Službeni glasnik BiH, broj 10/26

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3059/21, rješavajući apelaciju Zdravke Kraljević i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija Marin Vukoja, sudija Larisa Velić, sutkinja na sjednici održanoj 22. januara 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Zdravke Kraljević, Marka Kraljevića i Darija Kraljevića.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog nedjelotvornosti istrage u predmetu koji je vodilo Kantonalno tužilaštvo Zapadnohercegovačkog kantona, a koji je preuzelo i istragu još vodi Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, u predmetu broj T20 0 KTRZ 0000101 09.

Imajući u vidu cjelokupnu dužinu trajanja ove istrage, nalaže se Tužilaštvu Bosne i Hercegovine da u predmetu broj T20 0 KTRZ 0000101 09 hitno preduzme sve raspoložive mjere i korake radi okončanja istrage, s ciljem poštovanja garancija predviđenih članom II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Tužilaštvu Bosne i Hercegovine da najkasnije u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama.

Nalaže se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Zdravki Kraljević, Marku Kraljeviću i Dariju Kraljeviću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati ukupan iznos od 10.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, uz obavezu da nakon isteka tog roka Zdravki Kraljević, Marku Kraljeviću i Dariju Kraljeviću plati i zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Zdravka Kraljević, Marko Kraljević i Dario Kraljević (u daljnjem tekstu: apelantica, prvoapelant i drugoapelant i/ili apelanti), svi iz Ljubuškog, podnijeli su 25. augusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) "zbog dužine trajanja istrage koja se trenutno vodi pred Tužilaštvom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) u predmetu broj T20 0 KTRZ 00000101 09". Apelanti su 2. jula 2025. godine Ustavnom sudu dostavili dodatne informacije o predmetu.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 27. marta 2022. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a 22. juna 2023. godine zatražene su dodatne informacije. Tužilaštvo BiH je 7. aprila 2022. i 5. jula 2023. godine dostavilo odgovor na apelaciju i tražene informacije, pa ih je Ustavni sud 6. jula 2023. godine dostavio apelantima na izjašnjenje. Apelanti su izjašnjenje dostavili Ustavnom sudu 12. jula 2023. godine.

III. Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Apelanti su roditelji i brat I. K., rođene 1982. godine, i F. K., rođenog 1991. godine (u daljnjem tekstu: I. K. i F. K. ili, zavisno od konteksta, bliski srodnici apelanata), koji su 3. maja 1992. godine smrtno stradali od posljedica raketiranja Ljubuškog. Istražni sudija Osnovnog suda u Ljubuškom, zajedno s javnim tužiocem i predstavnicima SJS Ljubuški, 4. maja 1992. godine izašao je na lice mjesta i pod brojem Kri.59/92 sačinio zapisnik o uviđaju.

5. Kantonalno tužilaštvo Zapadnohercegovačkog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) je 11. oktobra 2005. godine pod brojem KTN:54/05 donijelo naredbu o provođenju istrage protiv nepoznatih počinilaca zbog sumnje da su počinili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. Krivičnog zakona bivše SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ) u vezi s granatiranjem i raketiranjem Ljubuškog od 8. aprila do 18. maja 1992. godine. Kantonalno tužilaštvo je 12. novembra 2009. godine obavijestilo apelanticu da je tužilac preduzeo više radnji i postupaka radi utvrđivanja identiteta lica, pripadnika bivše JNA, odgovornih za navedena raketiranja i granatiranja, ali da taj postupak nije dovršen.

6. Kantonalno tužilaštvo je 19. jula 2010. godine Tužilaštvu BiH dostavilo sve predmete ratnog zločina koji su se odnosili na raketiranje i granatiranje Ljubuškog, Gruda i Širokog Brijega. Kantonalno tužilaštvo je 17. maja 2011. godine obavijestilo apelante da su predmeti dostavljeni Tužilaštvu BiH, koje je nadležno za daljnje vođenje krivičnog postupka. U obavještenju je navedeno da je iz prikupljenih dokaza proisteklo da su "krivična djela počinjena pod zapovjedništvom generala Momčila Perišića i Radovana Grubača."

