, upućujući na paragraf 327. prvostepene presude, kao i da je o apelantovom učešću svjedočio i svjedok Himzo Ćato, a o apelanticinom učešću svjedok Sead Robović. Cijeneći sve navedeno, apelaciono vijeće je istaklo da je pretresno vijeće dalo sasvim prihvatljivo obrazloženje da postoji čvrsta i logična povezanost činjenica iz kojih proizlazi jedini mogući zaključak o krivici apelanata i ostalih optuženih, odnosno da su apelanti (i ostali navedeni) postupali s umišljajem kao pripadnici grupe, odnosno u konkretnom slučaju sa sviješću i voljom da u krivičnom djelu razbojništva svojim radnjama (apelanti), dojavljivanjem informacija, kao pomagači doprinesu ostvarenju krivičnog djela, te su radnjama izvršenim prije i poslije izvršenja krivičnog djela omogućili drugim licima da izvrše krivično djelo, svjesni da će se tuđa pokretna stvar (novac) oduzeti upotrebom sile i prinude od strane neposrednih izvršilaca, a sve s namjerom pribavljanja protivpravne imovinske koristi.

21. Konačno, apelaciono vijeće se izjasnilo u vezi s kaznom, kao i u vezi s obavezom optuženih da plate označeni novčani iznos na ime imovinskopravnog zahtjeva, nalazeći da su žalbe u tom pogledu neosnovane.

22. Nasuprot tome, apelaciono vijeće je ocijenilo osnovanim žalbene prigovore odbrana apelanta i još dva optužena da je nastupila zastara krivičnog gonjenja za krivično djelo dogovora za izvršenje krivičnog djela iz člana 384. KZRS, za koje su navedeni optuženi proglašeni krivim u odnosu na tačku 2. izreke presude, jer je predmetno krivično djelo počinjeno 2006. godine, te je 2012. godine došlo do apsolutne zastare krivičnog gonjenja za to krivično djelo.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

