Službeni glasnik BiH, broj 30/19
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj
U 16/18, rješavajući zahtjev
dvanaest zastupnika Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik
Mato Tadić, potpredsjednik
Mirsad Ćeman, potpredsjednik
Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica
Tudor Pantiru, sudija
Valerija Galić, sutkinja
Miodrag Simović, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
Giovanni Grasso, sudija
na sjednici održanoj 28. marta 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odlučujući o zahtjevu
dvanaest zastupnika Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine za ocjenu ustavnosti člana 395. stav 1. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 108/08 – odluka Ustavnog suda Republike Srpske, 45/09 – odluka Ustavnog suda Republike Srpske, 49/09 i 61/13) u dijelu koji se odnosi na Pravobranilaštvo, kao i člana 395. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15),
utvrđuje se da su član 395. stav 1. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 108/08 – odluka Ustavnog suda Republike Srpske, 45/09 – odluka Ustavnog suda Republike Srpske, 49/09 i 61/13) u dijelu koji se odnosi na Pravobranilaštvo i član 395. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 58/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u skladu sa članom I/2. i I/4. Ustava Bosne i Hercegovine, članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine te članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Dvanaest zastupnika Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: podnosioci zahtjeva), koje zastupa Nedim Ademović, advokat iz Advokatskog društva "Ademović, Nožica i partneri" d.o.o. Sarajevo, podnijelo je 26. jula 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 395. stav 1. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u dijelu koji se odnosi na Pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: osporena odredba). Ustavni sud je zahtjev registrirao pod brojem U 16/18.
2. Podnosioci zahtjeva su 26. jula 2018. godine Ustavnom sudu podnijeli i zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 395. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05, 19/06, 22/06 i 98/15 – u daljnjem tekstu će se koristiti termin osporena odredba i/ili osporene odredbe). Navedeni zahtjev Ustavni sud je registrirao pod brojem U 17/18.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Ustavni sud je u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda donio odluku o spajanju navedenih zahtjeva o kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem U 16/18.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Narodne skupštine Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Narodna skupština) zatraženo je 20. jula 2018. godine da dostavi odgovor na zahtjev.
5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Predstavničkog doma i Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine zatraženo je 13. augusta 2018. godine da dostave odgovor na zahtjev.
6. Predstavnički dom i Dom naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine dostavili su odgovore 13. odnosno 17. septembra 2018. godine.
7. Narodna skupština nije dostavila odgovor u ostavljenom roku.
III. Zahtjev
a) Navodi iz zahtjeva
U odnosu na zahtjev iz predmeta U 16/18
8. Podnosioci zahtjeva navode da osporena odredba (dio koji se odnosi na organ Pravobranilaštva Republike Srpske) Zakona o parničnom postupku Republike Srpske predstavlja pravni osnov u svim postupcima koji se vode prema odredbama parničnog postupka za naplatu troškova postupka koji je vodilo nadležno javno pravobranilaštvo (Ustavni sud će u ovom dijelu odluke koristiti termin javno pravobranilaštvo – kako su ga i podnosioci zahtjeva koristili u zahtjevu) koje zastupa javnopravne subjekte. Prema tome, taj pravni osnov primjenjuje se u svim postupcima koji se vode po pravilima parničnog postupka u kojim pravobranilaštvo zastupa Republiku Srpsku, jedinice lokalne samouprave, njihove organe i organizacije, te druge organe i organizacije koji nemaju svojstvo pravnog lica i nisu upisani u sudski registar, a finansiraju se iz budžeta Republike Srpske.
9. Podnosioci zahtjeva navode da osporena odredba predstavlja opću normu (
lex generalis) na osnovu koje nadležni sudovi mogu suprotnoj parničnoj strani dosuditi obavezu plaćanja troškova postupka javnom pravobranilaštvu po zvaničnoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 68/05; u daljnjem tekstu: advokatska tarifa), koja je trenutno na snazi u Republici Srpskoj. Da li će ti troškovi biti dosuđeni ili ne, i ako da, u kojoj mjeri, zavisi od svake konkretne situacije u parničnom postupku, pri čemu podnosioci zahtjeva upućuju na odredbe Zakona o parničnom postupku Republike Srpske, i to na odredbe člana 383. i dalje. Kao primjer je navedeno: "Opći princip je propisan u članu 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske, a koji nalaže stranci koja u cijelosti izgubi spor da nadležnom javnom pravobranilaštvu nadoknađuje troškove postupka". U daljnjim odredbama propisan je princip da stranka koja isključivo skrivi određene troškove, a koji nisu bili neophodni za postupak, sama snosi te troškove bez obzira na uspjeh u parnici (član 387. stav 1. i/ili član 388. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske). Sudovi se također vode principom pravičnosti i opravdanosti troškova u svakom pojedinom slučaju. U članu 387. stav 2. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske propisano je da se troškovi postupka određuju prema zvaničnoj advokatskoj tarifi ukoliko se ona primjenjuje na lica koja učestvuju u postupku.
10. Međutim, podnosioci zahtjeva nalaze da je "osporeni dio" (koji se odnosi na Pravobranilaštvo) odredbe člana 395. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske neustavan, te ističu da zahtjev za ocjenu ustavnosti ima cilj da dokaže da "institucije javnog pravobranilaštva principijelno ne mogu naplaćivati troškove postupka po advokatskoj tarifi". Podnosioci zahtjeva tvrde da je potpuno neustavno i nedopustivo da sudovi dosuđuju institucijama javnog pravobranilaštva troškove parničnog postupka po advokatskoj tarifi. Prema mišljenju podnosilaca zahtjeva, osporena odredba (u dijelu koji se odnosi na Pravobranilaštvo) suprotna je, općenito kao koncept, principu "pravne države" iz člana I/2. i principu jedinstvenog tržišta iz člana I/4. Ustava Bosne i Hercegovine, zatim članu II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, članu 6. Evropske konvencije te članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U prilog svojim tvrdnjama podnosioci zahtjeva ukazuju na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) kojom je utvrđeno da pravo stranaka da naplate troškove ili njihova obaveza plaćanja troškova spada u domen člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
11. Podnosioci zahtjeva obrazlažu zašto naknada i nagrada advokatima za zastupanje ne može sistemski biti tumačena kao naknada i nagrada javnim pravobraniocima za zastupanje. Podnosioci zahtjeva ukazuju na osnovne značajke samostalne, profesionalne advokatske djelatnosti i, u vezi s tim, pojam pružanja "advokatskih usluga", za koji je vezana zvanična advokatska tarifa. Biti advokat znači biti registriran kod nadležnog organa (nadležne advokatske komore) kao fizičko ili pravno lice (preduzetnik) za promet (pravnih) usluga. Član 2. stav 1. Zakona o advokaturi Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 80/15) propisuje advokaturu kao "nezavisnu i samostalnu službu pružanja pravne pomoći fizičkim i pravnim licima", dok član 3. taksativno obrazlaže šta sve obuhvata usluga pružanja pravne pomoći. Za promet pravnih usluga advokat prima "nagradu i naknadu" za svoje usluge, koje su propisane advokatskom tarifom. Podnosioci zahtjeva dalje ukazuju na sve troškove/izdatke koje advokat ima (plaća s plaćenim doprinosima, porez na dobit, taksa za firmu, članarina advokatskoj komori, kao i ostali troškovi).
