Službeni glasnik BiH, broj 76/17

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić, Zlatko M. Knežević i Margarita Caca-Nikolovska i sudije Tudor Pantiru, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić i Giovanni Grasso, na sjednici održanoj 28. septembra 2017. godine, u predmetu broj U 5/17, rješavajući zahtjev trideset osam poslanika Narodne skupštine Republike Srpske, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 19. stav (1) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopušten zahtjev trideset osam poslanika Narodne skupštine Republike Srpske za ocjenu ustavnosti i zakonitosti Pravilnika o uvjetima za izdavanje licence i kvalifikacijske kartice vozača ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 77/14) zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

1. Trideset osam poslanika Narodne skupštine Republike Srpske (u daljnjem tekstu: podnosioci zahtjeva) podnijelo je 19. juna 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu ustavnosti i zakonitosti Pravilnika o uvjetima za izdavanje licence i kvalifikacijske kartice vozača ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 77/14, u daljnjem tekstu: Pravilnik).

2. Podnosioci zahtjeva su istakli da je Pravilnik donio ministar komunikacija i prometa na osnovu člana 5. Zakona o međunarodnom i međuentitetskom cestovnom prijevozu. Dalje su naveli da je Pravilnik u suprotnosti s odredbom člana III Ustava BiH koja propisuje nadležnosti i odnose između institucija BiH i entiteta, te da se Pravilnikom preuzima entitetska nadležnost iz oblasti obrazovanja i prenosi na nivo BiH. Istakli su da je jedan od uvjeta koji je propisan Pravilnikom za stjecanje kvalifikacijske kartice vozača stručno osposobljavanje vozača, odnosno periodično stručno osposobljavanje, kako je to propisano u poglavlju V "Stručno osposobljavanje i provođenje ispita", odnosno kako je to propisano odredbama čl. 34. i 35. Pravilnika. Budući da "stručno osposobljavanje" pripada oblasti obrazovanja, koje je prema Ustavu BiH u nadležnosti entiteta, zbog toga, prema mišljenju podnosilaca zahtjeva, Pravilnik nije u skladu s Ustavom BiH. Istakli su da u konkretnom slučaju ovlašćujuće zakonske odredbe i zakonske odredbe o predmetu podzakonskog akta ne daju ovlaštenje za uređivanje pitanja stručne osposobljenosti vozača. Stručna osposobljenost vozača, kako je navedeno, ne može biti predmet propisa koji je donesen na osnovu člana 5. Zakona o međunarodnom i međuentitetskom cestovnom prijevozu, a dodjela javnog ovlaštenja za stručno osposobljavanje vozača može se urediti samo zakonom. Podzakonskim aktom, odnosno pravilnikom organa uprave, ne mogu se davati ovlaštenja ili utvrđivati obaveze, davati saglasnosti na akte, propise i slično. Istaknuto je da je ministar komunikacija i prometa BiH kroz nezakonite odredbe Pravilnika, odnosno čl. 34. i 35. Pravilnika, utvrdio obaveze koje nisu propisane Zakonom, odnosno koje su nametnute suprotno i Zakonu i Ustavu BiH.

3. Dalje, podnosioci zahtjeva smatraju da je Pravilnik izašao iz okvira navedenog zakona jer govori o institutima koji nisu definirani Zakonom. Takav institut je "kvalifikacijska kartica vozača", odnosno poglavlje III "Kvalifikacijska kartica vozača" koje članom 21. propisuje uvjete za stjecanje kvalifikacijske kartice vozača, a članom 23. propisuje naknadu za izdavanje kvalifikacijske kartice vozača. Navedeno poglavlje je, prema mišljenju podnosilaca zahtjeva, nezakonito jer nije zasnovano na Zakonu i njime se nameću obaveze vozačima koje nisu definirane Zakonom.

4. Podnosioci zahtjeva smatraju da Pravilnik odražava pravnu nesigurnost, odnosno da je nedopustivo da Pravilnik kao podzakonski akt sadrži odredbe koje izlaze van okvira Zakona na osnovu koga je taj Pravilnik donesen, a naročito je nedopustivo da uređuje oblast koja može biti uređena samo zakonom i koja je u isključivoj nadležnosti entiteta.

