Službeni glasnik BiH, broj 10/17

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4446/16, rješavajući apelaciju Mirsada Delimustafića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Mirsada Delimustafića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u dijelu rješenjā Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 K 026508 16 Kv 3 od 23. novembra 2016. godine i 09 0 K 026508 16 Kpp 91 od 17. novembra 2016. godine koji se odnosi na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Mirsada Delimustafića podnesena protiv rješenjā Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 K 026508 16 Kv 3 od 23. novembra 2016. godine i 09 0 K 026508 16 Kpp 91 od 17. novembra 2016. godine u odnosu na ostale aspekte prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se apelacija Mirsada Delimustafića podnesena protiv rješenjā Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 K 026508 16 Kv 3 od 23. novembra 2016. godine i 09 0 K 026508 16 Kpp 91 od 17. novembra 2016. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

1. Mirsad Delimustafić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnio je 28. novembra 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenjā Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 026508 16 Kv 3 od 23. novembra 2016. godine i 09 0 K 026508 16 Kpp 91 od 17. novembra 2016. godine.

2. Apelant je, također, predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi mjera pritvora, određena osporenim rješenjima Kantonalnog suda, bila ukinuta do donošenja konačne odluke o njegovoj apelaciji.

3. Apelant je putem svog punomoćnika advokata Nikice Gržića, pismenim podneskom od 9. decembra 2016. godine, obavijestio Ustavni sud da mu je rješenjem Kantonalnog suda od 13. decembra 2016. godine produžen pritvor za još dva mjeseca koji, prema navedenom rješenju, može trajati do 13. februara 2017. godine, protiv kojeg je uložio žalbu Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) o kojoj nije odlučeno. Navedeno rješenje, žalba protiv rješenja o produženju pritvora i nalaz sudskih vještaka medicinske struke dostavljeni su u prilog opravdanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere i tvrdnji o kršenju apelantovih ljudskih prava.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 2. decembra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.

5. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 5. i 7. decembra 2016. godine (vijeće i sudija za prethodni postupak), a Kantonalno tužilaštvo je odgovor na apelaciju dostavilo 9. decembra 2016. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Sudija za prethodni postupak Kantonalnog suda, odlučujući u krivičnom predmetu protiv apelanta, donio je Rješenje broj 09 0 K 026508 16 Kpp 91 od 17. novembra 2016. godine kojim je apelantu određen pritvor u trajanju od mjesec dana, odnosno do 14. decembra 2016. godine.

8. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo 16. novembra 2016. godine podnijelo prijedlog za određivanje pritvora apelantu protiv kojeg se, zajedno sa ostalim osumnjičenim, provodi istraga zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 3. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi s krivičnim djelom zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH. Naime, kako je dalje navedeno, apelant se, prema naredbi o provođenju istrage Tužilaštva od 26. oktobra 2016. godine, sumnjiči da je na području Kantona Sarajevo, radi izgradnje zgrade na lokalitetu Marijin Dvor, na osnovu lažnih dokumenata na protivpravan način ostvario pravo vlasništva nad nekretninama na prostoru Marijin Dvora s ciljem bespravne izgradnje na tom lokalitetu. Tužilaštvo je mjeru pritvora apelantu predložilo i obrazložilo iz razloga koji su propisani u članu 146. stav 1. tač. a), b), c) i d) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP), zbog čega je pred Kantonalnim sudom, prije donošenja rješenja o određivanju pritvora, održano ročište radi apelantovog izjašnjenja o tom prijedlogu pred sudijom za prethodni postupak u prisustvu apelantovog branioca. Na istom ročištu Tužilaštvo je detaljno obrazložilo podneseni prijedlog za određivanje pritvora. Apelantov branilac je u ime apelanta osporio prijedlog i u izjašnjenju naveo da u konkretnoj situaciji ne postoji opći uvjet za određivanje pritvora koji se tiče osnovane sumnje, kao ni posebni razlozi za određivanje pritvora iz tač. a), b) c) i d) odredbe člana 146. stav 1. ZKP-a.

