Službeni glasnik BiH, broj 2/20

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 66/18, rješavajući apelaciju Muhameda Gavrankapetanovića i Selima Somuna, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Muhameda Gavrankapetanovića i Selima Somuna podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 024461 16 Rev 3 od 24. oktobra 2017. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Muhamed Gavrankapetanović i Selim Somun (u daljnjem tekstu: apelanti) podnijeli su 30. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 45 0 P 024461 16 Rev 3 od 24. oktobra 2017. godine. Apelacija je registrirana u upisniku za 2018. godinu.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tužene Bazne hemije d.d. Vitkovići – Goražde (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 29. jula 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 2. do 21. augusta 2019. godine. Tužena u ostavljenom roku nije dostavila odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelanti i ostali tužioci (zajedno u daljnjem tekstu: tužioci) u svojstvu malih dioničara tužene su 24. oktobra 2012. godine podnijeli tužbu protiv tužene radi utvrđivanja ništavosti odluka tužene, isplate i dr.

6. Prvostepeni sud je, odlučujući o konačno opredijeljenom tužbenom zahtjevu, donio Presudu broj 45 0 P 024461 11 P od 14. decembra 2015. godine kojom je u tački I izreke utvrđena ništavost odluka Skupštine tužene (dvije odluke tužene koje su precizirane u izreci presude), dok je tačkom II izreke odbijen zahtjev kojim je traženo utvrđivanje ništavosti preciziranih odluka tužene koje su donesene na istoj "V" skupštini tužene. Tačkom III izreke presude odbijen je tužbeni zahtjev kojim su tužioci tražili isplatu preciziranih iznosa na ime kumulativne štete na imovini dioničara uz obavezivanje tužilaca na naknadu troškova postupka. Istom presudom, i to tač. od IV do VI odbačena je tužba tužilaca u dijelu kojim su tražili utvrđenje da je tužena propustila zakonsku obavezu za pokretanje postupka prestanka rada i likvidacije društva (tačka IV), utvrđenje prava tužiocima na prestanak rada društva ili likvidaciju (tačka V izreke) i utvrđivanje ništavosti kupoprodajnih ugovora preciziranih u izreci presude (tačka VI izreke) (sve preciznije navedeno u tač. od I do VI izreke prvostepene presude).

7. Apelanti u navodima tužbe, između ostalog, ističu da su zajedno s ostalim tužiocima dioničari tužene, i to apelant Gavrankapetanović s udjelom od 0,6217% i apelant Somun s udjelom od 8,5619%, te da je tužena, odnosno njen menadžment, nakon privatizacije do dana podnošenja tužbe radila suprotno zakonskoj regulativi i dobrim poslovnim običajima i na taj način oštetila društvo i dioničare za milionske iznose. U navodima tužbe je još navedeno da se tužena nije pridržavala zakona prilikom sazivanja "V" skupštine dioničara koja je održana 22. septembra 2012. godine, tako da su sve odluke koje su donesene na toj skupštini nezakonite u smislu člana 257. Zakona o privrednim društvima.

8. Na osnovu velikog broja provedenih dokaza, koji su taksativno pobrojani na str. od 5. do 8. obrazloženja presude, te njihovom ocjenom, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) Općinski sud je odlučio kao u izreci presude.

9. Nakon detaljnog ispitivanja odluka tužene, u svjetlu zakonskog okvira, Općinski sud je utvrdio da su odluke precizirane u tački I izreke donesene suprotno relevantnim odredbama Zakona o privrednim društvima (o čemu se prvostepeni sud iscrpno izjasnio na str. od 8. do 14. obrazloženja presude).

10. U vezi s odlučenjem kojim je odbijen zahtjev za utvrđivanje ništavosti ostalih odluka tužene koje su taksativno pobrojane u izreci presude, a koje su također donesene na "V" skupštini tužene, Općinski sud je naveo da je razlog za takvo odlučenje zasnovao na odredbi člana 258. Zakona o privrednim društvima, shodno kojoj postupak za pobijanje i poništenje odluka skupštine kod suda može pokrenuti dioničar koji je prisustvovao skupštini i čiji je prigovor na odluku unesen u zapisnik. Budući da tužioci, koji su učestvovali u radu "V" skupštine tužene, shodno provedenim dokazima nisu stavili prigovor na sporne odluke čija se ništavost tražila, koji bi bio unesen u zapisnik, Općinski sud je zaključio da ne postoji osnov na strani tužilaca za pobijanje spornih odluka (tačka II izreke presude).

