Službeni glasnik BiH, broj 78/17

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3321/17, rješavajući apelaciju Almira Šeraka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Almira Šeraka.

Utvrđuje se povreda prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na rješenja Kantonalnog suda broj 65 0 K 619376 17 Kž 7 od 5. septembra 2017. godine i broj 65 0 K 619376 17 Kž 6 od 4. jula 2017. godine.

Ukida se Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 K 619376 17 Kž 7 od 5. septembra 2017. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu Sarajevo, koji je dužan da, po hitnom postupku, u roku od tri dana od dana dostavljanja ove odluke donese novu odluku u skladu s članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 1. tačka c), st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od pet dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Almir Šerak (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kerim Čelik, advokat iz Sarajeva, podnio je 4. augusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 619376 17 Kž 6 od 4. jula 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 619376 17 Kv 8 od 28. juna 2017. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se naredilo njegovo puštanje iz pritvora do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.

2. Apelant je 12. septembra 2017. godine dopunio apelaciju, odnosno osporio Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 K 619376 17 Kž 7 od 5. septembra 2017. godine. Apelant je opet ponovio zahtjev za donošenje privremene mjere.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Također, od istih učesnika u postupku zatraženo je da dostave odgovor na dopunu apelacije (u odnosu na osporeno rješenje Kantonalnog suda od 5. septembra 2017. godine).

4. Svi pozvani su dostavili odgovor na apelaciju. Na izričito traženje Ustavnog suda da se dostavi žalba koju je apelant izjavio protiv rješenja Općinskog suda od 28. juna 2017. godine, Kantonalni sud je udovoljio zahtjevu i dostavio žalbu. U odnosu na dopunu apelacije svi pozvani su dostavili odgovor.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant u apelaciji navodi da mu je rješenjem sudije za prethodni postupak Općinskog suda od 18. decembra 2016. godine određen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je (s drugim navedenim licima) počinio krivično djelo otmica iz člana 180. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ) i krivično djelo laka tjelesna povreda iz člana 173. stav 1. KZ, a sve u vezi s čl. 31. i 54. KZ, i to zbog postojanja posebnog pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačke a), b) i c) Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP). Apelant navodi da mu je pritvor u kontinuitetu produžavan do donošenja odluka koje osporava apelacijom.

Osporena rješenja o produženju pritvora od 28. juna i 4. jula 2017. godine

7. Općinski sud je donio Rješenje broj 65 0 K 619376 17 Kv 8 od 28. juna 2017. godine kojim je utvrdio da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju trajanje mjere pritvora iz razloga propisanih odredbom člana 146. stav 1. tačke a) i c) ZKP u odnosu na apelanta (i druga lica), pa je apelantu produžio pritvor za naredna dva mjeseca, koji će trajati do 28. augusta 2017. godine ili do druge odluke suda.

8. U obrazloženju rješenja navedeno je da je rješenjem suda od 2. marta 2017. godine, a nakon potvrđivanja optužnice, produžena mjera pritvora apelantu i ostalim zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo otmica iz člana 180. stav 1. KZ (i u uvodu rješenja je isto navedeno) i krivično djelo laka tjelesna povreda iz člana 173. stav 1. KZ, te je apelantu pritvor produžen zbog postojanja posebnog pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačke a) i c) ZKP.

9. Općinski sud dalje navodi šta se apelantu stavlja na teret optužnicom, te je ukazano na to da postojanje osnovane sumnje da su apelant i ostali počinili krivično djelo proizlazi iz dokaza koji su dostavljeni uz optužnicu (koja je potvrđena) i koji su nabrojani na str. 3. i 4. rješenja. Nadalje, Općinski sud posebno ukazuje na određene dokaze (izjava oštećenog, iskaz svjedoka, materijalni dokazi, nalaz vještaka i dr.) iz kojih proizlazi osnovana sumnja da su apelant i ostali počinili navedena krivična djela.