9. Razmatrajući da li u konkretnom slučaju postoji osnovana sumnja kao opći uvjet za određivanje pritvora sudija za prethodni postupak je, kako je navedeno u obrazloženju rješenja, polazeći od sadržaja zakonskih odredaba krivičnog djela organizirani kriminal u vezi s krivičnim djelom zloupotreba položaja ili ovlaštenja, naveo da iz sadržaja prijedloga za određivanje pritvora i obimne dokumentacije koja je dostavljena uz prijedlog proizlazi da Tužilaštvo provodi istragu protiv većeg broja osumnjičenih, među kojima je i apelant, zbog osnovane sumnje da su počinili krivična djela organizirani kriminal iz člana 342. stav 3. KZFBiH u vezi s krivičnim djelima zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, povrede zakona sudije, prevare, pranja novca i pomoći učiniocu poslije učinjenog krivičnog djela. Prema ocjeni sudije za prethodni postupak, Tužilaštvo je u konkretnom krivičnom predmetu prikupilo dovoljno dokaza koji ukazuju na osnovanu sumnju da je osumnjičeni A. D., zajedno sa ostalim osumnjičenim, među kojima je i apelant, organizirao grupu koja postoji dugi vremenski period i djeluje u cilju počinjenja krivičnih djela za koja se može izreći kazna zatvora od najmanje tri godine ili teža kazna radi stjecanja profita. Pri tome se za osumnjičenog A. D. osnovano sumnja da je djelovao kao organizator, a apelant i ostali osumnjičeni kao pripadnici grupe koji djeluju u okviru unaprijed dogovorenih i podijeljenih uloga koje je organizator razradio i koje su pripadnici grupe prihvatili, konkretno apelant kao član grupe s pripadničkom voljom. Iz naprijed navedenog, prema ocjeni sudije za prethodni postupak, na strani apelanta postoji osnovana sumnja kao opći pritvorski razlog propisan u odredbi člana 146. stav 1. ZKP-a, dok postojanje posebnih pritvorskih razloga propisanih u istoj odredbi u tač. a), b), c) i d) proizlazi iz materijalnih dokaza i dokaza pribavljenih provođenjem posebnih istražnih radnji, koji su dostavljeni uz prijedlog Tužilaštva.

10. S tim u vezi, u pogledu tačke a) člana 146. stav 1. ZKP-a u obrazloženju rješenja je navedeno da u konkretnom slučaju postoje objektivne okolnosti koje ukazuju na opasnost od apelantovog bjekstva ukoliko bi bio pušten na slobodu, odnosno njegovog skrivanja kako bi izbjegao daljnje krivično gonjenje. Ta namjera je, prema ocjeni suda, prethodno već iskazana jer je apelant prije javljanja i predaje organima gonjenja, konkretno Tužilaštvu, bio u bjekstvu, za njim je bila raspisana potraga i predložen pritvor iz navedenog pritvorskog osnova.

11. Zatim je ocijenjeno da u odnosu na apelanta egzistira i poseban pritvorski razlog iz tačke b) člana 146. stav 1. ZKP-a, odnosno da postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak, odnosno da postoje naročite okolnosti koje ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. S tim u vezi je naglašeno da je apelant osumnjičen kao pripadnik grupe za organizirani kriminal i da u fazi istrage nisu u potpunosti utvrđeni svi članovi grupe i njihove uloge unutar grupe, da su neki od članova grupe zaposlenici institucija u kojima bi se mogli nalaziti dokazi ili tragovi važni za krivični postupak. Stoga je zaključeno da postoji realna opasnost da bi apelant, ukoliko bi bio pušten na slobodu u toj fazi postupka, stupio u kontakt sa saučesnicima i na taj način ometao tok istrage, odnosno uništio, sakrio, izmijenio ili krivotvorio dokaze ili tragove važne za krivični postupak. Također je napomenuto da je prilikom lišenja slobode apelantu i ostalim pripadnicima grupe oduzet obiman dokazni materijal, da je A. D. u konkretnoj situaciji osumnjičen kao organizator, a apelant kao član grupe, da su A. D. i apelant braća, te da stoga uživaju međusobno povjerenje, da je parcela na kojoj je planirana gradnja i zbog koje se vodi istraga samo formalno na apelantovom imenu, dok je osumnjičeni A. D. organizator cijelog posla. Sve navedeno, kako je obrazloženo u rješenju, ukazuje na visok stepen koluzione opasnosti na strani apelanta, zbog čega je ocijenjeno da je i ovaj poseban pritvorski razlog u konkretnom slučaju opravdan.