11. U vezi s konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom tužilaca kojim potražuju štetu koju su prema navodima tužbe pretrpjeli u ukupnom iznosu od gotovo četiri miliona KM, Općinski sud ga je ocijenio neosnovanim (o čemu se prvostepeni sud detaljno izjasnio na str. od 15. do 21. obrazloženja). Općinski sud je u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva (tačka III izreke presude) prvo pojasnio da potraživana šteta predstavlja razliku između obračunate vrijednosti dionica tužilaca na dan zaključenja ugovora o osnivanju dioničkog društva (28. mart 2003. godine) kada je nominalna vrijednost dionica iznosila 100,00 KM i obračunate vrijednosti dionica na dan vještačenja (30. juni 2014. godine) kada je vrijednost dionice shodno nalazu vještaka iznosila 4,0983 KM. Na osnovu provedenih dokaza, uključujući i nalaz i mišljenje vještaka, Općinski sud je utvrdio da tužena od perioda registracije u obliku dioničarskog društva nije vršila poslovne aktivnosti iz registrirane djelatnosti. Prema ocjeni Općinskog suda, na osnovu predloženih i provedenih dokaza nije na nesporan način utvrđena vrijednost dionica na dan procjene štete, na kojoj činjenici tužioci zasnivaju tužbeni zahtjev, kao ni svojstvo dioničara. Navedeno stoga, kako je naveo Općinski sud, što dionice predstavljaju vrijednosne papire, a njihov imalac to svojstvo dokazuje izvodom sa liste dioničara, pa imajući u vidu odredbu člana 127. stav 2. Zakona o privrednim društvima, te činjenicu da sudu nisu predočeni dokazi iz Registra vrijednosnih papira na okolnost vrijednosti dionica na dan procjene štete, a da iz nalaza vještaka proizlazi da je obračun izvršen na osnovu podataka iz bilansa stanja tužene, taj sud nije mogao prihvatiti kao utvrđenu i tačnu činjenicu o vrijednosti dionica od 4,098 KM, koji iznos je upotrijebljen u obračunu štete.

12. Općinski sud ocjenom provedenih dokaza nije mogao prihvatiti kao dokazanu činjenicu visine štete, a na osnovu obračuna razlike između vrijednosti dionica tužilaca na dan 28. mart 2003. godine i na dan 30. juni 2014. godine. Prvostepeni sud se osvrnuo na prigovore tužilaca da su štetu pretrpjeli nezakonitim radom tužene, što je dovelo do prodaje imovine tužene, koja je svojom vrijednošću činila osnovni kapital društva koji je bio predmet privatizacije u postupku javnog upisa dionica u kojem su tužioci učestvovali i stekli svojstvo dioničara 28. marta 2003. godine, a prvostepeni sud se u vezi s tim prigovorom pozvao na odredbu člana 5. Zakona o privrednim društvima. Općinski sud je naglasio da tužioci navedeni iznos ne potražuju na osnovu poslovnog odnosa sa statusom dužnika na strani tužene, čime bi postojala obaveza tužene na isplatu na osnovu člana 262. ZOO, a u vezi sa članom 5. Zakona o privrednim društvima. Kako je naglasio Općinski sud, tužioci navedeni iznos potražuju na osnovu smanjenja kapitala društva, smanjivanjem nominalne vrijednosti dionica, pri čemu se sud pozvao na odredbe čl. od 170. do 185. Zakona o privrednim društvima kojima su regulirani postupak i metode smanjivanja osnovnog kapitala dioničkog društva, a navedene odredbe ne predviđaju nikakvu obavezu društva u tom slučaju. Općinski sud je prilikom odlučenja imao u vidu i odredbe čl. od 178. do 184. Zakona o privrednim društvima koje propisuju obaveze društva u slučaju smanjivanja kapitala metodom povlačenja dionica, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Shodno svemu navedenom, Općinski sud je zaključio da tužioci u toku postupka nisu dokazali visinu štete, niti odgovornost tužene za štetu koju potražuju, pa je sud taj dio tužbenog zahtjeva (tačka III izreke) odbio primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP, a u vezi sa čl. 7. i 123. ZPP.