7. Tužilaštvo BiH je 28. augusta 2018. godine obavijestilo apelante da to tužilaštvo pod brojem T20 0 KTNRZ 0004673 18 provodi istragu, a 28. maja 2020. godine je obavijestilo prvoapelanta da je u tom predmetu donesena naredba o provođenju istrage protiv NN počinilaca i da se preduzimaju istražne mjere i radnje u predmetu radi otkrivanja počinilaca krivičnog djela. Tužilaštvo BiH je potom izdalo naredbu Državnoj agenciji za istrage i zaštitu da, u smislu čl. 218. i 219. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), preduzmu sve potrebne mjere i radnje na otkrivanju počinilaca tog krivičnog djela, saslušaju svjedoke i prikupe informacije i materijalnu dokumentaciju, a uzeta je izjava i od apelantice. U predmetu je izvršeno vještačenje po vještaku vojne struke, sačinjen analitički izvještaj i pronađena dostupna materijalna dokumentacija za događaje navedene u naredbi o provođenju istrage.

8. Institucija ombudsmena za ljudska prava BiH je po apelanticinoj pritužbi 18. januara 2021. godine izdala preporuku Tužilaštvu BiH da se razmotre mogućnosti radi preduzimanja neophodnih aktivnosti s ciljem donošenja odluke u konkretnom predmetu.

9. Tužilaštvo BiH je 1. februara 2021. godine donijelo naredbu o provođenju istrage protiv osumnjičenih P. B., S. G. i V. A. i drugih (ukupno osam osumnjičenih) zbog postojanja osnova sumnje da su u Ljubuškom, Širokom Brijegu i Grudama u periodu od 7. aprila do 21. augusta 1992. i 5. augusta 1995. godine počinili krivično djelo ratnog zločina.

10. Tužilaštvo BiH je 26. jula 2021. godine obavijestilo apelanticu da je predmet broj T20 0 KTNRZ 0004673 18 završen tako što je spojen na predmet broj T20 0 KTRZ 00000101 09 jer se radi o istim događajima. Tužilaštvo BiH je istaklo da se u okviru predmeta broj T20 0 KTRZ 00000101 09 aktivno postupa s ciljem provjere činjenica i okolnosti relevantnih za donošenje tužilačke odluke. Istaklo je da su, nakon što je donesena naredba o provođenju istrage, protiv više lica aktivno preduzimane istražne radnje kako bi se na osnovu rezultata tih radnji donijela konačna tužilačka odluka. Također, Tužilaštvo BiH je navelo da su neke od istražnih radnji preduzimane i putem zamolnica upućenih drugim državama i njihovim nadležnim organima, od kojih se čeka odgovor.

11. Tužilaštvo BiH je 16. septembra 2021. godine donijelo naredbu o obustavi istrage protiv osumnjičenih P. B., S. G. i V. A. zbog njihove smrti.

12. Ustavni sud konstatira da iz informacije Tužilaštva BiH od 22. juna 2023. godine proizlazi da se u ovom predmetu preduzimaju veoma obimne istražne radnje radi okončanja istrage. Iako je Tužilaštvo BiH te radnje detaljno opisalo, Ustavni sud ih zbog interesa istrage neće navoditi u ovoj odluci, ali će ih imati u vidu prilikom donošenja odluke. Apelanti su upoznati o aktivnostima koje preduzima Tužilaštvo BiH.

