Službeni glasnik BiH, broj 76/19

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4642/17, rješavajući apelaciju Amarilda Gutića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Amarilda Gutića, Selvedina Avdića, Eldina Karića i Centra za razvoj, medije i analize Sarajevo.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Mal 134759 17 Gž od 25. septembra 2017. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Zenici koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Zenici da u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Amarildo Gutić, Selvedin Avdić, Eldin Karić i Centar za razvoj, medije i analize Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant, trećeapelant, četvrtoapelant ili apelanti), koje zastupa Aida Husić, advokat iz Banovića, podnijeli su 9. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Mal 134759 17 Gž od 25. septembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Mal 134759 16 Mal od 7. jula 2017. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda, te od tužioca Zvjezdana Turkića zatraženo je 22. marta 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i tužilac dostavili su odgovor u periodu od 2. do 11. aprila 2019. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 43 0 Mal 134759 16 Mal od 7. jula 2017. godine obavezani su apelanti da tužiocu solidarno isplate iznos od 3.000,00 KM na ime naknade štete zbog klevete iznesene u online magazinu Žurnal od 29. marta 2016. godine i 20. aprila 2016. godine, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 1.404,00 KM. Apelanti su presudom obavezani da o svom trošku objave uvod i izreku te presude u online magazinu Žurnal u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude.

6. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je tužilac 19. maja 2016. godine podnio tužbu protiv apelanata radi naknade štete zbog klevete učinjene objavljivanjem teksta 29. marta 2016. godine i 20. aprila 2016. godine na portalu magazina Žurnal. Općinski sud je obrazložio da je, nakon provedenog dokaznog postupka u kojem su izvedeni dokazi koje su predložile parnične stranke (dokazi materijalne prirode, te saslušanje tužioca i apelanata u svojstvu parničnih stranaka), utvrdio da je 29. marta 2016. godine na portalu Žurnal objavljen tekst pod naslovom "Crveno-crni dossier (2): Tužilaštvo ZDK zataškavalo kriminal u NK Čelik", čiji je autor prvoapelant, a drugoapelant i trećeapelant urednici navedenog teksta. U tekstu članka je, između ostalog, navedeno: "Prva ozbiljna istraga o nezakonitom poslovanju NK Čelik započela je krajem 2004. godine. [...] Duga je lista sumnjivih poslova iz tog vremena koji su bili predmetom istrage [...]. Poslove su bez tendera dobijale firme povezane sa članovima uprave poput Akse u vlasništvu Zvjezdana Turkića".

7. Općinski sud je dalje utvrdio da se tužilac 30. marta 2016. godine pismeno obratio portalu Žurnal "zahtjevom za ispravku izražavanja od 29. marta 2016. godine, te da je 'Žurnal' na portalu 20. aprila 2016. godine pod naslovom 'Crveno-crni dossier (3): Siva eminencija dvije decenije drži Čelik u magli' i podnaslovom 'Poslovanje na crno', između ostalog, objavio izjavu tužitelja u tekstu [...]. Sve poslove koje smo ja i firma radili za Čelik, bili su besplatni, od adaptacije krova na zapadnoj tribini, rekonstrukcije novinarske lože do postojeće rekonstrukcije i proširenja stadiona Bilino polje, tvrdi jedan od bivših članova uprave arhitekta Zvjezdan Turkić. Turkić je bio mnogo ljut nakon rečenica u drugom dijelu ovog dossiera u kojem je navedeno da je njegova firma dobijala poslove bez tendera. Na pitanje, da li je njegov stalno prisutni angažman zato od naših izvora označen kao protekcija, Turkić najavljući tužbu kaže: 'Tendera nije ni bilo, jer je posao dobijalo općinsko javno preduzeće za održavanje sportskih objekata. Moje intelektualne usluge u tim poslovima bile su volonterske. Čelik volim i sumnjam da su izrečeni navodi usmjereni protiv UG Čelik u kojem je angažovan i član moje porodice'. Turkić tvrdi i da redovno plaća zakupninu za poslovni prostor u sklopu stadiona Bilino polje".

8. Ocjenjujući da li se u konkretnom slučaju radi o istinitim navodima, Općinski sud je istakao da sadržaj navedenih spornih tekstova jasno upućuje na zaključak da izražavanje nije napisano i objavljeno kao iznošenje vrijednosnih sudova tj. mišljenja, koje se kao takvo ne može dokazivati, već je napisano i objavljeno kao iznošenje činjenica, a postojanje činjenica može se dokazati. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je tužilac u svojoj izjavi prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke, između ostalog, istakao da je on osnivač i vlasnik firme Aksa d.o.o. Zenica, u kojoj radi poslove tehničkog direktora i vodećeg projektanta od njenog formiranja 1989. godine. Također, Općinski sud je naveo da iz tužiočevog iskaza proizlazi da je njegov angažman u NK Čelik započeo tokom 2000. godine i da je od tada više puta bio član Upravnog odbora NK Čelik. U vezi s poslovima koje je radio za NK Čelik, tužilac je u svojoj izjavi naveo da je njegova firma, odnosno on radio idejno rješenje za potrebe rekonstrukcije stadiona NK Čelik, te da je kao član uprave radio volonterski na idejama na osnovu kojih je JP za upravljanje i održavanje sportskih objekata Zenica radilo projektnu dokumentaciju i njenu daljnju realizaciju. Naime, tužilac je u svojoj izjavi naveo da je imenom i prezimenom u spornim tekstovima naveden kao lice čija je firma dobijala poslove bez tendera, što je tužioca kao dugogodišnjeg privrednika i uglednog arhitektu povrijedilo jer se spornim tekstovima dovodi u vezu s kriminalnim radnjama koje se vezuju za NK Čelik, pa smatra da je to grub atak na njegov ugled i ličnost.

