Službeni glasnik BiH, broj 11/26

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2782/21, rješavajući apelaciju Ramiza Mićivode, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka c), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija Marin Vukoja, sudija Larisa Velić, sutkinja na sjednici održanoj 22. januara 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ramiza Mićivode podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 031092 21 Kž od 9. juna 2021. godine u vezi s pravom na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ramiza Mićivode u vezi s pravom na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ramiz Mićivoda (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, kojeg zastupa Jasmin Džaferović, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. augusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 031092 21 Kž od 9. juna 2021. godine i S1 2 K 031092 19 K od 12. marta 2021. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-2782/21.

2. Apelant je lično protiv istih presuda podnio apelaciju 6. septembra 2021. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-3170/21.

3. Imajući u vidu da je u pitanju isti apelant i iste osporene presude, Ustavni sud je u skladu sa članom 32. Pravila Ustavnog suda odlučio da apelacije spoji i donese jednu odluku pod brojem AP-2782/21.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

4. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP-2782/21 od 5. oktobra 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je odbio apelantov zahtjev za izdavanje privremene mjere.

5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Nakon što su dostavljeni, odgovori su poslati apelantu radi izjašnjenja. Apelant se izjasnio 5. juna 2023. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 031092 19 K od 12. marta 2021. godine apelant je proglašen krivim da je na način opisan u izreci presude počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 220. stav 1. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH), te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Apelantu je izrečena mjera sigurnosti oduzimanja mobilnog aparata, te je obavezan da A. S. plati novac na ime naknade štete nastale izvršenjem krivičnog djela.

8. Sud je utvrdio da je apelant, koristeći svojstvo službenog lica u Oružanim snagama BiH, prekoračio granice službenog ovlaštenja, dužnosti, odgovornosti i funkcije jer je tražio i uzeo novac od A. S. za izdavanje zemljišta u vlasništvu Ministarstva odbrane, iako je znao da za to nije ovlašten. Sud je ocijenio da je iskaz svjedoka A. S. detaljan, pouzdan i vjerodostojan za donošenje zaključka o odlučnim činjenicama. Naime, iz iskaza tog svjedoka sud je utvrdio da je apelant, nakon sastanka održanog u kasarni, kontaktirao Al. S., oca A. S., radi razgovora o vojnom zemljištu koje koristi porodica S. Isto je u iskazu potvrdio i svjedok Al. S. Svjedok A. S. je opisao kako je došlo do sastanka, o čemu je razgovarano, te je naveo da je apelantu dao 300 KM. Također, taj svjedok je opisao i ostale susrete i pozive, te je izjavio da je apelantu dao još 150 eura. Ocjenjujući taj dokaz, sud je naglasio da ne postoji pravni zahtjev da iskaz svjedoka mora biti potkrijepljen drugim dokazima, već da je važna pouzdanost i vjerodostojnost koja se iskazu pridaje. Sud nije prihvatio pokušaj odbrane da kontakte s civilima predstavi kao apelantovu obavezu. Naime, svjedok M. L. je jasno naveo da svi kontakti s civilima van kasarne moraju biti dokumentirani u izvještaju, a da apelant to nije dokazao.

9. Istinitost iskaza svjedoka A. S. u dijelu koji se odnosio na telefonske razgovore i susrete sud je doveo u vezu s listingom odlaznih/dolaznih poziva i podacima baznih stanica o ostvarenim komunikacijama između brojeva apelantovog telefona i telefona A. S., kao i s iskazom svjedoka S. B., koji je sačinio izvještaj. Sud je ukazao da analiza dolazno-odlaznih poziva i baznih stanica nije dokaz o sadržaju komunikacija, ali potkrepljuje iskaz svjedoka A. S. o kontaktima s apelantom. Razlika u iskazu A. S. s materijalnim dokazima koja se tiče tačnih datuma, kako je zaključio sud, može biti posljedica proteka vremena, ljudske percepcije i neugodnog iskustva samog događaja. To ne znači da se sam događaj nije desio. Svjedoci A. S. i Al. S. su izjavili da im je apelantovo ponašanje "postalo sumnjivo", a svjedoci N. B. i A. H., koji su zaposleni u Oružanim snagama BiH, izjavili su da ih je Al. S. obavijestio da apelant traži novac za korištenje zemljišta. Sud je dalje obrazložio da iskazi tih svjedoka predstavljaju kontrolne činjenice, odnosno osnov vjerodostojnosti iskaza svjedoka A. S.