12. Što se tiče posebnog razloga propisanog odredbom člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, u obrazloženju je navedeno da nesumnjivo postoji objektivni uvjet propisan navedenom odredbom jer se za krivična djela koja se apelantu stavljaju na teret može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna. Osim toga, kako je dalje navedeno, sve okolnosti na strani apelanta u konkretnom slučaju imaju karakter naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja, odnosno dovršenja krivičnih djela zbog kojih se vodi predmetna istraga, imajući pri tome u vidu da dokazi u spisu pružaju osnovanu sumnju da je apelant radnje izvršenja krivičnih djela za koja se tereti preduzimao u dužem vremenskom periodu, kontinuirano i zajedno sa ostalim licima protiv kojih se vodi predmetna istraga. U tom smislu je također cijenjena apelantova upornost, istrajnost i odlučnost u izvršenju krivičnih djela koja su mu stavljena na teret, a ona proizlazi iz presretnutih telefonskih razgovora, te upućuje na bojazan od ponavljanja, odnosno dovršenja započetih krivičnih djela.

13. Sudija za prethodni postupak je, također, ocijenio da je u konkretnom slučaju ispunjen i uvjet koji je propisan u tački d) člana 146. stav 1. ZKP-a jer se radi o krivičnim djelima za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju od deset godina ili teža kazna, pa bi apelantovo puštanje na slobodu rezultiralo narušavanjem javnog reda. S tim u vezi je naglašeno da javnost u BiH očekuje da se oni koji su se kriminalnim djelovanjem enormno obogatili nađu u pritvoru i procesuiraju jer se u konkretnom slučaju radi ne samo o krivičnim djelima protiv privatnih lica (građana BiH) već i države. Dokazi prikupljeni u toku istrage, kako je dalje navedeno, ukazuju na sumnju u umiješanost državnih službenika i nosilaca drugih značajnih državnih i privrednih, kao i pravosudnih funkcija čija se jasna uloga tek treba s potrebnom izvjesnošću utvrditi. U tom smislu su cijenjene funkcije koje su pojedini pripadnici grupe u svojstvu osumnjičenih ranije ili u trenutku lišenja slobode obavljali, i to: A. D. - nekadašnji ministar unutrašnjih poslova, L. F. P. - bivša sutkinja Općinskog suda u Sarajevu, L. C. - pomoćnica načelnika Općine Stari Grad, S. H. - bivša pravobraniteljica Općine Stari Grad, te naročito teške posljedice koje su svojim kriminalnim djelovanjem proizveli po pravnu sigurnost u FBiH, kao i postojeće nezadovoljstvo i nepovjerenje građana BiH prema institucijama vlasti. S tim u vezi je ocijenjeno da u okolnostima konkretnog slučaja postoji naročit javni interes za procesuiranje ovakvih krivičnih djela i oduzimanje imovine koja je protivpravno stečena njihovim izvršenjem. Sve okolnosti pod kojima su krivična djela izvršena, prema ocjeni sudije za prethodni postupak, takvog su karaktera da se čine izuzetno ozbiljnim sa aspekta njihovog izvršenja i posljedica, a naročito svojstva izvršilaca, koji su u konkretnoj situaciji ocijenjeni kao vanredni i u kojima bi odbrana osumnjičenih sa slobode, pa i apelanta, narušila javni red i uznemirila javnost u tolikoj mjeri da bi rezultirala stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

14. Nalazeći da je prijedlog Tužilaštva za određivanje pritvora u cijelosti osnovan, sudija za prethodni postupak je apelantu odredio pritvor iz razloga propisanih u odredbi člana146. stav 1. tač. a), b), c) i d) ZKP-a u trajanju od mjesec dana. Također je razmatran prijedlog za izricanje blažih mjera zabrane apelantu iz člana 140. ZKP-a, ali je u vezi s tim zaključeno da se njihovim izricanjem u konkretnom slučaju ne bi mogla postići svrha osiguranja apelantovog prisustva u svojstvu osumnjičenog iz razloga zbog kojeg mu je određen pritvor.