9. Općinski sud je dalje naveo da je prvoapelant kao prvotuženi u svojoj izjavi prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke, između ostalog, istakao da je zaposlen kao novinar u Centru za razvoj, medije i analize Sarajevo i da je on napisao sporni tekst "Poslove su bez tendera dobijale firme poput Akse u vlasništvu Zvjezdana Turkića" jer su dešavanja u NK Čelik ukazivala da javnost, posebno javnost u Zenici, treba da zna na koji način je Čelik dospio u finansijsku dubiozu i ko je odgovoran za to. Također je naveo da je dio u spornom tekstu koji se odnosi na tužioca i poslove koje je obavljala firma Aksa izvor iz policijskih agencija koje su bile uključene u istragu o poslovanju Čelika, što je evidentirano u predmetu u kojem se vodila krivična istraga broj T 040KT 1779/15, od kojih je i dobio detalje o rezultatima istrage. Naveo je da je vjerovao svom izvoru jer je nekoliko godina radio priče o istragama različitih slučajeva kriminala.

10. Prvoapelant je također pojasnio da je od svog izvora došao do saznanja da je firma Aksa d.o.o. Zenica bez tendera obavljala poslove rekonstrukcije stadiona Bilino polje. U vezi s tim je naveo da se konsultirao i s pravnim stručnjakom specijaliziranim za pitanje tendera, koji mu je objasnio da čak i ako je u pitanju besplatan rad, to bi trebalo biti provedeno u proceduri i službenoj objavi, što je regulirano Zakonom o javnim nabavkama. Nadalje, prvoapelant je u vezi sa spornim tekstom od 20. aprila 2016. godine (demanti) istakao da je tekst objavljen u formi prenesenog razgovora s tužiocem u dijelu u kojem on negira navode iz prethodnog teksta. U vezi s tim, naveo je da je motiv objavljivanja tog teksta taj što se dugo godina govorilo šta se događa u Čeliku, pa se ukazala potreba da se sveobuhvatnim tekstom pokušaju razjasniti određena dešavanja iz proteklih godina jer je u pitanju novac iz budžeta Grada Zenica, odnosno sredstva građana, te da su sporni tekstovi bili jedan od povoda da Tužilaštvo ZDK otvori istragu o poslovanju NK Čelik. Na kraju je istakao da nije on izabrao naslov za sporne tekstove, već drugoapelant kao urednik.

11. Općinski sud je dalje naveo da je drugoapelant u svojoj izjavi, između ostalog, naveo da je zaposlen u Centru za razvoj, medije i analize, te da u navedenom centru obavlja posao urednika Žurnala. U vezi s tim je naveo da je Centar za razvoj medija osnovan da bi promovirao profesionalno istraživačko novinarstvo s naglaskom na borbu protiv svih vidova korupcije u BiH, te da su u okviru Centra osnovali online magazin Žurnal, specifičnu internetsku platformu na kojoj novinari objavljuju vlastite istraživačke i novinarske poslove iz oblasti korupcije, pri čemu su i sporni tekstovi "Crveno-crni dossier" (2) i (3), kao i svi ostali, rezultat njihovog novinarskog i istraživačkog rada. Također je istakao da je kao urednik izabrao naslove za sporne tekstove jer je to urednički posao, a naslovi tekstova se ne odnose na pojedince i pojedinačne slučajeve, nego pokušavaju da opišu osnovnu temu koja se u njima obrađuje, tako da se u konkretnom slučaju naslov "Siva eminencija" ne odnosi na tužioca. Naveo je i da je obaveza urednika da učestvuje u procesu rada svakog novinara, a u Žurnalu se objavljuje najmanje jedan istraživački tekst dnevno, tako da se on kao urednik prije objavljivanja teksta konsultira s novinarom i uvjerava u pouzdanost njegovih izvora. U vezi s tim, istakao je da je u konkretnom slučaju smatrao da su izvori relevantni i da je sporni tekst dokumentiran na odgovarajući način. Novinarima i izvorima je vjerovao zbog toga što, kada su formirali redakciju Žurnala, novinari nisu dolazili na osnovu nepotizma, nego na osnovu svojih dotadašnjih profesionalnih rezultata, a prvoapelanta već dugo poznaje i s njim sarađuje tako da uživa apsolutno povjerenje. Također, smatra da su izvori za sporne tekstove pouzdani jer od tih izvora do sada nisu dobijali nijednu pogrešnu informaciju, a zahvaljujući njihovoj međusobnoj saradnji mnogi njihovi članci su zaustavili ozbiljne koruptivne afere i rezultirali su sudskim procesima. Osim toga, drugoapelant je istakao da su novinari Centra za razvoj, medije i analize osvojili tri nagrade Evropske unije za istraživačko novinarstvo, a prvoapelant nagradu za izvanredno kvalitetan rad, te da stoga ima razloga da vjeruje prvoapelantu da su oba teksta istinita. Također, drugoapelant je istakao da su kontaktirali tužioca prilikom pisanja drugog teksta i u tom tekstu su iznijeli dio demantija u izvornom obliku na njihovu tvrdnju iz prvog teksta, dok je ostatak demantija imao niz uvredljivih navoda za novinare. Navedeno je i da je drugoapelant istakao kako je smatrao da su objavljivanjem spornih tekstova ispunili ono što je njihova profesionalna obaveza i zbog toga nisu osjećali potrebu da se kao redakcija trebaju izviniti tužiocu.