12. Podnosioci zahtjeva ukazuju na bitne elemente funkcioniranja organa javnog pravobranilaštva koje zastupa Republiku Srpsku, jedinice lokalne samouprave, njihove organe i organizacije, te druge organe i organizacije koji nemaju svojstvo pravnog lica i nisu upisani u sudski registar, a finansiraju se iz budžeta Republike Srpske, pred sudovima i drugim organima u Bosni i Hercegovini i inostranstvu, po uvjetima koji su propisani Zakonom o Pravobranilaštvu Republike Srpske i drugim relevantnim odlukama. Podnosioci zahtjeva citiraju odredbe Zakona o Pravobranilaštvu Republike Srpske (čl. 1, 21. stav 3, 22. st. 1, 2, 3. i 4. i 37. st. 1. i 3), te zaključuju da se radi o "javnom organu" kao dijelu sveukupne javne vlasti. Iz propisa koji reguliraju instituciju javnog pravobranilaštva u Republici Srpskoj proizlazi da je pravobranilaštvo organ koji se finansira iz budžeta. Pravobranioci ostvaruju svoj cilj zbog kojeg su i postavljeni u okviru radnopravnog odnosa. Naime, prava zaposlenika iz radnog odnosa se crpe iz prava koja imaju državni službenici. Za svoj rad oni primaju naknadu, tj. bruto plaću, koja se finansira iz javnih sredstava nadležnog javnopravnog subjekta, tj. iz budžeta. Drugim riječima, pravobranioci rade posao u okviru svog radnopravnog odnosa zbog kojeg su i izabrani na ta mjesta, a finansira ih država, odnosno u krajnjoj liniji porezni obveznici putem indirektnih ili direktnih poreza. Prema tome, pravobranioci formalno i
per definitionem ne pružaju pravne usluge. S obzirom na to da ne pružaju pravne usluge, javni pravobranioci ne mogu ni naplaćivati nagrade i naknade za te usluge u smislu advokatske naknade i nagrade pa time ne mogu ni donositi dobit državi. Prema stavu podnosilaca zahtjeva, apsurdnost ovog koncepta je u činjenici da se naknada i nagrada koja pripadne javnim pravobraniocima slijeva u državni budžet.
13. Podnosioci zahtjeva ukazuju da cilj naknade i nagrade advokatskih usluga nije naknada efektivnih troškova sudskog postupka, već adekvatno plaćanje advokatskih usluga, bez obzira na to što ti troškovi mogu biti shvaćeni kao dio sveukupnih troškova postupka. Također, ukazuju da pravobranilaštvo ne plaća ništa iz nagrade i naknade koja mu se dosuđuje na način na koji to rade advokati. Stoga se smisao advokatske tarife i naplata nagrade i naknada za rad putem troškova parničnog postupka u potpunosti gubi ako se primjenjuje na javna pravobranilaštva. Državi je zabranjeno "pružanje usluga" jer se država pružanjem usluga može baviti isključivo u okviru privatnopravne uprave. Shodno tome, nagrada i naknada za rad advokata je nagrada za "pravne usluge" i one se ne mogu identificirati s naknadom troškova postupka koje država može da ima. Podnosioci zahtjeva navode da je pružanje usluga stvar isključivo slobodnog tržišta u smislu člana I/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga se nagrada i naknada za rad advokata, koje predstavljaju nagradu za pravne usluge, ne može identificirati s naknadom troškova postupka koje država može da ima.
14. U suprotnom, kako je dalje navedeno, ako se prihvati stav da pravobranioci mogu pružati usluge zastupanja za koje bi državi donosili prihod kao i advokati, država ne bi smjela monopolizirati tržište tih usluga, već bi zastupanje države trebalo ponuditi ne samo organima javnih pravobranilaštava nego i drugim potencijalnim davaocima usluga koji ispunjavaju potrebne kvalifikacije, i to putem instituta javne nabavke usluga. Državu ne mogu zastupati advokati u postupcima u kojima relevantni zakoni propisuju postupanje pravobranilaca. Prema tome, kako smatraju podnosioci zahtjeva, država je monopolizirala položaj pravobranioca. Ako država pored redovnih plaća pravobraniocima koji imaju svoje originarno uporište u ubiranju građanskih poreza ubire i prihod od zastupanja države od suprotne strane u parničnom postupku, tada se to tržište uslugama pravnog zastupanja treba otvoriti i za druge potencijalne davaoce usluga. Međutim, prema mišljenju podnosilaca zahtjeva, to je suprotno ideji i koncepciji javnih pravobranilaštava i kompletne uloge države u postupcima protiv privatnih, fizičkih i pravnih lica. Takva ideja u potpunosti derogira osnovne principe demokratskog i pravnodržavnog uređenja u smislu člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Ukoliko protivna strana u parničnom postupku mora plaćati usluge javnog pravobranioca za zastupanja države u parničnim postupcima, a koji prima naknadu za rad iz javnih prihoda, onda monopoliziranje prometa uslugama pravnog zastupanja države u rukama javnih pravobranilaštava predstavlja neustavno monopoliziranje tržišta, a što je protivno ideji liberalizacije tržišta i slobodnog protoka usluga u smislu člana I/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Štaviše, takva funkcija javnih pravobranilaštava ne bi više bila "javnopravna", već bi zašla u sferu djelovanja "privatnopravne uprave", a monopolizacija privatnopravne uprave suprotna je ideji demokratskog i pravnodržavnog položaja države u kapacitetu javne vlasti ("servis za građane").
15. Takav zaključak, prema mišljenju podnosilaca zahtjeva, kompatibilan je sa evropskim načinom uređenja ove oblasti. Naime, one države koje dopuštaju da država naplaćuje troškove zastupanja od protivne strane moraju otvoriti tržište i drugim davaocima usluga pravnog zastupanja. One države koje zakonski ograničavaju zastupanje države na organe javnih pravobranilaštava ili sličnih organa zakonski ne mogu naplaćivati usluge zastupanja jer država, a u konačnici porezni obveznici, već plaća ta lica za njihov rad.
16. Sumirajući svoj zahtjev, podnosioci zahtjeva navode da je osporeni dio člana 395. Zakona o parničnom postupku konceptualno suprotan demokratskom i pravnodržavnom položaju države u kapacitetu javne vlasti zbog najmanje tri bitna razloga. Prije svega, tarifni koncept "nagrada/naknada – advokat" neprimjenjiv je na koncept "nagrada/naknada – javni pravobranilac" zbog prirode "nagrade i naknade" u sistemu obavljanja advokatske djelatnosti i pružanja advokatskih usluga. Nadalje, naplaćivanje nagrade/naknade za pravne usluge lica koja su u radnom odnosu suprotno je relevantnim odredbama radnog i poreznog zakonodavstva. Konačno, ako bi se zadržala ideja da javni pravobranioci mogu pružati pravne usluge za nagradu i naknadu, onda je dio osporene odredbe u vezi s odredbama relevantnog Zakona o Pravobranilaštvu Republike Srpske koje monopoliziraju ovu uslugu u Republici Srpskoj putem instituta "zakonskih zastupnika" isključivo na javne pravobranioce suprotan ideji liberalnog tržišta i zabrane monopola. Država bi, u tom slučaju, morala otvoriti tržište putem instituta javne nabavke usluga na koji bi se mogli prijaviti i drugi davaoci usluga koji ispunjavaju uvjete. Međutim, to bi bio izuzetak za kontinentalni pravni sistem i centralno evropsko pravno državno uređenje kojem Bosna i Hercegovina pripada.
17. Podnosioci zahtjeva su također ukazali na praksu Evropskog suda u predmetu
Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske ističući da je Evropski sud u navedenoj odluci "prigovorio [...] obračunu troškova po advokatskoj tarifi" jer je suprotnu stranu, Republiku Hrvatsku, zastupalo državno tužilaštvo. Polazeći od zaključka Evropskog suda u navedenoj odluci, podnosioci zahtjeva naglašavaju i da povezivanje advokatske tarife s javnim pravobraniocima onemogućava sudsku vlast da pravično sudi u vezi s troškovima postupka. Istaknuto je da osporena odredba koja se odnosi na pravobranilaštvo onemogućava sudu diskreciono pravo da cijeni sve potrebno u vezi s troškovima postupka jer kada se uporedi s osnovnim principom naknade troškova iz člana 386. stav 1 (gubitnik plaća troškove) "veže ruke nadležnom sudu da primijeni test pravičnosti". U ovom dijelu podnosioci zahtjeva upućuju na odluku Ustavnog suda u predmetu AP 1101/17, te smatraju da se građani, suočeni s velikim troškovima sudskih postupaka, koji uključuju i neustavnu naknadu i nagradu za javne pravobranioce, direktno obeshrabruju da pokušaju ostvariti svoj pravni interes, čime se "
de facto troškovi postupka, a posebno naknade i nagrade za javne pravobranioce, pretvaraju u građanskopravne novčane sankcije i neustavno bogaćenje države".
18. Podnosioci zahtjeva su predložili da Ustavni sud nakon ocjene zahtjeva usvoji zahtjev za ocjenu ustavnosti osporene odredbe člana 395. stav 1. Zakona o parničnom postupku u dijelu koji se tiče Pravobranilaštva i utvrdi da je osporeni dio navedenog člana suprotan članu I/2. i I/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članu II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, članu 6. Evropske konvencije te članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
U odnosu na zahtjev iz predmeta U 17/18
19. Podnosioci zahtjeva su u odnosu na tvrdnje da odredba člana 395. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine nije u skladu sa članom I/2. i I/4. Ustava Bosne i Hercegovine, članom II/3.e) i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije te članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju naglasili da u odnosu na tu odredbu ostaju pri istim razlozima koje su istakli u zahtjevu broj U 16/18.