15. Vijeće Kantonalnog suda, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv rješenja o određivanju pritvora, donijelo je Rješenje broj 09 0 K 026508 16 Kv od 23. novembra 2016. godine kojim je apelantova žalba odbijena kao neosnovana. Kantonalni sud je nakon uvida u cio spis, imajući pri tome u vidu apelantove žalbene prigovore, zaključio da su u obrazloženju prvostepenog rješenja dati jasni i konkretni razlozi za zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinilac krivičnih djela koja su mu stavljena na teret. S tim u vezi je napomenuto da je u obrazloženju rješenja jasno navedeno protiv kojih lica kao osumnjičenih, među kojima je i apelant, Tužilaštvo provodi istragu zbog sumnje da su počinila krivična djela, pri čemu je jedan od njih bio organizator, a ostali (među kojima apelant) članovi grupe čiji je cilj bio izmjena Regulacionog plana radi potreba "investitora" koji je u suvlasništvu apelanta i njegovog brata, osumnjičenog A. D. Kantonalni sud je, pri tome, naglasio da se u konkretnoj fazi krivičnog postupka kada se odlučuje o pritvoru cijeni isključivo postojanje osnovane sumnje da je počinjeno krivično djelo, a ne apsolutna dokazanost svih odlučnih činjenica vezanih za krivično djelo i počinioca, pa da je sud pravilno postupio kada se u obrazloženju pobijanog rješenja nije upuštao u ocjenu dokaza, već samo izveo zaključak o postojanju određenog stepena vjerovatnoće (osnovane sumnje) da je apelant počinio krivična djela koja su njemu stavljena na teret i koja su dovedena u vezu sa osnovanošću sumnje da su i ostali članovi grupe počinili krivična djela koja su njima stavljena na teret.

16. U pogledu posebnih pritvorskih razloga Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud u obrazloženju pobijanog rješenja utvrdio da su ispunjeni uvjeti za određivanje pritvora apelantu iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKP-a, cijeneći da postoje objektivne okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva. S tim u vezi, prvostepeni sud je jasno naveo da je apelant namjeru za bjekstvo već iskazao činjenicom da je bio u bjekstvu, da je za njim raspisana potraga i predložen pritvor iz navedenog pritvorskog osnova. Ocijenjeno je da činjenice da je apelant suočen s težinom krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret i visinom zaprijećene kazne, te da je upoznat sa sadržajem dokaza iz kojih proizlazi osnovana sumnja u odnosu na njega mogu samo dodatno i motivirajuće djelovati na apelanta u namjeri realizacije bjekstva, pri čemu okolnost da se apelant, nakon konsultacija sa svojim braniocem, predao organima gonjenja nije od utjecaja na prednji zaključak suda.

17. Neosnovanim su nadalje ocijenjeni žalbeni prigovori iz tačke b) člana 146. stav 1. ZKP-a jer se istraga nalazi u početnoj fazi u kojoj Tužilaštvo intenzivno prikuplja dokaze i svakodnevno dolazi do saznanja o novim dokazima, pri čemu je posebno cijenjena okolnost da je osumnjičeni A. D. kao organizator grupe već iskazao spremnost na prikrivanje dokaza, da je apelant njegov brat i osoba od velikog povjerenja, na što ukazuje sadržaj presretnutih razgovora između njih dvojice.

18. Što se tiče neosnovanosti žalbenog prigovora istaknutog u vezi s tačkom c) člana 146. stav 1. ZKP-a, Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju sudija za prethodni postupak utvrdio osnovanu sumnju da je apelant, kao i drugi članovi grupe, radnju/radnje izvršenja krivičnih djela preduzimao u dužem vremenskom periodu i kontinuirano, da su članovi grupe, dakle i apelant, iskazivali visok stepen upornosti pri izvršenju inkriminiranih radnji, pri čemu je u odnosu na apelanta cijenjen sadržaj presretnutih telefonskih razgovora sa organizatorom A. D., odnosno njegovim bratom koji je također osumnjičen.