23. Apelanti u apelaciji ukazuju na povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti ukazuju na arbitrarnu primjenu procesnog i materijalnog prava na način da su osuđeni za krivično djelo koje ne proizlazi iz činjeničnog opisa izreke presude, te osporavaju pripadnost grupi za organizirani kriminal u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Apelanti citiraju dijelove presude u kojoj je navedeno da nakon što je apelantica saznala da će se izvršiti transport novca ona to saopćila svom mužu (apelantu), nakon čega je E. D., zajedno sa D. B., organizirao grupu za organizirani kriminal. Dakle, iz ovako postavljenog opisa proizlazi da su se prvo desile navedene apelantove radnje, a tek nakon toga organiziranje grupe. Dakle, apelanti prije toga nisu bili članovi bilo koje organizirane grupe jer takva grupa nije ni postojala u vrijeme navodnog preduzimanja radnji, pa nisu mogli biti osuđeni za krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. KZ-a. Stoga je tačka 3. presude protivrječna sama sebi, što predstavlja bitnu povredu odredbi člana 297. stav 1. tačka k) ZKP-a, na koju se drugostepeno vijeće nije osvrnulo. Apelanti, također, navode da je u paragrafu 129. drugostepene presude ukazano da je apelantica prigovorila na oblik vinosti, ali se taj prigovor obrazlaže u paragrafu 131. drugostepene presude samo u odnosu na Bojana Cvijana. U tom pravcu apelanti ukazuju da se oblik vinosti treba temeljito obrazložiti. Apelanti navode da dojavljivanje određenih informacija bitnih za izvršenje određenog krivičnog djela po svojoj pravnoj prirodi predstavlja radnje pomaganja. Da bi određeno lice bilo proglašeno krivim za takvo dojavljivanje, neophodno je da postupa s umišljajem, te da umišljajem pomagača bude obuhvaćen i umišljaj izvršioca (da pomagač tačno zna u čemu pomaže i šta izvršilac ima namjeru da učini). I pored osporavanja činjeničnog utvrđenja da je apelantica izvršila bilo kakvu dojavu, apelantica ističe da je u konkretnom slučaju u izreci presude morao da stoji oblik vinosti u smislu ,,u namjeri da... i znajući za namjeru [apelanta] da to dalje proslijedi... i znajući za namjeru D. E. da organizira grupu koja će izvršiti krivično djelo razbojništva". Prema tome, čak i da je tačno da je apelantica nešto prenijela svom mužu, da bi bila kriva za izvršenje bilo kog krivičnog djela neophodno je bilo da se utvrdi da je ona to prenijela, znajući cilj i namjere svog supruga, D. E. i eventualno ostalih izvršilaca. O njenoj namjeri i znanju osporene presude ne daju nikakvo obrazloženje, a vinost je u potpunosti izostala iz izreke presude. S obzirom na navedeno, ovakvo postupanje predstavlja povredu načela in dubio pro reo, odnosno presumpcije nevinosti iz stava 2. člana 6. EKLJP, jer ono što iz činjeničnog opisa optužnice nije utvrđeno sa sigurnošću mora direktno voditi oslobađajućoj presudi. Apelanti dalje ukazuju na paragrafe 163–177. drugostepene presude koji su, prema njihovom mišljenju, nejasni, a radi se o pitanju od ključnog značaja, te ukazuju da bi se kod apelanta moglo raditi jedino o radnji pomaganja kod krivičnog djela razbojništva iz člana 289. KZFBiH, odnosno o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Na sljedeće dvije stranice apelacije apelanti veoma detaljno obrazlažu da se presuda zasniva na iskazu svjedoka kome je nezakonito dat imunitet od krivičnog gonjenja (Anđelko Veljančić), ukazujući da se radi o "glavnom izvršiocu većine krivičnih djela", u kom pravcu se ukazuje na iskaze ostalih svjedoka. Apelanti ukazuju da sud ne može imati pasivnu ulogu prilikom davanja imuniteta, da je tužilac u potpunosti postupao oportuno, zloupotrijebivši institut imuniteta. Apelanti ukazuju na paragraf 90–91. drugostepene presude, te zaključuju da sud nije primijenio potrebne standarde i da je svjedok dobio imunitet za mnogo teža djela, a svjedočio je apelantima za radnje koje, u suštini, predstavljaju radnje pomaganja kod krivičnog djela razbojništva, pri čemu ukazuju da je nevjerovatan zaključak do kojeg je sud došao da ovaj