Službeni glasnik BiH, broj 84/19

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 362/18, rješavajući apelaciju Uprave za indirektno oporezivanje BiH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Uprave za indirektno oporezivanje BiH podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 022575 17 Rev od 7. decembra 2017. godine i S1 3 P 022575 17 Gž od 10. marta 2017. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Uprava za indirektno oporezivanje BiH (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo BiH, podnijela je 19. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 022575 17 Rev od 7. decembra 2017. godine i S1 3 P 022575 17 Gž od 10. marta 2017. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i tužioca (SCOUT d.o.o. Zagreb, Republika Hrvatska) zatraženo je 26. augusta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH je odgovor dostavio 30. augusta 2019. godine, a tužilac 9. septembra 2019. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Prvostepenom presudom Suda BiH broj S1 3 P 022575 16 P od 29. decembra 2016. godine odbijen je tužiočev tužbeni zahtjev da mu apelantica na ime neplaćenih zakonskih zateznih kamata isplati iznos od 64.224,94 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i da mu isplati troškove parničnog postupka. Tužilac je obavezan da apelantici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.490,00 KM. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je u postupku utvrđeno da je apelantica izvršila kontrolu zakonitosti i pravilnosti obračuna i uplate indirektnih poreza kod poreznog obveznika-tužioca za period od 1. aprila 2010. do 31. decembra 2011. godine, prilikom čega je tužiocu utvrđen razrez indirektnih poreza u iznosu od 76.362,00 KM. Na osnovu toga je tužiocu izdat i prekršajni nalog, te rješenje Osnovnog suda u Banjoj Luci, precizirano u presudi, o naplati navedenog iznosa. Protiv navedenog rješenja tužilac je podnio žalbu koja je odbijena rješenjem od 19. aprila 2012. godine (broj preciziran u presudi), protiv kojeg je tužilac podnio žalbu apelanticinom drugostepenom organu, koja je odbijena kao neosnovana rješenjem od 5. decembra 2012. godine. Nakon toga tužilac je navedenu obavezu – uplatu u iznosu od 76.362,00 KM izvršio 15. marta 2012. godine. Naknadno je utvrđeno da nije isplaćeno cjelokupno dugovanje, zbog čega je apelantica 26. marta 2012. godine donijela nalog za prinudnu naplatu na iznos od 17.915,62 KM, te je apelantica 10. aprila 2013. godine naplatila dug u cijelosti.

6. Protiv konačnog rješenja apelantice o razrezu poreza tužilac je pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH. Prvostepenom presudom broj S1 3 U 012453 13 U od 21. maja 2014. godine navedena tužba je odbijena, nakon čega je tužilac protiv te odluke Suda BiH podnio zahtjev za preispitivanje sudske odluke koji je uvažen Presudom Suda BiH – Apelacioni odjel upravnog vijeća broj S1 3 U 012453 13 Uvp od 4. novembra 2014. godine, pa je preinačena prvostepena presuda, poništena apelanticina rješenja i predmet vraćen na ponovni postupak. Postupajući po uputama iz presude, apelantica u ponovnom postupku nije utvrdila postojanje tužiočeve porezne obaveze. Nakon toga tužilac je, pozivajući se na navedenu presudu Suda BiH, podnio zahtjev za postupanje po presudi, tj. tražio je povrat iznosa poreza koji je ranije uplatio apelantici po osnovu rješenja koja su poništena. U proceduri povrata traženog iznosa apelantica je utvrdila da tužilac na dan 2. septembar 2015. godine ima dug u iznosu od 42.019,10 KM prema apelantici, zbog čega je apelantica donijela nalog o prebijanju navedenog potraživanja s naprijed navedenim apelanticinim potraživanjem, te je iznos od 57.509,52 KM (razlika koja je preostala nakon prebijanja) vratila na tužiočev račun.