12. Što se tiče spornih činjenica, odnosno da li su neistiniti navodi iz spornog teksta da je firma Aksa u tužiočevom vlasništvu dobila poslove bez tendera zbog veza sa članovima uprave, Općinski sud je zaključio da te objavljene činjenice, prema izvedenim materijalnim dokazima, nisu tačne. Naime, Općinski sud je istakao da je uvidom u informaciju – dopis JP za upravljanje i održavanje sportskih objekata d.o.o. Zenica od 26. septembra 2016. godine utvrdio da firma Aksa d.o.o. Zenica u tužiočevom vlasništvu nije vršila radove na rekonstrukciji krova zapadne tribine stadiona Bilino polje jer je u dopisu jasno navedeno koje je poslove obavljala firma Aksa d.o.o. Zenica putem tenderskih procedura za rekonstrukciju stadiona Bilino polje, te da je i volonterski obavljala poslove koji su se odnosili na idejno rješenje rekonstrukcije stadiona. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je zaključio da nisu tačne iznesene činjenice u spornom tekstu od 23. marta 2016. godine u kojem se piše o korupciji i zloupotrebi položaja jer nije dokazano da je tužilac koristeći veze sa članovima uprave dobijao poslove bez tendera, već je volonterski obavljao poslove koji se odnose na idejno rješenje, dakle radilo se o poslovima koje je tužilac obavio bez naknade, tako da se, prema mišljenju Općinskog suda, ne može zaključiti da se radilo o bilo kakvom obliku korupcije ili zloupotrebe.

13. Općinski sud je ocijenio da apelante ne može osloboditi odgovornosti samo zato što su vjerovali svom izvoru – policijskoj agenciji koja je bila uključena u istragu o poslovanju NK Čelik, te što su od tog izvora i ranije dobijali informacije koje su se pokazale tačnim budući da su apelanti imali mogućnost da prije objavljivanja spornog teksta provjere tačnost navoda, ali da to nisu učinili, zbog čega, prema mišljenju suda, postoji njihova nesporna odgovornost jer su u spornom tekstu objavljene činjenice za koje apelanti tokom postupka nisu dokazali da su tačne.

14. U vezi sa objavljenim spornim tekstom od 20. aprila 2016. godine na portalu magazina Žurnal pod naslovom "Crveno-crni dossier (3): Siva eminencija dvije decenije drži Čelik u magli, u podnaslovu Poslovanje na crno", Općinski sud je zaključio da navedeni tekst nije objavljen kao demanti teksta od 29. marta 2016. godine, već kao tužiočeva izjava. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da se u ovom spornom tekstu navodi: "Sve poslove koje smo ja i firma Aksa radili za Čelik bili su besplatni, od adaptacije krova na zapadnoj tribini, rekonstrukcije novinarske lože do projekta rekonstrukcije i proširenja stadiona Bilino polje, tvrdi jedan od bivših članova uprave arhitekta Zvjezdan Turkić".

15. Dakle, kako je Općinski sud naveo, navodni demanti, kako ga nazivaju tuženi, objavljen je u navedenom tekstu, ali ne kao demanti, već kao tužiočeva izjava na koju se dalje nastavlja pitanje novinara tužiocu o tome da li su njegov stalno prisutni angažman novinarski izvori označili kao protekciju. U vezi s tim, Općinski sud je ocijenio da apelanti nisu ni činjenicu koja se odnosi na protekciju dokazali u toku postupka, bez obzira na to što je prvotuženi (prvoapelant) u svom iskazu naveo da je cilj objavljivanja takvog teksta bilo informiranje javnosti. Naime, prema mišljenju Općinskog suda, ne može se objavljeni tekst o tužiocu pravdati takvim ciljem, iznošenjem činjenica o tužiocu, bez provjere tačnosti tih činjenica kod više izvora, što dokazuje da tuženi (apelanti) nisu postupali profesionalno i dobronamjerno, već su bez dovoljne provjere istinitosti činjenica iznijeli te navode u kontekstu objavljenog teksta u kojem govore o korupciji i poslovanju na crno. Općinski sud je ocijenio da apelanti nisu dokazali da je tužilac na bilo koji način radio nezakonito i da je zbog svog ponašanja proglašen odgovornim.