10. Nadalje, sud je zaključio da je "uviđaj" na telefonu koji je predao A. S. (u daljnjem tekstu: dokaz DT-10) nezakonito provedena radnja jer se zapravo radi o pretresu telefona bez naredbe suda. Nezakonitim su proglašeni i prilozi dokaza zapisnika o uviđaju – optički medij koji sadrži podatke s mobilnog telefona i dio fotodokumentacije. U odnosu na vještačenje mobilnog telefona koji je oduzet apelantu, sud nije dozvolio izvođenje dokaza saslušanjem vještaka I. H., a izvještaj o vještačenju je proglasio nezakonitim dokazom i nije ga koristio prilikom ocjene dokaza (u daljnjem tekstu: dokaz DT-11).

11. Kao olakšavajuću okolnost sud je cijenio da je apelant porodičan čovjek, da doprinosi izdržavanju porodice i vodi brigu o odgoju djece. Od otežavajućih okolnosti sud je cijenio da krivično djelo za koje je apelant osuđen spada u najopasnija djela za pravnu državu, zatim apelantovu upornost u izvršenju krivičnog djela, kao i gubitak povjerenja građana u državne institucije. Sud je na osnovu člana 69. stav 1. tačka d) KZBiH u vezi sa članom 74. KZBiH apelantu oduzeo mobilni aparat, s obzirom na to da je taj uređaj korišten za izvršenje krivičnog djela. Apelant je obavezan da A. S. naknadi materijalnu štetu na ime postavljenog imovinskopravnog zahtjeva u iznosu od 300 KM i 150 eura.

12. Presudom broj S1 2 K 031092 21 Kž od 9. juna 2021. godine Sud BiH je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Sud BiH je naveo da su neosnovani navodi odbrane da je činjenično stanje nepotpuno i pogrešno utvrđeno, te je potvrdio zaključke prvostepenog suda u pogledu prekoračenja ovlaštenja. Naglašeno je da je prvostepeni sud dao jasne razloge o tome zašto je poklonio vjeru iskazu svjedoka A. S., te da je njegov iskaz potvrđen i drugim dokazima koji su detaljno analizirani. Nadalje, Sud BiH je istakao da prvostepeni sud nije odlučio o prigovoru na akt Državne agencije za istrage i zaštitu Ministarstva sigurnosti BiH, koji je dostavljen uz izvještaj o preduzetim mjerama i radnjama (u daljnjem tekstu: dokaz DT-13), čije je izvođenje zabranjeno u dokaznom postupku, a za koji je odbrana tvrdila da sadrži transkript snimka izuzetog s mobilnog telefona svjedoka A. S. Međutim, Sud BiH je naveo da se to što prvostepeni sud nije cijenio niti uzeo u obzir sadržaj tog dokaza u dijelu koji sadrži transkript snimka može smatrati kao uvažavanje tog prigovora odbrane.

13. Sud BiH je ocijenio neosnovanim prigovor o nezakonitosti dokaza – oduzetog apelantovog mobilnog aparata. U konkretnom slučaju se, kako je obrazloženo, radilo o pretresanju lica prilikom lišenja slobode, u skladu sa članom 64. stav 2. tačka b) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), za koje nije potrebna naredba sudije. Apelantu je oduzet telefon primjenom odredbi člana 69. stav 1. tačka d) KZBiH, u vezi s odredbom člana 74. KZBiH. Osim toga, analizom obrazloženja prvostepene presude Sud BiH je uočio da taj dokaz, iako je uveden u dokazni materijal, nije cijenjen niti analiziran, niti je u tom pogledu prvostepeni sud izvodio činjenične zaključke.