20. Osim toga, u odnosu na Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine navedeno je da je članom 387. stav 2. navedenog zakona propisano da se troškovi postupka određuju prema zvaničnoj advokatskoj tarifi ukoliko se ona primjenjuje na lica koja učestvuju u postupku. U Federaciji Bosne i Hercegovine na snazi je Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: advokatska tarifa) iz 2004. godine, s tim što je relevantan i član 31. stav 5. Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine koji propisuje ograničenje mogućnosti naplate naknade do visine prosječne neto plaće u Federaciji BiH za svaku pravnu radnju ukoliko bi ta naknada po zvaničnoj advokatskoj tarifi bila veća od prosječne plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine. Time su troškovi "na sudu ili pred drugim organima" limitirani na iznos prosječne plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine. Dalje je navedeno da se isti sistem obračuna naknade i nagrade za rad advokata, koji je prethodno naveden, primjenjuje i na institucije javnog pravobranilaštva snagom osporene odredbe (član 395. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine).
21. Institucija javnog pravobranilaštva, kako je dalje navedeno, vrši poslove pravnog savjetovanja i zakonskog zastupanja javnopravnih subjekata, prije svega, Federacije Bosne i Hercegovine, kantona, općina, ali i drugih javnopravnih subjekata, pred sudovima i drugim organima u Bosni i Hercegovini i inostranstvu, po uvjetima koji su propisani relevantnim odlukama i zakonima o javnim pravobranilaštvima. Osporena odredba odnosi se na organe svih javnih pravobranilaštava u parničnom postupku u Federaciji Bosne i Hercegovine. Podnosioci zahtjeva su istakli da je koncept normativnih okvira svih propisa za sve organe javnih pravobranilaštava isti ili sličan, te su stoga kao primjer citirali odredbe čl. 1, 4, 21, 40, 41. i 42. Zakona o Federalnom pravobranilaštvu. Iz propisa koji reguliraju krovnu instituciju javnog pravobranilaštva u Federaciji Bosne i Hercegovine proizlazi da je pravobranilaštvo organ koji se finansira iz budžeta. Podnosioci zahtjeva su istakli da pravobranioci ostvaruju svoj cilj zbog kojeg su i postavljeni u okviru radnopravnog odnosa, da za svoj rad primaju naknadu, tj. bruto plaću, a koja se finansira iz javnih sredstava nadležnog javnopravnog subjekta, tj. iz budžeta. Drugim riječima, kako je dalje istaknuto, pravobranioci rade posao u okviru svog radnopravnog odnosa zbog kojeg su i izabrani na ta mjesta, a finansira ih država, a u krajnjoj liniji porezni obveznici putem indirektnih ili direktnih poreza. Budući da javni pravobranioci ne pružaju "pravne usluge", a što čine advokati, prema mišljenju podnosilaca zahtjeva, javni pravobranioci ne mogu ni naplaćivati nagrade i naknade za te usluge u smislu "advokatske nagrade i naknade", pa time ne mogu ni donositi "dobit" državi.
22. Konačno, Ustavni sud napominje da je Ustavni sud Republike Srpske donio Rješenje broj U-3/13 od 23. decembra 2013. godine kojim nije prihvatio inicijativu za ocjenu ustavnosti člana 395. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske. U navedenoj odluci Ustavni sud Republike Srpske je naveo da je polazeći od ustavnih odredaba utvrdio da je u njima sadržano ovlaštenje Narodne skupštine Republike Srpske da uredi organizaciju, nadležnost i rad državnih organa, te da zakonom regulira pravila postupanja redovnih sudova koji odlučuju u građanskopravnim stvarima. Navedena ovlaštenja podrazumijevaju i ovlaštenja zakonodavca da u okviru propisivanja pravila parničnog postupka uredi i oblast koja se odnosi na troškove prouzrokovane njime.
b) Odgovor na zahtjev
Odgovor na zahtjev broj U 17/18
23. Ustavna komisija Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine je u odgovoru navela da je u toku usaglašavanje odgovora povodom zahtjeva podnosilaca zahtjeva pred Domom naroda i Predstavničkim domom, te da će konkretan odgovor dati ovlašteni predstavnici Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine kada bude zakazana javna rasprava pred Ustavnim sudom.
24. U odgovoru predsjedavajuće Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine je navedeno da je u skladu s odredbama Poslovnika o radu Doma naroda predmetni zahtjev dostavljen nadležnim radnim tijelima Doma naroda, a to su Zakonodavnopravna komisija i Komisija za ustavna pitanja, te Predstavničkom domu Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, kao i Vladi Federacije Bosne i Hercegovine na pripremu odgovora. Dalje je navedeno da je u ostavljenom roku jedino Vlada Federacije Bosne i Hercegovine dostavila svoje mišljenje povodom predmetnog zahtjeva od 13. septembra 2018. godine. Navedeno mišljenje Vlade Federacije Bosne i Hercegovine je dostavljeno Ustavnom sudu.
25. U mišljenju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine je istaknuto da je nadležnost Federalnog pravobranilaštva utvrđena Zakonom o Federalnom pravobranilaštvu, kojim je jasno precizirano da je Federalno pravobranilaštvo poseban samostalni organ koji preduzima mjere i pravna sredstva radi pravne zaštite imovine i imovinskih interesa Federacije Bosne i Hercegovine u skladu s tim zakonom (član 1. Zakona). Navedeno je i da Federalno pravobranilaštvo preduzima pravne radnje i pravna sredstva radi zaštite vlasništva Federacije Bosne i Hercegovine pred sudovima i drugim nadležnim organima, kad je na to ovlašteno federalnim zakonom. U preduzimanju pravnih radnji i pravnih sredstava iz stava 1. člana 1. navedenog zakona, kao i u drugim slučajevima kada je na to ovlašteno federalnim zakonom, Federalno pravobranilaštvo ima položaj i prava stranke u postupku. Dalje je navedeno da je članom 42. Zakona o Federalnom pravobranilaštvu propisano da za radnje preduzete u zastupanju pred sudovima i drugim tijelima Federalno pravobranilaštvo ima pravo na naknadu troškova prema advokatskoj tarifi. Sredstva koja prilikom zastupanja ostvari Federalno pravobranilaštvo prihod su budžeta Federacije Bosne i Hercegovine. Članom 395. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, za koji podnosioci zahtjeva smatraju da je neustavan, propisano je da se odredbe o troškovima primjenjuju i na stranke koje zastupa pravobranilaštvo. U tom slučaju, troškovi postupka obuhvataju i iznos koji bi se stranci priznao na ime nagrade advokatu. Dakle, predmetna norma u potpunosti je usaglašena s odredbom člana 42. Zakona o Federalnom pravobranilaštvu, kojom je dat pravni osnov za naknadu troškova pravobraniocu u sudskom postupku. Navedenu odredbu treba posmatrati i u kontekstu odredbe člana 383. ZPP kojom je propisano da parnične troškove čine izdaci učinjeni u toku postupka ili u povodu postupka, te da parnični troškovi obuhvataju i nagradu za rad advokata i drugih lica kojima zakon priznaje pravo na nagradu. Dakle, prilikom vođenja sudskih postupaka neminovno je postojanje određenih troškova, koje sud utvrđuje u svakom konkretnom postupku, bez obzira na to ko su učesnici postupka. Pravobranilaštvo predstavlja samostalan organ osnovan zakonom čija je osnovna funkcija zaštita imovine i imovinskih interesa Federacije Bosne i Hercegovine, što podrazumijeva i učešće u sudskim postupcima. Kao učesnik postupka pravobranilaštvo ostvaruje jednaka prava kao i ostali učesnici u postupku, pa i pravo na naknadu troškova. Evidentno je da se radi o pravu utvrđenom na osnovu zakona kojim se propisuje osnovna nadležnost Federalnog pravobranilaštva, a osnovno pravo svakog učesnika u postupku, pa i same države, jeste da odluči ko će se brinuti o zaštiti njihovih prava i interesa, zbog čega su neargumentirani navodi podnosilaca zahtjeva da se odredbom člana 395. Zakona o parničnom postupku o naknadi troškova javnim pravobraniocima monopoliziraju usluge u Federaciji Bosne i Hercegovine suprotno ideji liberalnog tržišta i zabrane monopola, kako navode podnosioci zahtjeva. Također, kako je dalje navedeno, treba napomenuti da je navedena odredba u Federaciji Bosne i Hercegovine bila identična u prvobitnom tekstu zakona koji je donesen 2003. godine, zatim je korigirana 2006. godine i ponovno izmijenjena 2015. godine kada je donesen Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku u tekstu koji je usaglašen sa zakonskim tekstom na državnom nivou i zakonskim tekstom u Republici Srpskoj. Predloženo je da se predmetni zahtjev odbije.
