Službeni glasnik BiH, broj 64/22

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4710/20, rješavajući apelaciju Vanjskotrgovinske komore BiH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovana apelacija Vanjskotrgovinske komore BiH podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Ps 190140 20 Rev od 14. oktobra 2020. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta BiH".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod


1. Vanjskotrgovinska komora BiH (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Advokatsko društvo "Spaho" iz Sarajeva, podnijela je 28. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 190140 20 Rev od 14. oktobra 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 190140 14 Pž od 11. marta 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 190140 11 Ps od 10. februara 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Privredne/Gospodarske komore Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 7. marta 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena dostavili su odgovore na apelaciju 14. marta 2022. i 15. marta 2022. godine.

4. Odgovori na apelaciju su 29. aprila 2022. godine dostavljeni apelanticinom punomoćniku na izjašnjenje.

5. Apelanticin punomoćnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III. Činjenično stanje


6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Ps 190140 11 Ps od 10. februara 2014. godine, donesenom po apelanticinoj tužbi "radi raskida ugovora i isplate", odnosno protivtužbi tužene "radi utvrđenja", odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da se raskine Ugovor o osnovima poslovne saradnje i korištenju komorske infrastrukture od 11. oktobra 2000. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor o osnovima poslovne saradnje) i Ugovor o korištenju komorske infrastrukture za potrebe funkcioniranja sjedišta i djelatnosti PK Federacije BiH u poslovnoj zgradi u Sarajevu, ul. Branislava Đurđeva broj 10, od 9. januara 2001. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor o korištenju komorske infrastrukture) i da se tužena obaveže da se iseli iz poslovnog prostora dodijeljenog na korištenje i da ga prazan od ljudi i stvari preda apelantici u roku od 30 dana (stav I). Također je odbijen i tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da sud obaveže tuženu da joj po osnovu korištenja poslovnog prostora, u periodu precizno navedenom u izreci presude, isplati iznos od 223.741,44 KM sa zakonskim zateznim kamatama (stav II). Istom presudom tužena je obavezana da apelantici isplati određene novčane iznose na ime troškova plina, električne energije, vode, odvoza smeća i utroška za telefonsku centralu, sve sa zakonskim zateznim kamatama (stav III). Usvojen je i protivtužbeni zahtjev tužene i utvrđeno je da je tužena nosilac prava raspolaganja i korištenja komorske infrastrukture na poslovnom prostoru u omjeru utvrđenom navedenim ugovorima (stav IV), te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav V).

8. Općinski sud je obrazložio kako je utvrdio da su Privredna komora BiH (u daljnjem tekstu: apelanticin pravni prednik) i tužena zaključili Ugovor o osnovima poslovne saradnje, kojim su regulirali prijenos tekućih poslova koji su se do formiranja tužene vodili u nadležnosti apelanticinog pravnog prednika i osnove buduće radno-poslovne saradnje, a posebno odnose u vezi sa zajedničkim korištenjem kadrovskih i tehničkih resursa. Ugovorom su regulirali osnovne elemente koji se odnose na zajedničko korištenje poslovne infrastrukture, kancelarijskog i drugog prostora i opreme za tuženu u poslovnoj zgradi, a ugovoreno je i da će ugovorne strane posebnim ugovorom urediti međusobne odnose, prava i obaveze koji proistječu iz zajedničkog korištenja poslovnog prostora i druge tehničke infrastrukture sjedišta komora u Sarajevu (član 10) i način njihovog izvršavanja. Na osnovu toga, iste ugovorne strane su zaključile Ugovor o korištenju komorske infrastrukture kojim je precizno određeno koje dijelove poslovne zgrade i u kojem omjeru će tužena koristiti. Općinski sud je naveo da su iste ugovorne strane zaključile i Ugovor o organiziranju Agencije za logistiku i usluge od 11. oktobra 2000. godine, odnosno 28. septembra 2000. godine, na period od 10 godina, kojim je ugovoreno da se Agencija formira pri apelanticinom pravnom predniku kao posebna organizaciona jedinica na koju će ugovorne strane prenijeti ovlaštenja za obavljanje poslova koji su utvrđeni ugovorom, da će se razmotriti mogućnost organiziranja Agencije kao pravnog lica, kao i da će se sredstva za rad Agencije osiguravati finansijskim planovima ugovornih strana, kao i drugim prihodima Agencije. Općinski sud je također naveo da iz iskaza svjedoka proizlazi da su navedeni ugovori zaključeni kao akti kojima se reguliraju međusobni odnosi između dvije komore s obzirom na to da je njihovo sjedište u istoj zgradi i da je došlo do podjele poslova i kadrova, da određene funkcije obavljaju zajednički, te da komore kao članice iste komore imaju pravo korištenja prostora s ciljem funkcioniranja nove organizacije komora. Općinski sud je također utvrdio da je apelantica upisana u zemljišnim knjigama s pravom korištenja poslovne zgrade koja je uknjižena kao državno vlasništvo, kao i da su parnične stranke imale pismenu korespondenciju i održavale sastanke radi rješavanja pitanja korištenja stambenog objekta od strane tužene. S obzirom na to da navedenim ugovorima nisu određeni rok važenja, uvjeti za raskid, kao ni razlozi zbog kojih su ugovori zaključeni, Općinski sud je zaključio da se radi o ugovorima trajnog karaktera a ne o "obligacionopravnim ugovorima". Stoga je odbio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je apelantica tražila da se ti ugovori raskinu.