10. Pored osnovane sumnje Općinski sud je našao i postojanje posebnih pritvorskih razloga koji opravdavaju trajanje mjere pritvora iz osnova člana 146. stav 1. tačke a) i c) ZKP u odnosu na apelanta, te dalje detaljno obrazlaže postojanje naročitih okolnosti u odnosu na pritvorski osnov iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKP (apelant nije mogao biti pronađen na prijavljenoj adresi, te je za njim raspisana potraga pa zatim potjernica, po kojoj je lišen slobode 4. januara 2017. godine), odnosno u odnosu na pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP (ispunjen objektivni uvjet – visina zaprijećene kazne, ali i postojanje naročite okolnosti – ličnost apelanta i ostalih [S. N. i B. B.] i vrsta krivičnih djela koja im se stavljaju na teret, te njegova ranija osuđivanost u pet presuda, upornost i spremnost da nastavi vršiti nova krivična djela).

11. Općinski sud je svestranom analizom okolnosti konkretnog slučaja utvrdio da postoje objektivni razlozi koji opravdavaju izricanje najteže mjere – pritvor i da druge mjere nisu adekvatne da bi se otklonila opasnost da apelant (i S. N. i B. B.) neće ponoviti krivično djelo, te da ličnost optuženih govori da se radi o licima koja su sklona vršenju krivičnih djela, kao i da se samo mjerom pritvora može otkloniti opasnost od bjekstva u odnosu na apelanta i K. G. koji su se već krili organima gonjenja.

12. Apelant je izjavio žalbu protiv prvostepenog rješenja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene odredbi ZKP, te je tražio da mu Kantonalni sud ukine pritvor "jer nisu ispunjeni posebni uvjeti za pritvor i ne postoje naročite okolnosti koje nužno opravdavaju njegovo zadržavanje u pritvoru". U obrazloženju žalbe na str. 2˗6. apelant osporava postojanje osnovane sumnje, odnosno navodi da osnovana sumnja ne postoji, jer sud ne ocjenjuje nove okolnosti u predmetu, a koje apelant navodi i analizira (iskazi svjedoka). Apelant je u žalbi navodio (citirajući relevantni dio prvostepenog rješenja) da se stiče dojam da osnovana sumnja proizlazi isključivo iz činjenice da je potvrđena optužnica u ovom predmetu. Dalje apelant osporava postojanje pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačke a) i c) ZKP.

13. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 65 0 K 619376 17 Kž 6 od 4. jula 2017. godine kojim je odbio kao neosnovane žalbe apelanta i ostalih (S. N. i K. G.).

14. U obrazloženju je navedeno da je apelantov branilac izjavio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primjene ZKP, te prijedlog da se apelantu ukine pritvor i odredi mjera zabrane. Dalje se navodi da apelant u obrazloženju osporava postojanje posebnih pritvorskih razloga (ukratko iznijeti navodi), te šta je predloženo u žalbi, uz pozivanje na praksu domaćih sudova i praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud).

15. Kantonalni sud navodi da je žalbu ispitao u granicama žalbenih navoda, kao i po službenoj dužnosti, u skladu s članom 338. ZKP i članom 321. ZKP. Kantonalni sud navodi: "Naime, branioci optuženih žalbom ne osporavaju pravilnost zaključka prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje da su optuženi počinili krivično djelo [...]", već osporavaju postojanje posebnih pritvorskih razloga.

16. Kantonalni sud je našao neosnovanim žalbene prigovore u odnosu na posebne razloge za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačke a) i c) ZKP u odnosu na apelanta, jer je prvostepeni sud u obrazloženju osporavanog rješenja pravilno utvrdio da su ispunjeni uvjeti za produženje pritvora apelantu, propisani navedenim zakonskim odredbama, smatrajući da postoje okolnosti iz kojih proizlazi opravdana bojazan od bjekstva, odnosno od ponavljanja krivičnog djela, što je i obrazložio. Kantonalni sud je našao da nisu ispunjeni uvjeti za izricanje neke od alternativnih mjera, s obzirom na razloge za produženje pritvora, okolnosti izvršenja krivičnog djela i ličnosti optuženih u konkretnom slučaju.

