Službeni glasnik BiH, broj 43/22

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3666/20, rješavajući apelaciju koju je podnio "Antonio Trade" d.o.o. Grude, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija koju je podnio "Antonio Trade" d.o.o. Grude.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 V 048842 19 Gži od 21. augusta 2020. godine

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Širokom Brijegu koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Širokom Brijegu da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. "Antonio Trade" d.o.o. Grude (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Branislav Cvijanović, advokat iz Banje Luke, podnio je 15. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 V 048842 19 Gži od 21. augusta 2020. godine.

2. Apelant je u apelaciji zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se odložiti pravno djelovanje Rješenja Kantonalnog suda broj 64 0 V 048842 19 Gži od 21. augusta 2020. godine do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji ili da odredi drugu privremenu mjeru na vlastitu inicijativu s ciljem sprječavanja nastanka štetnih posljedica po apelanta.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 3666/20 od 27. novembra 2020. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

4. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i izvršenika P. L. (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je 31. januara i 2. februara 2022. godine da u roku od osam dana od prijema dopisa dostave odgovor na apelaciju.

5. Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 3. i 28. februara. Izvršenik u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

6. Apelantu su 20. aprila 2022. godine, u skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključkom Ustavnog suda broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine, dostavljeni odgovori na eventualno izjašnjenje.

7. Apelant u ostavljenom roku nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III. Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom mogu se sažeti na sljedeći način.

Uvodne napomene

9. Sporazumom o izmirenju duga od 18. septembra 2017. godine "Snaga" d.o.o. Posušje, izvršenik i I. Č. su se obavezali da će apelantu kao povjeriocu izmiriti dospjeli dug u iznosu od 11.374,06 KM nastao po osnovu povrata ulaganja koje je apelant kao distributer alkoholnih i bezalkoholnih pića izvršio dužniku "Snaga" d.o.o. Posušje, i to na osnovu ugovora o sponzorstvu i poslovnoj saradnji od 20. decembra 2016. godine. Obaveza dužnika se sastojala u tome da navedeni dug izmire na 24 jednake mjesečne rate.

10. Kao instrument osiguranja plaćanja na osnovu Sporazuma o izmirenju duga izvršenik je 18. septembra 2017. godine izdao vlastite trasirane bjanko mjenice sa akceptom i klauzulom bez protesta. Mjenica na iznos od 13.057,50 KM je dospjela na plaćanje 28. augusta 2018. godine.

11. Također, na osnovu Sporazuma o izmirenju duga, I. Č. je 18. septembra 2017. godine izdao vlastitu trasiranu bjanko mjenicu sa akceptom i klauzulom bez protesta.

Osporene odluke

12. Apelant je 4. oktobra 2018. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave (mjenice s protestom) protiv izvršenika u kojem je predložio da se izvršenje provede na određenom putničkom motornom vozilu u vlasništvu izvršenika.

13. Općinski sud je Rješenjem o izvršenju broj 64 0 V 048842 18 I od 20. februara 2019. godine odredio predloženo izvršenje.

14. Rješenjem o dosudi Općinskog suda broj 64 0 V 048842 18 I od 24. oktobra 2019. godine određeno je da se kupcu R. S. (u daljnjem tekstu: kupac) dosuđuje putničko motorno vozilo s podacima kao u dispozitivu rješenja, procijenjene vrijednosti 6.000,00 KM (stav I). Navedenim rješenjem određeno je da se vozilo ima predati kupcu i da je time apelant namiren u iznosu od 6.000,00 KM (stav II), te da se nakon pravosnažnosti rješenja određuje upis promjene prava vlasništva na spornom vozilu u korist kupca (stav III), te da će se navedeno rješenje objaviti na oglasnoj tabli suda (stav IV).

15. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je kupac na drugoj javnoj dražbi založene pokretnine izvršenika kao jedini ponuđač kupio predmetno vozilo za kupoprodajnu cijenu od 100,00 KM, te da na drugoj javnoj dražbi nije bio prisutan apelantov punomoćnik (iako je zaključak suda o drugoj prodaji pokretnih stvari izvršenika uredno zaprimio 17. juna 2019. godine). Vrijednost apelantovog cjelokupnog potraživanja na osnovu vjerodostojne isprave protestirane mjenice prema izvršeniku na dan druge javne dražbe je bila 13.057,50 KM, dok je založeno vozilo procijenjeno na iznos od 6.000,00 KM. Apelant kao tražilac izvršenja nije bio prisutan na ročištu od 15. aprila 2019. godine prilikom provođenja radnje popisa i procjene pokretnine izvršenika i nije predložio da procjenu obavi poseban vještak, odnosno nije u roku od tri dana od obavljene procjene predložio sudu utvrđivanje niže, odnosno više vrijednosti zaplijenjenih pokretnih stvari od procijenjene ili određivanje nove procjene. S obzirom na to, Općinski sud je zaključio da se smatra da je apelant namiren u svom potraživanju po tom izvršnom predmetu za iznos procijenjenog prodatog vozila. Naposljetku, Općinski sud je naveo da je u smislu člana 93. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) donio odluku kao u izreci.

16. Rješenjem Kantonalnog suda broj 64 0 V 048842 19 Gži od 21. augusta 2020. godine apelantova žalba je odbijena i potvrđeno je prvostepeno rješenje.

17. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da navodi apelantove žalbe ničim ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane odluke. Naime, neosnovani su apelantovi navodi o povredi odredaba člana 133. ZIP-a zato što ta odredba propisuje kojim redom se što namiruje iz iznosa prodajne cijene, a ne to u kojem iznosu se tražilac izvršenja smatra namirenim. Uostalom, apelant kao tražilac izvršenja, iako je uredno obaviješten, nije pristupio ni na ročište za popis i procjenu pokretnina niti na drugu javnu dražbu. Navodi žalbe u pogledu formulacije odredbe člana 131. stav 4. ZIP-a i njene suprotnosti s Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) bez utjecaja su na zakonitost i pravilnost pobijane odluke "jer je to stvar nekog drugog postupka, a ne izvršnog, jer izvršni sud mora primjenjivati odredbu zakona onakvu kako ona glasi, što je u konkretnom slučaju učinjeno."

Izvršni postupak protiv I. Č.

18. Apelant je 5. oktobra 2018. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje protiv I. Č. na osnovu vjerodostojne isprave (mjenice s protestom) u kojem je predložio da se izvršenje provede zabilježbom izvršenja u zemljišnoj knjizi, utvrđivanjem vrijednosti i prodajom određenih nekretnina.

19. Općinski sud je Rješenjem broj 64 0 V 048976 18 I od 29. januara 2019. godine dozvolio predloženo izvršenje.

20. I. Č. je 11. februara 2019. godine izjavio prigovor protiv rješenja o izvršenju.

21. Prema stanju u spisu, pred Općinskim sudom je u toku parnični postupak između apelanta i I. Č. u pogledu visine duga.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

22. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

23. Obrazlažući apelacione navode, apelant najprije ističe da odredba člana 131. stav 4. ZIP-a dovodi u diskriminiran položaj u pogledu prava na imovinu i prava na pravično suđenje kako tražioce izvršenja tako i izvršenike u odnosu na tražioce izvršenja/izvršenike čiji su predmet izvršenja nekretnine, kao i tražioce izvršenja čiji su predmet izvršenja pokretne stvari, ali gdje se prodaja vrši neposrednom pogodbom, u skladu sa članom 131. stav 6. ZIP-a. Naime, odredbama kojima je regulirano izvršenje na nekretninama postavljeno je ograničenje da se nekretnina ne može prodati za vrijednost nižu od 1/3 procijenjene vrijednosti, a u konkretnom slučaju pokretna stvar je prodata za 1,4% od procijenjene vrijednosti. Dalje, apelant smatra da je sud protivzakonito odredio da se on smatra namirenim u visini od 6.000,00 KM, koliko je procijenjena vrijednost vozila, a ne u vrijednosti od 100,00 KM za koju je stvar prodata trećoj osobi i koji novac je isplaćen na račun tražioca izvršenja. U vezi s tim, apelant ukazuje da iz odredbe člana 133. stav 1. ZIP-a proizlazi da se namirenje vrši iz iznosa ostvarenog prodajom i da se prema tome tražilac izvršenja ne može smatrati namirenim u iznosu većem od iznosa koji je ostvaren prodajom. Apelant tvrdi da osporena odluka suda predstavlja primjer proizvoljne primjene procesnog prava i da je vjerovatno proizvod pogrešnog tumačenja odluka Ustavnog suda u predmetima br. AP 4283/17 i AP 4380/13, koji se odnose na slučaj kada je tražilac izvršenja kupac stvari. U vezi s tim, apelant smatra da je neopravdano tražioca izvršenja namiriti u visini vrijednosti stvari kada je stvar prodata trećoj osobi na javnoj prodaji jer on nije stvar stekao, već je stekao samo novac dobijen prodajom i za taj iznos je njegovo potraživanje namireno. Osim toga, apelant ističe da je navedene razloge isticao u žalbi, ali da Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke nije dao odgovor ni na jedan žalbeni prigovor, odnosno nije obrazložio svoj stav u pogledu odbijanja žalbe, niti je naveo bilo koju normu procesnog ili materijalnog prava koja bi bila pravni osnov takvog stava drugostepenog suda. Pored toga, apelant ističe da Kantonalni sud, također, previđa da se Evropska konvencija direktno primjenjuje i da ima prioritet u primjeni u slučaju kolizije s aktima zakonske snage. Na kraju, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu jer je sud utvrdio da je namiren u znatno većem iznosu od iznosa za koji je stvarno namiren i na taj način je lišen 5.900,00KM svog potraživanja, koje potraživanje je na osnovu takve sudske odluke prestalo postojati.

b) Odgovori na apelaciju

24. Kantonalni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije bilo kršenja apelantovih prava na koja se pozvao te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

25. Općinski sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije bilo kršenja apelantovih prava na koja se pozvao u apelaciji, te da je taj sud razloge o spornim činjenicama dao u obrazloženju prvostepenog rješenja.

V. Relevantni propisi

26. Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16, 55/18 – rješenje USBiH i 25/20 – odluka USBiH). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16 i 55/18 – rješenje USBiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.
Pokretanje postupka

(1) Izvršni postupak pokreće se prijedlogom tražioca izvršenja.

(2) Izvršni postupak pokreće se i po službenoj dužnosti, kao i po prijedlogu lica i organa kad je to zakonom izričito određeno.

(3) Lica i organi iz stava 2. ovog člana imaju u izvršnom postupku položaj tražioca izvršenja.

Član 21. (stav 1)
Primjena odredaba drugih zakona

(1) U izvršnom postupku na odgovarajući način primjenjuju se odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.

Član 82. (stav 1)
Zaključak o prodaji

(1) Nakon provođenja postupka za utvrđivanje vrijednosti nepokretnosti sud donosi zaključak o prodaji nepokretnosti kojim se utvrđuje vrijednost nepokretnosti i određuju način i uvjeti prodaje, te vrijeme i mjesto prodaje, ako se prodaja vrši putem javnog nadmetanja.

Član 87.
Jedan ponuđač

(1) Ročište za javno nadmetanje održat će se i kad prisustvuje samo jedan ponuđač.

(2) Sud će zaključkom, na zahtjev lica koje ima pravo prvenstvenog namirenja, odrediti da se ročište za prodaju odgodi ako učestvuje samo jedan ponuđač.

Član 130. (stav 1)
Način prodaje

(1) Prodaja stvari se vrši putem usmenog javnog nadmetanja ili neposrednom pogodbom. Način prodaje određuje zaključkom sud, pazeći na to da se postigne najpovoljnije unovčenje stvari.