5. Predloženo je da Ustavni sud usvoji zahtjev za ocjenu ustavnosti i zakonitosti Pravilnika i utvrdi da je on nezakonit i neustavan, odnosno da je donesen uz povredu Ustava BiH i Zakona o međunarodnom i međuentitetskom cestovnom prijevozu.

Relevantni propisi

6. U Zakonu o međunarodnom i međuentitetskom cestovnom prijevozu ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 1/02 i 14/03) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se način i uvjeti obavljanja prijevoza putnika i roba vozilima u međunarodnom cestovnom prijevozu [...].

Član 5.

Domaći prijevoznik može obavljati međunarodni prijevoz ako posjeduje licencu za obavljanje te vrste prijevoza.

Licencu za obavljanje prijevoza iz stava 1 izdaje Ministarstvo komunikacija i prometa (u daljem tekstu: nadležno ministarstvo), ako domaći prijevoznik, između ostalog, ispunjava i uvjete evropskih propisa u pogledu:

1. tehničke opremljenosti;

2. stručne osposobljenosti;

3. finansijske sposobnosti u koju ne ulaze vrijednosti osnovnih sredstava;

4. nepostojanja pravomoćno izrečene zabrane obavljanja djelatnosti;

5. drugih uvjeta utvrđenih zakonom i međunarodnim ugovorima.

Licenca izdata u skladu sa stavom 2. izdaje se prijevozniku za svako vozilo koje ispunjava uvjete za obavljanje međunarodnog prijevoza.

Bliže odredbe o ispunjavanju uvjeta iz stava 2., pravilnikom propisuje ministar nadležnog ministarstva (u daljem tekstu: ministar).

7. U Pravilniku o uvjetima za izdavanje licence i kvalifikacijske kartice vozača ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 77/14) relevantne odredbe glase:

Član 1.
(Predmet)

Pravilnikom o uvjetima izdavanja licenci i kvalifikacijskih kartica vozača (u daljem tekstu: Pravilnik) propisuju se uvjeti izdavanja licenci i izvoda licenci za obavljanje međunarodnog cestovnog prijevoza (u daljem tekstu: međunarodni prijevoz), pristup djelatnosti cestovnog prijevoza i obavljanje te djelatnosti, sadržaj i oblik licence prijevoznika, izvoda licenci i vođenja evidencije o istima, kao i uvjeti za obavljanje poslova vozača u međunarodnom cestovnom prijevozu ako upravljaju vozilima za koja je potrebna vozačka dozvola kategorije C, CE, D ili DE i/ili odgovarajuće potkategorije.

Član 3.
(Definicije)

Pojmovi korišteni u ovom Pravilniku imaju slijedeće značenje:

a) "licenca" je odobrenje za obavljanje međunarodnog i međuentitetskog cestovnog prijevoza putnika ili tereta;

[...]

f) "kvalifikacijska kartica vozača" je isprava kojom vozač dokazuje stručne kompetencije za obavljanje međunarodnog prijevoza;

[...]

III. KVALIFIKACIJSKA KARTICA VOZAČA

Član 21.
(Uvjeti za stjecanje kvalifikacijske kartice vozača)

(1) Uvjete za stjecanje kvalifikacijske kartice vozača, u smislu ovog Pravilnika, utvrđuje Ministarstvo na osnovu:

a) dokaza o prebivalištu ili radne dozvole u Bosni i Hercegovini,

b) dokaza o pravu upravljanja vozilima, minimalno C1 podkategorije za prijevoz tereta i/ili minimalno D1 podkategorije za prijevoz putnika, izdatog od nadležnog organa u Bosni i Hercegovini,

c) dokaza o završenom srednjoškolskom obrazovanju za vozača, najmanje III stepen odnosno KV, i

d) potvrde o stručnoj osposobljenosti vozača, ukoliko ovim Pravilnikom nije drugačije propisano.

(2) Vozač može imati samo jednu kvalifikacijsku karticu vozača, koja se izdaje sa rokom važenja od pet godina.

(3) Produženje kvalifikacijske kartice se vrši izdavanjem nove kvalifikacijske kartice, uz dostavljanje dokaza o prijethodno završenom periodičnom stručnom osposobljavanju iz člana 35. ovog Pravilnika.