7. U svojoj presudi, prvostepeni sud je, prije svega, istakao da su neosnovani prigovori preuranjenosti i nenadležnosti Suda BiH jer je odredbom člana 1. stav 2. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP) propisana stvarna nadležnost Suda BiH za, između ostalog, rješavanje imovinskih sporova proisteklih iz štete koja je nastala pri vršenju poslova organa uprave Bosne i Hercegovine, drugih institucija Bosne i Hercegovine i službenih lica tih organa i institucija, kao i nadležnost u drugim imovinskim sporovima, kad je nadležnost suda utvrđena zakonima Bosne i Hercegovine ili međunarodnim ugovorom. Prema obrazloženju prvostepenog suda, tužiočev zahtjev je po svojoj prirodi zahtjev za naknadu štete koja je, prema tužiočevim navodima, nastala time što su upravni organi, kao organi apelantice, izvršili razrez indirektnih poreza tužiocu u iznosu od 99.528,62 KM, a u ponovnom postupku je apelantica utvrdila da tužilac nije u obavezi da ih plati, slijedom čega je apelantica i izvršila povrat uplaćenih sredstava tužiocu. Iz navedenog, kako je obrazloženo, proizlazi da je Sud BiH nadležan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari u skladu s pravilima parničnog postupka s obzirom na to da se radi o imovinsko-pravnom zahtjevu koji se odnosi na isplatu zakonskih zateznih kamata.

8. Prvostepeni sud je dalje obrazložio da je, odlučujući o tužbenom zahtjevu, zaključio da je on neosnovan. U vezi s tim je obrazloženo da je odredbom člana 14. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja propisano da nakon poravnanja drugih obaveza obveznika indirektnih poreza, apelantica vrši povrat svakog iznosa u skladu s odredbama propisanim zakonom za svaki indirektni porez, u roku utvrđenom zakonom za svaki indirektni porez. Ako propisima o indirektnim porezima nije utvrđen rok, povrat se vrši u roku od šest mjeseci od dana podnošenja zahtjeva ili saznanja apelantice da je potrebno izvršiti povrat, a ako se ne izvrši povrat u propisanom roku, obavezna je apelantica po službenoj dužnosti platiti zakonsku kamatu prema članu 10. naprijed navedenog zakona. Dalje je navedeno da je u smislu odredbi člana 14. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja, taj sud utvrdio da je apelantica izvršila povrat sredstava tužiocu u zakonom propisanom roku, tj. u roku od šest mjeseci od dana podnošenja zahtjeva tužioca za povrat sredstava, pa je taj sud odbio tužiočev tužbeni zahtjev kao neosnovan.

9. Protiv navedene presude tužilac je podnio žalbu žalbenom vijeću Suda BiH koje je Presudom broj S1 3 P 022575 17 Gž od 10. marta 2017. godine (protiv koje je revizija odbijena Presudom broj S1 3 P 022575 17 Rev od 7. decembra 2017. godine) žalbu uvažio, preinačio prvostepenu presudu tako što je apelantica obavezana isplatiti tužiocu na ime neplaćenih zakonskih zateznih kamata iznos od 61.173,77 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 26. jula 2016. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, uz obavezu naknade troškova parničnog postupka preciziranih u presudi, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatu zakonskih zateznih kamata preko dosuđenog iznosa (do iznosa od 64.224,94 KM) odbijen kao neosnovan.

10. U obrazloženjima je navedeno da je prvostepeni sud pravilno riješio pitanje prigovora nadležnosti u konkretnom slučaju i shodno tome se ispravno pozvao na odredbe člana 1. ZPP. Obrazloženo je i da je u konkretnom slučaju ispravno primijenjena odredba člana 16. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja kojom je propisan povrat zateznih kamata i troškova garancija u slučajevima poništenog iznosa duga. U smislu ove odredbe, kako je obrazloženo, kada su iznosi plaćeni ili garancije podnesene da bi se spriječilo izvršenje rješenja, apelantica će izvršiti povrat plaćenog iznosa ili troškova garancije ako su rješenje ili iznos duga poništeni rješenjem apelantice ili rješenjem nadležnog suda. Povrat se vrši s obračunatom zateznom kamatom od dana kada je iznos ili trošak garancije plaćen, te kako je u konkretnom slučaju Sud BiH poništio apelanticina rješenja na osnovu kojih je prinudno naplaćena tužiočeva nepostojeća porezna obaveza vezana za PDV, tj. nezakonito mu je izrečena novčana prekršajna kazna, to se imaju vratiti i zatezne kamate. U vezi s tim je navedeno da apelantica neosnovano ukazuje na primjenu odredbi člana 14. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja jer, kako je obrazloženo, jezičkim tumačenjem te odredbe proizlazi da se ovom normom propisuju povrati koji proizlaze iz svakog indirektnog poreza, a to znači da u slučaju prekomjerne uplate po osnovu indirektnih poreza, apelantica vrši povrat. Dakle, riječ je o situaciji u kojoj je bez sudskog postupka utvrđeno (po službenoj dužnosti ili po zahtjevu obveznika) da je obveznik uplatio veći iznos od obaveznog, pa mu apelantica vraća iznos. Kako obveznik, u pravilu, u vrijeme plaćanja iznosa nije ni bio svjestan prekomjerne uplate, to je ovom odredbom propisano da se u načelu povrat vrši u roku od šest mjeseci od dana podnošenja zahtjeva ili saznanja apelantice da je potrebno izvršiti povrat, a zatezna kamata teče od dana isteka roka za povrat do dana izdavanja naloga za povrat.