Član 131.
Ročište za javnu prodaju

(1) Kod prodaje pokretnih stvari shodno se primjenjuju odredbe člana 89. st. 1. i 2. i člana 90. stav 5. ovog zakona.

(2) Ponuđač sa najvećom ponudom će platiti cijenu za pokretnu stvar odmah nakon objavljivanja rezultata ako sud zaključkom ne odluči drukčije. Ukoliko ponuđač ne plati odmah po pozivu suda drugi ponuđač će biti proglašen kupcem i platit će onu cijenu koju je on ponudio i tako redom.

(3) U slučaju da nijedan od ponuđača sa odgovarajućom ponudom ne uplati cijenu odmah po pozivu suda, sud će na zahtjev jedne od stranaka oglasiti da prvo ročište nije uspjelo. Zahtjev sudu za zakazivanje novog ročišta stranka može podnijeti u roku osam dana od održavanja neuspjelog ročišta.

(4) Sud na drugom ročištu za javno nadmetanje postupa u skladu sa st. od 1. do 3. ovog člana, ali se pokretna stvar koja je predmet prodaje može prodati bez ograničenja u pogledu iznosa njene cijene.

(5) Sud će obustaviti postupak ako nijedna stranka ne predloži održavanje drugog javnog nadmetanja u propisanom roku, ili ako se stvari ne uspiju prodati na drugom javnom nadmetanju odnosno putem neposredne pogodbe.

(6) Neposrednom pogodbom ne može se prodati pokretna stvar ispod jedne trećine procijenjene vrijednosti.

(6) Neposrednom pogodbom ne može se prodati pokretna stvar ispod jedne trećine procijenjene vrijednosti.

Član 133.
Namirenje jednog tražioca izvršenja

(1) Ako se iz prodajne cijene stvari namiruje samo jedan tražilac izvršenja, sud će, bez održavanja ročišta, rješenjem odrediti da se iz iznosa dobivenog prodajom stvari i oduzetog novca namire redom: troškovi postupka, troškovi određeni u izvršnoj ispravi, kamate do dana unovčenja stvari i glavno potraživanje.

(2) Višak prodajne cijene koji preostane nakon namirenja predat će se izvršeniku ako za to nema smetnji.

VI. Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju apelant osporava Rješenje Kantonalnog suda broj 64 0 V 048842 19 Gži od 21. augusta 2020. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporeno rješenje doneseno 21. augusta 2020. godine, a da je apelant podnio apelaciju 15. oktobra 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

31. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. Presuda se izriče javno, ali se štampa i javnost mogu isključiti iz cijelog ili dijela suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to zahtijevaju interesi maloljetnika ili zaštita privatnog života stranaka, ili u mjeri koja je, po mišljenju suda, strogo potrebna u posebnim okolnostima kada bi javnost mogla naškoditi interesima pravde. […]

34. Prije svega, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem je apelant kao tražilac izvršenja pokrenuo postupak izvršenja protiv izvršenika radi naplate svojih potraživanja utvrđenih vjerodostojnom ispravom, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1483/20 od 20. oktobra 2021. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

35. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u suštini se zasnivaju na tvrdnjama da su u osporenoj odluci Kantonalnog suda proizvoljno primijenjene odredbe ZIP-a te da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu odluku.

36. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi i prilikom odlučivanja o apelacijama nosilaca javne vlasti, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.

37. Ustavni sud je također u svojim brojnim odlukama naglasio da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, aplikacija broj 20524/92, tačka 78).

38. Ustavni sud naglašava da će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). U skladu s navedenim, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom donošenja osporenih odluka došlo do proizvoljne primjene prava.