13. U vezi s odbacivanjem tužbe (tač. IV, V i VI) Općinski sud se detaljno izjasnio na str. od 21. do 24. obrazloženja presude. U vezi sa zahtjevom kojim su tužioci tražili "utvrđenje da je tužena propustila zakonsku obavezu za pokretanje postupka prestanka rada i likvidacije društva koji su se bili stekli po osnovu Zakona o privrednim društvima, čime je u periodu poslije stjecanja uvjeta za pokretanje postupka prestrukturiranja, stečaja ili likvidacije društva do 30. juna 2014. godine prouzrokovana šteta društvu od cca 43 miliona KM, a za šest dioničara pričinjena je šteta od preko tri i po miliona KM" (tačka IV izreke presude)", Općinski sud je naveo da je taj zahtjev doveden u vezu s činjenicom nastanka štete. Prema ocjeni Općinskog suda, navedeno utvrđenje se odnosi na utvrđivanje činjenica koje su među parničnim strankama u postupku nesporne, uključujući i donošenje tih odluka. Shodno tome, kako je naveo Općinski sud, kako je nesporna činjenica nedonošenja tih odluka od strane tužene stavljena u vezu sa štetom, bez obaveze na njenu naknadu na način utvrđivanja postojanja ili nepostojanja pravnog odnosa, što je uvjet za isticanje tužbenog zahtjeva s takvim sadržajem, taj sud nije našao pravni interes za vođenje parnice s tako postavljenim tužbenim zahtjevom, što je bio razlog da se tužba u tom dijelu odbaci primjenom člana 55. ZPP. Na takav stav, prema ocjeni Općinskog suda, nije mogla utjecati ni odluka iz stava III izreke presude zbog razloga koji su navedeni prilikom odbijanja tog dijela tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja.

14. U vezi s dijelom tužbenog zahtjeva (tačka V izreke presude) kojim su tužioci tražili: "Utvrđuje se pravo tužiocima na prestanak rada društva ili likvidaciju i da utvrdi da su se bili stekli uvjeti za donošenje odluke suda za prestanak društva po datumima…." iz relevantnih odredbi Zakona o privrednim društvima, Općinski sud je naveo da tužioci postavljenim zahtjevom traže da sud utvrdi činjenicu postojanja uvjeta za donošenje odluka o prestanku društva shodno preciziranim datumima. Prema ocjeni Općinskog suda, tužioci kao dioničari tužene imaju pravni interes shodno članu 72. Zakona o privrednim društvima pokrenuti sudski postupak shodno odredbama člana 299. tog zakona za donošenje odluke o prestanku društva, a takva odluka za posljedicu ima pokretanje postupka likvidacije društva. U postavljenom tužbenom zahtjevu tužioci traže utvrđivanje postojanja uvjeta za likvidaciju, što, prema ocjeni Općinskog suda, tužbeni zahtjev čini dijelom utvrđujuće tužbe, za što nisu ispunjeni uvjeti iz člana 55. ZPP, pa je i taj dio tužbe odbačen zbog nepostojanja pravnog interesa za vođenje parnice po ovako postavljenom tužbenom zahtjevu.

15. U odnosu na dio tužbe (tačka VI izreke presude) kojom su tužioci tražili utvrđivanje ništavosti u presudi preciziranih kupoprodajnih ugovora, Općinski sud je pojasnio da se postavljenim zahtjevom traži utvrđivanje ništavosti ugovora koje je tužena zaključila s trećim licima, a tužbom u tom dijelu nisu obuhvaćena ta treća lica. Općinski sud je u vezi s tim dalje pojasnio da je taj sud od tužilaca zatražio da tužbu u tom dijelu urede tako da u tom dijelu obuhvate sva treća lica koja su bila u ugovornom odnosu s tuženom, što tužioci nisu učinili, pa je tužba u tom dijelu odbačena kao neuredna shodno odredbama člana 336. u vezi sa čl. 334. i 362. ZPP.

16. Odlučujući o žalbama apelanata i ostalih tužilaca, Kantonalni sud je Presudom broj 45 0 P 024461 16 Gž 5 od 24. marta 2016. godine žalbe odbio kao neosnovane. Kantonalni sud je na str. od 3. do 5. iscrpno iznio prigovore tužilaca koje je razmotrio, nakon čega je zaključio da su prigovori neosnovani (o čemu se drugostepeni sud detaljno izjasnio na str. od 6. do 10. obrazloženja presude). U vezi s prigovorom da je prvostepeni sud, proizvoljno primjenjujući procesno pravo, odbio podnesak kojim su tužioci u smislu člana 56. ZPP preinačili tužbu, čime im je onemogućeno pravo na raspravljanje pred sudom o ključnom zahtjevu koji se tiče prestanka rada tužene, Kantonalni sud je naveo da je prigovor neosnovan. Kantonalni sud je u vezi s tim, između ostalog, naveo da postavljeni zahtjev iz tužbe i zahtjev iz preinačene tužbe jesu različiti zahtjevi (u tužbi je traženo donošenje odluke o prestanku rada tužene, a u preinačenoj tužbi donošenje presude da tužena prestaje s radom, da se odredi likvidacioni upravnik koji će provesti postupak likvidacije). Prema ocjeni Kantonalnog suda, preinačenim tužbenim zahtjevom traži se i pokretanje likvidacionog postupka, koji se u smislu člana 300. Zakona o likvidaciji pokreće nakon prestanka društva na osnovu odluke skupštine dioničkog društva, komisije ili suda (član 297. tač. 1. i 3. Zakona o privrednim društvima), kada u smislu istog člana 300. stav 2. likvidacionog upravnika imenuje sud u slučaju pokretanja postupka shodno članu 297. tačka 3. Zakona o privrednim društvima (odlukom komisije ili suda). Shodno tome, Kantonalni sud je, imajući u vidu odredbu člana 55. ZPP, zaključio da se zahtjevi koji nisu povezani istim činjeničnim osnovom mogu kumulativno istaknuti u jednoj tužbi samo ako je isti sud stvarno nadležan za svaki od tih zahtjeva. Budući da se drugi zahtjev iz preinačene tužbe provodi u vanparničnom, a ne u parničnom postupku, prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno utvrdio da se takav zahtjev ne može isticati u podnesenoj tužbi.

