Službeni glasnik BiH, broj 39/26

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP-3552/21, rješavajući apelaciju Spasa Milišića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija Marin Vukoja, sudija Larisa Velić, sutkinja na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Spasa Milišića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 K 003779 21 Kž 10 od 7. septembra 2021. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Spaso Milišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Veljko Ćivša, advokat iz Sokoca, podnio je 15. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 15 0 K 003779 21 Kž 10 od 7. septembra 2021. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Okružnog javnog tužilaštva Trebinje (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Okružni sud je dostavio odgovor, dok ostali nisu dostavili odgovore u ostavljenom roku, koji je istekao. Odgovor Okružnog suda je 25. augusta 2023. godine dostavljen apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant se nije izjasnio.

III. Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

4. Presudom broj 15 0 K 003779 20 K3 od 14. decembra 2020. godine Okružni sud je apelanta proglasio krivim da je počinio krivično djelo ubistva iz člana 124. stav 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ), te ga je osudio na kaznu zatvora od 15 godina. Sud je utvrdio kao nesporno da je apelant lišio života oštećenog N. Š. tako što mu je u ugostiteljskom objektu nanio ranu ubodom noža u vrat. Sporno je bilo da li krivičnopravna radnja predstavlja privilegirani oblik ubistva na mah iz člana 126. KZ-a, kako je odbrana tvrdila, ili se radi o osnovnom obliku ubistva. Sud je poklonio vjeru iskazima svjedoka S. G. i R. P. u pogledu načina izvršenja – da je apelant zagrlio oštećenog prije ubistva. Zaključeno je da su ti iskazi saglasni i istiniti, da su dati na glavnom pretresu i da nisu dovedeni u sumnju drugim dokazima. Okružni sud je utvrdio da je apelant prišao stolu oštećenog, da su nešto kratko pričali, ali niko nije čuo razgovor zbog buke. Apelant je naveo da ga je oštećeni pitao za djevojku, ali "neprimjerenim i uvredljivim riječima", što je sud prihvatio i u izreku presude unio te riječi. Međutim, sud je ocijenio da riječi koje je oštećeni izgovorio nisu bile povod i uzrok apelantovih postupaka. Te riječi, bez utjecaja drugih faktora, alkoholiziranosti i karaktera apelanta, prema ocjeni suda, nisu takve da su apelanta mogle dovesti u stanje jake razdražljivosti.