(4) Izgled, sadržaj i sigurnosna obilježja kvalifikacijske kartice dat je u Prilozima 8 i 9 i čini sastavni dio ovog Pravilnika.

Član 23.
(Naknada za izdavanje kvalifikacijske kartice vozača)

(1) Za vođenje postupka izdavanja i izradu kvalifikacijske kartice vozača podnosilac zahtjeva je obavezan uplatiti naknadu, čiju visinu, na prijedlog Ministarstva, posebnom odlukom utvrđuje Vijeće ministara.

(2) Namjenu sredstava prikupljenih po osnovu prihoda iz stava (1) ovog člana, na prijedlog Ministarstva, posebnom odlukom utvrđuje Vijeće ministara.

V. STRUČNO OSPOSOBLJAVANJE I PROVOĐENJE ISPITA

Član 31.
(Stručna osposobljenost upravitelja prijevoza)

(1) Za stjecanje potvrde o stručnoj osposobljenosti upravitelj prijevoza mora imati obrazovanje saobraćajne struke, minimalno IV stepena, osim ako ovim Pravilnikom nije drugačije određeno i znanja predviđena Prilogom 11 koji čini sastavni dio ovog Pravilnika.

[…]

Član 34.
(Početno stručno osposobljavanje vozača)

(1) Za stjecanje potvrde o početnoj stručnoj osposobljenosti vozač mora imati znanja predviđena Prilogom 14 koji čini sastavni dio ovog Pravilnika, a što se osigurava provođenjem stručnog osposobljavanja.

(2) Nakon provedenog početnog stručnog osposobljavanja, znanja se dokazuju obaveznim pisanim ispitom.

(3) Potvrda o početnoj stručnoj osposobljenosti vozača izdaje se nakon uspješno položenog pisanog ispita i nije prenosiva na drugo lice.

(4) Sadržaj i sigurnosna obilježja potvrde iz stava (3) ovog člana propisani su Prilozima 15 i 16 i čine sastavni dio ovog Pravilnika.

(5) Obaveze stjecanja početne stručne osposobljenosti vozača iz stava (1) ovog člana i polaganja ispita iz stava (2) ovog člana oslobođeni su:

a) vozači koji posjeduju vozačku dozvolu kategorija D1, D1+E, D ili D+E ili vozačku dozvolu koja se priznaje kao identična, izdatu najkasnije do 10. septembra 2008. godine;

b) vozači koji posjeduju vozačku dozvolu kategorija C1, C1+E, C ili C+E ili vozačku dozvolu koja se priznaje kao identična, izdatu najkasnije do 10. septembra 2009. godine.

(6) Lice koje ima potvrdu o stručnoj osposobljenosti za vozača izdatu u nekoj od država Evropske unije, za stjecanje početnih kvalifikacija dužno je polagati pismeni ispit iz zakonodavstva na snazi u Bosni i Hercegovini.

Član 35.
(Periodično stručno osposobljavanje vozača)

(1) Za stjecanje potvrde o periodičnoj stručnoj osposobljenosti vozač mora imati srednjoškolsko obrazovanje za vozača, najmanje III stepen odnosno KV, i znanja predviđena Prilogom 11 koji čini sastavni dio ovog Pravilnika, a što se osigurava provođenjem stručnog osposobljavanja.

(2) Vozač je dužan pristupiti periodičnom stručnom osposobljavanju najmanje jednom u svakih pet godina.

(3) Nakon provedenog periodičnog stručnog osposobljavanja izdaje se potvrda o stručnoj osposobljenosti sa rokom važenja od pet godina.

PRILOG BROJ 14

I. POPIS STRUČNIH PODRUČJA IZ ČLANA 34. OVOG PRAVILNIKA

Znanja koja stručne organizacije, imenovane rješenjem ministra komunikacija i prometa Bosne i Hercegovine, za organizaciju obuke i ispita, provjeravaju prilikom utvrđivanja stručne osposobljenosti vozača moraju obuhvaćati niže navedena područja za cestovni prijevoz, a kandidati za stručno osposobljene vozače moraju iz navedenih područja steći nivo znanja koji je potreban za upravljanje motornim vozilom u međunarodnom cestovnom prijevozu.