17. U vezi s ostalim prigovorima, Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da tužioci neosnovano ističu razloge u vezi s propustima sazivanja Skupštine tužene koja je, prema njihovim tvrdnjama, sazvana suprotno odredbama člana 242. Zakona o privrednim društvima jer je, i prema ocjeni Kantonalnog suda, Skupština tužene sazvana i prema sadržaju obavještenja koje je sadržavalo sve obavezne elemente, pa iz tog razloga nema osnova za ništavost odluka tužene. Kantonalni sud je prihvatio tvrdnje tužilaca da su zajedno s Nadzornim odborom tužene tražili dopunu dnevnog reda, ali i pored toga, prema ocjeni tog suda, prvostepeni sud je pravilno utvrdio da i pored propusta prilikom objavljivanja dopune dnevnog reda nije ispoštovana zakonska odredba u vezi s postupkom za pobijanje i poništavanje odluke Skupštine jer su tužioci propustili izjaviti protivljenje odlukama na zapisnik, čime su izgubili pravo na pobijanje odluka u sudskom postupku.

18. Odlučujući o reviziji apelanata i ostalih tužilaca, Vrhovni sud je donio Presudu broj 45 0 P 024461 16 Rev 3 od 24. oktobra 2017. godine kojom je revizija odbijena. Vrhovni sud je naveo da se blagovremeno izjavljenom revizijom apelanata i ostalih tužilaca (strana 3. obrazloženja presude) pobija drugostepena presuda u odnosu na odbijajući dio zbog povreda odredbi parničnog postupka iz člana 209. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ispitujući osporenu presudu saglasno odredbama člana 241. ZPP, prema kojima se, saglasno odredbi člana 106. stav (2) Zakona o izmjenama i dopunama ZPP, ima provesti postupak u konkretnom slučaju, Vrhovni sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti. Naime, Vrhovni sud je detaljno po tač. od a) do p) prezentirao činjenične navode tužilaca na kojima zasnivaju osnovanost tužbe (str. od 4. do 6. obrazloženja presude), te se osvrnuo na prigovore u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva (str. od 6. do 21. obrazloženja presude). U vezi s prigovorom tužilaca u odnosu na tačku II izreke presude, Vrhovni sud je, prihvaćajući u svemu stav nižestepenih sudova, između ostalog, naglasio da, imajući u vidu odredbe člana 258. stav 1. tačka 2. Zakona o privrednim društvima, pravo na pobijanje i poništenje odluka skupštine na osnovu povrede člana 242. istog zakona ima dioničar koji zbog sazivanja skupštine protivno odredbama člana 242. Zakona nije prisustvovao skupštini. Kako je tokom postupka utvrđeno da su tužioci bili zastupljeni u radu "V" skupštine tužene to se na njih, prema ocjeni Vrhovnog suda, nisu mogle primijeniti odredbe člana 257, a u vezi sa članom 258. stav 1. tačka 2. Zakona o privrednim društvima.