9. Nadalje, kako je spornim ugovorima stipulirano pravo tužene da za obavljanje funkcija i komorskih zadataka koristi dio poslovnog objekta u površini od 1.328,06 m2 i kako je nesporno da je tužena koristila dio dodijeljenog prostora, Općinski sud je zaključio da je protivtužbeni zahtjev osnovan i dokazan. Pri tome je istakao da se parnične stranke nisu nalazile u "podstanarskom ili zakupnom odnosu", imajući u vidu "postojanje zajedničkih prava" na poslovnom objektu. Iz navedenih razloga Općinski sud je odbio tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da se tužena obaveže da se iseli iz poslovnog prostora dodijeljenog na korištenje i da ga praznog od ljudi i stvari preda apelantici. Nadalje je naveo da je u toku postupka utvrđeno da tužena koristi 26,20% ukupne površine poslovnog objekta, ali da apelantica nije dokazala koji je dio poslovnih prostorija tužena faktički koristila u utuženom periodu, kao i da je tužena u postupku tvrdila da su apelanticini predstavnici samoinicijativno uzurpirali neke zajedničke prostorije. Slijedom navedenog, Općinski sud je odbio tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da sud obaveže tuženu da joj po osnovu korištenja poslovnog prostora isplati iznos od 223.741,44 KM sa zakonskim zateznim kamatama. U konačnici, Općinski sud je naveo da je nesporno da tužena nije refundirala apelantici troškove na ime režija, te je usvojio tužbeni zahtjev u tom dijelu, u visini određenoj prema nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 190140 14 Pž od 11. marta 2020. godine djelimično je usvojena apelanticina žalba u odnosu na st. I i II prvostepene presude i prvostepena presuda je u tom dijelu preinačena tako što je djelimično raskinut Ugovor o osnovima poslovne saradnje u čl. 8. i 10. Također, raskinut je Ugovor o korištenju komorske infrastrukture i naloženo je tuženoj da se iseli iz poslovnog prostora i da ga prazan od ljudi i stvari preda apelantici u roku od 30 dana (stav I). Tužena je obavezana da apelantici, po osnovu korištenja poslovnog prostora za utuženi period, isplati iznos od 191.232,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. U odnosu na raskid ostalih članova Ugovora o osnovima poslovne saradnje i Ugovora o korištenju komorske infrastrukture, kao i u pogledu novčanog potraživanja preko dosuđenog iznosa, u kojem dijelu je tužbeni zahtjev odbijen, apelanticina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena (stav II). Dalje, Kantonalni sud je usvojio apelanticinu žalbu u odnosu na stav IV izreke prvostepene presude i u tom dijelu ju je preinačio tako što je odbijen kao neosnovan protivtužbeni zahtjev kojim je tužena tražila da se utvrdi da je ona nosilac prava raspolaganja i korištenja komorske infrastrukture na poslovnom prostoru u omjeru utvrđenom Ugovorom o osnovima poslovne saradnje i Ugovorom o korištenju komorske infrastrukture (stav IV), te je tužena obavezana da apelantici naknadi troškove parničnog postupka.

11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je podržao činjenična utvrđenja prvostepenog suda, ali ne i zaključke u pogledu pravne prirode ugovora, djelovanja, raskida i dr., smatrajući da ti zaključci nisu potkrijepljeni odredbama materijalnog prava. Nadalje, Kantonalni sud je podržao stav prvostepenog suda da je apelantica pravni sljednik Privredne komore BiH, kako je to propisano odredbom člana 27. Zakona o Vanjskotrgovinskoj komori BiH. Ukazao je da je odredbama tog zakona propisano da Komora ima svojstvo pravnog lica s pravima i obavezama utvrđenim tim zakonom i podzakonskim aktima donesenim na osnovu zakona (član 2), da su članovi Komore, između ostalog, entitetske komore, kao i Komora Brčko distrikta (član 3. tačka 2), te da će se primopredaja imovine, prava i obaveza između apelanticinog pravnog prednika i apelantice izvršiti u roku od 90 (devedeset) dana od dana konstituiranja Skupštine Komore, a da će se korištenje nepokretne imovine urediti ugovorima Komore i drugih komora i strukovnih asocijacija, te da će te ugovore odobravati nadležni organi Komore (član 28). Kantonalni sud je nadalje naveo da je tužena osnovana 1999. godine, na osnovu Zakona o privrednim komorama u Federaciji BiH, u kojem je predviđeno da je tužena samostalno pravno lice, te je istakao da navedeni zakon niti jednom odredbom nije predvidio preuzimanje, nasljeđivanje i sl. nekretnina apelanticinog pravnog prednika, odnosno da nije regulirao pitanje imovine tužene. Sud je naveo da je apelantica, nakon isteka roka za žalbu, dostavila dokaz da je na osnovu Zakona o stvarnim pravima uknjižila pravo vlasništva u zemljišne knjige, istakavši da je ta okolnost irelevantna u konkretnom slučaju jer je među parničnim strankama bilo nesporno da je apelantica vlasnik poslovne zgrade i u toku prvostepenog postupka je tretirana na taj način.