IV. Relevantni propisi
26.
Zakon o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – OUS, 45/09 – OUS, 49/09, 61/13), za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima.
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi
Zakona o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – OUS, 45/09 – OUS, 49/09, 61/13) sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Glava XXIV
TROŠKOVI POSTUPKA
1. Parnični troškovi
Član 383.
Parnične troškove sačinjavaju izdaci učinjeni u toku ili povodom postupka.
Parnični troškovi obuhvataju i nagradu za rad advokata i drugih lica kojima zakon priznaje pravo na nagradu.
Član 386.
Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.
Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.
Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u srazmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.
Prema rezultatu dokazivanja sud će odlučiti da li će troškove iz člana 385. stav 4. ovog zakona snositi jedna ili obje stranke ili će ti troškovi pasti na teret troškova suda.
Član 387.
Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.
Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjeriće se po toj tarifi.
Član 394.
Ako ombudsmen učestvuje u postupku kao stranka, on ima pravo na naknadu troškova po odredbama ovog zakona, ali ne i pravo na nagradu.
Član 395.
Odredbe o troškovima postupka primjenjuju se i na stranke koje zastupaju Pravobranilaštvo i Centar za pružanje besplatne pravne pomoći.
Troškovi postupka iz stava 1. ovog člana obuhvaćaju troškove u skladu sa Tarifom o naknadama i nagradama za rad advokata u Republici Srpskoj.
Član 396.
O naknadi troškova odlučuje sud na određeni zahtjev stranke bez raspravljanja.
Stranka je dužna da u zahtjevu opredijeljeno navede troškove za koje traži naknadu. Zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna da stavi najdocnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, a ako se radi o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja, stranka je dužna da zahtjev za naknadu troškova stavi u prijedlogu o kome sud treba da odluči.
O zahtjevu za naknadu troškova sud će odlučiti u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom.
U toku postupka sud će posebnim rješenjem odlučiti o naknadi troškova samo kad pravo na naknadu troškova ne zavisi od odluke o glavnoj stvari.
U slučaju iz člana 390. ovog zakona, ako povlačenje tužbe ili odustanak od pravnog lijeka nije izvršen na raspravi, zahtjev za naknadu troškova se može staviti u roku od 15 dana po prijemu obavještenja o odustanku, odnosno povlačenju tužbe.
3. Oslobođenje od plaćanja troškova postupka
Član 400.
Sud će osloboditi od plaćanja troškova postupka stranku koja prema svom opštem imovnom stanju nije u mogućnosti da snosi ove troškove bez štete po nužno izdržavanje svoje i svoje porodice.
Oslobođenje od plaćanja troškova postupka obuhvata oslobođenje od plaćanja taksa i oslobođenje od polaganja predujma za troškove svjedoka, vještaka, uviđaja, prevođenja i sudskih oglasa. Sud može osloboditi stranke od plaćanja svih troškova ili jednog dijela troškova postupka.
27.
Zakon o Pravobranilaštvu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 7/18) u relevantnom dijelu glasi:
Predmet Zakona
Član 1.
Ovim zakonom uređuju se organizacija, nadležnost, djelokrug poslova i način rada Pravobranilaštva Republike Srpske (u daljem tekstu: Pravobranilaštvo), način zastupanja imovinskih prava i interesa Republike Srpske, jedinica lokalne samouprave i ostalih subjekata koje Pravobranilaštvo zastupa, izbor, prava, obaveze i odgovornost pravobranioca Republike Srpske, zamjenika pravobranioca Republike Srpske i položaj ostalih zaposlenih u Pravobranilaštvu, kao i druga pitanja koja su od značaja za rad Pravobranilaštva.
Nadležnost Pravobranilaštva
Član 13.
(1) Pravobranilaštvo je samostalni organ koji u postupku pred sudovima i drugim nadležnim organima preduzima pravna sredstva radi zaštite i ostvarivanja imovinskih prava i interesa zastupanih subjekata, te vrši i druge poslove određene zakonom.
(2) Poslove zastupanja Pravobranilaštvo vrši u sudskim postupcima i upravnim i drugim postupcima.
(3) Pravobranilaštvo ima pravo i obavezu da pokrene, odnosno podnese inicijativu za pokretanje postupka ili se uključi u postupak pred sudom ili drugim nadležnim organom radi zaštite imovinskih prava i interesa zastupanih subjekata u slučajevima kada je to propisano zakonom, kada to pismeno zahtijevaju subjekti koje ono zastupa ili kada na drugi način sazna da je to potrebno.
(4) Pravobranilaštvo prati i proučava pojave, pravna pitanja i probleme od značaja za vršenje svojih nadležnosti, imovinu zastupanih subjekata, primjenu zakona i drugih propisa, te obavještava Vladu i druge nadležne organe i predlaže mjere za zaštitu imovine zastupanih subjekata i sprečavanje društveno štetnih pojava.
(5) Pravobranilaštvo ima obavezu da pred Ustavnim sudom pokrene postupak za ocjenu ustavnosti zakona i zakonitosti drugih propisa i općih akata, kada ocijeni da su povrijeđena imovinska prava i interesi zastupanih subjekata.
(6) Pravobranilaštvo je obavezno da traži poništavanje ili ukidanje odluka i drugih akata kojima su povrijeđena imovinska prava zastupanih subjekata.
(7) U postupcima utvrđivanja krivične odgovornosti za krivična djela za koja postoji osnovana sumnja da je nastala materijalna šteta za zastupanog subjekta Pravobranilaštvo učestvuje u svojstvu zastupnika oštećenog, po obavijesti nadležnog organa ili u drugim slučajevima kada sazna da je to potrebno.
Sredstva za rad i troškovi za zastupanje Pravobranilaštva
Član 37.
(1) Sredstva za rad Pravobranilaštva osiguravaju se u budžetu Republike Srpske i posebno iskazuju u budžetu i sistemu Trezora Republike Srpske.
(2) Sredstva se osiguravaju tako da obimom i vremenom doznačavanja omogućavaju Pravobranilaštvu da izvršava svoje finansijske obaveze, do iznosa koji je planiran u budžetu, a u skladu sa raspoloživim sredstvima.
(3) Troškovi za zastupanje Pravobranilaštva obračunavaju se po Tarifi o nagradama i naknadama za rad advokata i predstavljaju prihod budžeta Republike Srpske.
(4) Izuzetno od stava 3. ovog člana, ukoliko je jedinica lokalne samouprave iz svojih sredstava platila dio troškova postupka koji su uračunati u troškove zastupanja, ta sredstva predstavljaju prihod budžeta te jedinice lokalne samouprave.
28.
Zakon o advokaturi Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 80/15) u relevantnom dijelu glasi:
GLAVA I.
OSNOVNE ODREDBE
Član 1.
Ovim zakonom uređuju se advokatska služba, uvjeti za bavljenje advokaturom, oblici rada advokata, prava, obaveze i odgovornost advokata, advokatskih stručnih saradnika za pravne poslove i advokatskih pripravnika i organizacija i rad Advokatske komore Republike Srpske (u daljem tekstu: Advokatska komora).
Član 2.
(1) Advokatura je neovisna i samostalna služba pružanja pravne pomoći fizičkim i pravnim licima.
[...]
Član 3.