A. SAOBRAĆAJNO PRAVO

Kandidat mora, posebno u vezi s cestovnim prijevozom tereta i putnika:

1. poznavati odredbe Zakona o međunarodnom i međuentitetskom cestovnom prijevozu i njegove podzakonske akte;

[…]

B. SOCIJALNO PRAVO

Kandidat mora poznavati, posebno u vezi s cestovnim prijevozom tereta i putnika:

1. ulogu i funkciju različitih socijalnih institucija koje su uključene u područje cestovnog prijevoza (sindikati, vijeća radnika, sindikalni predstavnici, inspektori rada itd.);

[…]

C. POREZNO PRAVO

Kandidat mora poznavati, posebno u vezi s cestovnim prijevozom tereta i putnika, pravila koja uređuju cestarine i takse za korištenje infrastrukture.

D. TEHNIČKI STANDARDI I ASPEKTI POSLOVANJA

[…]

E. SIGURNOST U CESTOVNOM SAOBRAĆAJU

Kandidat mora, posebno u vezi s cestovnim prijevozom tereta i putnika:

1. znati kakva osposobljenost se zahtijeva od vozača (vozačka dozvola, zdravstvene svjedodžbe, uvjerenja o tjelesnoj sposobnosti itd.);

2. biti sposoban preduzeti korake potrebne za osiguranje poštovanja, od strane vozača, saobraćajnih pravila, zabrana i ograničenja koja su na snazi u različitim državama članicama (ograničenja brzine, prednost, zaustavljanje i parkiranje, korištenje svjetala, cestovna signalizacija itd.);

[…]

8. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući ali ne ograničavajući se na to:

- Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim Ustavom, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.

- Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim Ustavom.

Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta.

Član 18. stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;

9. Zahtjev za ocjenu ustavnosti i zakonitosti podnijelo je trideset osam poslanika Narodne skupštine Republike Srpske od ukupno 83 poslanika, što znači da je predmetni zahtjev podnio ovlašteni subjekt iz člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine.

10. Podnosioci zahtjeva smatraju da Pravilnik nije u skladu s Ustavom BiH i Zakonom o međunarodnom i međuentitetskom cestovnom prijevozu.

11. U pogledu osporavanog akta, Ustavni sud ukazuje na to da je u svojoj dosadašnjoj praksi, u situacijama kada je pokretano pitanje usaglašenosti nekog općeg akta, koji nije izričito naveden u odredbi člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, u svakom pojedinačnom predmetu ocjenjivao okolnosti konkretnog slučaja u odnosu na nadležnost koja mu je dodijeljena na osnovu navedenog člana, te shodno tome i izražavao stav da li će konkretni zahtjev za ispitivanje tih akata ocijeniti dopustivim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da može dati vlastitu pravnu kvalifikaciju činjenica, te da ga ne obavezuje kvalifikacija koju daju strane u predmetu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 6/06 od 29. marta 2006. godine, tačka 21, "Službeni glasnik BiH" broj 40/08), kao i da je konačni autoritet u pogledu tumačenja i primjene Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 9/09 od 26. novembra 2010. godine, stav 70, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 48/11).

12. Ustavni sud podsjeća da su u predmetu broj U 7/16 predmet osporavanja bili akti niže pravne snage od zakona, i to: Odluka o usvajanju Jedinstvenog programa obrade podataka popisa stanovništva, domaćinstava i stanova u Bosni i Hercegovini 2013. godine i Jedinstvenog programa obrade podataka popisa stanovništva, domaćinstava i stanova u Bosni i Hercegovini 2013. godine, koje je donio direktor Agencije za statistiku. Podnosilac zahtjeva je tvrdio da osporeni akti krše Ustav BiH jer nisu u skladu sa Zakonom o popisu stanovništva, domaćinstava i stanova u BiH i Zakonom o statistici BiH koje je donijela Parlamentarna skupština BiH (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj U 7/16 od 19. januara 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je zaključio da ne može zasnovati nadležnost za odlučivanje u smislu člana VI/3.a) Ustava BiH jer osporeni akti ne pokreću pitanje kršenja ljudskih prava, kao i da spor ne može proizlaziti iz važećih propisa. Najzad, Ustavni sud je istakao da nema nadležnost da zakonitost ispituje uopćeno, a da iz argumentacije podnosioca zahtjeva proizlazi da se suštinski pokreće pitanje usklađenosti osporenih akata sa Zakonom o popisu i Zakonom o statistici (vidi tač. 33. i 34).

13. Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj U 28/14 predmet ocjene ustavnosti bila odredba podzakonskog akta, Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o kriterijima, postupku i načinu raspodjele stranih dozvola za prijevoz tereta domaćim prijevoznicima, koji je donio ministar komunikacija i prometa. S obzirom na to da se zahtjev za ocjenu ustavnosti odnosio na pitanja koja proizlaze iz Ustava BiH i međunarodnih sporazuma kojima se garantira zaštita ljudskih prava, te ostvarivanja ustavnih načela, kao što je načelo tržišne privrede, pravo na imovinu i pravo na zabranu diskriminacije, Ustavni sud je zaključio da je nadležan da vrši kontrolu ustavnosti konkretnog podzakonskog akta (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 28/14 od 26. novembra 2015. godine, tačka 15, dostupna na www.ustavnisud.ba).

14. Najzad, Ustavni sud ukazuje da je u dosadašnjoj praksi izgradio i stav da pitanje sukoba nadležnosti između različitih nivoa vlasti u Bosni i Hercegovini u odnosu na ustavnu nadležnost za donošenje (i) podzakonskih akata može dovesti do pokretanja ustavnog spora u smislu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine. Upravo imajući u vidu odredbe iz člana VI/3. prema kojima će "Ustavni sud podržati ovaj Ustav", kao i odredbe iz istog člana koje u relevantnom dijelu glase "…uključujući ali ne ograničavajući se…" u vezi s kojim Ustavni sud posmatra i odredbe o podjeli nadležnosti iz člana III Ustava Bosne i Hercegovine, te imajući u vidu (i) ustavno načelo pravne države iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da može zasnovati nadležnost i odlučiti o ustavnom sporu u kojem se tvrdi da je nenadležni organ donio podzakonski akt za čije donošenje nije imao nadležnost prema Ustavu Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 10/14 od 4. jula 2014. godine, tačka 79). Pri tome, Ustavni sud je u svojoj praksi protumačio da spor ne može proizlaziti iz redovnih pozitivnopravnih propisa, već se mora ticati određenog pitanja koje je regulirano samim Ustavom BiH (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj U 12/08 od 30. januara 2009. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 62/09, tačka 7).

15. Shodno navedenom, proizlazi da sama činjenica da su osporene odredbe sadržane u pravnim aktima koji nisu izričito pobrojani u članu VI/3.a) Ustava BiH nije bez izuzetka prepreka za odlučivanje Ustavnog suda. Međutim, to u isto vrijeme ne znači i da svaki takav pravni akt može biti predmet ocjene ustavnosti u smislu nadležnosti iz citirane ustavne odredbe, kao i da će svako pozivanje na načela sadržana u Ustavu BiH nužno rezultirati postojanjem spora za koji je jedino nadležan za odlučivanje Ustavni sud BiH (vidi, mutatis mutandis, između ostalih, U 28/13, tačka 17).

16. Ustavni sud, dalje, ističe da se predmetnim zahtjevom za ocjenu ustavnosti i zakonitosti osporava akt niže pravne snage od zakona (Pravilnik) koji je na osnovu ovlaštenja iz člana 5. Zakona o međunarodnom i međuentitetskom cestovnom prijevozu donio ministar komunikacija i prometa BiH. Navedenim aktom utvrđeni su uvjeti za izdavanje licenci i kvalifikacijskih kartica za obavljanje poslova vozača u međunarodnom cestovnom prijevozu, a koji uključuju i stručno osposobljavanje i provođenje ispita o stručnoj osposobljenosti vozača koji vrše međunarodni cestovni prijevoz.