19. Žalbene prigovore iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKP-a vijeće Kantonalnog suda je, također, ocijenilo kao neosnovane jer su u obrazloženju pobijanog rješenja navedeni određeni i potpuni razlozi na osnovu kojih je utvrđeno da su ispunjeni zakonom kumulativno propisani uvjeti za određivanje pritvora. S tim u vezi je, pored ostalog, ukazano da je javnost putem medija upoznata s kriminalnim aktivnostima navedene grupe, te da svakodnevno kako elektronski tako i printani mediji redovno izvještavaju javnost o toku ovog krivičnog postupka, i to na području cijele BiH, što govori o značaju i težini predmetnih krivičnih djela i interesu šire javnosti, zbog čega bi puštanje na slobodu apelanta i ostalih osumnjičenih također rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

20. Najzad, Kantonalni sud se saglasio sa zaključkom iz prvostepenog rješenja da nije bilo mjesta izricanju mjera zabrane apelantu i ostalim osumnjičenim umjesto pritvora, te s razlozima koji su u tom smislu navedeni u prvostepenom rješenju.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

21. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno prava iz člana 5. stav 1.c) i stav 3. i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant tvrdi da je pogrešan i proizvoljan zaključak redovnog suda o postojanju osnovane sumnje kao općeg razloga za određivanje pritvora jer ni prvostepeni, a ni drugostepeni sud nisu naveli jasan razlog iz kojeg proizlazi osnovana sumnja da je počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret, a koji mora postojati sve vrijeme trajanja pritvora. Smatra da su proizvoljni i paušalni zaključci redovnog suda iz osporenih rješenja jer nisu dati razlozi za donošenje odluke kojom mu je određen pritvor, već su samo prepisane tvrdnje Tužilaštva iz prijedloga za određivanje pritvora. To je, prema apelantovom mišljenju, protivno ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), praksi Ustavnog suda, kao i standardima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije kojima se sudovi, između ostalog, obavezuju da obrazlože svoje odluke. Drugostepenim rješenjem su, također, kako tvrdi, ignorirani njegovi navodi iz žalbe kojima je ukazao na nedostatak razloga o odlučnim činjenicama. S tim u vezi, apelant smatra da je u konkretnom slučaju narušen standard i garancija "jednakosti oružja" strana u postupku. Osim navedenog, ukazao je i na nezakonitost provođenja posebnih istražnih radnji i s tim u vezi nezakonitosti dokaza, ukazujući na presudu Evropskog suda u predmetu Dragojević protiv Hrvatske. Apelant naime tvrdi da nije bio obaviješten o provođenju posebnih istražnih radnji, što ukazuje na nezakonitost njihovog provođenja. Smatra da obrazloženja iz osporenih rješenja u pogledu posebnih pritvorskih razloga nisu tačna i istinita jer su zasnovana isključivo na navodima i tvrdnjama Tužilaštva iz prijedloga, a ne na provjerljivim i individualiziranim činjenicama.

22. U pogledu člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. stav 1.c) i stav 3. Evropske konvencije, apelant ukazuje da Kantonalni sud nije pravilno utvrdio postojanje "dovoljno dokaza" koji bi opravdali tvrdnju da u konkretnom slučaju postoji "osnovana sumnja" da je počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret i da nije konkretizirana stvarna opasnost da bi ostankom na slobodi pobjegao ili utjecao na svjedoke ili da bi ometao krivični postupak. S tim u vezi je ukazao da postojanje "osnovane sumnje" na kojoj se zasniva lišenje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, a to znači da pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih bi objektivni posmatrač zaključio da je lice koje je u pitanju moglo počiniti krivično djelo za koje se tereti. U vezi s tim, apelant smatra da Kantonalni sud, odlučujući u dvije instance, nije uspostavio vezu između krivičnih djela koja su mu stavljena na teret i dokaza koje je prezentiralo Tužilaštvo jer iz zakonske odredbe krivičnog djela organizirani kriminal u vezi sa zloupotrebom položaja ili ovlaštenja proizlazi da se radnja izvršenja ovog krivičnog djela može izvršiti na tri načina (iskorištavanjem službenog položaja ili ovlaštenja, prekoračenjem granica službenog ovlaštenja i nevršenjem službene dužnosti), pri čemu se ono smatra dovršenim samo kada je nekom od navedenih radnji sebi ili drugom pribavljena neka korist, odnosno ako je drugom nanesena šteta ili je teže povrijeđeno pravo drugog. Apelant smatra da ni dokumentacija koju je prezentiralo Tužilaštvo, odnosno dokazi na kojima je Kantonalni sud zasnovao svoj zaključak ne predstavljaju činjenice iz kojih bi objektivni posmatrač mogao zaključiti da je upravo on počinio krivična djela za koja se sumnjiči, već je takav zaključak suda proizvoljan i nije mogao zadovoljiti nivo "osnovane sumnje" u fazi odlučivanja o apelantovom pritvoru. Razlozi na koje se sud pozvao u obrazloženjima osporenih rješenja nisu, per se, dovoljni da se donese zaključak da postoji "osnovana sumnja" u smislu člana 5. stav 1.c) Evropske konvencije. Stoga, apelant smatra da obrazloženja osporenih rješenja ne zadovoljavaju ni uvjet za postojanje osnovane sumnje prema definiciji iz ZKP-a, niti minimalne standarde iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, bez čijeg se postojanja pritvor ne može smatrati zakonitim. To je, prema apelantovom mišljenju, u suprotnosti sa standardima prava na pravično suđenje i obavezom sudova da obrazlože svoje odluke.