39. Razmatrajući apelantove navode kojima osporava odluku o visini njegovog namirenja iz prodaje zaplijenjene stvari, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud svoju odluku da se apelant smatra namirenim u visini od 6.000,00 KM, iako je sporno vozilo prodato trećoj osobi za iznos od 100,00 KM, zasnivao na činjenici da apelant kao tražilac izvršenja nije bio prisutan na ročištu prilikom provođenja radnje popisa i procjene pokretnine izvršenika i nije predložio da procjenu obavi poseban vještak, odnosno nije u roku od tri dana od obavljene procjene predložio sudu utvrđivanje niže, odnosno više vrijednosti zaplijenjenih pokretnih stvari od procijenjene ili određivanje nove procjene. Navedene razloge je u cijelosti prihvatio Kantonalni sud, koji je dodatno istaknuo da apelant nije pristupio ni na ročište za popis i procjenu pokretnina, niti na drugu javnu dražbu, te je istaknuo da je u odredbi člana 133. ZIP-a propisano kojim redom se što namiruje iz iznosa prodajne cijene, a ne to u kojem iznosu se tražilac izvršenja smatra namirenim.

40. U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra korisnim ukazati na svoju praksu iz Odluke broj U 3/16 od 1. decembra 2016. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenom predmetu Ustavni sud je rješavao na osnovu nadležnosti iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, te je odgovorio na zahtjev sudije Osnovnog suda u Derventi u kojem je ukazivano na ustavnost odredbi Zakona o izvršnom postupku (Republike Srpske) koje, prema mišljenju tog sudije, nalažu sudu da zaključi da je tražilac izvršenja namiren isključivo za iznos za koji je postao vlasnik založene nekretnine koju je kupio na trećoj licitaciji kao jedini kupac. U toj odluci Ustavni sud je u tački 31. istaknuo da osporena odredba člana 97. stav 1. Zakona o izvršnom postupku (koja je u suštini identična odredbi člana 133. ZIP-a) kojom je propisano da se tražioci izvršenja namiruju iz prodajne cijene ne sprječava sudove da naprave razliku između situacije o kojoj se govori u zahtjevu i situacije kada na licitaciji treća osoba kupi založenu nekretninu. U toj situaciji tražilac izvršenja (povjerilac) ne postaje vlasnik založene nekretnine (vlasnik postaje treća osoba koja je na licitaciji kupila nekretninu), već mu se (tražiocu izvršenja) isplaćuje novčani iznos ostvaren na licitaciji, te, ukoliko je taj iznos manji od njegove tražbine, sasvim je logično da se može nastaviti izvršni postupak prema izvršeniku, ali na novom sredstvu izvršenja.

41. Također, Ustavni sud smatra da je neophodno ukazati i na Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 4380/13 od 22. decembra 2016. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojoj je, povodom apelacione nadležnosti, razmatrano pitanje namirenja potraživanja založnog povjerioca iz prodajne cijene izvršenikove nekretnine u situaciji kada je založni povjerilac ujedno i kupac te nekretnine. U navedenoj odluci Ustavni sud je napravio jasnu razliku između slučajeva kada tražilac izvršenja kao jedini kupac postaje vlasnik založene stvari i slučaja kada treća osoba postaje kupac takve stvari. Naime, Ustavni sud je u tački 44. obrazloženja istaknuo: "Ustavni sud naglašava da hipoteka zaista jeste sporedno potraživanje, te da se njezinim gašenjem automatski ne gasi i glavno potraživanje ukoliko ono nije u cijelosti namireno prodajom nekretnine. Međutim, to se ne može primijeniti u konkretnom slučaju. Naime, redovni sud opet zaboravlja da je, nakon izvršnog postupka, tražilac izvršenja postao vlasnik predmetne nekretnine, a ne treća osoba. Da je treća osoba postala vlasnik predmetne nekretnine, onda bi potraživanje tražioca izvršenja bilo namireno za iznos za koji je treća osoba kupila predmetne nekretnine. Ovdje se ne može zanemariti da je tražilac izvršenja postao vlasnik predmetne nekretnine koja je založena radi osiguranja njegovog potraživanja i čija je vrijednost procijenjena na iznos nekoliko puta viši od iznosa potraživanja prema apelantu. Ne može se dozvoliti vjerovniku (tražiocu izvršenja) da za bagatelan iznos postane vlasnik predmetnih nekretnina i da to uopće ne utječe na apelantov dug prema tražiocu izvršenja. Vjerovniku se čak dozvoljava da nastavi sa izvršenjem protiv imovine apelanta i njegovih jamaca. Upravo na ovom mjestu, prema mišljenju Ustavnog suda, ključna je uloga redovnih sudova koji vode izvršni postupak i u njemu donose rješenje o namirenju na način da se uvijek moraju zapitati i dati valjan odgovor na pitanje šta je uopće svrha postupka koji oni vode na prijedlog tražioca izvršenja."