19. Vrhovni sud je odbijajući dio zahtjeva koji se odnosio na naknadu štete (tačka III izreke) detaljno ispitao na str. od 7. do 14. obrazloženja presude, te se u svemu složio s iznesenim stavovima nižestepenih sudova, dok je neosnovanost prigovora vezanih za ostale zahtjeve tužilaca revizioni sud obrazložio na str. od 14. do 21. obrazloženja, izražavajući stav o slaganju sa stavovima nižestepenih sudova.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelanti tvrde da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu. U iscrpnim navodima apelacije apelanti, između ostalog, kršenje pobrojanih prava vide u pogrešnoj ocjeni činjeničnog stanja, koja je bila proizvoljna i neistinita, i u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ukazuju i na kršenje prava na pristup sudu koje uočavaju u činjenici da su poslali posebnu žalbu i reviziju, ali da nisu dobili posebnu presudu, niti odgovore na njihove prigovore, već veoma paušalne i proizvoljne ocjene bez ikakvog utemeljenja u materijalnom pravu. U vezi s odbijanjem zahtjeva iz tačke II prvostepene presude apelanti smatraju da je sud po službenoj dužnosti bio u obavezi da kao prethodno pitanje razmotri da li je Skupština tužene zakazana zakonito u smislu člana 257. Zakona o privrednim društvima, a onda da odlučuje o ostalom (ništavosti odluka sa V skupštine), te u tom pravcu ukazuju da je primjena člana 258. Zakona o privrednim društvima bila proizvoljna i diskriminirajuća za tužioce. Zatim, u vezi s odlučenjem koje se odnosi na naknadu štete (tačka III izreke), apelanti ukazuju da su obrazloženja sudova krajnje arbitrarna, bez ikakvog oslonca u materijalom pravu. Pri tome, apelanti ukazuju da se redovni sudovi nisu bavili njihovim prigovorima, posebno Vrhovni sud koji je samo prepričao prvostepenu presudu, pri čemu apelanti ukazuju da se revizioni sud pozvao na odredbu člana 106. stav 2. ZPP, što apelantima uopće nije jasno zbog čega jer se ona ne može dovesti u vezu s konkretnim slučajem, što je samo unijelo dodatne nejasnoće. Apelanti smatraju da je materijalno pravo koje je primijenjeno neadekvatno i proizvoljno jer se odredbe Zakona o privrednim društvima i ZOO, koje su redovni sudovi imali u vidu, ne mogu dovesti u kontekst tužbenog zahtjeva apelanata. Apelanti se pozivaju na odredbe čl. 154. i 155. ZOO koje su primjenjive u konkretnom slučaju, tvrdeći da su ponuđenim dokumentima dokazali da je tužena odgovorna za štetu, a visinu štete je utvrdio kompetentni vještak. Prema navodima apelanata, odbacivanje tužbi (tač. IV i V izreke) proizvoljno je jer su apelanti imali pravni interes da podnesu tužbu na način kako su to učinili i da su u tom pravcu redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe člana 55. ZPP. Apelanti posebno ukazuju da je prvostepeni sud, odnosno sutkinja Baltić proizvoljno i bez ikakvog osnova odbila preinačenje tužbe od 15. maja 2013. godine, što je bio razlog da zbog sumnji u pristrasnost sutkinje zatraže njeno izuzeće (zahtjev za izuzeće sutkinje Baltić je odbijen). U tom pravcu još navode da je njihov zahtjev kojim su tražili prestanak rada tužene potpuno ignoriran, a što je zapravo i bio ključni razlog za pokretanje postupka.

b) Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su u odgovoru na apelaciju naveli da u svemu ostaju pri razlozima datim u obrazloženjima osporenih presuda, uz prijedlog da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

22. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05, 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

3. Isticanje više tužbenih zahtjeva u jednoj tužbi

Član 55.

(1) U jednoj tužbi tužilac može istaknuti više zahtjeva protiv istog tuženog kad su svi zahtjevi povezani istom činjeničnom i pravnom osnovom.

(2) Ako zahtjevi nisu povezani istom činjeničnom i pravnom osnovom, oni se mogu istaknuti u jednoj tužbi protiv istog tuženog samo kad je isti sud stvarno nadležan za svaki od tih zahtjeva i kad je za sve zahtjeve određena ista vrsta postupka, a sud ocijeni da isticanje takvih tužbenih zahtjeva u jednoj tužbi doprinosi ekonomičnosti postupka.

(3) Ako sud, u slučaju iz stava 2. ovog člana, ocijeni da isticanje više tužbenih zahtjeva u jednoj tužbi ne doprinosi ekonomičnosti postupka, najkasnije na pripremnom ročištu donijet će rješenje o razdvajanju postupaka.

(4) Tužilac može u jednoj tužbi istaknuti dva ili više tužbenih zahtjeva koji su u međusobnoj vezi i tražiti da sud usvoji slijedeći od tih zahtjeva ako nađe da onaj koji je u tužbi istaknut ispred njega nije osnovan.

(5) Zahtjevi se mogu, prema stavu 4. ovog člana, istaknuti u jednoj tužbi samo ako je sud stvarno nadležan za svaki od istaknutih zahtjeva i ako je za sve zahtjeve određena ista vrsta postupka.

4. Preinaka tužbe

Član 56.

(1) Preinaka tužbe jeste promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.

(2) Tužba nije preinačena ako je tužilac promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode.

23. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 106. stav (2)

(2) Postupci u predmetima u kojima do dana stupanja na snagu ovog zakona bude donesena prvostepena odluka suda provest će se prema ranije važećim odredbama ovog zakona.

24. Zakon o privrednim društvima ("Službene novine Federacije BiH" br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02 – ispravka, 29/03, 68/05, 91/07, 84/08, 88/08 – ispravka, 7/09 – ispravka, 63/10 i 75/13).