svjedok nije "profitirao" dobivanjem imuniteta. Apelanti veoma detaljno navode u čemu se, prema njihovom mišljenju, sastoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na proizvoljnu ocjenu dokaza i standarda dokazivanja, kao i nedostaci odluke u pogledu obrazloženja, što je sve dovelo do kršenja prava apelanata. Apelanti ukazuju da je sud paušalno odlučio ili nije nikako odlučio o prigovorima nezakonitosti u odnosu na ključne dokaze. Apelanti navode da su u žalbi istakli da je rekonstrukcija događaja (dokaz DT-7) provedena protivno odredbama člana 93. ZKP-a jer se po sadržini uopće ne radi o rekonstrukciji događaja, već ona praktično predstavlja svjedočenje Veljančića, a ne provođenje rekonstrukcije. S obzirom na to da ovaj dokument sadrži kazivanje Anđelka Veljančića, jasno je da njemu nisu predočena upozorenja o obavezi davanja istinitog iskaza, tako da nije postupljeno u skladu s odredbama člana 219. stav 3. ZKP-a. Odlučujući o ovom prigovoru, sud na strani 26. drugostepene presude ističe da se odbrana neosnovano poziva na nezakonitost, ističući upravo činjenice koje ukazuju na nezakonitost provođenja ove radnje, a upravo, kako apelanti navode, iz ovog obrazloženja proizlazi da nije vršeno ponavljanje radnji u uvjetima pod kojima se, prema izvedenim dokazima, događaj desio, nego to predstavlja samo nastavak iskaza svjedoka Anđelka Veljančića datog protivno odredbama ZKP-a o saslušanju svjedoka. Apelanti navode da citiranje zakonske odredbe nije i ne može predstavljati odluku suda o prigovoru nezakonitosti. Apelanti su istakli da je navedena rekonstrukcija provedena protivno odredbama člana 272. stav 2. ZKP-a jer na rekonstrukciju nisu pozvane stranke i branioci, a ispitivanje Anđelka Veljančića nije provedeno u skladu sa članom 262. ZKP-a, kao što nalaže član 272. stav 2. ZKP-a, pa iz ovako nezakonito provedene rekonstrukcije proizlaze i nezakonito pribavljeni dokazi DT-15, DT-16, DT-17 i DT-18 koji predstavljaju "plod otrovnog drveta" shodno odredbama člana 10. stav 3. ZKP-a, dok o navedenom prigovoru Sud BiH nije ništa odlučio. Neodlučivanje o prigovorima nezakonitosti dokaza koje su apelanti iznijeli u odnosu na dokaz na kome se zasniva osuđujuća odluka, odnosno odluka kojom se odbija žalba, predstavlja povredu prava na odbranu, kršenje prava na obrazloženu odluku, a što u svojoj ukupnosti predstavlja povredu prava na pravično suđenje. Apelanti ukazuju da je Sud BiH bio dužan da odluči o prigovorima odbrane jer bi u protivnom bilo suvišno izjavljivanje pravnog lijeka. Apelant je u žalbi istakao da dokaz DT-22 – izvještaj o kriminalističko-tehničkoj pretrazi lica mjesta ne može predstavljati dokaz jer glavom VIII nije predviđena radnja dokazivanja koja se naziva kriminalističko-tehnička pretraga lica mjesta. Prema tome, proizvod nepostojeće radnje dokazivanja ne može biti dokaz. Ukoliko lice mjesta nije pretraženo u okviru uviđaja i isto nije uneseno u zapisnik o uviđaju, svaka druga radnja ne može predstavljati radnju dokazivanja. Ovo posebno ako se uzme u obzir da se navodi da je izvještaj sačinjen 29. juna 2006. godine, a u samom izvještaju se navodi da je 30. juna 2006. godine u garaži MUP-a Kantona Sarajevo izvršen krim. tehnički pregled vozila Opel Omega. MUPRS nije imao naredbu Suda BiH, pa čak ni Tužilaštva na osnovu koje je vozilo Opel Omega transportirano u garažu MUPRS, pa je, prema tome, jasno da je tzv. kriminalističko-tehnički pregled, u suštini, predstavljao pretresanje vozila, a da je to učinjeno bez sudske naredbe. U tom smislu apelant je u žalbi citirao stav Vrhovnog suda Federacije BiH. Apelant je ujedno istakao i da svi predmeti pronađeni prilikom kriminalističko-tehničkog pregleda vozila, kao i naknadna vještačenja, predstavljaju nezakonite dokaze, i to prema odredbama člana 10. stav 3. ZKP-a, jer svi predstavljaju "plod otrovnog drveta" (DT-26, DT-27, DT-28, DT-29, DT-30, DT-31, DT-32 i DT-33). Apelant ukazuje na stav drugostepenog suda naveden u paragrafu 85, navodeći način na koji se sud očitovao na ove prigovore.