Osporeno rješenje o produženju pritvora od 5. septembra 2017. godine

17. Općinski sud je donio Rješenje broj 65 0 K 619376 17 Kv 9 od 23. augusta 2017. godine kojim je apelantu (i ostalima) prilikom kontrole pritvor produžen za još dva mjeseca, tako da pritvor može trajati do 23. oktobra 2017. godine ili do nove odluke suda, i to u odnosu na apelanta zbog postojanja posebnog pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačke a) i c) ZKP (spomenuto prvostepeno rješenje nije dostavljeno uz dopunu apelacije, jer ono u suštini nije ni osporeno, ali navedeno proizlazi iz sadržaja apelacije i rješenja Kantonalnog suda od 5. septembra 2017. godine, koje je osporeno u dopuni apelacije).

18. Apelant je izjavio žalbu protiv prvostepenog rješenja (od 23. augusta 2017. godine) u kojoj se žalio zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene odredbi ZKP u prvostepenom rješenju, uz prijedlog da mu Kantonalni sud ukine pritvor "jer nisu ispunjeni posebni uvjeti za pritvor i ne postoje naročite okolnosti koje nužno opravdavaju njegovo zadržavanje u pritvoru". U obrazloženju na str. 2˗6. žalbe apelant osporava postojanje osnovane sumnje, te ističe pojedine dijelove žalbe (bold) i podvlači koji se dijelovi tiču osporavanja postojanja osnovane sumnje. Apelant ukazuje na iskaze svjedoka koje nabraja, a prije svega iskaz svjedoka oštećenog, na osnovu kojeg zaključuje da ne postoje obilježja krivičnog djela otmica. Također, apelant ukazuje na to da sud nije uzeo u obzir kontradiktornost u iskazima svjedoka. U pogledu postojanja osnovane sumnje, apelant navodi da sud nije ocijenio protek vremena. Apelant upućuje na praksu Evropskog suda, kao i na praksu domaćih sudova. Dalje, apelant osporava postojanje pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačke a) i c) ZKP.

19. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 65 0 K 619376 17 KŽ 7 od 5. septembra 2017. godine, kojim je odbio kao neosnovane žalbe branioca i apelanta.

20. Na str. 2. rješenja Kantonalni sud ukratko iznosi apelantove žalbene navode, koji se odnose na postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačke a) i c) ZKP. Nadalje, Kantonalni sud opet ističe da je žalbu ispitao u skladu s čl. 388. i 312. ZKP, te navodi: "Naime, branioci optuženih žalbom ne osporavaju pravilnost zaključka prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje da su optuženi počinili krivično djelo [...]. Pri tome, branilac optuženog G. K. samo u jednoj rečenici navodi da ne postoji ni osnovana sumnja, bez obzira na to što je optužnica potvrđena, ali ni na kakav način dalje ne elaborira ili argumentira takvu svoju tvrdnju, iz kojih razloga se ovaj sud nije ni upuštao u ocjenu ovog žalbenog prigovora, nalazeći ga paušalnim i nepotkrijepljenim."

21. Nadalje, Kantonalni sud ispituje žalbene navode u vezi s posebnim pritvorskim razlozima iz člana 146. stav 1. tačke a) i c) ZKP, te nalazi da su u odnosu na apelanta razlozi o njihovom postojanju iz prvostepenog rješenja pravilni i obrazloženi.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