16. Na osnovu navedenog, Općinski sud je zaključio da je u postupku utvrđeno da su apelanti u spornim tekstovima iznijeli činjenice o tužiocu za koje nisu dokazali da su istinite, iako je na njima bio teret dokazivanja da su objavili istinite činjenice. Naime, Općinski sud smatra da teret dokazivanja u pogledu istinitosti tvrdnji kod klevete nije na tužiocima, već je upravo teret dokazivanja istinitosti onog što je objavljeno u javnom mediju na apelantima budući da se pretpostavlja neistinitost u odnosu na tužioca dok se ne dokaže suprotno. S obzirom na to da apelanti u konkretnom postupku, prema ocjeni Općinskog suda, nisu dokazali tvrdnje iznesene u objavljenim spornim tekstovima na tužiočev račun, Općinski sud je zaključio da sporno izražavanje predstavlja klevetu kako je ona definirana u odredbi člana 4. Zakona o zaštiti od klevete i da za nju postoji odgovornost apelanata kako to predviđa odredba člana 6. istog zakona, čime su prouzrokovali štetu tužiočevoj časti i ugledu, pa su time i odgovorni za klevetu na osnovu odredbi člana 6. st. od l. do 3. Zakona o zaštiti od klevete.

17. Prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za naknadu nematerijalne štete, Općinski sud je zaključio da su neosnovani navodi apelanata da tužilac nije dokazao da je pretrpio duševne bolove zbog povrede časti i ugleda budući da u predmetnom postupku vještak neuropsihijatar nije proveo vještačenje. Naime, Općinski sud je istakao da u postupcima za naknadu štete zbog klevete nije ni potrebno provoditi medicinsko vještačenje i tako utvrđivati koliko iznesena kleveta može škoditi časti i ugledu tog lica prema shvatanju sredine u kojoj živi i prema općim usvojenim društvenim normama. Naime, Općinski sud smatra da se postojanje štete ocjenjuje prema usvojenim društvenim normama i mjerilima, pri čemu nije od presudnog značaja koliko se lice protiv kojeg je kleveta iznesena i subjektivno smatra povrijeđenim. Bitno je, kako navodi Općinski sud, da je iznošenje neistinitih činjenica moglo da dovede do nastupanja štete ugledu i časti oštećenog, a u konkretnom slučaju tužilac je tu štetu i dokazao svojim iskazom datim u svojstvu parnične stranke.

18. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je dosuđeni novčani iznos naknade štete zbog klevete pravičan, realan i primjeren, te je donio odluku kao u izreci presude.

19. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 Mal 134759 17 Gž od 25. septembra 2017. godine odbijena je žalba apelanata i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, nakon što je ponovio utvrđeno činjenično stanje, zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, te da je za svoju presudu dao valjane i jasne razloge, koje kao pravilne u cijelosti prihvata i taj sud. Naime, Kantonalni sud je naveo da se žalbom neosnovano ističe da je prvostepeni sud pogrešno postupio kada je odbio izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka Nedima Hasića, zaposlenika magazina Stav, i Fuada Kasumovića, gradonačelnika Grada Zenice, na okolnost da su apelanti postupali objektivno, da su imali dovoljno dokaza da vjeruju da je istina to što je evidentirano u predmetu krivične istrage, bez namjere da bilo koga povrijede, jer, prema mišljenju Kantonalnog suda, raspisivanje tendera i dobijanje poslova prati pismena dokumentacija kojom se to i dokazuje, a ne izjavama fizičkih lica. Dalje, Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda, za koje je vezan i taj sud u žalbenom postupku, proizlazi da su u navedenim tekstovima objavljenim na portalu magazina Žurnal iznesene, odnosno prenesene neistinite činjenice o korupciji i zloupotrebi položaja koje štete tužiočevom ugledu jer njegovo preduzeće Aksa d.o.o. Zenica nije vršilo radove rekonstrukcije zapadne tribine stadiona Bilino polje, već je tužilac volonterski, bez naknade, obavljao poslove koji su se odnosili na idejno rješenje rekonstrukcije zapadne tribine stadiona, a izneseno je i da u angažiranju tužioca postoji protekcija, odnosno povlašten položaj. U vezi s tim, Kantonalni sud je, prihvatajući u cijelosti razloge Općinskog suda kao pravilne, zaključio da sporno izražavanje predstavlja klevetu, kako je i propisano odredbama člana 4. Zakona o zaštiti od klevete i da stoga postoji odgovornost apelanata shodno odredbama člana 6. istog zakona (Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-155/05 od 22. decembra 2005. godine).

20. Također, Kantonalni sud je ukazao da pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, te o visini njene naknade nije potrebno utvrđivanje intenziteta i dužine pretrpljenog duševnog bola oštećenog, već koliko iznesena kleveta može škoditi časti i ugledu tog lica prema shvatanju sredine u kojoj živi i prema općim usvojenim društvenim normama, zbog čega je ocijenio da se ne mogu prihvatiti kao osnovani žalbeni navodi o tome da visina štete nije utvrđena vještačenjem vještaka, cijeneći da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je, shodno članu 6. stav 2. u vezi sa čl. 10. i 15. Zakona o zaštiti od klevete i članom 200. Zakona o obligacionim odnosima, obavezao apelante da tužiocu solidarno naknade novčani iznos od 3.000,00 KM. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da se dosuđenjem naknade štete zbog klevete ne uvodi cenzura štampe jer je pravo na slobodu izražavanja i prenošenja informacija iz člana 10. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) ograničeno, između ostalog, i zaštitom ugleda i prava drugih (Vrhovni sud broj Gž-37/04 od 15. juna 2004. godine).