23. Osim naprijed navedenog, apelant je istakao da je rješenjem Kantonalnog suda od 22. marta 2016. godine u drugom predmetu koji se protiv njega vodi zbog krivičnog djela zloupotreba položaja po optužnici Tužilaštva od 16. augusta 2000. godine rješenjem prekinut krivični postupak protiv njega i naloženo da se uputi organu nadležnom za pitanja socijalnog staranja, te je navedeno da će se postupak nastaviti kada se njegovo zdravstveno stanje poboljša u mjeri da je sposoban učestvovati u postupku. S tim u vezi je ukazao da je u tom postupku, na okolnost njegovog zdravstvenog stanja, vještačenje povjereno timu vještaka i da je na bazi kompletne medicinske dokumentacije utvrđeno da boluje od trajne duševne bolesti koja ima hroničan tok s tendencijom pogoršanja. Ta činjenica koja je, prema njegovom mišljenju, odlučna isključuje njegovu krivičnu odgovornost koju je sud trebao imati u vidu i prilikom određivanja pritvora. U tom smislu se pozvao na praksu Evropskog suda prema kojoj duševno oboljelo lice ne može biti lišeno slobode ako postoje medicinski dokazi kojima se utvrđuje da je duševno stanje takvo da opravdava obaveznu hospitalizaciju. Apelant je u vezi s tim istakao da u okolnostima konkretnog slučaja, osim nedostatka činjenica i dokaza koji se tiču osnovane sumnje, nedostaju i jasni razlozi u pogledu posebnih uvjeta za pritvor, zbog čega smatra da mu je pritvor neosnovano određen i prema tač. a), b), c) i d) člana 146. stav 1. ZKP-a. U obrazloženju ovih navoda je istakao da nije tačna tvrdnja o postojanju objektivnih okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva budući da se po saznanju da se protiv njega vodi krivični postupak odmah predao organima gonjenja, a činjenica koja se tiče težine optužbi ne može biti glavni činilac za ocjenu opasnosti od bjekstva, kao što je učinjeno u pobijanim rješenjima. Također, prema apelantovom mišljenju, nije tačna ni tvrdnja koja se odnosi na njegov utjecaj na svjedoke i ometanje krivičnog postupka budući da su u odnosu na ovaj uvjet u rješenjima prepisani navodi Tužilaštva iz prijedloga za određivanje pritvora, a to dalje znači da se utjecaj na svjedoke pretpostavlja, a ne konkretizira, što je nedopustivo. Dalje, nema konkretizacije ni u odnosu na poseban uvjet iz tačke c) člana 146. stav 1. ZKP-a jer su rješenja u tom dijelu toliko manjkava da se ne mogu ni ispitati, što ukazuje na povredu prava na pravično suđenje na njegovu štetu. Pobijana rješenja naime ne konkretiziraju okolnosti prema kojima bi uopće bilo moguće da nastavi izvršenje započetog krivičnog djela, pogotovo u atmosferi koja je povodom cijelog slučaja napravljena u medijima i javnosti. Osim toga, Tužilaštvo u postupku nije prezentiralo dokaz na okolnost njegovog prava vlasništva na spornoj parceli na Marijin Dvoru, već je sumnja za izvršenje krivičnog djela dovedena u vezu sa izmjenom Regulacionog plana za to područje, što je, prema njegovom mišljenju, nedovoljno. I u pogledu uvjeta iz tačke d) iste zakonske odredbe, samo su reproducirani navodi iz prijedloga za određivanje pritvora koji su neprihvatljivi i u suprotnosti sa osnovnim postulatima ljudskih prava.