17. Ustavni sud je već naglasio da sama činjenica da su osporene odredbe sadržane u pravnim aktima koji nisu izričito pobrojani u članu VI/3.a) Ustava BiH nije prepreka za odlučivanje Ustavnog suda o konkretnom zahtjevu. Ustavni sud, također, primjećuje da su moguće situacije da javna vlast određena pitanja koja predstavljaju zakonske kategorije i zahtijevaju zakonsko reguliranje utvrdi podzakonskim aktima umjesto zakonom, koji je uvijek shodno članu VI/3.a) Ustava BiH predmet ustavne kontrole za razliku od podzakonskih akata. Stoga će Ustavni sud, da bi odredio karakter osporenog akta, ispitati njegov sadržaj, i to s aspekta dopustivosti predmetnog zahtjeva. U vezi s navedenim, Ustavni sud najprije uočava da je samim Zakonom o međunarodnom i međuentitetskom cestovnom prijevozu određen osnovni okvir u pogledu uvjeta koje domaći prijevoznici moraju ispunjavati za obavljanje međunarodnog prijevoza. Tako je članom 1. Zakona propisano da se tim zakonom "uređuju način i uvjeti obavljanja prijevoza", a članom 5. stav 4. Zakona da "bliže odredbe o ispunjavanju uvjeta iz stava 2, pravilnikom propisuje ministar nadležnog ministarstva". Ustavni sud zapaža da je zakonodavac na taj način svjesno prenio ovlaštenje nadležnom (resornom) ministru komunikacija i prometa BiH da donese provedbene propise kojim će se omogućiti provedba navedenog zakona. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da je Ministarstvo komunikacija i prometa BiH, kao dio izvršne vlasti, stručni organ koji se bavi politikom međunarodnog cestovnog prometa roba. U tom smislu nadležni organ je upoznat sa zahtijevanim međunarodnim standardima u cestovnom prijevozu, konkretnim stanjem u zemlji, potrebama i mogućnostima u oblasti međunarodnog prijevoza i sposoban je da s potrebnom dinamikom odgovori i regulira konkretna pitanja za razliku od zakonodavnog tijela koje svoje propise donosi u složenim zakonskim procedurama.

18. U pogledu tvrdnji podnosilaca zahtjeva da je propisivanjem stručnog osposobljavanja vozača u odredbama čl. 34. i 35. Pravilnik ušao u sferu reguliranja obrazovanja koja je prema Ustavu BiH isključiva nadležnost entiteta, Ustavni sud zapaža da stručno osposobljavanje predstavlja usavršavanje i osposobljavanje nakon završetka formalnog obrazovanja koje je izričito usmjereno na obavljanje određene regulirane profesije, a koja obuhvaća jedan ili više programa koji su tamo gdje je to primjereno nadopunjeni odgovarajućim stručnim osposobljavanjem, odnosno pripravničkom ili stručnom praksom. Ustavni sud ističe da stručno osposobljavanje podrazumijeva završetak formalnog obrazovanja, te je u tom smislu Pravilnikom u članu 31. regulirano da za "stjecanje potvrde o stručnoj osposobljenosti upravitelj prijevoza mora imati obrazovanje saobraćajne struke, minimalno IV stepena". Dakle, kako dalje zapaža Ustavni sud, pretpostavka za dobivanje potvrde o stručnoj osposobljenosti je završena srednjoškolska naobrazba iz saobraćajne struke, a koja ulazi u kategoriju obrazovanja reguliranu u okviru ustavne nadležnosti entiteta. Ustavni sud, također, ističe da je Pravilnikom, i to odredbama čl. 34. i 35. propisano da za "stjecanje potvrde o početnoj i periodičnoj stručnoj osposobljenosti vozač mora imati znanja predviđena" u prilozima Pravilnika, a koja se tiču određenih oblasti, kao što su: saobraćajno pravo, trgovačko pravo, socijalno pravo, porezno pravo, sigurnost u cestovnom prijevozu. Dalje, Ustavni sud ističe da su navedene oblasti dio obrazovnih programa u školama u kojima se stječe formalno obrazovanje za profesiju vozača, a koji su dio obrazovnih procesa u entitetima. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da citirane odredbe Pravilnika kojima su utvrđeni uvjeti u pogledu stručne osposobljenosti vozača u međunarodnom cestovnom prijevozu ne zadiru u oblast srednjoškolskog obrazovanja, čije je reguliranje prema Ustavu BiH u nadležnosti entiteta. Ustavni sud smatra da je nadležni ministar, donoseći osporeni propis, postupao u okviru zakonskog ovlaštenja, odnosno da nije izašao van zakonskog ovlaštenja. Ustavni sud, također, smatra da u konkretnom slučaju nije narušeno načelo podjele vlasti kada je zakonodavac ovlastio nadležni organ izvršne vlasti da donese bliže odredbe o uvjetima za obavljanje međunarodnog prijevoza u svrhu provođenja zakona. Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju ne pokreće pitanje spora između BiH i entiteta u vezi s ustavnim pitanjem poštovanja podjele nadležnosti iz člana III Ustava Bosne i Hercegovine, za koji je u smislu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud jedini nadležan da odlučuje.