U konkretnom slučaju primjenjuje Zakon o privrednim društvima ("Službene novine Federacije BiH" br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02 – ispravka, 29/03, 68/05, 91/07, 84/08, 88/08 – ispravka, 7/09 – ispravka i 63/10) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:

2. Pravna sposobnost i odgovornost za obaveze

Član 5.

Svojstvo pravnog lica Društvo stiče danom upisa u registar društava.

Društvo odgovara za svoje obaveze cjelokupnom svojom imovinom.

Prije upisa u registar društava niko ne može nastupati u ime društva.

Lice koje postupi suprotno odredbi stava 3. ovog člana odgovara za stvorene obaveze cjelokupnom svojom imovinom, a kada tako nastupa više lica za obaveze odgovaraju neograničeno solidarno.

5. Poslovne knjige i finansijski izvještaji

Član 44.

Društvo je dužno voditi poslovne knjige i sačinjavati finansijske izvještaje u skladu sa zakonom i drugim propisima.

Član 71.

Društvo prestaje u slučaju:

1) isteka perioda za koji je osnovano;

2) spajanja, pripajanja i podjele;

3) okončanjem stečajnog postupka ili odbijanjem zahtjeva za otvaranje stečajnog postupka uslijed nedostatka imovine;

4) prestankom na osnovu odluke suda;

5) odlukom skupštine društva.

Član 72.

Društvo može prestati odlukom suda donesenom na osnovu zahtjeva nadležnih organa ili lica koje dokaže pravni interes, kada:

1) najviši organ utvrđen osnivačkim aktom ili statutom ne sastaje se i ne vrši svoja ovlaštenja ili nije vršen izbor organa čiji prethodni mandat je istekao, duže od dvije godine;

2) duže od dvije godine Društvo ne ostvaruje prihode;

3) je društvu oduzeto odobrenje za obavljanje djelatnosti;

4) više ne postoje zakonom utvrđeni uslovi za dalje postojanje društva u obliku u kojem je upisano u registar društava.

Prije donošenja odluke o prestanku društva, sud može odrediti rok za otklanjanje uzroka zbog kojih je donošenje odluke predloženo.

3. Smanjenje osnovnog kapitala

Član 169.

Smanjenje osnovnog kapitala vrši se na osnovu odluke skupštine donesene dvotrećinskom većinom zastupljenih dionica s pravom glasa.

Odluka o smanjenju osnovnog kapitala donosi se odvojenim glasanjem za svaku klasu dionica i objavljuje se najmanje u jednom domaćem dnevnom listu, dva puta u roku od 30 dana od dana donošenja.

Osnovni kapital se ne može smanjiti ispod iznosa utvrđenog u članu 127. stav 1. ovog zakona.

Smanjenje osnovnog kapitala ne smije uticati na izvršavanje obaveza prema povjeriocima dioničkog društva.

Član 170.

Odluka iz člana 169. ovog zakona obavezno sadrži:

1) iznos i razlog smanjenja osnovnog kapitala;

2) način smanjenja osnovnog kapitala; i

3) način povlačenja dionica, cijenu povučene dionice ili način njenog određivanja.

Smanjivanje osnovnog kapitala povlačenjem dionica može se vršiti samo ako je mogućnost povlačenja predviđena statutom dioničkog društva ili odlukom o emisiji dionica.

Povlačenje dionica vrši se kupovinom na berzi i drugim uređenim javnim tržištima ili ponudom dioničarima, u skladu sa statutom i odlukom skupštine o smanjenju osnovnog kapitala.

1.1. Sazivanje skupštine

Član 242.

Obavještenje o dnevnom redu, mjestu, datumu i vremenu održavanja skupštine, te načinu davanja punomoći i načinu glasanja na skupštini mora biti objavljeno najmanje u jednom dnevnom listu koji se izdaje u Federaciji, najkasnije 20 dana prije datuma određenog za zasjedanje skupštine.

Ako je održavanje skupštine zakazano van mjesta sjedišta dioničkog društva, obavještenje iz stava 1. ovog člana mora biti u istom roku upućeno svakom dioničaru preporučenim pismom, telefaksom ili elektronskom poštom, na adresu iz liste dioničara iz člana 241. stav 3. ovog zakona.

Osim objavljivanja i dostavljanja obavještenja u skladu sa odredbama st. 1. i 2. ovog člana, otvoreno dioničko društvo dužno je osigurati i dodatno objavljivanje, u slučajevima, pod uslovima i na način utvrđenim propisima Komisije.

Član 247.

Dioničar ima pravo, od dana objavljivanja obavještenja o sazivanju skupštine, u prostorijama dioničkog društva izvršiti uvid u listu dioničara, finansijski izvještaj, sa izvještajima revizora, nadzornog odbora i odbora za reviziju i uvid u sve druge isprave koje se odnose na prijedlog odluka uvrštenih u dnevni red skupštine.