11. Navedeno je da takvim tumačenjem Sud BiH zaključuje da je odredbom člana 14. normirano obavezujuće ponašanje jer iz člana 16. proizlazi da je ratio date odredbe povrat plaćenih iznosa duga, koji su plaćeni kako bi se spriječilo izvršenje rješenja, a koje je poništeno apelanticinim rješenjem ili rješenjem nadležnog suda. Kako je u konkretnoj pravnoj situaciji tužilac platio iznos od 99.528,62 KM na osnovu apelanticinih rješenja, a koja su presudom Suda BiH poništena, a naknadno je i novom apelanticinom odlukom ustanovljena neosnovanost tih rješenja, to je nesporno da je odredba člana 16. navedenog zakona primjenjiva na činjenični opis ovog predmeta, pa tužiocu pripada pravo i na povrat zakonske zatezne kamate. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je donio presude kao u dispozitivima.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navodi da su sudovi izveli pogrešan zaključak o nadležnosti Parničnog odjeljenja Suda BiH u konkretnoj stvari s obzirom na to da je nesporno da se radi o upravnom sporu. Također navodi da je trebalo primijeniti odredbe člana 14. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja, a ne člana 16. tog zakona, te da je nesporno da je tužiocu dosuđen povrat kamata koje mu ne pripadaju s obzirom na to da tim spornim članom povrat kamate nije ni predviđen, te da se u konkretnom slučaju ne radi o zahtjevu za povrat u smislu naknade štete kako su to pogrešno zaključili redovni sudovi.

b) Odgovor na apelaciju

13. Sud BiH je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva, te da su osporene presude donesene u skladu sa zakonom, Ustavom BiH i međunarodnim aktima.

14. Tužilac je naveo da su osporene odluke donesene u skladu sa zakonima, o čemu su redovni sudovi dali detaljna i jasna obrazloženja.

V. Relevantni propisi

15. U Zakonu o parničnom postupku pred Sudom BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 36/04, 84/07, 58/13 i 94/16) relevantne odredbe glase:

Član 1.

(1) Ovim zakonom određuju se pravila postupka pred Sudom Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Sud) u rješavanju imovinskih sporova (parnični postupak) između države Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: države) i entiteta, između države i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Distrikt), između entiteta, između entiteta i Distrikta i između institucija Bosne i Hercegovine koje vrše javna ovlaštenja.

(2) Odredbe ovog zakona primjenjivat će se i u imovinskim sporovima, proisteklim iz štete koja je nastala pri vršenju poslova organa uprave Bosne i Hercegovine, drugih institucija Bosne i Hercegovine i službenih lica tih organa i institucija.

(3) Odredbe ovog zakona primjenjivat će se i u drugim imovinskim sporovima, kad je nadležnost Suda utvrđena zakonima Bosne i Hercegovine ili međunarodnim ugovorom.

16. U Zakonu o postupku indirektnog oporezivanja ("Službeni glasnik BiH" br. 89/05 i 100/13) relevantne odredbe glase:

Član 14.
(Povrati koji proizilaze iz svakog indirektnog poreza)

(1) Nakon poravnanja drugih obaveza obveznika indirektnih poreza, UIO vrši povrat svakog iznosa u skladu s odredbama propisanim zakonom za svaki indirektni porez.

(2) Povrat se vrši u roku utvrđenom zakonom za svaki indirektni porez. Ako propisima o indirektnim porezima nije utvrđen rok, povrati se vrše u roku od šest mjeseci od dana podnošenja zahtjeva ili saznanja UIO da je potrebno izvršiti povrat.

(3) Kada UIO ne izvrši povrat u datom roku, obavezan je po službenoj dužnosti platiti zateznu kamatu prema članu 10. ovog zakona.

(4) Zatezna kamata teče od dana isteka roka za povrat do dana izdavanja naloga za povrat.

Član 16.
(Povrat zatezne kamate i troškova garancija u slučajevima poništenog iznosa duga)

(1) Kada su iznosi plaćeni ili garancije podnesene da bi se spriječilo izvršenje rješenja, UIO će izvršiti povrat plaćenog iznosa ili troškova garancije ako su rješenje ili iznos duga poništeni rješenjem UIO ili od nadležnog suda. Povrat se vrši s obračunatom zateznom kamatom od dana kada je iznos ili trošak garancije plaćen.