Pružanje pravne pomoći iz člana 2. stav 1. ovog zakona obuhvaća:
1) davanje usmenih i pismenih pravnih savjeta i mišljenja,
2) sastavljanje tužbi, prijedloga i drugih inicijalnih podnesaka, zahtjeva, molbi, pravnih lijekova, predstavki i drugih podnesaka,
3) sastavljanje ugovora, zavještanja, poravnanja, izjava, općih i pojedinačnih akata i drugih isprava,
4) zastupanje i odbranu fizičkih i pravnih lica,
5) posredovanje radi zaključenja pravnog posla ili mirnog rješavanja spora i spornog odnosa i
6) obavljanje i drugih poslova pravne pomoći u ime i za račun domaćeg ili stranog fizičkog ili pravnog lica, na osnovu kojih se ostvaruju prava, štite slobode i drugi interesi.
29.
Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 68/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljem tekstu: Tarifa) određuju se visine nagrade koja pripada advokatu za rad u izvršavanju djelatnosti advokata i određuje visina naknade troškova u vezi sa tim radom, ukoliko pismenim ugovorom između advokata i njegovog klijenta nije ugovoreno drugačije.
30.
Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi
Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Član 383.
(1) Parnične troškove čine izdaci učinjeni u toku ili u povodu postupka.
(2) Parnični troškovi obuhvaćaju i nagradu za rad advokata i drugih osoba kojima zakon priznaje pravo na nagradu.
Član 386. stav 1.
(1) Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove.
[...]
Član 387.
(1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.
(2) Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema tarifi.
Član 394.
Kad ombudsman sudjeluje u postupku kao stranka, on ima pravo na naknadu troškova prema odredbama ovog zakona, ali ne i pravo na nagradu.
Član 395.
Odredbe o troškovima primjenjuju se i na stranke koje zastupa javno pravobranilaštvo. U tom slučaju troškovi postupka obuhvataju i iznos koji bi se stranci priznao na ime nagrade advokatu.
Član 400.
(1) Sud će osloboditi plaćanja troškova postupka stranku koja prema svom općem imovnom stanju ne može podmiriti te troškove bez štete za nužno izdržavanje svoje i svoje porodice.
(2) Oslobođenje od plaćanja troškova postupka obuhvaća oslobođenje od plaćanja taksa i oslobođenje od polaganja predujma za troškove svjedoka, vještaka, uviđaja, prevođenja i sudskih oglasa. Sud može osloboditi stranku plaćanja svih troškova ili jednog dijela troškova postupka.
31.
Zakon o Federalnom pravobranilaštvu – Federalnom pravobraniteljstvu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/95, 12/98, 18/00 i 61/06).
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi
Zakona o Federalnom pravobranilaštvu – Federalnom pravobraniteljstvu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/95, 12/98, 18/00 i 61/06) sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Član 1.
Federalno pravobranilaštvo je poseban samostalan organ koji preduzima mjere i pravna sredstva radi pravne zaštite imovine i imovinskih interesa Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija) u skladu sa ovim Zakonom.
Federalno pravobranilaštvo vrši i druge poslove određene federalnim zakonom.
Član 8.
Federalno pravobranilaštvo obavlja poslove pravne zaštite imovine i imovinskih interesa Federacije i njenih organa i tijela koji nemaju svojstvo pravnog lica, a finansiraju se iz Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Budžet Federacije).
Federalno pravobranilaštvo može zastupati pravna lica koja osniva Federacija i koja se finansiraju iz Budžeta Federacije ako je to predviđeno aktom o osnivanju pravnog lica.
Federalno pravobranilaštvo ne zastupa organe i tijela Federacije u radnim sporovima, već to vrši lice zaposleno u organima i tijelima Federacije koje za to odredi rukovoditelj organa i tijela Federacije, izuzev radnih sporova Federalnog ministarstva odbrane.
Član 40.
Sredstva za rad Federalnog pravobranilaštva obezbjeđuju se u budžetu Federacije.
Član 41.
Finansijsko i materijalno poslovanje Federalnog pravobranilaštva obavlja se na način koji važi za federalna tijela državne uprave.
Vlada Federacije odlukom utvrđuje koeficijente za plaće federalnog pravobranioca i njegovih zamjenika, a za naknade koje nemaju karakter plaće primjenjuju se propisi koji važe za državne službenike.
Član 42.
Za radnje preduzete u zastupanju pred sudovima i drugim tijelima Federalno pravobranilaštvo ima pravo na naknadu troškova prema tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.
Sredstva koja prilikom zastupanja ostvari Federalno pravobranilaštvo prihod su budžeta Federacije.
32.
Zakon o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 25/02, 40/02, 29/03, 18/05, 68/05 i 42/11).
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi
Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 25/02, 40/02, 29/03, 18/05, 68/05 i 42/11) sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Član 1.
Ovim zakonom se uređuje organizacija i položaj advokata koji osigurava pružanje stručne pravne pomoći fizičkim i pravnim osobama u ostvarivanju i zaštiti njihovih prava, obaveza i pravnih interesa.
Član 31.
Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljem tekstu: Tarifa) određuje nagrade za rad i troškove nastale vršenjem advokatske djelatnosti kao i primjenu i stupanje na snagu ove tarife.
Skupština Federalne advokatske komore predlaže Tarifu koju odobrava Federalno ministarstvo pravde nakon konsultacija sa ostalim relevantnim ministarstvima.
Tarifa se objavljuje u "Službenim novinama Federacije BiH".
Advokat ima pravo da zahtijeva i da primi nagradu za izvršeni rad i nadoknadu troškova nastalih u vezi sa radom, u skladu sa odredbama Tarife.
Nagrada advokatima za pruženu pravnu pomoć stranci na sudu ili pred drugim organima u toku jedne rasprave ili jedne poduzete pravne radnje (pismena) u: parničnom i vanparničnom postupku, krivičnom postupku, postupku stečaja i likvidacije, zemljišno-knjižnom postupku, upravnom postupku, upravnom sporu, izvršnom postupku, postupku za upis u registar društva, postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine i Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine, odnosno svim drugim radnjama koje poduzima advokat pružajući pravnu pomoć stranci, ne može prelaziti jednomjesečni prosječni lični dohodak u Federaciji Bosne i Hercegovine.
Sudovi i drugi državni organi u odluci o troškovima postupka advokata za pružanje pravne pomoći stranci određivat će nagradu advokatu prema odredbama stava 5. ovog člana, ukoliko je nagrada advokata po advokatskoj tarifi viša od iznosa iz stava 5., osim ukoliko je advokat sa svojim klijentom ugovorio visinu nagrade u pisanom obliku u skladu sa važećim propisima, što ne može opteretiti suprotnu stranu.
Skupština Advokatske komore Federacije Bosne i Hercegovine uskladit će advokatsku tarifu sa odredbama iz stava 5. ovog člana.
33.
Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 22/04 i 24/04 – ispravka) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ukoliko pismenim ugovorom između advokata i njegovog klijenta nije ugovoreno drugačije, advokatu pripada nagrada za izvršeni rad po odredbama ove Tarife.
V. Dopustivost
34. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 19. Pravila Ustavnog suda.
35. Član VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući ali ne ograničavajući se na to:
- Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim ustavom, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.
- Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim ustavom.
Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta.
36. Zahtjeve za ocjenu ustavnosti podnijelo je dvanaest zastupnika Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, što znači da je zahtjev podnio ovlašteni subjekt u smislu člana VI/3.a) Ustava BiH.
VI. Meritum
37. Osporene odredbe glase:
Član 395. stav 1. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske u dijelu koji se odnosi na Pravobranilaštvo:
"Odredbe o troškovima postupka primjenjuju se i na stranke koje zastupaju Pravobranilaštvo i Centar za pružanje besplatne pravne pomoći".
Član 395. Zakona o parničnom postupku Federacije BiH:
"Odredbe o troškovima primjenjuju se i na stranke koje zastupa javno pravobranilaštvo. U tom slučaju troškovi postupka obuhvataju i iznos koji bi se stranci priznao na ime nagrade advokatu".