14. Sud BiH je ukazao da su koruptivna krivična djela specifična, dobro se prikrivaju, teško dokazuju, a dešavaju se bez svjedoka. Međutim, naglasio je da ista procesna pravila važe za sva krivična djela. Stoga, kako je naveo, nije opravdano davati značaj broju dokaza već njihovom kvalitetu i sadržaju. Osim toga, Sud BiH je ukazao da su apelantova ličnost i porodični status pravilno ocijenjeni kao olakšavajuće okolnosti. Činjenicu da je jedini hranilac porodice sud nije ni mogao cijeniti jer na tu okolnost apelant nije dostavio dokaze, ali je uzeta u obzir činjenica da doprinosi izdržavanju djece.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant je ukazao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), povredu prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

16. Apelant navodi da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u pogrešnoj ocjeni dokaza, kao i u korištenju nezakonitih dokaza. Naime, apelant ističe da je sud utvrdio da je dokaz DT-10 nezakonito pribavljen, ali da ga je uvrstio u sudski spis. Tužilaštvo je uložilo dokaz DT-13 te je odbrana prigovorila da taj akt sadrži transkript razgovora za koji je utvrđeno da je nezakonit. Apelant navodi da je taj dokaz učinjen dostupnim i sudiji pojedincu i žalbenom vijeću koje je odlučivalo o žalbi jer sud nije zatamnio i uklonio određene dijelove. U vezi s tim, apelant ukazuje na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP-865/16. Nadalje, apelant ukazuje na povredu prava na pravično suđenje i zbog nezakonitog oduzimanja mobitela navodeći da je to učinjeno suprotno odredbama člana 64. stav 3. i člana 71. ZKPBiH. Apelant i ovdje navodi da sud nije koristio navedeni dokaz, ali da ga je uvrstio u dokaznu građu i da je i na njemu zasnovao presudu.

17. Apelant ukazuje da sud nije van razumne sumnje utvrdio činjenice koje čine bitno obilježje bića krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, kao i da nije pravilno ocijenio dokaze. Naime, apelant smatra da niti jedan dokaz ne potkrepljuje tvrdnju da je on primio novac od A. S., pa u vezi s tim ukazuje i na različitost iskaza svjedoka koji su korišteni kao kontrolne činjenice. Apelant smatra da iskaz svjedoka A. S. nije vjerodostojan zbog razlika u odnosu na kontrolne iskaze..

18. Apelant osporava odluku o imovinskopravnom zahtjevu pozivajući se na povredu prava na imovinu. Apelant je nezadovoljan zbog "izbora krivičnopravne sankcije", te ukazuje da sud nije cijenio sve relevantne dokaze koje je imao u spisu, kao što je imovinsko stanje i činjenica da nije ranije osuđivan. Također, traži i da mu se dosude troškovi podnošenja apelacije.

19. U apelaciji broj AP-3170/21 apelant je ukazao na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost ukazujući na propuste prilikom njegovog lišenja slobode 11. decembra 2018. godine zbog toga što ovlaštena lica nisu navela "pritvorske razloge". Apelant ponavlja i navode o nezakonitom oduzimanju mobilnog telefona prilikom lišenja slobode i pretresanja bez naredbe suda, što je već naveo u apelaciji broj AP-2782/21. U ovom predmetu apelant je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će odložiti izdržavanje kazne zatvora izrečene pravomoćnom presudom.

b) Odgovori na apelaciju i izjašnjenje

20. Sud BiH je naveo da je apelacija neosnovana i uputio je na relevantne dijelove svoje odluke. Tužilaštvo je navelo da je apelacija neosnovana i da je sud za svoje zaključke dao jasne razloge.

21. Apelant je u izjašnjenju ostao pri apelacionim navodima.

V. Relevantni propisi

22. Krivični zakon BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15, 35/18, 46/21, 31/23 i 47/23)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Vrste mjera sigurnosti

Član 69. tačka d)

Učini[o]cima krivičnih djela mogu se izreći ove mjere sigurnosti:

d) oduzimanje predmeta.

Oduzimanje predmeta

Član 74.