42. Dakle, Ustavni sud naglašava da je u tumačenju odredbi kojima je propisano da se tražilac izvršenja namiruje "iz prodajne cijene" neophodno praviti razliku u slučaju kada je tražilac izvršenja jedini kupac stvari i u slučaju kada je treća osoba kupila stvari koje se prodaju u izvršnom postupku. Naime, u prvom slučaju, kada je tražilac izvršenja kupac stvari, on stječe stvar u svoje vlasništvo u visini procijenjene vrijednosti, dok u slučaju kada treća osoba kupuje tu stvar tražilac izvršenja, pod uvjetima propisnim ZIP-om, stječe samo iznos za koji je ta stvar prodata.

43. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud zapaža da je pitanje namirenja tražioca izvršenja u slučaju prodaje pokretnih stvari propisano članom 133. ZIP-a. Naime, navedenom odredbom propisano je: "Ako se iz prodajne cijene stvari namiruje samo jedan tražilac izvršenja, sud će, bez održavanja ročišta, rješenjem odrediti da se iz iznosa dobivenog prodajom stvari i oduzetog novca namire redom: troškovi postupka, troškovi određeni u izvršnoj ispravi, kamate do dana unovčenja stvari i glavno potraživanje." Dakle, iz navedene odredbe jasno proizlazi da se tražilac izvršenja namiruje iz iznosa dobijenog prodajom stvari. Međutim, Ustavni sud zapaža da se Općinski sud u obrazloženju odluke uopće nije pozvao na sadržaj navedene odredbe, a da je Kantonalni sud naveo da "ta odredba propisuje kojim redom se što namiruje iz iznosa prodajne cijene, a ne o tome u kojem iznosu se tražilac izvršenja smatra namirenim". S druge strane, Ustavni sud, također, zapaža da niti iz jedne odredbe ZIP-a ne proizlazi da su za odlučivanje o visini namirenja tražioca izvršenja relevantne okolnosti da li je tražilac izvršenja pristupio na ročište za popis i procjenu pokretnina niti na drugu javnu dražbu i da li je bio prisutan na ročištu za popis i procjenu pokretnih stvari izvršenika, te da li je pristupio na ročište za popis i procjenu pokretnina, niti na drugu javnu dražbu. Naime, Ustavni sud ne nalazi bilo koji osnov u odredbama ZIP-a u kojima bi navedene okolnosti bile relevantne za odlučivanje o visini namirenja tražioca izvršenja. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da se ni prema stavovima iz citiranih odluka Ustavnog suda ni u kojem slučaju odredba člana 133. stav 1. ZIP-a ne bi mogla tumačiti tako da bi se tražilac izvršenja koji nije kupac stvari koja se prodaje u izvršnom postupku trebao smatrati namirenim za vrijednost prodate stvari, a ne za iznos postignute cijene. Stoga, Ustavni sud smatra da su odluke redovnih sudova zasnovane na očigledno proizvoljnom tumačenju odredbe člana 133. stav 1. ZIP-a.

44. Ustavni sud dalje zapaža da je Kantonalni sud, u vezi s apelantovim prigovorima kojima je ukazivao na nerazmjer između vrijednosti stvari i iznosa prodajne cijene, zaključio da su navodi žalbe u pogledu formulacije odredbe člana 131. stav 4. ZIP-a i njene suprotnosti s Evropskom konvencijom bez utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane odluke "jer je to stvar nekog drugog postupka, a ne izvršnog, jer izvršni sud mora primjenjivati odredbu zakona onakvu kako ona glasi, što je u konkretnom slučaju učinjeno." U tom pogledu, Ustavni sud zapaža da je takav stav Kantonalnog suda u direktnoj suprotnosti sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine kojim je propisano da se u Bosni i Hercegovini direktno primjenjuju prava i slobode garantirani Evropskom konvencijom i njezinim protokolima, te da ti akti imaju prioritet nad svim drugim zakonima.