13. Dalje, Ustavni sud konstatira da iz podneska koji su apelanti dostavili Ustavom sudu 2. jula 2025. godine proizlazi da su više puta od Tužilaštva BiH tražili da ažurira rad na ovom predmetu. Tužilaštvo BiH je apelantima 28. maja 2024. godine dostavilo detaljnu informaciju o preduzetim radnjama u predmetu nakon 7. aprila 2022. godine (detaljno opisano u aktu), te da je nastavljen intenzivan rad na ovom predmetu. Osim toga, apelanti kao oštećeni su aktom broj T20 0 KTRZ 0000101 09 o 6. juna 2024. godine obaviješteni da je 29. maja 2024. godine Tužilaštvo donijelo naredbu o obustavljanju istrage protiv osumnjičenog I. M. zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva jer nema dovoljno dokaza da je osumnjičeni učinio krivično djelo.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelanti smatraju da im je u postupku povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti su naveli da je "prije nekoliko godina" Državna agencija za istrage i zaštitu uzela iskaz od apelanta i da im nije poznato da je proveden dokaz "uviđaja na licu mjesta" iako je i "dan-danas vidljivo mjesto gdje je pala raketa" koja je usmrtila njihove bliske srodnike. Istakli su da su se zbog nerada na ovome predmetu obratili i Instituciji ombudsmena, koja je izdala preporuke Tužilaštvu BiH. Apelanti smatraju da "Tužilaštvo BiH opstruira rad na ovome predmetu" s obzirom na to da iz obavještenja Kantonalnog tužilaštva od 17. maja 2011. godine proizlazi da je "još tada utvrđena zapovjedna odgovornost generala Momčila Perišića i Radovana Grubača". Konačno, apelanti navode da predmet ulazi u 30. godinu čekajući tužilačku odluku, da se Tužilaštvo BiH "maćehinski" odnosi prema predmetu i neosnovano ga zapostavlja iako "je ovaj ratni zločin počinjen među prvima u BiH". Apelanti su zatražili naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka.

b) Odgovori na apelaciju i izjašnjenje

15. Tužilaštvo BiH je odgovorilo da su navodi apelanata neosnovani jer je u konkretnom slučaju riječ o spisu u kojem je spojeno više predmeta, da u predmetu postoji velik broj oštećenih i da se radi o obimnom i složenom predmetu. Istaklo je da su aktivno preduzimane radnje i aktivnosti radi donošenja tužilačke odluke, te je i u predmetu broj T20 0 KTNRZ 0004673 18 i u predmetu broj T20 0 KTRZ 0000101 09 donesena naredba o provođenju istrage, da je sačinjen nalaz i mišljenje vještaka vojne struke, da je sačinjen "analitički izvještaj i dostavljen s materijalnom dokumentacijom koju je analitika pronašla", da je u 2018. i 2019. godini saslušano 27 svjedoka i sačinjeno više službenih zabilješki, da su upućivane zamolnice za ispitivanje osumnjičenih koji se ne nalaze na teritoriji Bosne i Hercegovine te da je zatražena i vojna dokumentacija za osumnjičene za koje se posjeduju generalije.

16. Dalje, Tužilaštvo BiH je u informaciji od 22. juna 2023. godine navelo da se radi o veoma obimnom predmetu "iz 2009. godine" u kojem se nalazi deset registratora dokumentacije i u kojem je na predmet broj T20 0 KTRZ 0000101 09 spojeno šest predmeta. Aktom glavnog tužioca Tužilaštva BiH broj A-88/23 od 7. marta 2023. godine ovaj predmet je određen kao prioritetan za rad u 2023. godini. Tužilaštvo je istaklo da se na predmetu aktivno radi i u informaciji su veoma detaljno navedene radnje koje su preduzete s ciljem okončanja istrage.

17. Apelanti su u izjašnjenju naveli da su se u podnescima upućenim Tužilaštvu BiH protivili spajanju predmeta ratnih zločina za cijeli Zapadnohercegovački kanton jer to dodatno odugovlači postupak rješavanja ratnog zločina od 3. maja 1992. godine.

V. Relevantni propisi

18. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH, 65/18, 22/21 – odluka USBiH i 8/22 – rješenje USBiH) u relevantnom dijelu glasi:

Član 17.Princip legaliteta krivičnog gonjenja

Tužitelj je dužan poduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ovim zakonom nije drugačije propisano.

GLAVA VI - TUŽITELJ

Član 35. stav (1) i stav (2) tač. a) i b)Prava i dužnosti

(1) Osnovno pravo i osnovna dužnost Tužitelja je otkrivanje i gonjenje učinitelja krivičnih djela koja su u nadležnosti Suda.