21. Kantonalni sud je na kraju zaključio da apelanti, na kojima je teret dokazivanja u konkretnom slučaju, nisu dokazali istinitost navoda objavljenih u spornom članku, te je ocijenio pravilnim zaključak prvostepenog suda u pogledu neistinitosti iznesenih činjenica, pa time i odgovornosti apelanata za klevetu. Također, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio visinu dosuđene satisfakcije tužiocu vodeći računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ta naknada.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

22. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama Općinskog suda i Kantonalnog suda prekršena prava iz člana II/3.e), h) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 10. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su naveli da je njihovo izražavanje u spornom tekstu "Crveno-crni dossier" njihova obaveza da informiraju javnost o činjenicama koje su od javnog interesa, te smatraju da je bez opravdanog razloga i obrazloženja odbijen njihov prijedlog da se saslušaju svjedoci Fuad Kasumović i Nedim Hasić na okolnost da su imali dovoljno razloga da vjeruju svom izvoru iz istrage da su objavljeni navodi istiniti. Naime, apelanti smatraju da su redovni sudovi na taj način propustili da utvrde da su apelanti svoja diskreciona ovlaštenja na slobodu mišljenja koristili razumno, pažljivo i u dobroj vjeri, te da je izražavanje u spornom tekstu imalo cilj da se makar i na posredan način ukaže da se pod utjecajem određenih okolnosti obavljaju radnje koje izlaze iz okvira učtivosti i korektnosti u NK Čelik, koje su bile povod masovnih demonstracija prije objavljenog teksta, a nikako tužioca kao glavnog aktera. U vezi s tim, apelanti su istakli da se mediji neće smatrati odgovornim kada novinar ima legitiman cilj, kada je u pitanju nešto od značaja za javnost i kada su razumni napori uloženi na utvrđivanje činjenica, sve i da se ispostavi da su činjenice bile neistinite. Apelanti navode da sudovi nisu obrazložili zašto nije poklonjena vjera iskazima apelanata saslušanih u svojstvu parničnih stranaka, niti im je sud pružio mogućnost da njihovi navodi budu potvrđeni i posebno ocijenjeni u skladu sa iskazima predloženih svjedoka, niti je sud dopustio izvođenje drugih dokaza, čime je apelantima uskraćeno pravo na slobodu izražavanja. Stoga, apelanti smatraju da ne postoji odgovornost za klevetu u smislu člana 6. Zakona o zaštiti od klevete FBiH jer nije ispunjen niti jedan kumulativno određen uvjet. Kao prvo, ne postoji štetna radnja, a ni sam tužilac nije ponudio, a kamoli dokazao da su tuženi (apelanti), informirajući o pitanjima od javnog interesa, znali da je njihovo izražavanje neistinito ili da su nepažnjom zanemarili neistinitost izražavanja. Naprotiv, apelanti smatraju da je sloboda izražavanja suštinski osnov demokratskog društva i jedan je od uvjeta za njegov napredak, kao i za napredak svakog pojedinca. Osim toga, apelanti smatraju da je u konkretnom slučaju teret dokazivanja bio na tužiocu, tj. da on dokaže neistinitost navoda iznesenih u spornom tekstu.

b) Odgovor na apelaciju

23. Općinski sud i Kantonalni sud su u odgovoru na apelaciju naveli da je apelacija neosnovana, te da je treba odbiti jer nije bilo kršenja prava na koja se apelanti pozivaju.

24. Tužilac je u odgovoru na apelaciju naveo da su redovni sudovi pravilno izveli zaključak da sadržaj spornog izražavanja nije napisan i objavljen kao iznošenje vrijednosnih sudova, tj. mišljenja koje se kao takvo ne može dokazivati, nego je napisan i objavljen kao iznošenje činjenica koje se mogu dokazivati. Također je naveo da apelanti nisu dokazali istinitost činjenica, a činjenice nisu ni provjeravali, "makar i došle od povjerljivog izvora", što je, prema tužiočevom mišljenju, neprofesionalno ponašanje i ne može se pravdati na način na koji to čine apelanti. Tužilac smatra da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena prava apelanata na čiju povredu ukazuju u apelaciji i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

25. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

26. U Zakonu o zaštiti od klevete ("Službene novine FBiH" br. 59/02, 19/03 i 73/05) relevantne odredbe glase:

Cilj Zakona

Član 1.

Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu.

Član 2.

Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići da:

a) pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Službeni glasnik BiH", broj 6/99) predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim, nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;

c) sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni promatrači i prenosioci informacija javnosti.

Član 4.

Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju slijedeća značenja:

[…]

d) kleveta - radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu.

Član 5.(1)

Ovaj zakon primjenjuje se na zahtjeve za naknadu štete zbog klevete, bez obzira kako je zahtjev označen.

Odgovornost za klevetu

Član 6.
(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu

(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.

(3) Lice iz stavova 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice.

(4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.

(5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

Izuzeci od odgovornosti

Član 7.

(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:

a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;

b) ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

(c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.

(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito:

• način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja,

• prirodu i stepen prouzrokovane štete,

• dobronamjernost i pridržavanje štetnika opće prihvaćenih profesionalnih standarda,

• pristanak oštećenog,

• vjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno,

• činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica,

• te da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja.

Obaveza ublažavanja štete

Član 8.

Oštećeni je dužan da poduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja.

Obeštećenje

Član 10.