24. Stoga je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi ukinuo osporena rješenja Kantonalnog suda kojima mu je određen pritvor do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o njegovoj apelaciji, odnosno da usvoji njegovu apelaciju i utvrdi povrede prava iz člana II/3.e) i d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. st. 1. i 3. i člana 5. Evropske konvencije.

25. Apelant je podneskom od 21. decembra 2016. godine obavijestio Ustavni sud da mu je rješenjem Kantonalnog suda od 13. decembra 2016. godine produžen pritvor za još dva mjeseca koji, prema navedenom rješenju, može trajati do 13. februara 2017. godine, protiv kojeg je uložio žalbu Vrhovnom sudu o kojoj nije odlučeno. Navedeno rješenje, žalba protiv rješenja o produženju pritvora i nalaz sudskih vještaka medicinske struke od 9. decembra 2015. godine dostavljeni su Ustavnom sudu u prilog opravdanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere i tvrdnji o kršenju apelantovih ljudskih prava.

b) Odgovor na apelaciju

26. Kantonalni sud smatra da po svojoj argumentaciji apelacija, prije svega, predstavlja uglavnom prepisani tekst žalbe koju je izjavio apelantov branilac. Kako je Kantonalni sud na takve žalbene prigovore detaljno odgovorio u svom rješenju koje je apelacijom osporeno, ocijenjeno je da u odgovoru na apelaciju nema potrebe ponavljati iste razloge pri kojima u cjelini ostaje. Slijedom navedenog, predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana jer osporenim rješenjima, prema ocjeni Kantonalnog suda, nisu povrijeđena apelantova prava iz čl. 5. i 6. Evropske konvencije, odnosno prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine.

27. Kantonalno tužilaštvo smatra da je vijeće Kantonalnog suda u osporenom rješenju dalo detaljno obrazloženje kako u pogledu osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje mjere pritvora tako i u pogledu postojanja posebnih uvjeta za pritvor. Povodom navoda apelacije kojima je ukazano na apelantovu duševnu bolest zbog koje je krivični postupak u drugom predmetu koji se vodi pred Kantonalnim sudom prekinut, Kantonalno tužilaštvo je navelo da se postojanje uračunljivosti, odnosno bitno smanjene uračunljivosti počinioca krivičnog djela utvrđuje i cijeni posebno u svakom konkretnom slučaju. Stoga bi apelant morao biti podvrgnut novom vještačenju svog zdravstvenog stanja kako bi se utvrdilo da li je u vrijeme počinjenja krivičnog djela, koje mu se u ovom postupku stavlja na teret, postupao u stanju uračunljivosti ili bitno smanjene uračunljivosti, te da li je sposoban pratiti krivični postupak, što će biti utvrđeno tokom konkretne istrage. Slijedom navedenog, predloženo je da se apelacija, kao i prijedlog za određivanje privremene mjere odbiju.

V. Relevantni propisi

28. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16) u relevantnom dijelu glasi:

Član 342.
Organizirani kriminal

(…)

(3) Ko organizira ili bilo kako rukovodi grupom za organizirani kriminal koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano zakonom u Federaciji, ako za pojedino krivično djelo nije propisana posebna kazna,

kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom

(…)

Član 383.
Zloupotreba položaja ili ovlašćenja

(1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorišćavanjem svog službenog položaja ili ovlašćenja, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog,

kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(…)

(3) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist koja prelazi 50.000 KM,

učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje tri godine

29. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 6.
Prava osumnjičenog, odnosno optuženog

(1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega i da njegov iskaz može biti korišten kao dokaz u daljnjem toku postupka.

(2) Osumnjičenom odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.

(…)

Član 11.
Zakonitost dokaza

(1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 15.
Jednakost u postupanju

(1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

(2) Sud, tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 16.
Slobodna ocjena dokaza

Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 61.
Pravo branitelja da pregleda spise i dokumentaciju

(1) U toku istrage, branitelj ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se branitelju može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.

(2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, tužitelj će istovremeno sa prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branitelja.

(...)

Član 130.
Vrste posebnih istražnih radnji i uvjeti za njihovu primjenu

(1) Protiv osobe za koju postoje osnovi sumnje da je sama ili s drugim osobama učestvovala ili učestvuje u učinjenju krivičnog djela iz člana 131. ovog zakona mogu se odrediti posebne istražne radnje ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama.