19. U pogledu navoda podnosilaca zahtjeva da je Pravilnik, propisujući kvalifikacijsku karticu vozača (čl. 21. i 23), izašao iz okvira Zakona o međunarodnom i međuentitetskom cestovnom prijevozu jer je propisao institut koji nije definiran Zakonom, Ustavni sud najprije zapaža da je stavom 2. člana 5. Zakona propisano da: "Licencu za obavljane prijevoza iz stava 1 izdaje Ministarstvo komunikacija i prometa, ako domaći prijevoznik, između ostalog, ispunjava i uvjete evropskih propisa u pogledu: [...] stručne osposobljenosti." Nadalje, Ustavni sud zapaža da je propisivanjem navedenog instituta Pravilnik zapravo usklađen s evropskim propisima. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje na Odluku o instrumentima za usklađivanje zakonodavstva Bosne i Hercegovine s pravnom stečevinom Evropske unije koju je donijelo Vijeće ministara BiH ("Službeni glasnik BiH" broj 23/11) kojom je u članu 2. stav 1. propisano: "Ministarstva i druge institucije Bosne i Hercegovine i rukovodioci organa uprave, zakonom ili drugim propisom ovlašteni za donošenje propisa, dužni su u postupku izrade nacrta i prijedloga propisa kojim se usklađuje zakonodavstvo Bosne i Hercegovine sa acquis EU (pravnom stečevinom EU) popuniti instrumente za usklađivanje - izjavu o usklađenosti i uporedni prikaz usklađenosti." Nadalje, Direktivom 2003/59/EZ Evropskog parlamenta i Vijeća Evropske unije od 15. jula 2003. godine regulirane su početne kvalifikacije i periodično osposobljavanje vozača određenih cestovnih vozila za prijevoz robe ili putnika. Imajući u vidu da je Zakon propisao kvalifikacijsku karticu kao "ispravu kojom vozač dokazuje stručne kompetencije za obavljanje međunarodnog prijevoza", kao i propisanu obavezu ispunjavanja uvjeta evropskih propisa u pogledu stručne osposobljenosti, te evropske propise u tom pogledu, Ustavni sud zaključuje da Pravilnik, propisujući kvalifikacijsku karticu vozača, nije izašao iz okvira Zakona, kako su to naveli podnosioci zahtjeva. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se ne radi o pitanju koje je regulirano samim Ustavom, a spor ne može proizlaziti iz redovnih pozitivnopravnih propisa. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža i da odredba člana VI/3. Ustava Bosne i Hercegovine ne propisuje nadležnost Ustavnog suda da ocjenjuje zakonitost uopćeno, a iz argumentacije podnosilaca zahtjeva proizlazi da se suštinski pokreće pitanje usklađenosti osporenog akta sa Zakonom. Slijedom navedenog, proizlazi da se osporenim aktom ne pokreće ni pitanje spora u smislu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine.

20. U konkretnom slučaju Ustavni sud ne vidi nijedan razlog zbog kojeg bi osporeni akt pokretao ozbiljna pitanja kršenja ljudskih prava i osnovnih sloboda ili pitanje spora za koji je jedino nadležan. Stoga, Ustavni sud, uzimajući u obzir navedene konkretne okolnosti, a posebno imajući u vidu svoju dosadašnju jurisprudenciju prilikom tumačenja svoje nadležnosti, zaključuje da nije nadležan da odlučuje o ocjeni ustavnosti i zakonitosti osporenog akta u smislu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine.

21. Imajući u vidu odredbu člana 19. stav (1) tačka a) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se zahtjev odbaciti kao nedopušten ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.