24. U odnosu na očigledno proizvoljno utvrđeno stanje apelanti opet navode da je Sud BiH po žalbi u paragrafu 161. naveo da su svi žalbeni navodi svih odbrana razmotreni bez distinkcije, te ovakvo obrazloženje, prema mišljenju apelanata, predstavlja povredu prava na obrazloženu odluku, odbranu, pa samim tim i pravično suđenje. U ovom dijelu apelanti opet ukazuju na postojanje (odnosno nepostojanje u odnosu na apelante) organizirane kriminalne grupe, ukazuju na paragraf 357. prvostepene presude, da su njihove radnje preduzete prije formiranja grupe za organizirani kriminal, te navode određene dijelove iskaza svjedoka Veljančića koji, kako apelanti navode, nisu tačni, a za koje je sud naveo da vjeruje svjedoku, bez obrazloženja, pri čemu sud nije ispitao apelantove navode, nije dao valjana obrazloženja i nije na jednak način vršio ocjenu dokaza.

25. Apelant je naveo i da je umjesto standarda in dubio pro reo sud primijenio standard van razumne sumnje, i to na pogrešan način, koji apelant obrazlaže (da postoji veći stepen sumnje da je apelant počinio krivično djelo). Taj pogrešan standard je, kako apelant navodi, bio vodilja, umjesto da sud sa sigurnošću utvrdi sve činjenice koje idu na teret apelantima. Apelanti su predložili da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi apelantici odložio izvršenje kazne do donošenja konačne odluke Ustavnog suda s obzirom na to da su supružnici, roditelji dvoje maloljetne djece koja pohađaju školu (i jednog punoljetnog djeteta), čime bi djeca ostala bez roditeljskog staranja upućivanjem oba roditelja na izdržavanje kazne.

b) Odgovor na apelaciju

26. Sud BiH je, prije svega, ukazao da se radi o navodima koji su već isticani i u žalbi na osporenu prvostepenu odluku, o čemu se taj sud očitovao u osporenoj drugostepenoj odluci, a pri kojim navodima ostaje. U vezi s tim je dalje navedeno da je postupak prošao sve faze i da su apelanti iscrpili pravne lijekove, te su im ispoštovana sva prava. U odgovoru je također navedeno da je u drugostepenoj presudi sud naglasio da je razmotrio sve prigovore, ali kako bi izbjegao ponavljanje, suštinski iste prigovore nije razmatrao dva puta, već kroz prigovore prvooptuženog. Navedeno je da su sva pitanja koja apelanti navode istaknuta i pred redovnim sudom, pa neslaganje s ocjenom suda ne znači automatski i povredu apelantovog prava. Stoga je Sud BiH ukazao, referirajući se na relevantne dijelove osporene drugostepene odluke, da se nesporno radi o provedenom pravičnom i zakonitom postupku, slijedom čega je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

27. Tužilaštvo je navelo da su navodi apelacije potpuno neosnovani zato što je Sud BiH svoju odluku zasnovao na zakonitim dokazima koje je cijenio pojedinačno i zajedno, na osnovu kojih je donio zaključak o krivici apelanata, bez povrede načela in dubio pro reo. S obzirom na navedeno, predloženo je da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

28. Krivični zakon BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18).

U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15 i 40/15) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Osnovni pojmovi

Član 1. tačka (20)

(20) Grupa ljudi je udruženje od najmanje tri lica koja su povezana radi izvršenja krivičnih djela, pri čemu svako od njih daje svoj udio u izvršenju krivičnog djela.

Organizirani kriminal

Član 250. stav (2)

(2) Ko kao pripadnik grupe za organizirani kriminal učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

29. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17).

U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04 i 18/05) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 33.
Pomaganje

(1) Ko drugom s umišljajem pomogne u učinjenju krivičnog djela, kaznit će se kao da ga je sam učinio, a može se i blaže kazniti.

(2) Kao pomaganje u učinjenju krivičnog djela smatra se naročito: davanje savjeta ili uputa kako da se učini krivično djelo, stavljanje na raspolaganje učinitelju sredstava za učinjenje krivičnog djela, uklanjanje prepreka za učinjenje krivičnog djela, te unaprijed obećano prikrivanje krivičnog djela, učinitelja, sredstava kojima je krivično djelo učinjeno, tragova krivičnog djela ili predmeta pribavljenih krivičnim djelom.

Član 289. stav (1)
Razbojništvo

(1) Ko upotrebom sile protiv neke osobe ili prijetnjom da će izravno napasti na njezin život ili organ oduzme tuđu pokretninu s ciljem da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protupravnu imovinsku korist ili da je protupravno prisvoji, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

30. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH i 65/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo

(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 14.
Jednakost u postupanju

(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 15.
Slobodna ocjena dokaza

Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 93.
Rekonstrukcija događaja

(1) Radi provjeravanja izvedenih dokaza ili utvrđivanja činjenica koje su od značaja za razjašnjenje stvari, organ koji vodi postupak može odrediti rekonstrukciju događaja, koja se vrši tako što se ponavljaju radnje ili situacije u uvjetima pod kojima se prema izvedenim dokazima događaj desio. Ako su u iskazima pojedinih svjedoka ili osumnjičenih, odnosno optuženih radnje ili situacije različito prikazane, rekonstrukcija događaja će se, po pravilu, posebno izvršiti sa svakim od njih.