38. Podnosioci zahtjeva tvrde da je dio osporene odredbe (koji se odnosi na Pravobranilaštvo) člana 395. stav 1. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske i osporena odredba člana 395. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine u suprotnosti sa članom I/2. i I/4. Ustava Bosne i Hercegovine, članom II/3.e) i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije te članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iako osporene odredbe nisu jezički identične u entitetskim zakonima, Ustavni sud ipak primjećuje da se radi o zahtjevima kojima se pokreću identična pitanja, pa će dati jedno obrazloženje o podnijetim zahtjevima. Premda se radi o dvije osporene odredbe (iz dva zakona), u obrazloženju će se koristiti termin osporena odredba upravo zbog toga što je obrazloženje isto. Imajući u vidu (a što su i podnosioci zahtjeva naveli) da se osporena odredba u Federaciji Bosne i Hercegovine odnosi na sva pravobranilaštva (zbog činjenice da u Federaciji Bosne i Hercegovine postoje i kantonalna i općinska pravobranilaštva koja su uređena posebnim zakonom), Ustavni sud će u ovoj odluci koristiti, ukoliko bude potrebno, odredbe Zakona o Federalnom pravobranilaštvu, uz napomenu da je isti zaključak i za ostala pravobranilaštva u Federaciji Bosne i Hercegovine na koja se odnosi osporena odredba.
Ustavnost osporene odredbe u vezi sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine
39. U Ustavu Bosne i Hercegovine član I/2. glasi:
2. Demokratska načela
Bosna i Hercegovina je demokratska država koja funkcioniše u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora.
40. Podnosioci zahtjeva smatraju da je osporena odredba suprotna odredbama člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi navedeni član tumačio na način da sadrži princip vladavine prava. Princip vladavine prava označava sistem političke vlasti zasnovan na tome da kako građani tako i sami nosioci državne vlasti poštuju ustav, zakone i druge propise. Svi zakoni, drugi propisi, kao i postupci nosilaca vlasti moraju biti zasnovani na zakonu, odnosno na zakonu zasnovanom propisu. Osim toga, ovaj princip zahtijeva da svi ustavi, zakoni i drugi propisi koji se donose moraju biti usklađeni s ustavnim principima, što znači da pravni sistem počiva na hijerarhiji pravnih akata, počevši od Ustava kao najvišeg pravnog akta, pa do podzakonskih akata (vidi, između ostalih, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br.
U 21/16 od 1. juna 2017. godine, tačka 19, i
U 6/06 od 29. marta 2008. godine, tačka 22).
41. Nadalje, princip vladavine prava nije ograničen samo na formalno poštovanje ustavnosti i zakonitosti, već zahtijeva da svi pravni akti (zakoni, propisi i sl.) imaju određen sadržaj, odnosno kvalitet primjeren demokratskom sistemu, tako da služe zaštiti ljudskih prava i sloboda u odnosima građana i tijela javne vlasti u okviru demokratskog političkog sistema. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da standard kvaliteta zakona traži da pravna norma bude dostupna licima na koja se primjenjuje i da bude za njih predvidljiva, to jeste dovoljno precizna da oni mogu stvarno i konkretno znati svoja prava i obaveze do stepena koji je razuman u datim okolnostima, kako bi se prema njima mogli ponašati (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj
U 15/18 od 29. novembra 2018. godine, tačka 26).
42. Ranijom praksom Ustavnog suda preuzeta je praksa Evropskog suda prema kojoj se izraz "zakon" ne odnosi samo na puko postojanje zakona, već i na kvalitet zakona, zahtijevajući da on bude saglasan vladavini prava, a njegove pravne norme u dovoljnoj mjeri precizne, jasne i predvidive. Zakon mora dati dovoljno jasan obim bilo kakvog diskrecionog prava koje se daje javnim vlastima, kao i način kako se ono izvršava (
ibid. U 15/18, tačka 26).
43. Prema mišljenju Ustavnog suda, navodi iz zahtjeva ukazuju da podnosioci (ne) problematiziraju institut pravobranilaštva, kao (n)i naplatu troškova pravobranilaštva za zastupanje prema advokatskoj tarifi s aspekta da to nije regulirano zakonom ili da se postupanje ovog tijela i naplata troškova ne zasnivaju na zakonu, te se tako krši princip vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Podnosioci zahtjeva (ne) tvrde da, u ovom segmentu, pravni sistem (ne) počiva na hijerarhiji pravnih akata kako to zahtijeva princip vladavine prava iz navedene ustavne odredbe.
44. Ustvari, navodi iz zahtjeva ukazuju da podnosioci zahtjeva smatraju da sadržaj osporenih odredbi ne sadrži potreban "kvalitet" koji bi zadovoljio princip vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Suštinski, podnosioci zahtjeva su protiv sadašnjih zakonskih rješenja prema kojima su naknada i nagrada pravobranilaštva za zastupanje stranaka u parničnom postupku izjednačeni s naknadom i nagradom advokata.
45. Stoga će se navodi podnosilaca zahtjeva ispitati prema kriterijima koji su potrebni da bi se zadovoljio standard "kvaliteta zakona", i to: preciznost, jasnost i predvidivost sporne odredbe, kao i obim diskrecionog prava koje sporna odredba daje javnim vlastima, te način njenog izvršavanja. U vezi s tim naglašava se kako slijedi.
46. Osporena odredba predstavlja dio zakona koji propisuje pravila postupka u građanskopravnim sporovima. Zakonima o parničnim postupcima (dva entitetska zakona) određuju se pravila postupka na osnovu kojih redovni sudovi postupaju u postupcima u kojima se odlučuje o građanskopravnim sporovima, te su propisani određeni principi tog postupka. Osporena odredba nalazi se u glavi zakona koja se odnosi na troškove postupka, te na skoro identičan način u entitetskim zakonima određuje da se odredbe o troškovima postupka primjenjuju i na stranke koje zastupa pravobranilaštvo, te dalje regulira da troškovi postupka obuhvataju troškove u skladu s advokatskom tarifom, odnosno da troškovi postupka obuhvataju iznos koji bi se stranci priznao na ime nagrade advokatu.
47. Odluku o troškovima postupka sud donosi na izričit zahtjev stranke, a ne po službenoj dužnosti. Troškovi postupka su određeni kao izdaci učinjeni u toku postupka ili u povodu postupka. Zakonodavac je jasno naveo da parnični troškovi obuhvataju i nagradu za rad advokata i drugih lica kojima zakon priznaje pravo na nagradu, a što je regulirano u članu 383. oba entitetska zakona. Kako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, takvi troškovi odmjerit će se u skladu sa tarifom. Između ostalih odredbi kojim se reguliraju pitanja troškova postupka, osporena odredba predviđa da se odredbe o troškovima postupka primjenjuju i na stranke koje zastupa pravobranilaštvo. Dalje, zakonodavac se opredijelio za princip
causae kao osnovni princip o naknadi troškova, što podrazumijeva da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove, a zatim je obrazloženo šta se dešava s troškovima zavisno od uspjeha u parnici. Općenito govoreći, propisivanje naknade troškova postupka predstavlja određenu branu koju zakonodavac postavlja protiv obijesnog parničenja, odnosno podnošenja tužbi koje bi bile očigledno neosnovane. Međutim, zakonodavac je predvidio i princip
culpae, što podrazumijeva da je stranka dužna, nezavisno od ishoda parnice, protivnoj stranci naknaditi troškove postupka koje je prouzrokovala svojom krivnjom.
48. Poslovi zastupanja pred sudovima koje vrši pravobranilaštvo (u korist stranaka za koje je zakon propisao da ih u imovinskim, vlasničkim i drugim sporovima zastupa pravobranilaštvo) identični su poslovima zastupanja koje pred sudovima vrše advokati za stranke koje su ih angažirale davanjem punomoći.
49. Troškovi postupka koji nastanu u korist stranke koju zastupa pravobranilaštvo predstavljaju dobit za entitete (Republiku Srpsku ili Federaciju Bosne i Hercegovine), odnosno dio su prihoda Republike Srpske ili Federacije Bosne i Hercegovine. Sredstva za rad pravobranilaštva osiguravaju se u budžetu, što znači da zastupanje koje obavlja pravobranilaštvo nije besplatno, već to entiteti, odnosno određeni nivoi vlasti (zavisno od organizacije pravobranilaštva) plaćaju osiguravanjem sredstava u budžetu iz prikupljenih prihoda koji im po zakonu pripadaju. Ako je stranku zastupalo pravobranilaštvo, ona ima pravo na naknadu troškova postupka, kao i na naknadu za procesne radnje koje je pravobranilaštvo preduzelo, isto kao što takvo pravo imaju i advokati. Svi troškovi postupka, kao i troškovi koji obuhvataju nagradu i naknadu za rad advokata ili pravobranilaštva, troškovi su stranke koja se zastupa jer je upravo stranka pogođena troškovima koji su nastali u postupku ili povodom postupka. Stoga je sasvim logično da se troškovi postupka koji su dosuđeni pravobranilaštvu slijevaju u budžet.