(1) Obeštećenje treba da bude u srazmjeri sa nanesenom štetom ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete. Prilikom određivanja obeštećenja sud je dužan da cijeni sve okolnosti slučaja, a naročito sve mjere koje je poduzeo štetnik radi ublažavanja štete, kao što su:

• objavljivanje ispravke i opozivanje izražavanja neistinite činjenice ili izvinjenje;

• činjenicu da je štetnik stekao novčanu korist iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja, kao i

• činjenicu da li bi iznos dodijeljene štete mogao dovesti do velikih materijalnih poteškoća ili stečaja štetnika.

(2) Sudska mjera o zabrani ili ograničavanju iznošenja ili pronošenja izražavanja neistinite činjenice nije dozvoljena prije objavljivanja tog izražavanja.

(3) Privremena sudska mjera o zabrani pronošenja ili daljnjeg pronošenja izražavanja neistinite činjenice može se odrediti samo ako oštećeni sa najvećom sigurnošću može učiniti vjerovatnim da je to izražavanje prouzrokovalo štetu njegovom ugledu i da će oštećeni trpjeti nepopravljivu štetu kao rezultat pronošenje ili daljnjeg pronošenja tog izražavanja. Stalna sudska mjera o zabrani pronošenja ili daljnjeg pronošenja izražavanja neistinite činjenice može se odnositi samo na određeno izražavanje za koje je utvrđeno da je klevetničko i na određeno lice za koje je utvrđeno da je odgovorno za iznošenje ili pronošenje tog izražavanja.

Odnos ovog zakona prema drugim zakonima

Član 15.

U odnosu na pitanja koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se odgovarajuće odredbe zakona kojim su uređeni obligacioni odnosi, Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i 3/99) i zakona kojim je uređen izvršni postupak u Federaciji Bosne i Hercegovine.

27. U Zakonu o obligacionim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) relevantne odredbe glase:

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

VI. Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 43 0 Mal 134759 17 Gž od 25. septembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. oktobra 2017. godine, a apelacija je podnesena 9. novembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

32. Apelanti osporavaju presude redovnih sudova ukazujući da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e), h) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 10. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

33. Budući da se suština zahtjeva apelanata odnosi na zaštitu "prava na slobodu izražavanja" i iz toga proistekle obaveze na naknadu štete, što je zaštićeno članom 10. Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), ispitati navode apelanata o navodnoj povredi prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

Pravo na slobodu izražavanja

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

h) Slobodu izražavanja.

35. Član 10. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i saopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.

2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

36. Ustavni sud podsjeća da pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalificiranih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definiraju samo pravo, a drugim stavom definiraju dopuštena miješanja i ograničenja tih prava, pod uvjetima propisanim drugim stavom. Ova sloboda se, uz ograničenja iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, ne odnosi samo na "informacije" ili "ideje" koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46. i Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine, tačka 42). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.

37. Kada se radi o ograničenjima iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da se prilikom odlučivanja u slučajevima klevete treba voditi računa o sljedećem: da li postoji miješanje u pravo na slobodu izražavanja, da li je miješanje propisano zakonom, da li teži ostvarenju legitimnog cilja i na kraju, da li je miješanje "nužno u demokratskom društvu".

(a) Da li je došlo do miješanja?

38. U vezi s pitanjem da li je došlo do miješanja u pravo apelanata na slobodu izražavanja, Ustavni sud nema dilemu da jeste budući da su osporenim presudama obavezani na naknadu štete, što predstavlja miješanje garantirano članom 10. stav 1. Evropske konvencije.

(b) Zakonitost i legitimni cilj

39. Ustavni sud nema dilemu ni da je navedeno miješanje "propisano zakonom" jer se zasnivalo na relevantnim odredbama Zakona o zaštiti od klevete i ZOO-a i da je miješanje imalo legitiman cilj jer je bilo namijenjeno zaštiti ugleda ili prava drugih.

40. Utvrdivši da je uplitanje u slobodu izražavanja apelanata u ovom predmetu bilo zakonito i da je slijedilo legitiman cilj, jedino pitanje koje Ustavni sud treba ispitati jeste da li je to miješanje bilo "nužno u demokratskom društvu".

(c) Nužno u demokratskom društvu

41. Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija pokreće pitanje zaštite prava apelanata na slobodu izražavanja u smislu člana 10. Evropske konvencije u vezi sa zaštitom tužiočevog prava na njegov ugled kao poznatog i uglednog arhitekte, dakle kao javne ličnosti, u smislu člana 8. Evropske konvencije. Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li su sudovi osporenim odlukama postigli pravičan balans između ta dva prava iste važnosti, odnosno prava apelanata na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije i tužiočevog prava na zaštitu njegovog ugleda, u smislu člana 8. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da su relevantni kriteriji za test proporcionalnosti u takvim slučajevima utvrđeni u praksi Evropskog suda u predmetu Von Hanover protiv Njemačke (vidi Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (broj 2) (GC), broj 40660/08 i 60641/08, st. 109–113, ECHR 2012. godina) Ti kriteriji su: doprinos raspravi od javnog interesa, koliko je poznata ličnost o kojoj je riječ i šta je predmet izvještavanja, ponašanje lica o kojem je riječ prije objavljivanja i, gdje je primjenjivo, ozbiljnost sankcije. Pri tome treba uzeti u obzir da kada je zahtjev podnesen na osnovu člana 10. Evropske konvencije (kao u konkretnom slučaju) nameće se potreba da se ispita i način prikupljanja informacija i njihova vjerodostojnost, kao i težina nametnute sankcije (vidi Evropski sud, Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv BiH, aplikacija broj 17224/11, § 88. i 118, ECHR 2017. s daljnjim referencama, i Ärztekammer für Wien i Dorner protiv Austrije, aplikacija broj 8895/10, st. 64, 16. februar 2016. godine).

42. Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija pokreće brojna pitanja u kontekstu spornog izražavanja budući da apelanti tvrde da se nije radilo o kleveti jer je prema njihovim tvrdnjama sporno izražavanje u suštini istinito jer se zasnivalo na relevantnim dokazima (izvori iz policijskih agencija koje su bile uključene u istragu o poslovanju NK Čelik i predmet krivične istrage o poslovanju NK Čelik broj T 040KT 1779/15). Apelanti tvrde i da su iznosili zapažanja zasnovana na relevantnim izvorima pokušavajući ukazati na nezakonite radnje koje su nesporno bile predmet istrage nadležnih organa i da stoga nije bilo mjesta za novčano kažnjavanje apelanata u smislu člana 6. Zakona o zaštiti od klevete, a što redovni sudovi nisu prepoznali.

43. U vezi sa iznesenim, Ustavni sud podsjeća da sporno izražavanje u relevantnom dijelu glasi: "Prva ozbiljna istraga o nezakonitom poslovanju NK Čelik započela je krajem 2004. godine. [...] Duga je lista sumnjivih poslova iz tog vremena koji su bili predmetom istrage [...]. Poslove su bez tendera dobijale firme povezane sa članovima uprave poput Akse u vlasništvu Zvjezdana Turkića".

44. Ustavni sud zapaža da redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu ponudili obrazloženje da li je postojao javni interes da apelanti pišu o navedenoj temi, što je, prema ocjeni Ustavnog suda, propust redovnih sudova. Naime, Ustavni sud smatra da je tema o kojoj govori sporni tekst svakako zaslužila pažnju javnosti i da ima javni interes jer je pitanje korupcije od izuzetne važnosti za javno mnijenje.

45. Ustavni sud zapaža da se sporno izražavanje odnosi na kritički osvrt apelanata na stanje u NK Čelik o nezakonitom poslovanju i drugim dešavanjima u NK Čelik, što je imalo za posljedicu da je započeta istraga o nezakonitom poslovanju u NK Čelik, a u tom kontekstu je izdvojen tužilac.

46. Ustavni sud naglašava da mediji imaju ključnu ulogu u demokratskom društvu, ali je, isto tako, bitno istaći da mediji prilikom informiranja javnosti o temama od javnog interesa ne smiju prekoračiti određene granice, posebno kada su u pitanju ugled i prava drugih. Zaštita koju novinarima pruža član 10. Konvencije podliježe uvjetu da djeluju u dobroj vjeri kako bi pružili tačne i pouzdane informacije u skladu s principima odgovornog novinarstva (vidi Evropski sud, Bédat protiv Švicarske, [GC], broj 56925/08, stav 72, 29. mart 2016. godine).

47. Ustavni sud podsjeća da je u predmetima koji pokreću pitanje prava na slobodu izražavanja potrebno napraviti jasnu razliku između činjenica i mišljenja jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu se na osnovu vrijednosne ocjene ne može dati dokaz (vidi Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. decembra 2005. godine). Pri tome treba naglasiti da i mišljenje mora imati činjenični osnov koji ga može potkrijepiti jer u suprotnom može biti pretjerano (vidi Evropski sud, Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, predstavka broj 29032/95, stav 76). Ustavni sud zapaža da apelanti upravo u tom segmentu uočavaju propust redovnih sudova.

48. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi analizirali sporno izražavanje i da su nakon analize zaključili da su u spornom tekstu iznesene činjenice koje apelanti nisu potkrijepili odgovarajućim dokazima. U tom pravcu, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud nakon analize spornog izražavanja: "Poslove su bez tendera dobijale firme poput Akse u vlasništvu Zvjezdana Turkića" zaključio da navedeno izražavanje ukazuje da je tužilac koristeći veze sa članovima uprave zloupotrebom položaja dobijao poslove bez tendera, te su, prema mišljenju Općinskog suda, apelanti u spornom članku u kojem se piše o korupciji i zloupotrebi položaja o tužiocu iznijeli činjenice koje nisu tačne. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se Općinski sud pozvao na dostavljenu informaciju od JP za upravljanje i održavanje sportskih objekata d.o.o. Zenica od 26. septembra 2016. godine, te zaključio da iz navedene informacije, a u vezi s poslovanjem firme Aksa d.o.o. Zenica, proizlazi da firma Aksa nije vršila radove na rekonstrukciji krova zapadne tribine stadiona Bilino polje. U vezi s tim, Općinski sud je zaključio da nije tačna objavljena činjenica o tužiocu da je koristeći veze sa članovima uprave dobijao poslove bez tendera jer je on volonterski obavljao poslove koji se odnose na idejno rješenje rekonstrukcije stadiona, dakle radilo se o poslovima koje je tužilac obavio bez naknade, tako da se ne može zaključiti da se radilo o bilo kakvom obliku korupcije ili zloupotrebe, te su, prema mišljenju Općinskog suda, apelanti o tužiocu iznijeli neistinite činjenice, a da nisu ni pokušali da ih provjere, što je bila njihova obaveza. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud nakon provedenih dokaza i analize spornog izražavanja utvrdio da se sporno izražavanje može smatrati klevetom jer su objavljene neistinite tvrdnje o tužiocu i da izražavanje nije bilo dobronamjerno i da stoga ne postoji osnov za oslobađanje apelanata odgovornosti, u smislu člana 6. Zakona o zaštiti od klevete. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u svemu podržao stav Općinskog suda.