45. Također, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi razmatrao i pitanje nerazmjera između procijenjene vrijednosti založene stvari i prodajne cijene. U tom pogledu, Ustavni sud zapaža da je, mutatis mutandis, slično pitanje razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3719/16 od 23. oktobra 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud zapaža da je u tom predmetu nekretnina izvršenika (apelanta) koja je bila procijenjena na iznos 1.556.750,00 KM i koja je služila kao osiguranje potraživanja tražioca izvršenja u iznosu od 600.097,36 KM prodata trećoj osobi za iznos od 100,00 KM. U tom predmetu Ustavni sud je zaključio da je osporenim rješenjima prekršeno izvršenikovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je došlo do zloupotrebe prava koja strankama pripadaju u izvršnom postupku, što je za posljedicu imalo da je apelant ostao bez stvari koje je založio u slučaju da ne vrati dug, a koje su procijenjene na iznos od 1.456.750 KM i koje su prodate trećoj osobi za iznos od samo 100 KM, pri čemu su redovni sudovi konstatirali da je apelantov dug koji iznosi 600.097,36 KM umanjen isključivo za iznos od 100 KM koliko se dobilo prodajom založenih stvari.

46. U tom kontekstu, Ustavni sud podsjeća da iz navedene odluke proizlazi da su redovni sudovi, bez obzira na odredbe kojima je propisana mogućnost prodaje bez ograničenja cijene, prilikom odlučivanja o prodaji stvari dužni voditi računa i o načelu razmjernosti između procijenjene vrijednosti stvari koja je predmet prodaje i visine prodajne cijene. Naime, Ustavni sud naglašava da se izvršni postupak provodi radi namirenja tražioca izvršenja, a ne radi bezrazložne prodaje stvari za iznos koji ne može namiriti niti manji dio njegovog potraživanja. To je osobito vidljivo iz okolnosti konkretnog slučaja, iz kojih proizlazi da je sporno vozilo procijenjeno na 6.000,00 KM, a da je prodato trećoj osobi za 100,00 KM, što predstavlja 1/60 njegove procijenjene vrijednosti, pa je pitanje da li se i u kojoj mjeri takvom prodajom uopće namiruje apelant kao tražilac izvršenja, te u kojoj mjeri je istovremeno zaštićena imovina izvršenika. U vezi s tim, Ustavni sud osobito naglašava da prilikom vođenja izvršnog postupka redovni sudovi moraju kontinuirano imati na umu smisao i svrhu izvršnog postupka.

47. Stoga, Ustavni sud smatra da je osporenom odlukom Kantonalnog suda proizvoljno primijenjena odredba člana 133. ZIP-a, zbog čega Ustavni sud zaključuje da je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

48. Ustavni sud smatra da je s ciljem zaštite apelantovih ustavnih prava potrebno ukinuti osporenu odluku, te predmet vratiti Kantonalnom sudu kako bi taj sud donio novu odluku u skladu s garancijama prava na pravično suđenje.

c) Ostali navodi

49. Budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već utvrdio da je osporenom odlukom povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno razmatrati ostale apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da je osporenim rješenjem povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je osporena odluka Kantonalnog suda kojom je prihvaćen zaključak iz prvostepene odluke da se apelant kao tražilac izvršenja koji nije bio kupac stvari smatra namirenim u visini procijenjene vrijednosti zaplijenjene stvari, a ne u visini iznosa dobijenog prodajom stvari zasnovana na proizvoljnom tumačenju odredbe člana 133. stav 1. ZIP-a.

51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.