Član 248.

Skupština odlučuje dvotrećinskom većinom zastupljenih dionica s pravom glasa o pitanjima za koja je pojedinim odredbama ovog zakona izričito tako propisano, uključujući odvojeno glasanje po klasama dionica, a natpolovičnom većinom zastupljenih dionica s pravom glasa, zajedničkim glasanjem svih klasa dionica, odlučuje o svim ostalim pitanjima iz svoje nadležnosti, osim izbora članova nadzornog odbora i odbora za reviziju koji se vrši u skladu sa odredbama člana 262. ovog zakona.

U društvima sa učešćem državnog kapitala većim od 50% i koja se nalaze u postupku privatizacije, aktom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine može biti utvrđeno da skupština društva o svim ili o pojedinim pitanjima iz svoje nadležnosti odlučuje većinom glasova većom od dvotrećinske i natpolovične većine iz stava 1. ovog člana.

Skupština je dužna najkasnije šest mjeseci od završetka poslovne godine odlučiti o godišnjem izvještaju društva, koji uključuje finansijski izvještaj i izvještaje revizora, nadzornog odbora i odbora za reviziju, te o rasporedu dobiti ili načinu pokrića gubitka za tu poslovnu godinu.

Član 257.

Odluka skupštine dioničkog društva ništavna je ako:

1) skupština nije sazvana na način utvrđen članom 242. ovog zakona;

2) nije unesena u zapisnik;

3) je ništavnost utvrđena odlukom suda.

Član 258.

Postupak za pobijanje i poništenje odluke skupštine, kod suda kod kojeg je dioničko društvo upisano u registar društava može pokrenuti:

1) dioničar zastupljen na skupštini, čiji je prigovor na odluku unesen u zapisnik;

2) dioničar koji nije prisustvovao skupštini zbog sazivanja skupštine protivno odredbama člana 242. ovog zakona;

3) dioničar čiji prijedlog ili prigovor nije pravilno unesen u zapisnik;

4) nadzorni odbor i uprava i svaki član nadzornog odbora i uprave, ukoliko bi izvršenjem odluke počinio privredni prijestup ili krivično djelo ili dioničkom društvu nanio štetu.

Postupak iz stava 1. ovog člana može se pokrenuti u roku od 60 dana od dana održavanja skupštine.

U postupku iz stava 1. ovog člana, dioničko društvo zastupa direktor ili drugi član uprave, po ovlaštenju direktora.

Ako je tužitelj član uprave, dioničko društvo zastupa lice imenovano od nadzornog odbora, a kada su tužitelji nadzorni odbor i uprava ili njihovi članovi, zastupnika dioničkog društva postavlja sud, ako ga nije imenovala skupština.

3. Prestanak dioničkog društva

Član 297.

Dioničko društvo prestaje, u skladu sa zakonom i statutom:

1) odlukom skupštine;

2) spajanjem, pripajanjem i podjelom;

3) odlukom suda; i

4) stečajem.

4. Likvidacija

Član 300.

Ako dioničko društvo prestane na osnovu odredaba člana 297. tač. 1. i 3. ovog zakona pokreće se postupak likvidacije.

U slučaju iz člana 297. tačka 1. ovog zakona likvidaciju dioničkog društva vrši uprava, a u slučaju iz člana 297. tačka 3. sud imenuje likvidatora.

VI. Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 45 0 P 024461 16 Rev 3 od 24. oktobra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 7. novembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 30. decembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

29. Apelanti pobijaju presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

32. U konkretnom slučaju postupak koji su apelanti vodili pred redovnim sudovima odnosio se i na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: "Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja" (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 32/05).

33. Ustavni sud zapaža da apelanti iznose brojne prigovore tvrdeći da u predmetnom postupku nisu imali fer i pravično suđenje jer im je suštinski bio onemogućen pristup sudu zato što su redovni sudovi potpuno "ignorirali" njihov zahtjev kojim su tražili prestanak rada tužene.