5. Na okolnost utvrđivanja apelantove uračunljivosti sud je cijenio nalaz i mišljenje vještaka optužbe i odbrane, koji su se značajno razlikovali u pogledu intenziteta afekta kod apelanta. Sud je poklonio vjeru nalazu tima vještaka optužbe, te je ocijenio da taj nalaz objektivno sagledava inkriminirani događaj i da sadrži autentičan prikaz apelantove ličnosti. Nalaz vještaka odbrane sud je cijenio kao neubjedljiv i neobjektivan jer je zaključio da vještak događaj posmatra iz ugla odbrane, zanemarujući iskaze svjedoka i objektivno utvrđene činjenice. Manjkavost nalaza odbrane sud je pronašao i u činjenici da je kao temelj zaključaka korišten zapisnik o ispitivanju apelanta, koji je sačinio njegov branilac. Sud nije mogao prihvatiti tezu odbrane da je apelant počinio privilegirani oblik ubistva – ubistvo na mah iz člana 126. KZ-a. Sud je obrazložio da kod tog krivičnog djela mora postojati kontinuitet između provokacije i ubistva, što u konkretnom slučaju nedostaje. Apelant je izašao iz objekta, te se vratio nakon 20-30 minuta, s nožem skrivenim u garderobi. U međuvremenu je, prema iskazu svjedoka, svratio na pumpu, gdje je naručio i popio vodu. Radnje koje je apelant preduzeo nisu rezultat impulsivnog reagiranja, reakcije na uvredu oštećenog. Sud je zaključio da je apelant postupao s direktnim umišljajem jer je povredu oštećenom nanio opasnim sredstvom i na način koji manifestira očiglednu namjeru da oštećenog liši života s obzirom na to da je nanijeta u vrat. Prilikom odlučivanja o visini kazne sud je cijenio olakšavajuće i otežavajuće okolnosti i naložio apelantu da plati troškove krivičnog postupka, o čijoj će visini donijeti posebno rješenje. Apelant sudu nije dostavio dokaze da će plaćanjem troškova postupka njegova egzistencija biti ugrožena.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 15 0 K 003779 21 KŽŽ 10 od 7. septembra 2021. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda. Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani žalbeni prigovori da je prvostepeni sud zbog činjenice da je prihvatio izmjenu činjeničnog opisa optužnice povrijedio načelo reformatio in peius. Izostavljanjem riječi "a sve to zbog već od ranije neriješenih i poremećenih odnosa sa njim oko djevojke" iz činjeničnog opisa pobijana presuda nije izmijenjena na apelantovu štetu. Citirane su riječi koje je oštećeni uputio apelantu, te je prvostepeni sud prihvatio da su im odnosi bili poremećeni zbog djevojke. Sud je također naveo da u ranijoj presudi prevarni način izvršenja krivičnog djela nije cijenjen kao otežavajuća okolnost jer je apelant osuđen za krivično djelo teškog ubistva te je prevarni način izvršenja djela bitan element krivičnog djela. Vrhovni sud je zaključio da izreka prvostepene presude nije nerazumljiva niti protivrječna i da obrazloženje presude sadrži razloge u pogledu svih odlučnih činjenica s aspekta postojanja krivičnog djela i apelantove krivice i činjenica odlučnih za pravilnu primjenu KZ-a. Iako je u jednom dijelu navedeno da su tjelesne povrede "mogle" dovesti do smrti oštećenog, to nije dovelo u pitanje utvrđenje prvostepenog suda da je apelant djelo počinio s direktnim umišljajem, na šta upućuje dato obrazloženje. Vrhovni sud je potvrdio zaključak prvostepenog suda koji proizlazi iz ocijenjenih i prihvaćenih dokaza, odnosno da apelantovo ponašanje "nije lišeno voljnosti i da je plod afektivne reakcije uslovljene uvredom oštećenog". Sud je zaključio da je u prvostepenom postupku na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjen KZ i da su apelantove radnje pravilno kvalificirane kao krivično djelo ubistva. Također, Vrhovni sud je potvrdio odluku o kazni i troškovima postupka.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

7. Apelant ukazuje na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ukazuje na tok krivičnog postupka i ranije ukinutu presudu. Apelant ukazuje da je u ponovljenom postupku zbog brisanja određenih riječi iz dispozitiva presude došlo do povrede reformatio in peius. Naime, brisanje riječi "nakon kraće rasprave zbog već ranije neriješenih odnosa sa njim oko djevojke" za apelanta je "sudbonosno za odbranu". To zato što apelant osporava zaključak suda da je na prikriven način došao do oštećenog i zagrlio ga prije lišenja života, u kontekstu cjelokupnog događaja. U vezi s tim apelant problematizira i način ocjene dokaza, pogotovo iskaza svjedoka R. P. i S. G. kao neusaglašene. Svjedok S. G. promijenio je iskaz dat u istrazi te na glavnom pretresu nije bio dosljedan u kazivanju. Svjedok R. P. pokazao je pokret te se apelant ne slaže sa zaključkom suda da to nije imalo karakteristike "napadačkog djelovanja". Također ukazuje da su svjedoci bili pod dejstvom alkohola. Apelant ukazuje na iskaz svjedoka Nj. Š. kao kontrolnog dokaza koji podržava tezu da nije bilo "grljenja". Nadalje, apelant ukazuje na pogrešne zaključke suda u kontekstu cijelog događaja, te ističe da je imao ljubavnu vezu, u koju se miješao oštećeni, da je bio u alkoholiziranom stanju, a tada je "jako problematičnog ponašanja", te naročito ukazuje na riječi koje mu je uputio oštećeni. Apelant tvrdi da su ga izgovorene riječi dovele u stanje jake razdraženosti, iz koje, prema nalazu vještaka odbrane, proizlazi stanje bitno smanjene uračunljivosti, a koji nalaz sud nije prihvatio. Sud je prihvatio nalaz vještaka optužbe iako nije odgovoreno na bitna pitanja, niti je događaj sagledan u cjelini. Osim toga, apelant ukazuje na povredu prava na pravično suđenje zbog odbijanja prijedloga odbrane da se vještak odbrane izjasni o dopuni nalaza vještaka optužbe. Apelant dalje osporava da je sud zaključio da je djelo počinjeno s direktnim umišljajem, a element svijesti je sveo na mogućnost nastupanja smrtne posljedice. Apelant se žali na odluku o kazni te ukazuje da je pogrešno utvrđeni stepen vinosti korišten i kod kazne. Također navodi da je ranije kažnjavan, ali se ta presuda trebala brisati. Konačno, apelant ukazuje da sud u ranijoj presudi nije cijenio kao otežavajuću okolnost prevarni način izvršenja djela u vidu grljenja oštećenog, čime opet dolazi do povrede načela reformatio in peius. Nadalje, apelant je u završnoj riječi izrazio kajanje, što sud nije uzeo u obzir kao olakšavajuću okolnost. Apelant se ne slaže ni s odlukom da plati troškove postupka ukazujući da je lošeg imovnog stanja, kao i na oslobađajući dio ranije donijete presude.