(2) Tužitelj ima pravo i dužan je da:

a) odmah po saznanju da postoje osnovi sumnje da je počinjeno krivično djelo preduzme potrebne mjere u cilju njegovog otkrivanja i sprovođenja istrage, pronalaženja osumnjičenog, rukovođenja i nadzora nad istragom, kao i radi upravljanja aktivnostima ovlaštenih službenih osoba vezanim za pronalaženje osumnjičenog i prikupljanje izjava i dokaza,

b) sprovede istragu u skladu s ovim zakonom,

[...]

VI. Dopustivost i meritum

19. Apelanti tvrde da im je zbog dužine trajanja istrage prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 6. Evropske konvencije. Dakle, predmet osporavanja apelacijom nije odluka u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, već se apelacijom ukazuje na ozbiljna kršenja ljudskih prava i osnovnih sloboda u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda. Slijedom navedenog te rukovodeći se dosadašnjom praksom u predmetima koji su pokretali slično pitanje (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1140/19 od 23. juna 2021. godine, tač. 129. i 130. s referencama na Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-862/10 od 16. maja 2013. godine, dostupne na www.ustvnisud.ba), Ustavni sud smatra da apelacija u tom dijelu ispunjava uvjete iz člana 18. st. (2) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

20. Dalje, Ustavni sud zapaža da se suština navoda apelanata svodi na tvrdnje o neefikasnosti istrage o smrti njihovih bliskih srodnika. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da nije vezan pravnom kvalifikacijom iz apelacije, te da je, prema pravilu iura novit curia, ovlašten da na činjenice predmeta primijeni relevantno ustavno i konvencijsko pravo (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3482/20 od 10. decembra 2020. godine, tačka 30, dostupna na www.ustavnisud.ba). Rukovodeći se navedenim pravilom, a prvenstveno imajući u vidu suštinu navoda iz apelacije, Ustavni sud će u datim okolnostima konkretnog predmeta, iako se apelanti nisu formalno pozvali na to pravo, apelaciju ispitati s aspekta garancija prava iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije.

Pravo na život

21. Član II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

a) Pravo na život.

22. Član 2. Evropske konvencije glasi:

1. Pravo na život svake osobe zaštićeno je zakonom. Niko ne smije biti namjerno lišen života, osim prilikom izvršenja presude suda kojom je osuđen za krivično djelo za koje je zakonom predviđena ova kazna.

[…]

23. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekst: Evropski sud), koju primjenjuje i Ustavni sud, u tumačenju člana 2. Evropske konvencije, zaštita prava na život sadrži tri osnovne obaveze države. To su obaveza preduzimanja raznih preventivnih mjera usmjerenih na sprečavanje nezakonitih ubijanja – pozitivna obaveza države (vidi Evropski sud, Branko Tomašić i drugi protiv Hrvatske, presuda od 15. januara 2009. godine, predstavka broj 46598/06, tač. 50. i 51), obaveza da se pripadnici represivnog državnog aparata kao što su vojska i policija suzdrže od nezakonitog ubijanja – negativna obaveza države, te obaveza da se u slučaju smrti nekog lica pod sumnjivim okolnostima provede ozbiljna, detaljna i službena istraga – procesna obaveza države (vidi Evropski sud, Armani Da Silva protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], presuda od 30. marta 2016. godine, predstavka broj 5878/08, tačka 229).

24. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz dostavljene apelacije proizlazi da su 3. maja 1992. godine smrtno stradali bliski srodnici apelanata, dakle da je njihova smrt posljedica počinjenog krivičnog djela iz grupe ratnih zločina. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je nakon 2003. godine, kada je stupio na snagu Krivični zakon Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), u kojem su u glavi XVII propisana ta krivična djela, Tužilaštvo BiH nadležno za vođenje, odnosno rukovođenje istragama u kojima će se rasvijetliti okolnosti počinjenja tih krivičnih djela u skladu s odredbama čl. 17. i 35. ZKPBiH (vidi Relevantne propise).