22. Apelant u apelaciji ističe povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1, 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 2. Evropske konvencije i člana 13. Evropske konvencije. Apelant se u najvećem dijelu u apelaciji žali na postojanje osnovane sumnje u trenutku kada sud odlučuje o produženju pritvora apelantu. U vezi s navedenim apelant ističe da sud nije ocijenio nove dokaze s glavnog pretresa koji isključuju postojanje obilježja krivičnog djela otmica, zbog čega je izostala i obavezna kontrola pritvora koju sud treba da vrši. Prema apelantovom mišljenju, stiče se utisak da osnovana sumnja proizlazi isključivo iz činjenice da je optužnica potvrđena, što nije dovoljno i ima karakter izostanka razloga o odlučnim činjenicama. Dakle, Općinski sud je propustio postupiti po odredbi člana 151. ZKP i vršiti kontrolu opravdanosti pritvora prema trenutnom stanju predmeta, jer samo navodi dokaze, bez bilo kakve analize. Kantonalni sud je, uprkos apelantovoj opširnoj žalbi o nepostojanju osnovane sumnje, naveo da apelant nije osporavao postojanje osnovane sumnje, zbog čega apelant nalazi da je došlo do povrede člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Apelant navodi da je Kantonalni sud tim netačnim navodom propustio da i sam obrazloži osnovni pritvorski osnov. Također, pozivanje Kantonalnog suda na član 321. ZKP je samo paušalno. Na taj način apelant navodi da je lišen i prava na djelotvoran pravni lijek. Apelant smatra da su i u pogledu posebnih pritvorskih razloga rješenja krajnje proizvoljna, što dalje detaljno obrazlaže, te u tom dijelu upućuje na povredu presumpcije nevinosti. Apelant također u apelaciji navodi da se već dosta dugo nalazi u pritvoru (devet mjeseci), a da rješenje o pritvoru ne zadovoljava ni minimum potrebnih standarda. Apelant je tražio i da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti njegovo puštanje iz pritvora do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

23. Osporavajući rješenje Kantonalnog suda od 5. septembra 2017. godine, apelant je u dopuni apelacije istakao povredu prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1, 3. i 4. Evropske konvencije, kao i povredu prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Iako je naveo da je nezadovoljan i rješenjem Općinskog suda od 23. augusta 2017. godine, glavni akcent u dopuni apelacije apelant stavlja na činjenicu da je Kantonalni sud opet zanemario njegove žalbene navode kojim je osporio postojanje osnovane sumnje, ističući da on navedeno ne osporava. Apelant je tražio da Ustavni sud utvrdi kršenje navedenih prava, ukine sva osporena rješenja i da mu se dodijeli šteta u pravičnom iznosu.

b) Odgovor na apelaciju

24. U odgovoru na apelaciju Općinski sud navodi da je odluka donijeta u skladu s relevantnim odredbama ZKP i odredbama Evropske konvencije.

25. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju detaljno ističe navode iz apelacije (da Kantonalni sud nije ocijenio postojanje osnovane sumnje), te zaključuje da je apelacija neosnovana i da nisu povrijeđena apelantova prava. U odgovoru na dopunu apelacije Kantonalni sud ističe da je apelacija neosnovana i da ostaje pri datom obrazloženju.

26. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo navodi da je "sud" analizirajući dokaze, u skladu sa zakonom, slobodnom ocjenom dokaza ocijenio sve okolnosti konkretnog slučaja, te utvrdio postojanje osnovane sumnje, što je temeljni osnov za pritvor, zbog čega je apelacija neosnovana. U odgovoru na dopunu apelacije također je ponovljen stav da je apelacija neosnovana i da su dati svi relevantni odgovori na pitanje postojanja osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga.

V. Relevantni propisi

27. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Pritvor

Član 145.
Opće odredbe

(1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.

[...]

(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni, odnosno optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću.

(5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu. Po prijedlogu optuženog ili branitelja za ukidanje pritvora koji je zasnovan na novim činjenicama sud će održati ročište odnosno sjednicu vijeća o čemu će obavijestiti stranke i branitelja. Nedolazak stranaka i branitelja koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje ročišta, odnosno sjednice vijeća. Protiv rješenja o odbijanju prijedloga za ukidanje pritvora žalba nije dozvoljena.".

Član 146.
Razlozi za pritvor

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje od tri godine ili teža kazna,

Član 151. stav 1.
Pritvor nakon potvrđivanja optužnice

Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

Član 321.
Granice ispitivanja presude

Drugostepeni sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti da li je na štetu optuženog povrijeđen Krivični zakon.