(2) Rekonstrukcija se ne smije vršiti na način kojim se vrijeđa javni red i moral ili se dovodi u opasnost život ili zdravlje ljudi.

(3) Prilikom rekonstrukcije mogu se, po potrebi, ponovno izvesti pojedini dokazi.

Član 198. stav (2)
Odlučivanje o imovinskopravnom zahtjevu

(2) U presudi kojom optuženog oglašava krivim Sud može oštećenom dosuditi imovinskopravni zahtjev u cjelini ili mu može dosuditi imovinskopravni zahtjev djelimično, a za ostatak ga uputiti na parnični postupak. Ako podaci krivičnog postupka ne pružaju pouzdan osnov ni za potpuno ni za djelimično presuđenje, Sud će oštećenog uputiti da imovinskopravni zahtjev u cjelini može da ostvaruje u parničnom postupku.

Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Član 392. stav (3)
Oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom

(3) Ako je oštećeni podnio imovinskopravni zahtjev u pogledu povraćaja predmeta pribavljenih krivičnim djelom, odnosno u pogledu novčanog iznosa koji odgovara vrijednosti stvari, imovinska korist će se utvrđivati samo u onom dijelu koji nije obuhvaćen imovinskopravnim zahtjevom.

VI. Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 015384 17 Kž 13 od 22. maja 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 29. novembra 2017. godine, odnosno 1. decembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 25. januara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

35. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

37. Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

38. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem su apelanti proglašeni krivim i osuđeni za krivična djela propisana zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju "osnovanosti bilo kakve krivične optužbe" protiv apelanata, pa oni u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

39. Navodi iz apelacije mogu se svesti na navode o arbitrarnoj primjeni procesnog i materijalnog prava na način da su apelanti osuđeni za krivično djelo koje ne proizlazi iz činjeničnog opisa izreke presude, da se presuda zasniva na iskazu svjedoka kojem je nezakonito dat imunitet, kao i da presuda sadrži nedostatke u pogledu obrazloženja, ocjene dokaza i standarda dokazivanja.

40. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

41. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

42. Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisustvu okrivljenog na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, serija A, broj 203, strana 10, stav 27, te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine stav 25).

43. Ustavni sud primjećuje da se apelacijom problematiziraju zaključci redovnih sudova u pogledu uloge i doprinosa apelanata u izvršenju predmetnog krivičnog djela, kao i samog postojanja krivičnog djela koje im je stavljeno na teret i za koje su osuđeni (u kontekstu arbitrarne primjene materijalnog i procesnog prava). Apelant je ukazao na pogrešan standard dokazivanja koji je koristio prvostepeni sud, odnosno da je umjesto načela in dubio pro reo sud koristio standard "van razumne sumnje", i to na pogrešan način. Navedeno pokreće pitanje povrede načela in dubio pro reo. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedeno načelo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kada je dokazana nevinost optuženog već i onda kada nije dokazana krivica optuženog. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih načela i ZKPBiH da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog tako i one koje idu u njegovu korist, tj. sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kada je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 639/17 od 10. januara 2019. godine, st. 50. i 51, dostupna na www.ustavnisud.ba).

44. Prije razmatranja konkretnog predmeta apelanata Ustavni sud ukazuje da je apelantica, osim predmetne apelacije, podnijela apelaciju broj AP 586/18 u kojoj je istakla gotovo identične navode. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 586/18 od 15. januara 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je apelanticinu apelaciju odbio kao neosnovanu. Imajući u vidu da su u određenim dijelovima apelanticini navodi isprepleteni s apelantovim navodima, kao i da je u predmetu broj AP 586/18 Ustavni sud riješio većinu pitanja koja se pokreću i predmetnom apelacijom, umjesto posebnog obrazloženja Ustavni sud upućuje na obrazloženje navedene presude. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da se većina navoda koje je u apelaciji broj AP 586/18 istakla apelantica odnosi i na apelanta, odnosno iste je navode u konkretnom predmetu istakao apelant ili apelanti zajedno pa, umjesto posebnog obrazloženja, Ustavni sud upućuje na razloge date u predmetu broj AP 586/18. Ustavni sud je apelanticine navode iz konkretnog predmeta opet detaljno razmotrio (ono što je prošireno ili drugačije formulirano u odnosu na apelanticine navode ispitane u Odluci broj AP 586/18), ali nije našao za potrebno ništa dodatno razmatrati u konkretnom predmetu jer to nema nikakvog utjecaja na konkretnu odluku u odnosu na već donijetu Odluku broj AP 586/18.