12. Kantonalni sud je nadalje ukazao da je odredbama Ugovora o osnovima poslovne saradnje stipulirano da će poslovnu zgradu s pripadajućom kancelarijskom i drugom tehničkom infrastrukturom koristiti apelantica i tužena, u zavisnosti od neophodnih (racionalnih) potreba i programa aktivnosti koje organiziraju komore u svojim sjedištima, da će tužena koristiti prostor i kancelarije IV sprata za svoje sjedište, kao i koje dijelove zgrade će koristiti zajedno s apelanticom. Tužena se obavezala da će za korišteni prostor (s kancelarijskom opremom i instalacijama) u svom godišnjem finansijskom planu osigurati sredstva i staviti ih na raspolaganje za pokrivanje stvarnih troškova eksploatacije (amortizacija, izdaci za tekuće održavanje i sl., član 8). Zatim je stipulirano da će ugovorne strane zaključiti poseban ugovor kojim će detaljnije urediti međusobne odnose, prava i obaveze i način njihovog izvršavanja, koji proistječu iz zajedničkog korištenja poslovnog prostora i tehničke infrastrukture sjedišta komora u Sarajevu, uključujući i pitanje klizne skale u slučajevima kada dolazi do promjene cijena i visine naknade troškova (član 10). Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da je Ugovorom o korištenju komorske infrastrukture određeno da će tužena koristiti poslovni prostor u površini od 1.328,06 m2 (član 3), da ugovorne strane poslovni prostor i infrastrukturu koriste za obavljanje svojih i zajedničkih djelatnosti pod nekomercijalnim uvjetima i da su, u skladu s tim, dužne u svojim finansijskim planovima za svaku godinu osigurati sredstva za finansiranje stvarnih troškova pripadajućeg prostora i infrastrukture. Zatim, sud je naveo da apelantica i tužena osiguravaju finansijska sredstva za potrebe amortizacije zgrade, instalacija, opreme i drugog, koje zajednički koriste u visini od 4,00 KM po m2 ugovorenog – korištenog prostora, tj. apelantica 9.116,00 KM, a tužena 5.312,00 KM, mjesečno, te da se sredstva amortizacije izdvajaju na poseban račun Fonda za investicije koji se vodi kod apelantice i koriste se na osnovu zajedničkih odluka (programa), dok se svi drugi troškovi: tekuće održavanje, grijanje, čišćenje, električna energija, troškovi telefonske centrale i dr. dijele saglasno proporciji korištenja poslovnog prostora u omjeru 63% apelantica (uključujući i druge korisnike) i 37% tužena (član 4).

13. Kantonalni sud je naveo da, imajući u vidu sadržaj navedenih ugovora, ne može prihvatiti stav prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju radi o trajnim, "neraskidivim" ugovorima na osnovu kojih je tužena faktički stekla pravo vlasništva, odnosno pravo raspolaganja i korištenja na poslovnom prostoru i komorskoj infrastrukturi. Tumačeći odredbu člana 8. Ugovora o osnovima poslovne saradnje i odredbe Ugovora o korištenju komorske infrastrukture i dovodeći ih u vezu s odredbama člana 28. Zakona o Vanjskotrgovinskoj komori, Zakona o privrednim komorama, Zakona o privrednim komorama u Federaciji BiH, kao i činjenicu da je apelantica upisana kao nosilac prava raspolaganja, Kantonalni sud je zaključio da niti jednim propisom nije predviđeno da je tužena trebala steći ili da je eventualno stekla pravo vlasništva na spornim nekretninama. U vezi s tim je istakao da se ugovorni odnos apelantice i tužene može tumačiti kao odnos zakupodavca i zakupca, kojim je tuženoj, apelanticinoj članici i novoosnovanoj komori sa sjedištem u Sarajevu, data mogućnost korištenja poslovnih prostorija pod nekomercijalnim uvjetima, imajući u vidu odredbe člana 28. Zakona o Vanjskotrgovinskoj komori. S obzirom na to da tužena nije izvršavala svoje obaveze i nije plaćala naknadu za korištenje iz člana 4. Ugovora o korištenju komorske infrastrukture, Kantonalni sud je zaključio da su ispunjeni uvjeti za raskid ugovora kojim se regulira to pitanje, u smislu člana 124. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jer tužena nije stekla pravo vlasništva na poslovnim prostorijama, niti je ugovoreno da ima pravo da ih besplatno koristi.

14. Kantonalni sud je dalje istakao da je Ugovor o osnovima poslovne saradnje opći ugovor u kojem je reguliran veliki broj pitanja koja se tiču rada parničnih stranaka, te da ne postoji osnov da se traži raskid cjelokupnog ugovora jer bi to imalo dalekosežne posljedice koje nisu ni u kakvoj vezi s korištenjem poslovnog prostora koje je regulirano čl. 8. i 10. tog ugovora. Stoga je, vodeći računa o cilju i svrsi ugovora, održao na snazi preostale odredbe Ugovora o osnovima poslovne saradnje. Kantonalni sud je također naglasio da činjenica da Agencija za logistiku i Fond za investicije kao apelanticine organizacione jedinice nisu obavljali predviđene i ugovorene poslove ne može osloboditi tuženu obaveze plaćanja ugovorenog mjesečnog iznosa na ime troškova korištenja poslovnog prostora. Kantonalni sud je naveo i da, suprotno stanovištu prvostepenog suda, smatra da tužena nije dokazala, u smislu odredaba čl. 7, 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), da je koristila poslovne prostorije u površini manjoj od ugovorene, te je stoga obavezao tuženu da apelantici isplati naknadu u ugovorenom iznosu primjenom odredbe člana 585. ZOO-a. U konačnici je ocijenio neosnovanim protivtužbeni zahtjev jer tužena nije stekla pravo vlasništva na poslovnim prostorijama, kao i zbog toga što je protivtužbeni zahtjev neodređen jer nije jasno na koje prostorije se odnosi i u kojoj površini.

15. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 190140 20 Rev od 14. oktobra 2020. godine djelimično je usvojena revizija tužene i drugostepena presuda je preinačena u dijelu kojim je apelanticina žalba djelimično usvojena i prvostepena presuda u st. I i II preinačena tako što je apelanticina žalba u tom dijelu odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim su u cijelosti odbijeni tužbeni zahtjevi za raskid Ugovora o osnovima poslovne saradnje i Ugovora o korištenju komorske infrastrukture, zahtjev da se tuženoj naloži da iseli iz poslovnog prostora dodijeljenog na korištenje i da se prazan od ljudi i stvari preda apelantici i da joj tužena na ime korištenja poslovnog prostora u utuženom periodu isplati iznos od 191.232,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. U preostalom dijelu revizija je odbijena i odlučeno je da će svaka stranka snositi svoje troškove postupka.

16. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezoniranje nižestepenih sudova, te je istakao da je drugostepena presuda, u dijelu kojim su sporni ugovori raskinuti i tuženoj naloženo iseljenje iz dijela poslovnog prostora, zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Nadalje je ukazao da se pravno pitanje od čijeg rješavanja zavisi odluka suda u predmetnoj pravnoj stvari odnosi na pravnu prirodu, odnosno cilj i svrhu ugovorâ koje su parnične stranke zaključile, te je istakao da vrsta pravnog odnosa koji je nastao između ugovornih strana zaključenjem ugovora određuje i karakter njihovih prava i obaveza, njihovo trajanje, kao i način prestanka ugovora. Vrhovni sud je istakao da se tumačenjem odredaba svih relevantnih ugovora koje je s tuženom zaključio apelanticin pravni prednik, u smislu odredbe člana 99. ZOO-a, može izvesti zaključak da su sporni ugovori zaključeni s ciljem reguliranja prijenosa tekućih poslova koji su do formiranja tužene u 1999. godini bili u nadležnosti apelanticinog pravnog prednika, te rješavanja pitanja korištenja komorske infrastrukture, kao i zajedničkog korištenja kadrovskih i tekućih resursa. U vezi s tim je istakao da je takav način rješavanja međusobnih obaveza predviđen odredbom člana 28. stav 2. Zakona o Vanjskotrgovinskoj komori BiH, kojom je propisano da će se pitanje korištenja nepokretne imovine urediti ugovorima između apelantice i drugih komora. S obzirom na to da je apelantica osnovana Zakonom o Vanjskotrgovinskoj komori BiH kao samostalna, nevladina, nepolitička i neprofitna javnopravna asocijacija privrednih subjekata s teritorije BiH, s funkcijama usmjerenim na razvoj i unapređenje ekonomskih odnosa bh. privrede s inostranstvom (član 1. stav 2), da je tužena apelanticina članica (član 3. stav 2), te da je istim zakonom propisano da će apelantica djelovati u saradnji i dogovoru s tuženom, Privrednom komorom Republike Srpske i Ministarstvom vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH (član 2. stav 3), Vrhovni sud je zaključio da međusobni odnos apelantice i tužene predstavlja odnos ravnopravnih poslovnih partnera. Stoga je usvojio stanovište da i sporne ugovore koje je apelanticin pravni prednik zaključio s tuženom treba tumačiti kao ugovore o poslovnoj saradnji.

17. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je istakao da je prihvatljiva ocjena prvostepenog suda da je spornim ugovorima pitanje korištenja poslovnih prostorija i ostale komorske infrastrukture uređeno kao trajno zajedničko korištenje, uz zajedničko snošenje troškova, tj. da se ne radi o ugovoru o zakupu zaključenim s ciljem stjecanja zarade. Dalje je istakao da su spornim ugovorima predviđene obaveze obje strane u vezi s osiguranjem troškova za održavanje poslovnog objekta putem Agencije za logistiku i usluge u apelanticinom sastavu s ciljem zajedničkog obavljanja poslova administrativno-tehničke prirode, na koju bi obje ugovorne strane prenijele ovlaštenja za obavljanje ugovorenih poslova. Također, Vrhovni sud je naveo da Ugovor o organiziranju Agencije za logistiku i usluge nije realiziran i da je njegovo važenje prestalo, te da izvršenje obaveza apelantice i tužene kao korisnika poslovnog prostora nije regulirano na drugi način. Stoga je Vrhovni sud zaključio da sporni ugovorni odnos nije odnos zakupodavca i zakupca jer ugovorima nije utvrđena obaveza zakupodavca da zakupcu preda prostor na upotrebu, niti obaveza zakupca da mu za to plaća određenu zakupninu. Vrhovni sud je naveo da se radi o ugovoru o poslovnoj saradnji u vezi s obavljanjem poslova u okviru zakonom propisanih nadležnosti dvije javnopravne asocijacije, od kojih je jedna u vrijeme zaključenja ugovora bila nosilac prava raspolaganja na nekretninama u državnom vlasništvu. U vezi s tim, sud je istakao da je na taj način apelantica s tuženom postigla sporazum o zajedničkom korištenju nekretnina, zavisno od neophodnih (racionalnih) potreba i programa aktivnosti koje komore organiziraju u svojim sjedištima i da je predala tuženoj u posjed razmjeran dio prostora. Također, obje ugovorne strane su se posebnim ugovorom obavezale da će osigurati sredstva za finansiranje stvarnih troškova prostora i infrastrukture koji su im pripali.