VI. Dopustivost

28. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su rješenja Kantonalnog suda od 5. septembra 2017. godine i od 4. jula 2017. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena rješenja apelant je primio 8. septembra 2017. godine, odnosno 5. jula 2017. godine, a apelacija je podnesena 4. augusta 2017. godine, odnosno dopuna 12. septembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

32. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3. d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1, 3. i 4. Evropske konvencije, član 6. stav 2. Evropske konvencije i član 13. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;

34. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(…)

c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

(…)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

(…)

Član 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije

35. Apelant tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja Kantonalnog suda od 5. septembra i 4. jula 2017. godine, kojima je odlučeno o apelantovoj žalbi protiv prvostepenih rješenja o produženju pritvora apelantu (od 23. augusta i 28. juna 2017. godine), izostali valjani razlozi u pogledu postojanja zakonom propisanih razloga za produženje pritvora, pri čemu apelant dovodi u pitanje prvenstveno postojanje osnovane sumnje, odnosno proizvoljan i neosnovan zaključak Kantonalnog suda da apelant u žalbi nije osporio postojanje osnovane sumnje. Na taj način sud nije adekvatno ispitao apelantovu žalbu, te je došlo do povrede navedenih prava. Stoga će Ustavni sud najprije ispitati ovaj navod.

36. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

37. Dalje, Ustavni sud ukazuje na to da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu s članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje "zakonito" u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca.

38. Također, Ustavni sud primjećuje da je u praksi Evropskog suda jasno navedeno da je značenje pojma "zakonitost" u stavu 4. člana 5. Evropske konvencije identično onome u stavu 1, te da se zakonitost hapšenja ili pritvora mora razmatrati ne samo u svjetlu domaćeg zakona već i teksta same Evropske konvencije, principa sadržanih u tekstu Evropske konvencije i ograničenja propisanih stavom 1. člana 5. Evropske konvencije. Shodno stavu 4. člana 5, uhapšeno ili pritvoreno lice ima pravo na preispitivanje zakonitosti hapšenja i pritvaranja u postupku u kojem će se preispitati i procesni i materijalni uvjeti koji su, shodno Evropskoj konvenciji, od ključnog značaja za zakonitost lišavanja slobode. To znači, kako je zaključio Evropski sud u predmetu Brogan (vidi Evropski sud, Brogan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija br. 11209/84; 11234/84; 11266/84; 11386/85 od 30. maja 1989. godine), da je podnosiocima predstavke morao biti dostupan pravni lijek na osnovu kojeg bi nadležni sudski organ preispitao ne samo procesne garancije propisane domaćim pravom već i osnov za postojanje razumne sumnje za hapšenje, kao i legitimnosti cilja koji se hapšenjem i zadržavanjem u pritvoru želi postići.

39. U tom kontekstu, Ustavni sud podsjeća na to da je u predmetu Ilijkov protiv Bugarske (vidi presudu Evropskog suda, aplikacija broj 33977/96, iz jula 2001. godine), razmatrajući aplikaciju u vezi s članom 5. stav 4. u odnosu na aplikantove navode da sudovi nisu u skladu sa zakonom ispitali sve aspekte koji su relevantni u vezi sa zakonitošću pritvora, Evropski sud utvrdio povredu člana 5. stav 4. Evropske konvencije. U odnosu na te navode Evropski sud je naveo da, iako član 5. stav 4. Evropske konvencije ne nameće obavezu sudiji koji ispituje pritvor da se bavi svakim argumentom sadržanim u podnesku podnosioca žalbe, jamstva ovog člana bila bi lišena svoje suštine ako bi sudija, oslanjajući se na domaće pravo i praksu, smatrao nebitnim ili zanemario konkretne činjenice na koje se pritvorenik poziva, a koje mogu dovesti u sumnju "zakonitost" lišenja slobode u smislu Evropske konvencije (također vidi presudu Evropskog suda Nikolova protiv Bugarske, broj 31195/95, od 25. marta 1999. godine). U predmetu Ilijkov (kao i u spomenutom predmetu Nikolova) Evropski sud je smatrao da su sudovi ispitujući žalbe propustili da razmotre aplikantove argumente u vezi s postojanjem razumne sumnje i dokaze koje je priložio u prilog tome. Redovni sudovi su odbili da po žalbi preispitaju postojanje elemenata osnovane sumnje tvrdeći da bi, u suprotnom, prejudicirali odluku o meritumu, te doveli u pitanje nepristranost suda. Evropski sud je ukazao na to da je obaveza država članica da osiguraju adekvatna procesna sredstva i time osiguraju uživanje svih prava zagarantiranih Evropskom konvencijom, uključujući i pravo iz člana 5. stav 4. u vezi sa sudskom kontrolom svih aspekata zakonitosti pritvora. Pozivajući se na garancije koje nudi član 6. stav 1. Evropske konvencije, Evropski sud je naveo da postoje razna proceduralna rješenja kako bi se osigurala nepristranost. Evropski sud je naveo da pitanja o kojima sudija odlučuje kada odlučuje o pritvoru nisu ista kao ona koja su odlučujuća za donošenje konačne presude. Kada donosi odluku o produženju pritvora i ostalim odlukama donesenim prije suđenja ove vrste, sudija sumarno ocjenjuje podatke koji mu stoje na raspolaganju kako bi odredio da li tužilaštvo (optužba) ima prima facie osnova za sumnju, a kada donosi presudu mora ocijeniti jesu li dokazi koji su izvedeni i raspravljeni pred sudom dovoljni za utvrđenje krivice optuženog. Sumnja u krivicu i formalno utvrđivanje krivice ne treba se poistovjetiti i ne mogu se isto tretirati. Stoga je Evropski sud zaključio da briga države da osigura nepristran sud ne može opravdati ograničenje u vezi s apelantovim pravom koje proizlazi iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, uslijed čega je utvrđena povreda navedenog člana.