45. Naime, u Odluci broj AP 586/18 apelanticini prigovori su, u suštini, razmatrani s aspekta načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim pogrešno primijenjenim pozitivno-pravnim propisima. Ustavni sud je naveo da u obrazloženju osporene prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza, da je Sud BiH dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvaća pojedine dokaze, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Sud BiH je sve dokaze, uključujući između ostalih i iskaze saslušanih svjedoka (svjedoka koji je dobio imunitet, odnosno svjedoka s kojima je Tužilaštvo zaključilo sporazum o priznanju krivice), detaljno analizirao, te dao razloge i obrazloženja koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koji ne dovode u sumnju zaključak Suda BiH u pogledu utvrđenja postojanja organizirane kriminalne grupe i njenog vremenskog određenja, apelanticine pripadnosti njoj, te apelanticinog učešća u inkriminiranim događajima za koje je proglašena krivom. Pri tome je Ustavni sud razmotrio navode u vezi s prihvaćanjem iskaza svjedoka Veljančića, što je pojasnio u odluci. Ustavni sud je također naveo da je Sud BiH utvrdio odlučne činjenice, zbog čega nisu osnovane ni apelanticine tvrdnje kojima se u konačnici problematizira činjenično stanje utvrđeno u predmetnom postupku, te Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Sud BiH izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da Sud BiH i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza nije tumačio na način koji je bio povoljniji po apelanticu, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja načela in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Ustavni sud je također smatrao neosnovanim i apelanticine navode da je izreka osporene prvostepene presude nerazumljiva, te da se iz njenog obrazloženja ne vidi o kojoj vrsti umišljaja je riječ, kao i da apelaciono vijeće u ovom kontekstu nije razmotrilo iznesene žalbene prigovore. Ustavni sud je naveo da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi na obje sudske instance ukazali na teorijske aspekte organiziranog kriminala, kao i na inkriminaciju u sklopu djelovanja određene grupe, u vezi s čim je dat osvrt i na sam umišljaj pripadnika grupe, uključujući i apelanticu, koji djeluju u takvom sastavu, koji Ustavnom sudu, u specifičnim okolnostima konkretnog postupka, ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Ustavni sud nije našao ni proizvoljnost u načinu na koji je prvostepeni sud, primjenjujući relevantne odredbe kako materijalnog i procesnog prava, odlučio o vrsti i visini izrečene kazne, te donio odluku o imovinskopravnom zahtjevu, a čije odlučenje je potvrdilo i apelaciono vijeće u konačno osporenoj odluci, imajući kod odlučivanja suštinski u vidu upravo okolnosti i prigovore na koje je apelantica ukazala i predmetnom apelacijom.

46. Kako se sve navedeno odnosi i na apelanta, Ustavni sud će ispitati samo navode apelanata koji nisu riješeni u predmetnoj Odluci broj AP 568/18, a koji se odnose na navod da je rekonstrukcija događaja provedena protivno odredbama ZKP-a, kao i da izvještaj o kriminalističko-tehničkoj pretrazi lica mjesta ne može predstavljati dokaz.

47. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da apelanti tvrde da je rekonstrukcija (dokaz DT-7) provedena suprotno članu 93. ZKP-a, te da se radi o svjedočenju svjedoka Veljančića, koje je provedeno suprotno odredbama čl. 262. i 272. stav 2. ZKP-a, te da svjedok nije upozoren na obavezu davanja istinitog iskaza. Apelanti također ukazuju da su i drugi dokazi (DT-15, DT-16, DT-17 i DT-18) nezakoniti jer su plod otrovnog drveta, odnosno nezakonite rekonstrukcije. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da je iste navode u vezi s rekonstrukcijom apelant iznosio i u toku postupka, te da se o njima očitovalo apelaciono vijeće (strana 26. drugostepene presude). Činjenica da se apelant ne slaže s načinom na koji je Sud BiH cijenio da se radi o rekonstrukciji ne dovodi u pitanje zakonitost ovog dokaza. Međutim, Ustavni sud mora da primijeti da apelant ističe da na rekonstrukciju nije pozvan, a postoji obaveza da se stranke – branilac i oštećeni – uvijek pozovu da prisustvuju izvođenju rekonstrukcije. Međutim, apelant ne navodi kako se tačno navedena nezakonitost reflektira na apelanta, te samo ukazivanje da je određeni dokaz nezakonit, odnosno dobiven "nezakonito", tj. povredom procesnog prava, ne dovodi nužno do povrede prava na pravično suđenje. Ovo pogotovo jer se ne radi o jedinom i odlučujućem dokazu na kojem se zasniva presuda. Ustavni sud, također, primjećuje, suprotno navodima apelanata, da je apelaciono vijeće (strana 26) navelo da se neće baviti ocjenom prigovora zakonitosti dokaza DT-5, DT-16, DT-17 i DT -18 s obzirom na to da se oni odnose na tačku 2. izreke pobijene presude, za koju je donijeta preinačujuća odluka kojom se optužba odbija.

48. U odnosu na apelantov navod da dokaz T-22 – izvještaj o kriminalističko-tehničkoj pretrazi lica mjesta ne može predstavljati dokaz jer nije predviđena takva radnja dokazivanja, te da kriminalističko-tehnički pregled ustvari predstavlja pretresanje vozila, a da je to učinjeno bez sudske naredbe, Ustavni sud primjećuje da je ove navode ispitao i redovni sud. Apelaciono vijeće je ove prigovore cijenilo neosnovanim, te je navelo da fotodokumentacija i izvještaj o kriminalističko-tehničkoj pretrazi predstavljaju prateću dokumentaciju zapisnika o uviđaju (T-19), pozivajući se na pravilno tumačenje odredbe člana 152. stav 3. ZKP-a od strane prvostepenog suda. Ustavni sud, imajući u vidu pitanja koja apelant postavlja, a na koja, kako navodi, nije dobio odgovor (može li se vozilo transportirati s lica mjesta u krug MUP-a i vršiti pretresanja bez naredbe suda), ukazuje na stav koji je zauzeo u Odluci broj AP 3709/15 (dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 66, u vezi s pretresanjem vozila oduzetim od apelanta na osnovu naredbe Suda BiH). Međutim, imajući u vidu da apelant osporava proceduru, a da ne dovodi u pitanje sadržaj pronađenih dokaza, niti osporava autentičnost pronađenih dokaza, Ustavni sud nalazi da sama činjenica da nije postupano u skladu s procedurom propisanom u skladu s odredbama ZKP-a ne mora nužno da vodi ka zaključku da je došlo do povrede prava na pravično suđenje. Naime, Ustavni sud primjećuje da je u predmetu Lisica protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, zahtjev broj 20100/06 od 25. februara 2010. godine), Evropski sud uzeo u obzir pravilo relevantnosti i važnosti dokaza. U konkretnom predmetu, dokaz koji apelant osporava ipak nije "jedini direktni dokaz". Naime, u relevantnom dijelu presude koji se odnosi na apelanta ključni dokazi su iskazi svjedoka. Dakle, Ustavni sud zaključuje da, ako je i bilo eventualnih nezakonitosti u vezi s dobivanjem spornog dokaza, ne radi se o jedinom, odnosno ključnom i odlučujućem dokazu za donošenje osporene presude, zbog čega su ovi navodi neosnovani.

49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelanata da im je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i. 2. Evropske konvencije kada su osporene presude obrazložene i jasne, kada način na koji je utvrđeno činjenično stanje i izvršena ocjena dokaza ne odaje utisak proizvoljnosti i kada su donijete uz pravilnu primjenu procesnih normi, te kada nema elementa koji bi ukazivali na to da sud nije primijenio načelo in dubio pro reo.

51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.