(1) Predmeti koji su na bilo koji način, u cjelini ili djelimično, upotrijebljeni ili su bili namijenjeni da budu upotrijebljeni za počinjenje krivičnog djela ili koji su nastali počinjenjem krivičnog djela bit će oduzeti ako su vlasništvo počinioca.

(2) Predmeti iz stava (1) ovog člana bit će oduzeti i kad nisu vlasništvo počinioca, ali time se ne dira u prava trećih lica na naknadu štete od počinilaca.

Zloupotreba položaja ili ovlaštenja

Član 220. stav (1)

(1) Službena ili odgovorna osoba u institucijama Bosne i Hercegovine, koja iskorištavanjem svog službenog položaja ili ovlaštenja, prekoračivši granice svog službenog ovlaštenja ili ne izvršivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugom nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

23. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH, 65/18, 22/21 – odluka USBiH i 8/22 – rješenje USBiH)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.
Zakonitost dokaza

(1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 15.
Slobodna ocjena dokaza

Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 64. stav (2) tačka d) i stav (3)

Pretresanje bez naredbe i svjedoka

(2) Ovlaštena službena osoba može pretresti osobu bez naredbe za pretresanje i bez prisutnosti svjedoka:

d) ako postoji sumnja da će sakriti, uništiti ili riješiti se predmeta koji se trebaju od njega oduzeti i upotrijebiti kao dokaz u krivičnom postupku.

(3) Nakon izvršenja pretresanja bez naredbe za pretresanje i bez prisustva svjedoka, ovlaštena službena osoba mora odmah podnijeti izvještaj Tužitelju, koji će o tome obavijestiti sudiju za prethodni postupak. Izvještaj mora sadržavati razloge pretresanja bez naredbe i svjedoka.

Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

VI. Dopustivost i meritum

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

24. U odnosu na navode o kršenju prava na ličnu slobodu i sigurnost, Ustavni sud mora utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za dopustivost apelacije u skladu sa članom 18. Pravila Ustavnog suda. Član 18. stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

[…]

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

25. Apelant je u apelaciji broj AP-3170/21 ukazao da mu je prilikom lišavanja slobode 11. decembra 2018. godine saopćeno da je lišen slobode zbog postojanja osnova sumnje da je počinio krivično djelo. Međutim, istakao je da mu ni pripadnici Agencije za istrage i zaštitu BiH niti tužilac nisu saopćili posebne razloge za pritvor. Pri tome, apelant ne osporava konkretnu odluku, već ukazuje na zapisnik o lišenju slobode, te na određeno postupanje suprotno zakonu, koje se desilo prilikom lišenja slobode 11. decembra 2018. godine. U svojim ranijim odlukama, pozivajući se na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), zaključeno je da je svrha roka koji je dat za podnošenje predstavke pred Evropskim sudom da se održi razumna pravna izvjesnost i da se u razumnom roku ispitaju predmeti koji pokreću pitanje iz Evropske konvencije (vidi Idalov protiv Rusije, presuda od 22. maja 2012. godine, predstavka broj 5826/03, tačka 128). Također, u predmetima koji su se ticali pritvora koji je bio podijeljen na nekoliko neuzastopnih perioda, nakon što je oslobođen, podnosilac zahtjeva je bio dužan podnijeti prigovor koji ima u vezi s pritvorom u roku od šest mjeseci od datuma kada je stvarno pušten na slobodu. Evropski sud je naveo da se kompatibilnost takve odluke s Evropskom konvencijom može preispitati u vezi s djelima "činjenja i nečinjenja" države. Nadalje, Evropski sud je naveo da u slučaju kada nema "konačne odluke", rok počinje teći od dana kada je apelant zaista "pogođen" datom mjerom. U konkretnom slučaju apelant ukazuje na nezakonitost prilikom lišenja slobode koje se desilo 11. decembra 2018. godine, nakon čega je bio slobodan. Međutim, apelaciju je u odnosu na to pitanje podnio tek 6. septembra 2021. godine, pa Ustavni sud zaključuje da je protekao rok za podnošenje apelacije u vezi s tim navodima.