18. Vrhovni sud je također naglasio da je između parničnih stranaka zaključen ugovor o zajedničkom korištenju nekretnina na neodređeno vrijeme, da u provedenom postupku nije utvrđeno da krivicom tužene nije došlo do realizacije Ugovora o organiziranju Agencije za logistiku i usluge, koja je trebala donijeti uputstvo – instrukciju o plaćanju utvrđenih obaveza iz člana 4. Ugovora (amortizacije zgrade, instalacija, opreme i dr., te troškova tekućeg održavanja i svih drugih troškova). Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da nijedna ugovorna strana nije ispunjavala svoje ugovorne obaveze u pogledu troškova korištenja komorske infrastrukture, te da stoga odluka drugostepenog suda kojom je tužena obavezana na isplatu tih troškova nije zasnovana na pravilnoj primjeni odredaba zaključenog ugovora. Pri tome je Vrhovni sud istakao da apelantici u takvoj situaciji ne pripadaju prava iz člana 124. stav 1. ZOO-a kojim su regulirana prava jedne strane kad drugo lice ne ispuni svoju obavezu jer nije dokazala da je ispunila svoje obaveze u vezi s dogovorenim zajedničkim korištenjem. Stoga je sud zauzeo stav da ugovor ne može biti raskinut apelanticinom jednostranom izjavom, nego samo sporazumno, na što upućuju odredbe čl. 2. stav 3. i 28. Zakona o Vanjskotrgovinskoj komori BiH.

19. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelanticin zahtjev za iseljenje tužene jer je tužena u postupku dokazala postojanje prava iz člana 128. stav 1. Zakona o stvarnim pravima, s obzirom na to da je utvrđeno da uvjeti za prestanak predmetnih ugovora raskidom nisu ispunjeni, a nije utvrđeno ni da je potreba tužene za korištenjem spornog prostora prestala u smislu odredbe člana 8. Ugovora o osnovima poslovne saradnje. Kako su sporni ugovori još uvijek na pravnoj snazi, Vrhovni sud je zaključio da je apelantica dužna i dalje omogućiti tuženoj zajedničko korištenje poslovnog prostora, sve dok se uvjeti koji su predviđeni ugovorom ne promijene.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije


20. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelantica navodi da je proizvoljan stav da kao vlasnik poslovnog objekta ne može jednostrano raskinuti sporne ugovore u situaciji kada druga ugovorna strana ne ispunjava svoje ugovorne obaveze, te smatra da takav stav nema uporište u zakonu i da svaki trajni obligacioni odnos može prestati otkazom, shodno odredbi člana 358. ZOO-a. Navodi da je takav stav u suprotnosti sa stavom Vrhovnog suda zauzetim u presudama br. 14238/2012 od 19. marta 2013, Pž 225/98 od 16. novembra 1998. i Pž 230/98 od 24. novembra 1998. godine, te da je uslijed uskraćivanja mogućnosti raskida ugovora došlo do "povrede njenog prava na ličnu slobodu i sigurnost". Nadalje navodi da je Vrhovni sud kao jedan od argumenata za osporenu odluku naveo da se radi o ugovorima ravnopravnih strana, te u vezi s tim ističe da "za takvo razlikovanje ugovora" nema osnova s obzirom na to da je jedan od osnovnih principa i princip ravnopravnosti (član 11. ZOO-a). Apelantica navodi da su odredbe čl. 2. stav 3. i 28. Zakona o Vanjskotrgovinskoj komori BiH irelevantne za rješavanje konkretnog spora jer ne sadrže pravilo da se sporni ugovori mogu raskinuti samo sporazumno, niti takvo pravilo sadrže odredbe ZOO-a. Također, apelantica navodi da se odredbe Zakona o Vanjskotrgovinskoj komori BiH ne mogu primijeniti na sporne ugovore jer su ti ugovori zaključeni 2000. godine, a navedeni zakon je stupio na snagu 2001. godine. U vezi s tim, apelantica ističe da je Ustavni sud u odlukama br. AP 133/06 od 13. jula 2007. godine i AP 2354/09 od 26. marta 2010. godine zauzeo stav da retroaktivna primjena zakona narušava princip pravne sigurnosti.

21. Apelantica nadalje navodi da je Vrhovni sud, zauzimajući stav da apelantica nema pravo na raskid ugovora u smislu odredbe člana 124. ZOO-a jer nije dokazala da je ispunila svoje obaveze u vezi s dogovorenim zajedničkim korištenjem, na njenu štetu povrijedio princip "jednakosti oružja" jer te činjenice nisu bile sporne pred nižestepenim sudovima, a u revizionom postupku ih nije bilo moguće dokazivati. Apelantica nadalje navodi da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u njenu imovinu, koje nije predviđeno zakonom, nije u javnom interesu i nije proporcionalno. U vezi s tim, navodi da je, uslijed stava Vrhovnog suda da se predmetni ugovori ne mogu jednostrano raskinuti, apelantica de facto lišena vlasničkih prerogativa jer ne može raspolagati poslovnim prostorijama (dati ih u zakup pod komercijalnim uvjetima i sl.), a istovremeno mora plaćati troškove tužene, te ističe da to ima iste posljedice kao formalno oduzimanje imovine. Također, apelantica navodi da su redovni sudovi propustili analizirati relevantne zakonske norme koje reguliraju sistem privrednih komora u BiH, te ističe da u Zakonu o privrednim komorama BiH iz 1990. godine nije bilo propisano da se zaključuju ugovori o korištenju nekretnina sa apelanticinim pravnim prednikom. Apelantica navodi da je stoga sporno da li sporni ugovori i dalje važe jer nije zaključen aneks tih ugovora niti drugi odgovarajući akt kojim bi se njihovo važenje produžilo i nakon stupanja na snagu Zakona o Vanjskotrgovinskoj komori BiH. Također, ističe da su ugovori o korištenju predmetnih nekretnina mogli biti zaključeni jedino sa svim komorama u BiH i jedino nakon stupanja na snagu navedenog zakona, što bi bilo u javnom interesu. U konačnici, navodi da onemogućavanje apelantici da raskine sporne ugovore iako tužena ne plaća ugovorene troškove, uslijed čega te troškove mora snositi apelantica, za nju predstavlja pretjeran teret.

b) Odgovor na apelaciju


22. Vrhovni sud je naveo da osporenom odlukom nije došlo do povrede prava na koja se apelantica pozvala u apelaciji.

23. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke, te da je prilikom donošenja odluke imao u vidu apelanticino pravo na imovinu.