40. Stoga, kada se sve navedeno dovede u vezu s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud primjećuje da apelant nije dobio odgovor na pitanje postojanja osnovane sumnje, jer je nakon prvostepenog rješenja (od 28. juna, a čini se i od 23. augusta 2017. godine – koja su se bavila pitanjem osnovane sumnje) postojanje osnovane sumnje osporio žalbom, a Kantonalni sud te apelantove navode uopće nije ispitao.

41. Naime, iako Ustavni sud primjećuje da je u "prijedlogu" obje žalbe (i protiv rješenja od 28. juna i rješenja od 23. augusta 2017. godine) apelant tražio ukidanje pritvora "jer nisu ispunjeni posebni uvjeti za produženje pritvora i ne postoje naročite okolnosti", sam sadržaj žalbi jasno i nesporno ukazuje na to da je apelant osporio i postojanje osnovane sumnje, a uslijed novih okolnosti u predmetu. Stoga, nije prihvatljiva konstatacija u rješenju Kantonalnog suda od 4. jula i u rješenju od 5. septembra 2017. godine da se žalbom ne osporava pravilnost zaključka prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje (bar u odnosu na apelanta). Odlučujući na ovaj način, odnosno potpuno ignorirajući apelantove žalbene navode o postojanju osnovane sumnje, Kantonalni sud je propustio da ispita osnovni uvjet sine qua non određivanja odnosno produžavanja mjere pritvora – osnovanu sumnju, koju je apelant problematizirao u žalbi i s pravom očekivao da dobije odgovor na taj navod. Ustavni sud podsjeća na to da je osnovana sumnja obavezan element za odlučivanje o određivanju ili produženju pritvora, bez obzira na fazu postupka, koji se mora ispitati. Stoga, Ustavni sud primjećuje da, iako je prvostepeni sud (pogotovo u rješenju od 28. juna 2017. godine, koje je dostavljeno Ustavnom sudu) dao svoje razloge o postojanju osnovane sumnje, činjenica je da je apelant osporio zaključak o njenom postojanju, ali nije dobio odgovor Kantonalnog suda (u rješenju od 4. jula 2017. godine) jer je on naprosto zanemario taj navod, a što se desilo, kako proizlazi iz dostavljene žalbe (protiv prvostepenog rješenja od 23. augusta 2017. godine) i rješenja Kantonalnog suda, i u odluci od 5. septembra. Dakle, pitanje postojanja osnovane sumnje nije raspravljeno u postupku po žalbi, iako ga je apelant problematizirao, te je i ispitivanje zakonitosti pritvora postalo iluzorno ako sud nije riješio to pitanje. Ustavni sud primjećuje da odredbe ZKP nikako ne isključuju obavezu suda da u postupku sudske kontrole opravdanosti trajanja pritvora nakon potvrđivanja optužnice ispitaju i dalje postojanje osnovane sumnje, niti je bilo ko od strana u postupku ovu obavezu doveo u pitanje, a niti je Kantonalni sud mogao zanemariti ovaj žalbeni navod, posmatrajući žalbu u cjelini. Također, kako je navedeno, Evropska konvencija u članu 5 (st. 1, 3. i 4) nalaže obaveze provjere "zakonitosti" pritvora u bilo kojoj fazi postupka, a što uključuje jednako i pitanje postojanja osnovane sumnje koja predstavlja osnovni element sudske kontrole nad zakonitošću mjere pritvora i koji se mora preispitati čak i kada se osporava u toku glavnog pretresa.