26. Ustavni sud utvrđuje da apelacija u ostalom dijelu ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

27. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

30. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant problematizira pravičnost krivičnog postupka ukazujući da je sud presudu zasnovao na nezakonitom dokazu, te problematizira način na koji je sud ocijenio dokaze.

31. Govoreći općenito o zakonitosti dokaza, Ustavni sud podsjeća da član 6. Evropske konvencije, mada garantira pravo na pravično suđenje, ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza, već je to, prije svega, pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom. Pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak u cjelini, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan (vidi Evropski sud, Zličić protiv Srbije, presuda od 26. januara 2021. godine, predstavke br. 73313/17 i 20143/19, tačka 118).

32. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, nije njegova uloga da odredi, u načelu, mogu li određene vrste dokaza biti prihvatljive ako su ti dokazi pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava. Pitanje na koje se mora odgovoriti jest da li je postupak u cjelini, uključujući i način na koji su pribavljeni dokazi, bio pravičan. Ovo pitanje se ispituje uzimajući u obzir sve okolnosti predmeta, uključujući i poštovanje prava na odbranu podnosioca predstavke i kvaliteta i važnosti dokaza o kojima je riječ. Posebno se mora ispitati da li je podnosiocu predstavke data prilika da ospori autentičnost dokaza i da se usprotivi njihovoj upotrebi (vidi Evropski sud, López Ribalda i dr. protiv Španije, presuda od 17. oktobra 2019. godine, predstavke br. 1874/13 i dr., tač. 150. i 151. s daljnjim referencama).

33. Imajući u vidu navedenu praksu, Ustavni sud će ispitati apelantove navode da je dokaz DT-13 uvršten u sudski spis, iako je jedan njegov dio morao biti uklonjen odnosno zatamnjen, te je na taj način sadržaj tog dokaza bio dostupan sudijama koje su donijele osporenu odluku. Imajući u vidu sadržaj osporenih presuda, jasno je da je ključni dokaz na kojem su sudovi zasnovali svoje odluke iskaz svjedoka A. S., koji je potkrijepljen drugim dokazima (vidi tač. 8. i 9. ove odluke). Iz obrazloženja osporenih presuda jasno proizlazi da presude nisu zasnovane na spornom dijelu dokaza DT-13. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da ZKP ne propisuje bilo kakvo pravilo o postupanju s "nezakonitim dokazima", osim u članu 233. kada prilikom potvrđivanja optužnice odlučuje o zakonitosti dokaza. Apelant, u suštini, smatra da postupak nije bio pravičan jer se sud mogao upoznati s nezakonitim dokazom, čime ukazuje na mogućnost "kontaminacije suda" donošenjem odluke na bazi dokaza koji je nezakonit. Međutim, kao što je već rečeno, presuda nije zasnovana na spornom dijelu dokaza DT-13, a drugostepeni sud je dao obrazloženje o ovom pitanju (tačka 13). S druge strane, apelant nije dao bilo kakve razloge na osnovu kojih bi se razumno moglo smatrati da su sudije bile "kontaminirane" zbog dostupnosti sadržaja tog dokaza i da su pod utjecajem takvog dokaza donijele osporene odluke. Ovakva sumnja ne može objektivno proizlaziti ni iz sadržaja obrazloženja osporenih odluka zato što navedena obrazloženja ne ukazuju na to da je sadržaj tog dokaza utjecao na sud. Stoga, Ustavni sud smatra da nepostupanje po prigovoru odbrane u odnosu na dokaz DT-13 ne dovodi u sumnju proces odlučivanja i pravičnost postupka u cjelini, u svjetlu općih garancija prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Sve navedeno važi i za ostale dokaze, u odnosu na koje apelant isto ističe.