b) Odgovor na apelaciju

8. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje. Ocjena dokaza i primjena prava nisu bile proizvoljne, niti utvrđeno činjenično stanje ukazuje na navedenu povredu.

V. Relevantni propisi

9. Krivični zakonik Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 64/17, 104/18 – odluka USRS, 15/21, 89/21, www.ohr.int – Odluka visokog predstavnika broj 12/23, "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 73/23, "Službeni glasnik BiH" broj 9/24 – odluka USBiH, "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 105/24 – odluka USRS, 19/25, 31/25, "Službeni glasnik BiH" broj 36/25 – odluka USBiH, "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 85/25 – odluka USRS i 25/26)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakonik Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 64/17) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

KRIVIČNA DJELA PROTIV ŽIVOTA I TIJELA

Ubistvo

Član 124. stav (1)

(1) Ko drugog liši života, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

Teško ubistvo

Član 125. stav (1) tačka 1)

(1) Kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora kaznit će se:

1) ko drugog liši života na svirep ili podmukao način,

Ubistvo na mah

Član 126.

Ko drugog liši života na mah doveden bez svoje krivice u jaku razdraženost napadom, teškim zlostavljanjem ili teškim vrijeđanjem od strane ubijenog, kaznit će se kaznom zatvora od dvije do dvanaest godina.

10. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Dokazi na kojima se zasniva presuda

Član 295. stav 2.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Sadržaj presude

Član 304. stav (7)

(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakonika na optuženog i njegovo djelo.

Zabrana reformatio in peius

Član 321.

Ako je izjavljena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu.

VI. Dopustivost i meritum

11. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

12. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

13. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

14. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

15. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje svode se na navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, pogrešnoj ocjeni dokaza i na navode o povredi načela reformatio in peius. Apelant se žali i na odluku o kazni. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznio u žalbi protiv prvostepene presude.

16. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud, prije svega, ističe da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud "četvrte instance", te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili "očigledno nerazumnim" (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud dalje ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, zahtjevi pravičnog suđenja obavezuju nacionalne sudove da u presudama moraju na odgovarajući način navesti razloge na kojima zasnivaju presude. Obaveza obrazlaganja ne zahtijeva detaljan odgovor na svaki prigovor podnosioca zahtjeva, već konkretan i izričit odgovor na argumente koji su odlučujući za ishod određenog postupka. Mjera do koje se primjenjuje ta dužnost davanja obrazloženja može se razlikovati prema vrsti odluke i treba se utvrditi u svjetlu okolnosti predmeta (vidi Evropski sud, Farzaliyev protiv Azerbejdžana, presuda od 28. maja 2020. godine, predstavka broj 29620/07, tačka 36. s daljnjim referencama).

17. Da bi se utvrđenje činjenica i ocjena dokaza od redovnih sudova mogli smatrati proizvoljnim na način da su imali utjecaja na pravičnost konkretnog postupka, pogrešni zaključci tih sudova o odlučnim činjenicama trebali bi biti toliko očigledni da se mogu okarakterizirati kao nesporna greška (manifest error), odnosno "takva greška koju nijedan razuman sud ne bi nikada mogao učiniti" (vidi Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine (broj 2) [VV], presuda od 5. februara 2015. godine, predstavka broj 22251/08, stav 62. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1111/20 od 12. januara 2022. godine, tačka 25. s daljnjim referencama).

18. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, a zatim Vrhovni sud u obrazloženju presude u potpunosti opisao proces ocjene dokaza i kako je utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo ubistva iz člana 124. KZ-a. Apelant ne osporava da je lišio života oštećenog, ali iznosi tvrdnje da se radi o ubistvu na mah iz člana 126. KZ-a, te da je u stanje jake razdraženosti i nemogućnosti da upravlja svojim postupcima došao zbog riječi koje mu je izrekao oštećeni. Redovni sudovi su jasno naveli da je upravo to bilo sporno u redovnom postupku. Ocjenom iskaza svjedoka očevidaca, te ostalih svjedoka, kao i iskaza apelanta, redovni sud je utvrdio kako se događaj odvijao (vidi tačku 5. ove odluke). Suprotno apelantovim navodima, sud je sagledao događaj u cjelini, pri čemu je iz nalaza vještaka utvrdio da je apelantova mogućnost da shvati i upravlja postupcima bila smanjena, ali ne bitno. Također, sud je naročito uzeo u obzir vremenski interval koji je protekao između uvrede koju je apelantu uputio oštećeni i samog apelantovog djelovanja, pa je zaključio da, s obzirom na sve okolnosti i protek vremena između ta dva događaja, apelantovo ponašanje nije bilo ishitreno ili impulsivno. S obzirom na sve navedeno, sud je dao dovoljno obrazloženje o tome zašto je zaključio da je apelant djelovao s direktnim umišljajem.

19. Ustavni sud primjećuje da je redovni sud obrazložio i zašto nije mogao da prihvati nalaz vještaka odbrane, kao i zašto je prihvatio nalaz tima vještaka optužbe (vidi tačku 5. ove odluke). Također, Ustavni sud zapaža da je sud posebnu pažnju posvetio iskazima svjedoka S. G. i R. P. kako bi utvrdio način izvršenja krivičnog djela, što je bilo bitno za pravilnu kvalifikaciju djela i da je i o tom pitanju dao relevantno obrazloženje (tačka 4. ove odluke). Na osnovu navedenog, kada se sagleda presuda u cjelini, sasvim je jasno da je sud utvrdio sve relevantne činjenice i utvrdio da se radi o krivičnom djelu ubistva iz člana 124. KZ-a, za koje je apelant osuđen. Osim toga, Ustavni sud nije mogao da zaključi da su redovni sudovi načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza na način koji bi mogao voditi kršenju člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode kojima se osporava način na koji su redovni sudovi odlučili o visini kazne, te obavezi da plati troškove postupka, o čemu su se izjasnili i Okružni sud i Vrhovni sud (vidi tač. 5. i 6. ove odluke). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su u osporenim odlukama navedeni jasni i dovoljni razlozi kako o činjeničnim tako i o pravnim utvrđenjima, zbog čega se ne može reći da su osporene presude proizvoljne ili "očigledno nerazumne", odnosno da nisu obrazložene, ili da je na bilo koji način došlo po povrede prava na pravičan postupak.

20. Također, apelant u apelaciji ponavlja da je došlo do kršenja načela reformatio in peius zbog, kako je naveo, ispuštanja određenih riječi iz činjeničnog opisa djela. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odgovorio na to pitanje ukazujući na izmjene i ranije donesenu presudu (vidi tačku 6. ove odluke). Apelantovi navodi da je prekršeno načelo reformatio in peius se, u suštini, opet svode na način kako apelant želi da predstavi događaj i kvalificira krivično djelo. Međutim, kako je to i Vrhovni sud obrazložio, a Ustavni sud nalazi da dato obrazloženje nije paušalno, apelant nije doveden u teži položaj od onoga u kojem je bio prije nego što je podnio žalbu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne nalazi da su redovni sudovi u osporenim odlukama postupili protivno načelu zabrane reformatio in peius.

21. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VII. Zaključak

22. Ustavni sud zaključuje da, sagledavajući postupak u cjelini, nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu ocjene izvedenih dokaza i primjene materijalnog prava, kada nema elemenata da je povrijeđeno načelo reformatio in peius, niti je bilo čime dovedena u pitanje pravičnost predmetnog krivičnog postupka.

23. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.