24. Općinski sud je naveo da niti jednom radnjom nije povrijedio apelanticino pravo na pravično suđenje, niti je primjena prava bila proizvoljna, te da su apelacioni navodi neosnovani.

25. Tužena je navela da su sve komore u BiH, entitetske i kantonalne, ravnopravni subjekti javnog prava nastali od apelanticinog pravnog prednika, koji je prednik i ostalih komora, od kojeg su preuzeli određeni obim poslova, te ističe da sve komore u suštini imaju iste članove. Nadalje je navedeno da sve komore u BiH koriste nekretnine, opremu i tehničku strukturu apelanticinog pravnog prednika, te da poslovna zgrada u konkretnom slučaju nije apelanticina imovina, već imovina apelanticinih članica, uključujući i tuženu koja ima jednaka prava korištenja kao i apelantica jer se radi o specifičnim javnopravnim asocijacijama. Tužena je također navela da je upisom apelantice kao isključivog vlasnika poslovne zgrade, uključujući i dio koji legitimno koristi tužena, povrijeđeno pravo tužene na imovinu, te je iznijela razloge zbog kojih smatra da je uknjižba apelantice kao vlasnika nezakonita.

V. Relevantni propisi


26. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11).

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, koji u relevantnom dijelu glasi:

TUMAČENJE UGOVORA

Primena odredaba i tumačenje spornih odredaba

Član 99.


(1) Odredbe ugovora primenjuju se onako kako glase.

(2) Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku nameru ugovarača i odredbu tako razumeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom.

III - RASKIDANJE UGOVORA ZBOG NEISPUNJENJA

Prava jedne strane kad druga strane ne ispuni svoju obavezu

Član 124.


U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

27. Zakon o stvarnim pravima ("Službene novine Federacije BiH" br. 66/13, 100/13, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH):

Član 128.
Prigovori posjednika

(1) Posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku ako ima pravo koje ga ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo na posjed).

(2) Ako povrat stvari traži osoba koja je vlasništvo i posredan posjed stekla prijenosom zahtjeva na povrat stvari tuženik može prema toj osobi istaći sve prigovore prava na posjed koje je imao prema ranijem vlasniku.

(3) Ako je tuženik nesamostalni posjednik, on se od zahtjeva da preda posjed stvari može braniti imenovanjem posrednog samostalnog posjednika čiju višu vlast priznaje i iz čijeg posjeda izvodi svoj posjed.

28. Zakon o Vanjskotrgovinskoj komori Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 30/01 i 72/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 1.


1. Ovim zakonom osniva se Vanjskotrgovinska komora Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Komora), uređuju pitanja koja se odnose na njen status, članstvo, nadležnosti, sastav, način izbora i nadležnosti njenih organa, sudovi pri Komori, finansiranje i druga pitanja koja su od značaja za njen rad i funkcionisanje.

2. Naziv Komore je "Vanjskotrgovinska komora Bosne i Hercegovine".

3. Naziv Komore na engleskom jeziku glasi: "Foreign Trade Chamber of Bosnia and Herzegovina".

4. Sjedište Komore je u Sarajevu, ulica Branislava Đurđeva broj 10.

Član 2.


1. Komora je samostalna, nevladina, nepolitička i neprofitna javno pravna asocijacija privrednih subjekata i privrednih asocijacija sa teritorije Bosne i Hercegovine, sa funkcijama usmjerenim na razvoj i unapređenje ekonomskih odnosa BH privrede sa inostranstvom, uključujući i partnerski odnos i zastupanje interesa članova kod nadležnih organa Bosne i Hercegovine i odgovarajućih asocijacija u inostranstvu.

2. Komora ima svojstvo pravnog lica sa pravima i obavezama utvrđenim ovim zakonom i podzakonskim aktima donesenim na osnovu ovog zakona.

3. U svim svojim aktivnostima Komora će djelovati u saradnji i /ili dogovoru sa:

a) Privrednom komorom Federacije Bosne i Hercegovine;

b) Privrednom komorom Republike Srpske;

c) Ministarstvom vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Bosne i Hercegovine.

4. Na osnovu člana 2. Zakona o upravi, Komora primjenjuje javna ovlaštenja u skladu s ovim zakonom.

Član 2a.


Javna ovlaštenja iz člana 2. stav 4. ovog zakona su:

a) stručni i operativni poslovi na izdavanju završne saglasnosti za kontingent detašmana za rad u skladu s međudržavnim sporazumima Bosne i Hercegovine i Instrukcijom Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH;

b) izdavanje obrazaca o porijeklu robe u okviru Generalnog sistema povlastica (GSP) sheme (FORM A), kao i izdavanje obrazaca za nepreferencijalno porijeklo robe (CERTIFICATE OF ORIGIN), u skladu sa zaključenim sporuzumima nadležnih institucija u Bosni i Hercegovini;

c) provođenje nadležnosti povjerenih od Vijeća ministara Bosne i Hercegovine ili nadležnog organa Bosne i Hercegovine po Konvenciji o privremenom uvozu - ATA karnet i Carinskoj konvenciji o međunarodnom prijevozu robe na osnovu karneta TIR - TIR konvencije.

Član 3.