34. U vezi s pitanjem zakonitosti drugih dokaza, apelant se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP-865/16 od 7. marta 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u toj odluci Ustavni sud zaključio da postoji povreda prava na pravičan postupak kada apelant, prilikom ispitivanja pred Tužilaštvom BiH, u skladu s izričitim odredbama člana 6. i člana 78. stav 2. tačka c) ZKP-a, nije bio upoznat sa svim djelima koja mu se stavljaju na teret. Osim toga, u toj odluci je naglašeno da je apelantov iskaz koji je dao u istrazi korišten kao dokaz na glavnom pretresu, ali da prilikom davanja iskaza u istrazi apelant nije bio poučen o svojim pravima niti ga je tužilac upoznao s optužbama protiv njega. Međutim, u konkretnom slučaju to nije relevantno jer se ne radi o istoj ili bitno sličnoj situaciji iz odluke na koju se apelant pozvao, niti apelant navodi da nije na vrijeme bio upoznat s optužbama protiv njega.

35. Apelant dalje navodi da redovni sudovi nisu mogli donijeti odluku o njegovoj krivici samo na osnovu iskaza svjedoka A. S., bez drugih dokaza da je on primio novac od tog svjedoka. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u obrazloženju osporenih presuda posebnu pažnju posvetio iskazu svjedoka A. S. i da je detaljno obrazložio zašto mu poklanja vjeru (vidi tač. 8. i 12. ove odluke). Sud je ukazao da je taj dokaz podržan drugim dokazima, te su objašnjene određene razlike u iskazu. Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi, načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari, izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza na način koji bi mogao voditi kršenju člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

36. Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode kojima se osporava način na koji su redovni sudovi odlučili o visini kazne zatvora koja mu je izrečena, s obzirom na to da su za tu odluku u obrazloženjima osporenih presuda dati jasni razlozi (tač. 11. i 14). Osim toga, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi koji se tiču oduzimanja protivpravno stečene imovinske koristi, imajući u vidu da se odluka o tome zasniva na odredbama člana 198. stav 2. ZKP-a, što su sudovi također detaljno obrazložili.

37. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

39. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

40. Ustavni sud primjećuje da se apelant pozvao i na povredu prava na imovinu zbog nezakonitog oduzimanja telefona u toku postupka, pa "posljedično tome" i zbog izrečene mjere sigurnosti. Iste navode apelant je isticao u krivičnom postupku, o čemu su se sudovi očitovali u osporenim odlukama. Što se tiče oduzimanja telefona nakon što je utvrđena apelantova krivica, Ustavni sud primjećuje da je telefon apelantova imovina i da mu je oduzet u skladu s odredbama KZ-a. Ustavni sud primjećuje da je apelantu izrečena mjera sigurnosti oduzimanja predmeta, konkretno telefona, koja se izriče počiniocima kako bi se spriječilo da istim sredstvom ponovo učine krivično djelo. Stoga, Ustavni sud smatra da je ta mjera izrečena u skladu sa zakonom i da postoji javni interes. Nadalje, Ustavni sud smatra i da navedena mjera nije neproporcionalna. Naime, nema ništa što ukazuje da je na apelanta stavljen pretjeran teret u odnosu na cilj kojem se teži, odnosno da zbog oduzimanja telefona trpi nesrazmjernu štetu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

41. Apelant oduzimanje telefona dovodi u vezu s povredom prava na privatnost. Međutim, Ustavni sud zaključuje da apelant nije dokazao da mu je povrijeđeno pravo na privatnost te nema potrebe dalje razmatrati te navode.

42. U pogledu apelantovog zahtjeva da mu Ustavni sud dosudi troškove sastavljanja apelacije, Ustavni sud podsjeća da, prema Pravilima Ustavnog suda, nije propisano da apelant ima pravo na troškove sastavljanja apelacije.

VII. Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su osporene presude obrazložene, temeljene na dokazima o čijoj zakonitosti je odlučio redovni sud i o tome dao jasno obrazloženje koje ne ostavlja utisak proizvoljnosti, te kada se presude ne zasnivaju na nezakonitim dokazima.

44. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je odluka o oduzimanju predmeta donijeta u skladu sa zakonom, nakon što je utvrđena apelantova krivica, te u javnom interesu i kada na apelanta nije stavljen prekomjeran teret.

45. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka c) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.