34. U vezi s prigovorom kojim apelanti ukazuju na kršenje prava na pristup sudu zbog odbacivanja pojedinih tužbenih zahtjeva Ustavni sud, imajući u vidu obrazloženja redovnih sudova, ne može izvesti zaključak da je izneseni prigovor opravdan. Ustavni sud zapaža da su tužioci tužbom istakli veći broj zahtjeva (tač. od I do VI izreke presude) kojim su se redovni sudovi posebno i detaljno bavili. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud (vidi tač. 14. i 15. ove odluke), odlučujući o zahtjevima koji su obuhvaćeni tač. IV i V izreke prvostepene presude, citirao postavljene zahtjeve, analizirao njihov sadržaj utvrdivši da zahtjevi, kako su postavljeni, ne ispunjavaju uvjete iz člana 55. ZPP, što je bio razlog da se zahtjevi odbace. Ustavni sud zapaža da je ovaj prigovor ispitao Kantonalni sud koji je u svemu podržao stav prvostepenog suda koji je dodatno pojasnio uvjete za isticanje više tužbenih zahtjeva (vidi tačku 16. ove odluke), koji u okolnostima konkretnog slučaja nisu bili ispunjeni. Stoga, imajući u vidu da su redovni sudovi dali razloge za odbacivanje pojedinih tužbenih zahtjeva i da su razloge zasnovali na odredbama materijalnog i procesnog prava, čija primjena i tumačenje korespondira s obrazloženjima redovnih sudova, Ustavni sud u takvim okolnostima prigovor o kršenju prava na pristup sudu ne može prihvatiti opravdanim.

35. U vezi s ostalim prigovorima koji se tiču pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava, Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.

37. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

38. U odnosu na ostale brojne prigovore kojima apelanti ukazuju na nezakonitost presuda redovnih sudova, Ustavni sud iz obrazloženja presuda ne uočava ništa što bi opravdalo brojne prigovore apelanata. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u svjetlu relevantnih odredbi Zakona o privrednim društvima ispitali odluke čiju su ništavost tužioci tražili (tačka II izreke presude), utvrđujući da je tužena "V" skupštinu sazvala u skladu sa članom 242. Zakona o privrednim društvima, iz kojeg razloga nije bilo moguće utvrditi ništavost svih donesenih odluka (osim dvije odluke za koje je sud utvrdio da su ništave), te da se za ništavost ostalih odluka koje su donesene na istoj skupštini tužene nisu stekli procesno-pravni uvjeti za isticanje ništavosti odluka tužene shodno članu 258. Zakona o privrednim društvima (vidi tač. 10, 17. i 18. ove odluke). Ustavni sud, također, zapaža da je prvostepeni sud detaljno ispitao i zahtjev apelanata kojim su tražili naknadu štete (tačka III izreke presude) utvrđujući nakon iscrpne analize da apelanti taj dio tužbenog zahtjeva nisu dokazali (vidi tač. 11. i 12. ove odluke), pri čemu je prvostepeni sud naveo i razloge za odbacivanje tužbe vezano za tačku VI izreke presude (vidi tačku 15. ove odluke). Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo veliki broj dokaza, cijeneći ih u smislu člana 8. ZPP, utvrđujući činjenično stanje na koje je primijenio materijalno pravo, za što je dao obrazloženje za koje se ne može reći da je nespojivo sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud isto tako zapaža da su identični prigovori bili predmet razmatranja od strane redovnih sudova, koje su, suprotno tvrdnjama apelanata, ispitali Kantonalni sud i Vrhovni sud. Ustavni sud iz datih obrazloženja ne može izvući zaključak da su apelacioni prigovori u vezi s utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom prava opravdani. Iz osporenih presuda se ne može izvući ni zaključak da su apelantima u predmetnom postupku bila uskraćena procesna prava da u postupku učestvuju ravnopravno sa suprotnom stranom. Konačno, Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo osporenim odlukama per se ne pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje, a u okolnostima konkretnog slučaja se čini da su brojni apelacioni prigovori upravo motivirani nezadovoljstvom ishodom predmetnog postupka.

39. Ustavni sud, stoga, imajući u vidu obrazloženja osporenih odluka iz kojih ne uočava proizvoljnost u segmentima na koje su apelanti neosnovano ukazali, zaključuje da osporenom presudom Vrhovnog suda nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

40. Kako se navodi o kršenju prava na imovinu odnose na pogrešnu primjenu procesnog i materijalnog prava, te pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a o tome je Ustavni sud raspravljao u prethodnim tačkama ove odluke u okviru prigovora u vezi s navodnim kršenjem prava na pravično suđenje, Ustavni sud, shodno zaključku da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje, iz istog razloga smatra da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Zabrana diskriminacije

41. Apelanti navode da im je povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. S obzirom na to da apelanti, osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, nisu ponudili bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirani, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.

VIII. Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi opravdalo brojne prigovore apelanata, koje ponavljaju u apelaciji, a koji su bili predmet ocjene od strane redovnih sudova, koji su sve prigovore ocijenili neosnovanim, uz obrazloženja koja se ne čine proizvoljnim u segmentima na koje su apelanti ukazali, uključujući i segment navodnog kršenja prava na pristup sudu zbog odbacivanja pojedinih tužbenih zahtjeva.

43. Nije povrijeđeno ni pravo apelanata na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinu jer apelanti nisu ponudili bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirani.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.