50. Čini se da podnosioci zahtjeva, ustvari, poistovjećuju položaj pravobranioca (pojedinca) i pravobranilaštva kao institucije. Pravobranilac je lice koje je zaposleno u pravobranilaštvu kao instituciji i koje ima potrebne stručne kvalifikacije i ovlaštenja da u ime pravobranilaštva zastupa pred sudom zakonom propisane stranke. Pravobranilac kao zaposlenik koji od pravobranilaštva prima plaću doista ne bi imao pravo na naknadu troškova postupka, međutim, to osporene odredbe ni ne propisuju. Osporene odredbe, kao što je već rečeno, propisuju naknadu troškova za pravobranilaštvo kao instituciju koja zastupa zakonom određene stranke, a zastupanje tih stranaka nije besplatno jer se moraju zaposliti stručna lica (pravobranioci) kojim se moraju osigurati sredstva i uvjeti za rad, a kojima se za njihov rad mora platiti, za šta je potrebno osigurati sredstva u budžetu.
51. Ustavni sud smatra da iz prethodno navedenog obrazloženja nesporno proizlazi da osporene odredbe zadovoljavaju standard "kvaliteta zakona" u odnosu na relevantne kriterije: preciznost, jasnoća i predvidivost, zatim obim diskrecionog prava koje sporna odredba daje javnim vlastima, kao i način njenog izvršavanja.
52. Iako je ispitao da li osporene odredbe zadovoljavaju standard "kvaliteta zakona", Ustavni sud ovdje neće stati s obrazloženjem jer, prema mišljenju Ustavnog suda, podnosioci zahtjeva, ustvari, osporavaju izbor konkretnog zakonskog rješenja iz relevantnih zakona o parničnom postupku koje izjednačava visinu troškova postupka, na šta imaju pravo u istom iznosu (i) advokati (i) pravobranilaštvo. Smatra se da takvo rješenje nije dobro jer je, kako to proizlazi iz navoda podnosilaca zahtjeva, (ne)pravično u odnosu na advokate.
53. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da je, prema Ustavu Bosne i Hercegovine, u isključivoj nadležnosti relevantnog zakonodavca da utvrdi pravila i principe parničnog postupka, uključujući i naknadu troškova postupka. Sa ustavnopravnog aspekta, obaveza zakonodavca je da pri uređivanju principa i pravila parničnog postupka uvažava zahtjeve koje pred njega postavlja Ustav Bosne i Hercegovine. U konkretnom slučaju, one principe koji proizlaze iz principa vladavine prava.
54. Zakonodavac se, u ovom slučaju, opredijelio za pristup prema kojem će zakoni o parničnom postupku slijediti princip koji u pogledu naknade troškova postupka izjednačava stranke koje u parničnom postupku zastupa pravobranilaštvo sa strankama koje zastupaju advokati. Odluka zakonodavca da se troškovi za zastupanje pravobranilaštva obračunavaju u skladu s advokatskom tarifom nije definirana samo u entitetskim zakonima (što podnosioci zahtjeva osporavaju), već je dosljedno provedena na svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini, dakle u Zakonu o parničnom postupku pred Sudom BiH, Zakonu o parničnom postupku Distrikta Brčko BiH i u Zakonu o Pravobranilaštvu Distrikta Brčko BiH.
55. Na kraju, Ustavni sud naglašava da pravo na troškove postupka koji se pravobranilaštvu, odnosno stranci koju zastupa priznaju u skladu s advokatskom tarifom nije "novitet" (čak ni u Federaciji Bosne i Hercegovine, kako podnosioci zahtjev navode) jer je takva odredba postojala i ranije, konkretno u Federaciji BiH prije izmjena Zakona o parničnom postupku iz 2006. godine u sadržajno istom obliku, kao i u bivšoj SFR Jugoslaviji. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je na isti način pitanje naknade troškova parničnog postupka regulirano i u zemljama regije (Hrvatska, Srbija i Crna Gora).
56. Navedeni princip se u postupku apstraktne kontrole ustavnosti ne može osporavati s aspekta da li je to najbolje moguće rješenje ili da li bi drugačije rješenje bilo pravednije i bolje. Takva pitanja se mogu postavljati samo nadležnom zakonodavcu u zakonom predviđenoj proceduri koja se odnosi na izmjene i dopune zakona. Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da nije nadležan ispitivati ustavnost zakona prema članu VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine s aspekta da li su određena zakonska rješenja dobra ili loša, da li bi mogla biti bolja ili bi se nešto moglo regulirati na drugi način itd. Prema nadležnosti iz člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je isključivo nadležan da utvrdi da li je određena zakonska odredba u skladu sa "ovim ustavom".
57. Stoga, Ustavni sud smatra da je osporena odredba u skladu sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.
Ustavnost osporene odredbe u vezi sa članom I/4. Ustava Bosne i Hercegovine
58. U Ustavu Bosne i Hercegovine član I/4. glasi:
Kretanje roba, usluga, kapitala i lica
Postoji sloboda kretanja širom Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina i entiteti neće ometati punu slobodu kretanja, lica, roba, usluga i kapitala širom Bosne i Hercegovine. Nijedan entitet neće provoditi bilo kakvu kontrolu na granici između entiteta.
59. Podnosioci zahtjeva su naveli da se država, tj. organi javne vlasti ne mogu baviti pružanjem usluga, a naknada i nagrada za rad advokata je naknada za "pravne usluge". U suprotnom, "ako bi se prihvatio stav da pravobranioci mogu pružati usluge zastupanja za koje bi državi donosili prihod kao i advokati, onda država ne bi smjela monopolizirati tržište tih usluga". Podnosioci zahtjeva smatraju da ukoliko protivna strana u parničnom postupku mora plaćati usluge javnog pravobranioca za zastupanje države u parničnim postupcima, i to javnog pravobranioca koji prima naknadu za rad iz javnih prihoda, onda monopoliziranje prometa uslugama pravnog zastupanja države u rukama javnih pravobranilaštava predstavlja neustavno monopoliziranje tržišta, a što je protivno ideji liberalizacije tržišta i slobodnog protoka usluga u smislu člana I/4. Ustava Bosne i Hercegovine.
60. Ustavni sud naglašava da je članom I/4. propisana sloboda kretanja roba, usluga, kapitala i lica na teritoriji Bosne i Hercegovine bez provođenja kontrole na granicama entiteta, čime se prvenstveno misli na nepostojanje granica (barijera), odnosno provođenje bilo kakve kontrole na unutrašnjim granicama entiteta. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 2560/16 (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj
AP 2560/16 od 12. maja 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) naveo sljedeće: "Osim toga, Ustavni sud primjećuje da član I/4. Ustava Bosne i Hercegovine garantira slobodu kretanja lica, robe, usluga i kapitala, ali navedena sloboda nije apsolutna i bezuvjetna. Naime, i prava zagarantirana Ustavom, kao što je ovo pravo na koje se drugoapelant poziva, imaju svoj oblik i formu kroz dalje preciziranje u oblastima na koje se odnose".
61. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da podnosioci zahtjeva najprije ukazuju da se država, odnosno organi javne vlasti ne mogu baviti pružanjem usluga. Takav stav podnosioca zahtjeva je apsolutno neprihvatljiv jer za ogroman broj "usluga države" građani moraju platiti određeni novčani iznos, a on predstavlja prihod države. Tako građani plaćaju za izdavanje raznih dokumenata, izdavanje raznih dozvola i za mnoge druge usluge koje im pružaju država i njeni organi. Nadalje, u prethodnim tačkama je već navedeno da pravobranioci u sudskim postupcima u kojima zastupaju stranke obavljaju istu vrstu poslova kao advokati, a troškovi im se obračunavaju po advokatskoj tarifi. Na navedeni način se ne vrši monopolizacija nad pravnim uslugama pravobranilaca za zastupanje države jer osporena odredba ne predstavlja osnov za utvrđivanje da su pravobranioci zakonski zastupnici entiteta, odnosno države ili drugih nivoa vlasti. Navedeni osnov se nalazi u zakonima o pravobranilaštvu, što podnosioci zahtjeva ne osporavaju u konkretnom slučaju. Ustavni sud smatra da se ovdje radi o diskrecionom pravu države u veoma širokom polju odlučivanja (koje ima u ovim stvarima) da odredi ko će je i kako zastupati. Nadalje, u prilog zaključku da se ne radi o monopolizaciji jasno govori i činjenica da ni pravobranilaštva ne mogu uvijek i u svim postupcima zastupati stranke čiji su zakonski zastupnici. Konkretno, jasna je zakonom propisana zabrana zastupanja u radnim sporovima (Zakon o Federalnom pravobranilaštvu). Za razliku od pravobranilaca, advokati imaju daleko šire polje "pravnog" djelovanja, odnosno pružanja pravnih usluga. Konačno, kao što bilo koje lice ima pravo na slobodan izbor advokata koji će ga zastupati u parnici, tako je i država putem zakona odlučila da je zastupaju pravobranioci.