25. Apelanti su podnijeli apelaciju u kojoj su ukazali da istraga o smrti njihovih bliskih srodnika skoro 30 godina nakon događaja (u momentu podnošenja apelacije) još nije okončana.

Opća načela

26. Ustavni sud je u svojoj dosadašnjoj praksi, ukazujući na praksu Evropskog suda, utvrdio da odredbe člana 2. predstavljaju jednu od osnovnih odredbi Evropske konvencije. Cilj i svrha Evropske konvencije kao instrumenta zaštite pojedinačnih ljudskih bića zahtijevaju da se član 2. tumači i primjenjuje tako da njegove zaštitne mjere budu praktične i djelotvorne (vidi Evropski sud, Milić i drugi protiv Hrvatske, presuda od 25. januara 2018. godine, predstavka broj 38766/15, tačka 44. i Anguelova protiv Bugarske, presuda od 13. juna 2002. godine, predstavka broj 38361/97, tačka 109).

27. Obaveza zaštite prava na život na osnovu člana 2. Evropske konvencije u vezi s općom dužnošću države na osnovu člana 1. Evropske konvencije da osigura "svakoj osobi pod svojom jurisdikcijom prava i slobode određene u Konvenciji" također implicitno zahtijeva da treba da postoji neki oblik djelotvorne službene istrage kada su pojedinci ubijeni upotrebom sile (op. cit., Armani Da Silva protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], tačka 230).

28. Da bi bila "učinkovita" odnosno "djelotvorna", kako taj izraz treba tumačiti u kontekstu člana 2. Evropske konvencije, istraga najprije mora da bude odgovarajuća. To znači da mora biti sposobna da dovede do utvrđivanja činjenica, zaključka da li je upotrijebljena sila bila opravdana ili ne u tim okolnostima te do utvrđivanja identiteta i, ako je to primjereno, kažnjavanja odgovornih. To nije obaveza rezultata, već sredstava. Vlasti moraju preduzeti sve razumne korake koje mogu kako bi pribavile dokaze o incidentu, uključujući, inter alia, svjedočenja očevidaca, forenzičke dokaze i, ako je to primjenjivo, autopsiju koja dovodi do potpune i tačne evidencije povrede i objektivne analize kliničkih nalaza, uključujući i uzrok smrti. Svaki nedostatak istrage koji umanjuje mogućnost utvrđivanja uzroka smrti ili odgovornog lica riskira neispunjavanje te norme (ibid., tačka 233). Kada su se događaji odvili davno u prošlosti, nivo hitnosti možda se smanjio zbog proteka vremena; hitnost potrebnih istražnih koraka koja se javlja odmah nakon incidenta vjerovatno neće biti prisutna (vidi Evropski sud, Brecknell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 27. novembra 2007. godine, predstavka broj 32457/04, tač. 79−81). Standard za ubrzavanje u takvim starim slučajevima uveliko se razlikuje od standarda koji se može primijeniti u incidentima koji su se nedavno dogodili i kod kojih je brzina ključna kako bi se očuvali ključni dokazi na mjestu zločina te ispitali svjedoci dok im je sjećanje svježe i detaljno (vidi Evropski sud, Palić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 15. februara 2011. godine, predstavka broj 4704/04, stav 70), a koji se odnose na složene situacije nakon sukoba.