42. Stoga, ne ulazeći u pitanje da li u konkretnom slučaju zaista postoji osnovana sumnja, činjenica da apelant nije dobio odgovor na to pitanje od ključnog značaja za produžavanje mjere pritvora (jer su zanemareni njegovi žalbeni navodi u ovom dijelu) upućuje na povredu prava zaštićenog članom 5. stav 1. tačka c), st. 3. i 4. Evropske konvencije jer rješenjima Kantonalnog suda od 4. jula i 5. septembra 2017. godine, kojima je (kao pravosnažnim) odlučeno o mjeri pritvora, nije odlučeno o postojanju osnovane sumnje, odnosno sud nije dao odgovor na apelantove žalbene prigovore u odnosu na postojanje osnovane sumnje, a što je ključno pitanje u vezi sa zakonitošću pritvora apelantu.

43. Stoga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja nalazi da je došlo do povrede apelantovog prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana 5. stav 1. tačka c), st. 3. i 4. Evropske konvencije.

44. Ustavni sud primjećuje da je prvobitno apelacija izjavljena protiv rješenja Kantonalnog suda od 5. jula 2017. godine, kojim je pritvor bio određen do 28. augusta 2017. godine. Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju, odnosno produžavanju mjere pritvora, da u situaciji kada utvrdi da je lišavanje slobode lica po osporenoj odluci redovnog suda rezultiralo povredom prava na slobodu i sigurnost ličnosti, ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode po osporenim odlukama isteklo, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja mjere pritvora (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tačke 68. i 69. s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga je utvrđena povreda po rješenju Kantonalnog suda od 5. jula 2017. godine deklaratorna.

45. Međutim, imajući u vidu činjenicu da je rješenjem Kantonalnog suda od 5. septembra 2017. godine potvrđeno prvostepeno rješenje kojim je određeno trajanje mjere pritvora apelantu do 23. oktobra 2017. godine, odnosno da je navedeno rješenje na snazi, Ustavni sud u svjetlu utvrđene povrede nalazi da je potrebno da ukine navedeno rješenje Kantonalnog suda od 5. septembra 2017. godine i predmet vrati Kantonalnom sudu koji je dužan da odmah, a najkasnije tri dana od dana dostavljanja ove odluke, poštujući standarde Evropske konvencije i ove odluke, donese novo rješenje. Također, Ustavni sud zaključuje da je ova odluka dovoljna satisfakcija apelantu za utvrđenu povredu.

Ostali navodi

46. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u pogledu povrede prava na ličnu slobodu i sigurnost, Ustavni sud ne smatra da je potrebno dodatno ispitati apelantove ostale navode u vezi s povredom pretpostavke nevinosti i povredom prava na efikasan pravni lijek.

VIII. Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c), st. 3. i 4. Evropske konvencije, jer Kantonalni sud nije poštovao obaveze iz navedenih članova, koji nalažu provjeru "zakonitosti" pritvora u bilo kojoj fazi postupka, a što uključuje jednako i pitanje postojanja osnovane sumnje, koje je osporeno žalbom, a što predstavlja osnovni element sudske kontrole nad zakonitošću mjere pritvora, zbog čega nije dao odgovor na ključno pitanje u vezi sa zakonitošću apelantovog pritvora.

48. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.