49. Imajući u vidu sporno izražavanje u kontekstu iznesenih prigovora, Ustavni sud se slaže s redovnim sudovima da se tvrdnja u tekstu koja se odnosi na tužioca: "Poslove su bez tendera dobijale firme poput Akse u vlasništvu Zvjezdana Turkića" odnosi na činjenične tvrdnje. Međutim, Ustavni sud zapaža da su apelanti navedenu tvrdnju zasnovali na izvorima iz policijskih agencija koje su bile uključene u istragu o poslovanju NK Čelik, te da su vjerovali svom izvoru smatrajući da je to policijska agencija koja je bila uključena u istragu o poslovanju NK Čelik, a naročito zbog toga što su od tog izvora i ranije dobijali informacije koje su se pokazale tačnim i rezultirale optužnicama i da stoga apelanti prije objavljivanja spornog teksta nisu sumnjali u istinitost iznesene tvrdnje.

50. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud na osnovu dopisa JP za upravljanje i održavanje sportskih objekata d.o.o. Zenica od 26. septembra 2016. godine, a u vezi s poslovanjem firme Aksa d.o.o. Zenica, utvrdio da firma Aksa d.o.o. Zenica nije vršila radove na rekonstrukciji krova zapadne tribine stadiona Bilino polje.

51. Međutim, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda koja, u suštini, omogućava odbranu medija ukoliko mogu pokazati da su postupali razumno ili u skladu s profesionalnim standardima, dakle "u dobroj namjeri" kada su objavljivali kritičke izjave. Ovakvu doktrinu primjenjuje Evropski sud koji je, kada je riječ o činjenicama, razvio fleksibilnija pravila od onih koja zahtijevaju dokazivanje istinitosti, ostavljajući medijima na taj način prostor za grešku (vidi Evropski sud, Thorgeir Thorgeirson protiv Islanda, presuda od 25. juna 1992. godine, tačka 65). Dakle, čak i kad su u pitanju neistinite informacije moguća je odbrana medija ako su postupali razumno i u skladu s profesionalnim standardima, dakle bona fide. Ustavni sud podsjeća da novinarska sloboda obuhvata i moguće pribjegavanje određenom stepenu pretjerivanja ili čak provokacije (vidi Evropski sud, Oberschlick protiv Austrije (broj 2) od 1. jula 1997. godine).

52. Imajući to u vidu, Ustavni sud zapaža da su apelanti sporni tekst zasnovali na informacijama dobijenim iz policijskih agencija koje su bile uključene u istragu o poslovanju Čelika i informacijama koje su bile sadržaj predmeta krivične istrage o poslovanju NK Čelik broj T 040KT 1779/15. Sporno izražavanje se odnosilo na profesionalni segment tužiočevog rada, a ne na njegov privatni život. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je tužiocu pružena mogućnost da u formi intervjua demantira tvrdnje apelanata koje su objavljene u spornom izražavanju od 20. aprila 2016. godine.

53. Prema ocjeni Ustavnog suda, apelanti su takvim postupanjem prilikom objave spornog članka postupali profesionalno, te u skladu s novinarskom etikom obavili dužnost informiranja javnosti o pitanju od javnog interesa, te se za postupanje apelanata, suprotno tvrdnjama redovnih sudova, ne može reći da nije bilo u dobroj vjeri (bona fide), kao i da su uloženi razumni napori radi provjeravanja vjerodostojnosti informacija koje su objavljene.

54. Imajući u vidu sve navedeno, posebno sadržaj spornog izražavanja u kontekstu svih relevantnih okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja obavezivanjem apelanata na naknadu nematerijalne štete nisu postigli pravičan balans između dva konkurentska prava, odnosno tužiočevog prava na ugled i prava apelanata na slobodu izražavanja. Stoga, prema ocjeni Ustavnog suda, sve navedeno ukazuje da osporene presude nisu proporcionalne zakonitom cilju kojem se teži i da obavezivanje apelanata na isplatu naknade nematerijalne štete u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo nužno u demokratskom društvu, u smislu člana 10. stav 2. Evropske konvencije.

55. Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

Ostali prigovori

56. S obzirom na zaključak u vezi s kršenjem prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava BiH i člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno obrazlagati i prigovore o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

57. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava apelanata na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada redovni sudovi obavezivanjem apelanata na isplatu nematerijalne štete nisu postigli pravičan balans između prava apelanata na slobodu izražavanja i tužiočevog prava na zaštitu ugleda, tj. kada reakcija redovnih sudova u okolnostima konkretnog slučaja nije bila proporcionalna zakonitom cilju kojem se teži i kada nije bila nužna u demokratskom društvu.

58. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

59. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.