1. Članovi Komore su preduzeća, banke, osiguravajuća društva i druga pravna - privredna lica registrovana za obavljanje poslova sa inostranstvom na prostoru Bosne i Hercegovine, automatski na osnovu članstva u privrednim komorama konstituisanim na temelju zakona Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske (u daljem tekstu: entiteti) i Distrikta Brčko.

2. Članovi Komore su Privredna komora Republike Srpske, Privredna komora Federacije Bosne i Hercegovine i Privredna komora Distrikta Brčko, kao kolektivni članovi, a ostale privredne komore organizovane na teritorijalnom i strukovnom principu, specijalizovane i slične asocijacije mogu biti kolektivni članovi na način i pod uslovima utvrđenim Statutom Komore.

3. Članovi Komore mogu biti naučno-istraživačke i obrazovne institucije, udruženja građana koja u svojoj registraciji imaju privredne djelatnosti, savezi, interesne asocijacije, fondacije, zaklade i druge organizacije koje obavljaju djelatnost od značaja za privredu, kao pojedinačni ili kolektivni članovi, ukoliko svojom odlukom izraze interes za članstvo.

4. Komora vodi registar članova, na osnovu podataka o članovima koje joj obavezno dostavljaju privredne komore kantona/regija, privrede entiteta i Distrikta Brčko.

5. Predsjednik Komore donosi uputstvo o načinu vođenja registra iz prethodnog stava.

Član 6. stav (1) tačka c) i stav (4)

1. U okviru svojih nadležnosti Komora obezbjeđuje zastupanje interesa njenih članova putem:

c) Obavljanja poslova javnih ovlaštenja;

4. Komora može, pored nadležnosti utvrđenih u st. 1. i 2. ovog člana, obavljati i druge poslove koji su joj povjereni, a na osnovu odluke nadležnih organa Bosne i Hercegovine.

Član 22. stav (1)


1. Komora se finansira iz članarine, kotizacije, doprinosa Privrednih komora Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Distrikta Brčko, prihoda ostvarenih po osnovu primjene javnih ovlaštenja u skladu s ovim zakonom, obavljanja konsalting i drugih usluga za članove i na druge načine utvrđene Statutom i odgovarajućim aktima organa Komore.

Član 28.


1. Primopredaja imovine, prava i obaveza između Privredne komore Bosne i Hercegovine i Vanjskotrgovinske komore Bosne i Hercegovine izvršit će se u roku od 90 dana od dana konstituisanja Skupštine Komore.

2. Korištenje nepokretne imovine uredit će se ugovorima Komore i drugih komora i strukovnih asocijacija. Ugovore će odobravati nadležni organi Komore.

VI. Dopustivost


29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 190140 20 Rev od 14. oktobra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 4. novembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 28. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


33. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

34. Ustavni sud primjećuje da se apelantica u apelaciji pozvala na odredbe Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud treba da odgovori na pitanje da li apelantica uživa prava zagarantirana Evropskom konvencijom. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Prema stavu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), državna tijela, kao što su centralni organi države, lokalni i regionalni organi, kao i pravna (odnosno javnopravna) lica, osim teritorijalnih organa, koja učestvuju u izvršavanju vladinih ovlaštenja ili obavljaju javnu službu pod kontrolom vlade ne mogu da podnose predstavke Evropskom sudu (vidi Evropski sud, Consejo General de Colegios Oficiales de Economistas de España protiv Španije, odluka Komisije od 28. juna 1995. godine). Prilikom utvrđivanja da li neko dato pravno lice spada u tu kategoriju Evropski sud uzima u obzir njegov pravni status, prirodu i kontekst djelatnosti koju obavlja i stepen njegove nezavisnosti od političkih organa (vidi Evropski sud, Sveta Gora protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine i Privredna, industrijska i poljoprivredna komora Temišvara (broj 2) protiv Rumunije, presuda od 16. jula 2009. godine, st. 14–17).

35. Dovodeći u vezu navedene principe s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da apelantica nije državni organ niti predstavnik javne vlasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 472/20 od 8. septembra 2021. godine, stav 44, dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, apelantica je "samostalna, nevladina, nepolitička i neprofitna javnopravna asocijacija privrednih subjekata i privrednih asocijacija sa teritorije Bosne i Hercegovine, sa funkcijama usmjerenim na razvoj i unapređenje ekonomskih odnosa bh. privrede sa inostranstvom, uključujući i partnerski odnos i zastupanje interesa članova kod nadležnih organa Bosne i Hercegovine i odgovarajućih asocijacija u inostranstvu" (član 2. stav 1. Zakona o Vanjskotrgovinskoj komori). Ustavni sud, međutim, primjećuje da iz odredaba Zakona o Vanjskotrgovinskoj komori BiH proizlazi da apelantica obavlja "poslove javnih ovlaštenja" (čl. 2. st. 4, čl. 2a. i čl. 6. st. 1. tačka c), da može obavljati i druge poslove koji su joj povjereni na osnovu odluke nadležnih organa Bosne i Hercegovine (član 6. stav 4), te da se djelimično finansira i prihodima ostvarenim po osnovu primjene tih ovlaštenja (član 22. stav 1). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica ne uživa dovoljan stepen autonomije od javne vlasti, u smislu citirane prakse Evropskog suda (vidi Evropski sud, Hrvatska gospodarska komora protiv Srbije, presuda od 25. aprila 2017. godine, stav 38).

36. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica ne uživa garancije prava iz Evropske konvencije, te će ispitati apelanticine navode u odnosu na njeno ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje


37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

38. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na raskid ugovora i isplatu po tužbi, odnosno na utvrđenje po protivtužbi. Dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

39. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, da su na njenu štetu povrijedili princip ravnopravnosti strana u postupku, te da je uslijed, navodno, različite prakse Vrhovnog suda došlo do povrede principa pravne sigurnosti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.

40. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, za razliku od Kantonalnog suda, tumačeći sporne ugovore u skladu s odredbom člana 99. ZOO-a, podržao stav prvostepenog suda da tim ugovorima nije konstituiran odnos zakupodavca i zakupca, već da se radi o ugovorima o poslovnoj saradnji kojim je pitanje korištenja poslovnih prostorija i ostale komorske infrastrukture uređeno kao trajno zajedničko korištenje, uz zajedničko snošenje troškova. Uporište za takav stav, kako je to obrazloženo, Vrhovni sud je našao u odredbama čl. 1, 2, 3. i 28. Zakona o Vanjskotrgovinskoj komori BiH. Na osnovu takvog stava o pravnoj prirodi spornih ugovora, Vrhovni sud je odbio apelanticin tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da se sporni ugovori raskinu i da se tužena obaveže da se iseli iz poslovnog prostora i da apelantici isplati određeni novčani iznos na ime korištenja predmetnog poslovnog prostora. Naime, Vrhovni sud je zaključio da nijedna ugovorna strana nije ispunjavala svoje ugovorne obaveze u pogledu troškova korištenja komorske infrastrukture jer Ugovor o organiziranju Agencije za logistiku i usluge, koja je trebala donijeti uputstvo – instrukciju o plaćanju spornih troškova, nikada nije ispunjen. Stoga je Vrhovni sud zauzeo pravni stav da apelantici ne pripada pravo na jednostrani raskid ugovora iz člana 124. stav 1. ZOO-a, već da se sporni ugovori mogu raskinuti jedino sporazumno, te da je apelantica dužna i ubuduće omogućiti tuženoj zajedničko korištenje poslovnog prostora jer tužena ima pravo na korištenje poslovnog objekta u ugovorenom obimu, u smislu odredbe člana 128. stav 1. Zakona o stvarnim pravima.

41. Dovodeći u vezu navedene odredbe ZOO-a, Zakona o Vanjskotrgovinskoj komori BiH i Zakona o stvarnim pravima sa odlučenjem Vrhovnog suda i obrazloženjem koje je u vezi s tim dato u osporenoj presudi, Ustavni sud, u specifičnim činjeničnim i pravnim okolnostima konkretnog slučaja, smatra da je Vrhovni sud sva sporna pravna pitanja riješio i o tome dao detaljno i jasno obrazloženje, te da nema ništa što bi ostavilo utisak proizvoljnosti u odlučivanju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da se, suprotno apelanticinim navodima, u konkretnom slučaju ne radi o retroaktivnoj primjeni zakona, već o tumačenju spornih ugovora u skladu s relevantnim normativnim okvirom, uz uvažavanje specifičnosti konkretnog spora i činjenicu da je apelantica pravni sljednik Privredne komore BiH koja je zaključila sporne ugovore s tuženom.

42. U vezi s apelanticinim tvrdnjama da je na njenu štetu povrijeđen princip ravnopravnosti strana u postupku, Ustavni sud ukazuje da taj princip, u kontekstu građanskog postupka, podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Dombo B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Ustavni sud zapaža da je apelantica u predmetnom postupku imala priliku svojim navodima i argumentima suprotstaviti se drugoj strani, pod uvjetima koji nisu podređeni u odnosu na suprotnu stranu. Slijedom navedenog, Ustavni sud zapaža da apelantica ne nudi argumente ili dokaze iz kojih bi se mogao izvesti zaključak da je princip ravnopravnosti stranaka prekršen, niti je kršenje tog principa u konkretnom predmetu očigledno. Pri tome, Ustavni sud ističe da okolnost da je Vrhovni sud, za razliku od Kantonalnog suda, zaključio da apelantica nije dokazala da je ispunila svoje obaveze u vezi s dogovorenim zajedničkim korištenjem, slijedom čega je zaključio da nisu ispunjeni uvjeti za jednostrani raskid ugovora u smislu odredaba člana 124. ZOO-a, ne predstavlja povredu tog principa. Navedeno iz razloga što je apelantica, koja je u provedenom postupku bila u procesnom položaju tužioca, bila dužna da dokaže okolnosti koje su pravno relevantne za osnovanost tužbenog zahtjeva.

43. Nadalje, u pogledu apelanticinih navoda da je navedeni stav Vrhovnog suda u suprotnosti sa stavom tog suda zauzetim u presudama br. 14238/2012 od 19. marta 2013, Pž 225/98 od 16. novembra 1998. i Pž 230/98 od 24. novembra 1998. godine, Ustavni sud ukazuje da apelantica navedene presude nije dostavila u prilogu apelacije, pa se Ustavni sud ne može očitovati o tim navodima.

44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ostali navodi


45. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju tog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelantica istakla u vezi s pravom na pravično suđenje koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu, također, neosnovani.

VIII. Zaključak


46. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada je Vrhovni sud odbio tužbeni zahtjev za raskid Ugovora o osnovima poslovne saradnje i Ugovora o korištenju komorske infrastrukture koji su zaključili apelantica i tužena, o čemu je dao relevantno i dovoljno obrazloženje koje ni na koji način ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Također, Ustavni sud zaključuje da nije prekršen ni princip ravnopravnosti strana u postupku budući da apelantica nije pružila niti jedan dokaz da joj je bila uskraćena mogućnost da ravnopravno učestvuje i raspravlja u postupku ili da je postupak na bilo koji način proveden na njenu štetu.

47. Ustavni sud, također, zaključuje da nije došlo ni do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada je tvrdnje o povredi tih prava apelantica zasnovala na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.

48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!