(2) Troškovi garancije i njihovo plaćanje dokumentiraju se dokazima koje izdaje davalac garancije. UIO će prihvatiti traženi iznos ako ga smatra razumnim u poređenju s uobičajenim tržišnim cijenama koje se traže za ovakve garancije.

(3) Odredbe iz ovog člana ne primjenjuju se na druge slučajeve garancija koje su podnesene za osiguranje obaveza po osnovu indirektnih poreza ili iznosa duga.

Član 41.
(Prebijanje)

(1) Iznosi dugovanja po osnovu indirektnih poreza mogu se potpuno ili djelimično ugasiti prebijanjem preko potraživanja koje je UIO priznao u korist istog odgovornog lica.

(2) Prebijanje se može odobriti po službenoj dužnosti kada su potraživanja UIO i potraživanja obveznika prispjela za naplatu ili po zahtjevu stranke.

VI. Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 022575 17 Rev od 7. decembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 12. decembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 19. januara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

22. U vezi s apelanticinim pozivanjem na prava iz Evropske konvencije, a imajući u vidu da je apelantica nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da državni organi i javna vlast ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njom prekršena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se radi o postupku u kojem su rješavana pitanja nadležnosti Suda BiH u konkretnom predmetu i tužiočevog prava na povrat zakonske zatezne kamate na vraćeni iznos uplaćen po osnovu poništenih rješenja o razrezu indirektnog poreza, dakle, da se radi o predmetu građanskopravne prirode. U skladu s navedenim, član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine je primjenjiv.

25. Apelantica smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučivanja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

27. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH u obrazloženju osporenih odluka dao logične, jasne i precizne razloge za svoje odluke. Ustavni sud, prije svega, zapaža da, suprotno apelanticinim navodima, nadležnost Parničnog odjela Suda BiH proizlazi iz odredbi člana 1. ZPP, kako su to i obrazložili redovni sudovi, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za povrat zakonskih zateznih kamata proisteklih iz štete koja je tužiocu nastala pri vršenju poslova organa uprave BiH – apelantice čija su rješenja o razrezu poreza poništena i utvrđeno da tužilac nije imao obavezu da izvrši uplatu spornog iznosa po osnovu indirektnog poreza. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi donijeli osporene presude pozivajući se na odredbe člana 16. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja. Ustavni sud zapaža da je pri tome izvršena analiza sadržaja odredbi člana 14. istog zakona (za koji je apelantica smatrala da se ima primijeniti na konkretan slučaj) i da su, dovodeći navedene odredbe u vezu s primijenjenom odredbom člana 16. istog zakona i činjenicama konkretnog predmeta, redovni sudovi zaključili da član 14. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja nije primjenjiv. Zaključili su da se u konkretnom slučaju radi o povratu uplaćenog iznosa indirektnog poreza jer su u sudskom postupku, a zatim i u ponovnom postupku pred apelanticinim organima, poništena ranije donesena rješenja o razrezu tog poreza tužiocu. Ustavni sud ukazuje i da je, suprotno apelanticinim navodima, iz odredbi člana 16. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja vidljivo da je jasno propisano da se u slučaju povrata uplaćenog indirektnog poreza, ako su rješenje o razrezu tog poreza ili iznos duga poništeni rješenjem apelantice ili nadležnog suda, povrat vrši s obračunatom zateznom kamatom od dana kada je iznos poreza plaćen. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da su obrazloženja redovnih sudova u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, a apelanticini navodi neosnovani.

28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ostali navodi

29. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu. Apelantica tvrdnje o kršenju navedenog prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje. Kako je Ustavni sud utvrdio da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje, to Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja ni apelanticinog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII. Zaključak

30. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo kada su usvojili tužiočev tužbeni zahtjev i obavezali apelanticu da mu izvrši povrat zakonskih zateznih kamata na iznos uplaćenog indirektnog poreza nakon što su rješenja o njegovom razrezu poništena i tužiocu izvršen povrat uplaćenog iznosa na ime tog poreza, a što je u skladu s odredbama člana 16. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja, te kada je nadležnost Suda BiH u konkretnom slučaju predviđena članom 1. ZPP.

31. Nema kršenja ni apelanticinog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelantica navode o kršenju tog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud utvrdio da nije prekršeno.

32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.