Primjena navedenih načela na konkretan slučaj

29. Ustavni sud primjećuje da se događaj povodom kojeg je istraga pokrenuta desio 4. maja 1992. godine. Bliski srodnici apelanata su od posljedica "raketiranja" Ljubuškog preminuli. Mada su odmah nakon "raketiranja" nadležni organi javne vlasti (vidi tačku 4. odluke) izašli na lice mjesta i sačinili zapisnik o uviđaju, Kantonalno tužilaštvo je tek 2005. godine počelo preduzimati radnje na rasvjetljavanju okolnosti pogibije bliskih srodnika apelanata. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da je 25. maja 1993. godine Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda donijelo Rezoluciju 827. kojom je osnovan Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) sa sjedištem u Hagu. U periodu od februara 1996. do oktobra 2004. godine tužilaštva u Bosni i Hercegovini bila su obavezna podnositi svoje predmete MKSJ-u na pregled. Niko nije mogao biti uhapšen zbog sumnje da je počinio ratni zločin ako prethodno Tužilaštvo MKSJ-a nije dobilo spis predmeta i utvrdilo da on sadrži uvjerljive optužbe (procedura "pravila puta"). Kao dio strategije okončanja rada MKSJ-a, početkom 2005. godine osnovan je Odjel za ratne zločine u okviru Suda Bosne i Hercegovine, koji je dobio primat u odnosu na druge sudove u Bosni i Hercegovini u pogledu procesuiranja ratnih zločina.

30. S obzirom na to da je postojala sumnja da je pogibija bliskih srodnika apelanata posljedica krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, što je djelo iz grupe krivičnih djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim humanitarnim pravom, predmet je 19. jula 2010. godine proslijeđen Tužilaštvu BiH na daljnje postupanje.

31. Ustavni sud zapaža da apelanti problematiziraju (ne)postupanje organa javnih vlasti na rasvjetljavanju događaja od 4. maja 1992. godine, kada su poginuli njihovi bliski srodnici (vidi tačku 4. odluke). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema članu XII Ustava Bosne i Hercegovine, Ustav stupa na snagu nakon potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini kao ustavnog akta kojim se zamjenjuje i stavlja van snage Ustav Republike Bosne i Hercegovine. Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini potpisan je 14. decembra 1995. godine pa, prema tome, proizlazi da je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu istoga dana. Slijedom navedenog, Ustavni sud nije nadležan ratione temporis da ispituje efikasnost istrage o smrti bliskih srodnika apelanata u periodu prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno od 3. maja 1992. do 14. decembra 1995. godine. Međutim, budući da istraga još nije okončana, Ustavni sud je nadležan da ispituje efikasnost istrage o smrti bliskih srodnika apelanata nakon 14. decembra 1995. godine.

32. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u više svojih predmeta protiv Bosne i Hercegovine u kojima je ispitivao navode aplikanata da nije bilo efikasne istrage o nestanku i smrti njihovih bliskih srodnika uzeo u obzir samo period nakon 2005. godine kada je, nakon formiranja Odjela za ratne zločine pri Sudu Bosne i Hercegovine, osposobljen domaći pravni sistem za rad na predmetima koji se odnose na teške povrede međunarodnog humanitarnog prava (loc. cit., Palić protiv Bosne i Hercegovine, tačka 70). Ustavni sud podsjeća i na stav Evropskog suda u odluci Stjepanović i dr. protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, odluka od 16. decembra 2014. godine, predstavka broj 13207/12, tačka 28) u kojoj je Evropski sud ispitivao navode podnosilaca da nije bilo efikasne istrage o nestanku i smrti njihovog sina, prema kojem je standard ekspeditivnosti u takvim predmetima mnogo drugačiji od standarda koji se primjenjuje na nedavne događaje kod kojih vrijeme često ima suštinski značaj za očuvanje važnih dokaza. Također, Evropski sud je u citiranoj odluci naglasio značaj okolnosti koje su vladale u Bosni i Hercegovini (ocjenjujući da je domaći pravni sistem tek 2005. godine, nakon formiranja Odjela za ratne zločine pri Sudu Bosne i Hercegovine, osposobljen da rješava slučajeve teških povreda međunarodnog humanitarnog prava), te velik broj predmeta ratnih zločina pred domaćim sudovima pri procjeni poštovanja minimalnih standarda prava na pravično suđenje. Evropski sud je ukazao da su 2008. godine domaći organi vlasti usvojili Državnu strategiju za rad na predmetima ratnih zločina (u daljnjem tekstu: Državna strategija), kojoj je jedan od ciljeva da se najsloženiji predmeti i predmeti od najvećeg prioriteta procesuiraju u roku od sedam godina (odnosno do kraja 2015. godine), a ostali predmeti ratnih zločina u roku od petnaest godina (odnosno do kraja 2023. godine), te da je Evropski sud u predmetu Palić protiv Bosne i Hercegovine ocijenio da su ti rokovi razumni (vidi, op. cit., Palić protiv Bosne i Hercegovine, tačka 51). Ustavni sud smatra da su u Državnoj strategiji navedeni okvirni rokovi za okončanje rada na predmetima ratnih zločina, ali da se pri procjeni vremena potrebnog za okončanje svakog predmeta uzimaju u obzir njegove specifične okolnosti.