62. Stoga, Ustavni sud smatra da osporena odredba nije suprotna članu I/4. Ustava Bosne i Hercegovine.
Ustavnost osporene odredbe u vezi s pravom na pravično suđenje
63. Podnosioci zahtjeva smatraju da je osporena odredba neustavna i protivna članu II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 6. Evropske konvencije jer je strankama koje zastupa pravobranilaštvo priznato pravo na naknadu troškova u skladu s advokatskom tarifom. U vezi s tim, podnosioci zahtjeva smatraju da "normativno povezivanje" advokatske tarife s pravobraniocima onemogućava sudsku vlast da "pravično sudi" u vezi sa sudskim troškovima. Podnosioci zahtjeva smatraju da takvim pristupom, kao i troškovima koji su rezultat sudskih postupaka, "dolazi do indirektnog ugrožavanja efikasnog uživanja prava na pristup sudu" jer će druga strana u postupku, uslijed straha od troškova postupka kojim će biti izložena, biti obeshrabrena u pokretanju sporova koji uključuju naknadu i nagradu za javne pravobranioce, čime se troškovi postupka
de facto pretvaraju u "novčane građanskopravne sankcije i neustavno bogaćenje države".
64. Polazeći od navoda podnosilaca zahtjeva da sporna odredba krši pravo na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na principe koje štiti navedeni član, uz napomenu da će se ovdje govoriti samo o građanskom aspektu prava na pravično suđenje. Ti principi garantiraju procesna prava stranaka u postupku, odnosno pravo na nezavisan i nepristrasan, zakonom ustanovljen sud, javnu raspravu i suđenje u razumnom roku. Kako prava garantirana članom 6. Evropske konvencije ne bi bila iluzorna i teorijska, razvili su se, prvenstveno u praksi Evropskog suda, elementi prava na pravično suđenje koji jasno determiniraju pravo svakog pojedinca da sud u akuzatornom postupku donese odluku, i to odluku koja je obrazložena. U tom smislu, iako nije eksplicitno propisano u članu 6. Evropske konvencije, ustanovljeno je "pravo na pristup sudu pune jurisdikcije".
65. Ustavni sud napominje da u okviru apstraktne nadležnosti iz člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine ispituje osporenu zakonsku odredbu u odnosu na njen sadržaj koji je napisan u zakonu. Ustavni sud je u svojoj dosadašnjoj praksi više puta naglasio da u okviru apstraktne kontrole ustavnosti neće ulaziti u ispitivanje toga kako bi se osporena zakonska odredba mogla primjenjivati u praksi ili koje bi posljedice mogle nastati prilikom praktične primjene. Stoga, prilikom odlučivanja Ustavnog suda u predmetima iz apstraktne nadležnosti, kada se ispitivanje ograničava samo na tekst osporene odredbe, veoma je teško ispitati da li je došlo do povrede prava na pravično suđenje jer se poštovanje ili (ne)poštovanje člana 6. Evropske konvencije, koji detaljno propisuje niz proceduralnih garancija, efektno može ispitati tek nakon provedenog postupka u cjelini. Jedino što Ustavni sud u okviru apstraktne nadležnosti može ispitati jeste da li osporena odredba eksplicitno isključuje neki od principa koje sadrži član 6. Evropske konvencije, a koji su pobrojani u prethodnom dijelu obrazloženja.
66. Podnosioci zahtjeva su ukazali na kršenje prava na pravično suđenje samo u odnosu na princip koji garantira pravo na pristup sudu. Stoga će Ustavni sud osporenu odredbu ispitati u odnosu na taj aspekt. Napominje se da podnosioci zahtjeva tvrde da će osporena odredba indirektno utjecati na pravo stranaka na pristup sudu jer će obeshrabriti stranke da podnose tužbe zbog straha od plaćanja troškova ukoliko ne uspiju s tužbenim zahtjevom.
67. Dakle, ni podnosioci zahtjeva ne tvrde da osporena odredba eksplicitno isključuje pravo stranaka na pristup sudu, već tvrde da bi do toga moglo posredno doći prilikom primjene osporene odredbe u praksi. U vezi s tim, Ustavni sud upućuje na prethodni dio obrazloženja gdje je rečeno da se prilikom apstraktne kontrole ustavnosti, posebno kada je riječ o pravu na pravično suđenje, ne može ispitivati kako će se određena zakonska odredba primjenjivati u praksi ili koje bi posljedice mogle nastati uslijed primjene takve norme.
68. Stoga se ukazuje da nije na Ustavnom sudu da cijeni kako bi osporena odredba mogla psihološki djelovati na nekoga ko želi da pokrene parnični postupak, čak i kada to lice ima kredibilan tužbeni zahtjev. Nesporno je, prema mišljenju Ustavnog suda, da osporena odredba ni na koji način nikoga ne ograničava na pristup sudu. Bilo koji pokrenuti postupak nosi rizik od konačnog uspjeha, a time i od troškova nastalih povodom postupka.
Argumentum a contrario, kada osporena odredba ne bi postojala, to bi bio podsticaj za pokretanje parnica protiv entiteta samo zato što ih ne zastupaju advokati nego pravobranilaštvo, čak i kada stranke ne bi imale kredibilan tužbeni zahtjev. Upravo navedeno je prepoznao Evropski sud kao razlog zbog kojeg i država ima pravo na troškove.
69. U vezi s tim, naglašava se da je Evropski sud naveo da obaveza plaćanja troškova (vidi Evropski sud,
Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, presuda od 6. septembra 2016. godine, aplikacija broj 72152/13)
per se nije suprotna garancijama koje pruža pravo na pravično suđenje, te je naveo da i država ima pravo da se štiti od neosnovanog parničenja (u smislu pokretanja neosnovanih postupaka s previsokim tužbenim zahtjevima) jer ni državni resursi nisu neograničeni. Evropski sud je ukazao da pravilo da onaj ko izgubi spor plaća troškove postupka suprotnoj strani teži legitimnom cilju osiguranja pravilnog funkcioniranja pravosudnog sistema i zaštite prava drugih odvraćanjem od neosnovanih parnica i preuveličanih troškova postupka.
70. Stoga, Ustavni sud zbog svih navedenih razloga nalazi da osporenom odredbom nisu narušene garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Ostali navodi
71. U odnosu na navode podnosilaca zahtjeva da je osporena odredba neustavna, odnosno suprotna članu II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud primjećuje da navedena odredba regulira da se troškovi postupka odnose i na stranke koje zastupa pravobranilaštvo, a kao osnov se koristi advokatska tarifa. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, osporenom odredbom se ne pokreće pitanje prava na imovinu. Navedena osporena odredba samo daje pravo pravobranilaštvu, odnosno strankama koje zastupa, da se troškovi zastupanja traže i obračunavaju po osnovu advokatske tarife. Međutim, kada će do toga doći, ko će biti obavezan i u kolikom iznosu, sve su eventualna buduća pitanja koja bi mogla pokrenuti pitanje prava na imovinu, ali opet u pojedinačnim i konkretnim slučajevima.
72. Ustavni sud smatra da osporena odredba ne pokreće pitanje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega je zahtjev u ovom dijelu neosnovan.
VII. Zaključak
73. Ustavni sud zaključuje da su odredba člana 395. stav 1. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske u dijelu koji se odnosi na Pravobranilaštvo i odredba člana 395. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine u saglasnosti s odredbama člana I/2. i I/4. Ustava Bosne i Hercegovine i u skladu s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
74. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
75. U smislu člana 43. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čini izdvojeno mišljenje potpredsjednika Mate Tadića u skladu s odlukom.
76. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