33. Ustavni sud primjećuje da istraga koju je vodilo Kantonalno tužilaštvo nije rezultirala podizanjem optužnice ni protiv koga te da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je to tužilaštvo počelo preduzimati prve istražne radnje tek 11. oktobra 2005. godine, kada je pod brojem KTN:54/05 donijelo naredbu o provođenju istrage protiv nepoznatih počinilaca. Zatim, Ustavni sud zapaža da je, nakon što je Tužilaštvo BiH preuzelo predmet (19. jula 2010. godine), prošlo više od osam godina da (28. augusta 2018. godine) to tužilaštvo, pod brojem T20 0 KTNRZ 0004673 18, donese naredbu o provođenju istrage protiv NN počinilaca, o čemu je 28. maja 2020. godine obavijestilo prvoapelanta. Ustavni sud ima u vidu da je Tužilaštvu BiH (Odjelu za ratne zločine) trebalo neko vrijeme za organizaciju rada na ovom predmetu s obzirom na to da se radi o teškom krivičnom djelu. Ipak, smatra da se period od oko osam godina potpune neaktivnosti u ovom predmetu čini nerazumnim čak i u tim okolnostima.

34. U vezi s tim, Ustavni sud, rukovodeći se standardima uspostavljenim u citiranom predmetu Stjepanović i dr. protiv Bosne i Hercegovine, zapaža da je istraga u Tužilaštvu BiH u konkretnom predmetu otvorena 2018. godine (vidi tačku 7. odluke), dakle 13. godina nakon što je pravni sistem u Bosni i Hercegovini osposobljen za rad na toj vrsti predmeta (2005. godina) i osam godina nakon što je predmet dostavljen tom tužilaštvu na daljnje postupanje. Dalje, s obzirom na težinu krivičnog djela i vrijeme koje je proteklo od trenutka kada je počinjeno, očigledno je da je otežano prikupljanje dokaza kojim bi bile potkrijepljene sumnje da su neka lica počinila krivično djelo, što je inače karakteristično za sve predmete ratnih zločina.

35. Ustavni sud ima u vidu i odgovor Tužilaštva BiH da se radi o obimnom i složenom predmetu. Naime, iz odgovora proizlazi da se u predmetu nalazi deset registratora dokumentacije, da u predmetu postoji velik broj oštećenih, te da je na predmet broj T20 0 KTRZ 0000101 09 spojeno šest predmeta. Zbog toga Ustavni sud može prihvatiti navode Tužilaštva BiH da se u konkretnom slučaju radi o složenoj istrazi.

36. Ustavni sud zapaža da istraga povodom događaja u kojem su smrtno stradali bliski srodnici apelanata još uvijek nije završena. Dakle, istraga nije završena 33 godine od vremena kada se događaj desio, odnosno 30 godina od kada je stupio na snagu Ustav Bosne i Hercegovine, te 20 godina od osposobljenosti Odjela za ratne zločine pri Sudu Bosne i Hercegovine za rješavanje slučajeva teških povreda međunarodnog humanitarnog prava. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da je ratione temporis nadležan za period od 14. decembra 1995. godine i da je tek 2005. godine pravni sistem u Bosni i Hercegovini osposobljen za rad na toj vrsti predmeta, te da je predmet 2010. godine dostavljen Tužilaštvu BiH. Međutim, Ustavni sud, uz uvažavanje svih okolnosti konkretnog predmeta (krivično djelo koje je u pitanju, obimnost, složenost), ne može naći opravdanje za toliko dugo trajanje ove istrage jer su prošli rokovi čak i iz Državne strategije, a istraga nije okončana. Ipak, imajući u vidu odgovor i informaciju Tužilaštva BiH, Ustavni sud smatra da je Tužilaštvo BiH dalo opravdanje za djelotvornost istrage nakon 2018. godine. Međutim, Ustavni sud smatra da su navedeni razlozi nedovoljni da opravdaju nedjelotvornost istrage u dužem periodu. Stoga, u okolnostima konkretnog predmeta, bez potrebe daljnjih razmatranja navoda apelanata, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo apelanata iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije.

37. Konačno, Ustavni sud napominje da je u najboljem interesu apelanata da otkriju istinu, ukoliko je to moguće, o događaju u kojem su smrtno stradali njihovi bliski srodnici, kao što je u interesu države da ispoštuje proceduralnu obavezu nametnutu članom 2. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da, proceduralno, pozitivna obaveza države, prema članu II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 2. Evropske konvencije, zahtijeva od državnih organa da iskoriste sve mogućnosti i preduzmu sve razumno ostvarive korake kako bi utvrdili identitet počinilaca te ih priveli pravdi. Država nema i ne može imati apsolutnu obavezu da ostvari cilj za koji se može ispostaviti da je neostvariv. Međutim, sve navedeno ne može se tumačiti kao otvaranje mogućnosti Tužilaštvu BiH da istragu vodi neograničeno dugo jer bi to bilo suprotno procesnoj obavezi države da se, prema članu II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 2. Evropske konvencije, u slučaju smrti nekog lica pod sumnjivim okolnostima provede ozbiljna, detaljna i službena istraga. Stoga Ustavni sud nalazi potrebnim da Tužilaštvu BiH kao nadležnom za istragu naloži da hitno preduzme sve raspoložive mjere i korake kako bi se istraga o okolnostima nastupanja smrti bliskih srodnika apelanata okončala s ciljem poštovanja garancija predviđenih članom II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 2. Evropske konvencije.

Kompenzacija

38. S obzirom na to da je utvrđena povreda prava na život, Ustavni sud, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja apelantima potrebno dodijeliti novčanu naknadu kao satisfakciju za nematerijalnu štetu koja im je uzrokovana povredom navedenog prava s obzirom na to da šteta koju su apelanti pretrpjeli "ne može biti nadoknađena pukim utvrđivanjem povrede" (mutatis mutandis, Evropski sud, M. i drugi protiv Hrvatske, presuda od 2. maja 2017. godine, predstavka broj 50175/12, tačka 100). U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na sadržaj navedene odredbe Pravila prema kojoj Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu (stav 1), pri čemu se novčana naknada određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda (mutatis mutandis, Evropski sud, Bişar Ayhan i ostali protiv Turske, presuda od 18. maja 2021. godine, predstavke br. 42329/11 i 47319 /11, tačka 81). Imajući u vidu konkretne okolnosti iz kojih proizlazi da javna vlast nije postupila u skladu sa zahtjevima koje nameću standardi člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije u istraživanju i eventualnom otkrivanju počinilaca krivičnog djela na štetu bliskih srodnika apelanata, Ustavni sud je odlučio da apelantima za utvrđenu povredu prava na život odredi naknadu u ukupnom iznosu od 10.000,00 KM.

39. Dalje, Ustavni sud je odlučio da navedeni iznos apelantima od ukupno 10.000,00 KM isplati Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, nalazeći da je za nedjelotvornost istrage odgovorno Tužilaštvo BiH. Navedeni iznos apelantima je dužno isplatiti Vijeće ministara Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka apelantima plati i zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

40. Odluka Ustavnog suda u ovom dijelu predstavlja izvršnu ispravu.

VII. Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije zbog propusta javne vlasti da provede djelotvornu istragu u vezi s događajem u kojem su smrtno stradali bliski srodnici apelanata.

42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.