(2) Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:

a) nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija,

(...)

c) nadzor i tehničko snimanje prostorija,

d) tajno praćenje i tehničko snimanje osoba, transportnih sredstava i predmeta koji stoje u vezi sa njima,

(...)

(3) Istražne radnje iz stava 2. tačke a) ovog člana mogu se odrediti i prema osobi za koju postoje osnovi sumnje da učinitelju, odnosno od učinitelja krivičnog djela iz člana 131. ovog zakona prenosi informacije u vezi s krivičnim djelom, odnosno da učinitelj koristi njeno sredstvo telekomunikacije.

(...)

Član 132.
Nadležnost za određivanje i trajanje istražnih radnji

(1) Istražne radnje iz člana 130. stav 2. ovog zakona određuje naredbom sudija za prethodni postupak, na obrazloženi prijedlog tužitelja koji sadrži: podatke o osobi protiv koje se radnja preduzima, osnove sumnje iz člana 130. stava 1. ili 3. ovog zakona, razloge za njeno preduzimanje i ostale bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnji, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje. Naredba sadrži iste podatke kao i prijedlog tužitelja, kao i utvrđivanje trajanja naređene radnje.

(...)

Član 135.
Postupanje bez sudske naredbe ili izvan njezinog okvira

Ako su radnje iz člana 130. ovog zakona preduzete bez naredbe sudije za prethodni postupak ili u suprotnosti s njom, sud na pribavljenim podacima ili dokazima ne može zasnivati svoju odluku.

Član 140.
Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja

(1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inozemstvo, sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.

(2) U okolnostima iz stava 1. ovog člana sud može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja osobne karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).

Član 140a.
Ostale mjere zabrane

(1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:

a) zabranu preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti,

b) zabranu posjećivanja određenih mjesta ili područja,

c) zabranu sastajanja sa određenim osobama,

d) naredbu da se povremeno javlja određenom državnom tijelu i

e) privremeno oduzimanje vozačke dozvole.

(2) Mjere zabrane iz stava (1) ovog člana mogu biti izrečene uz zabranu napuštanja boravišta kao i uz zabranu putovanja iz člana 140. ovog Zakona, ili kao zasebne mjere.

Član 146.
Razlozi za pritvor

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje od tri godine ili teža kazna,

d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško, s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanjem na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

(2) U slučaju iz stava 1. tačke b) ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.

VI. Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije

32. Ustavni sud primjećuje da se apelacijom ukazuje na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije zbog nedostataka dokaza o odlučnim činjenicama u pogledu postojanja osnovane sumnje i pogrešne ocjene dokaza pri izvođenju zaključka o postojanju osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora, kao i prilikom izvođenja zaključaka u pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga.

33. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može odgovoriti dok je postupak u toku. Prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda, pitanje da li je poštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga nije moguće, u načelu, utvrditi je li krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. maja 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).

34. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta nije okončan, već su u trenutku podnošenja apelacije donesena samo procesna rješenja kojima je apelantu određen pritvor. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26). Ustavni sud, također, primjećuje da apelant u apelaciji pokreće pitanje uračunljivosti, odnosno svog duševnog stanja tvrdnjama da je u drugom krivičnom postupku koji se vodi kod istog suda na okolnost njegovog zdravstvenog stanja provedeno medicinsko vještačenje i da je na bazi kompletne medicinske dokumentacije utvrđeno da boluje od trajne duševne bolesti koja ima hroničan tok s tendencijom pogoršanja. Tu činjenicu koja je, prema njegovom mišljenju, odlučna jer isključuje njegovu krivičnu odgovornost sud je trebao imati u vidu i prilikom određivanja pritvora jer duševno oboljelo lice ne može biti lišeno slobode ako postoje medicinski dokazi kojima se utvrđuje da je duševno stanje takvo da opravdava obaveznu hospitalizaciju. Iako iz sadržaja apelacije proizlazi da apelant ove navode dovodi u vezu s pravom na ličnu slobodu i sigurnost iz člana 5. Evropske konvencije (o čemu će Ustavni sud u nastavku dati detaljan stav) Ustavni sud napominje da se u konkretnom slučaju neće baviti ovim pitanjem jer je to pitanje koje će razmotriti redovni sud u daljnjem toku postupka budući da se ono, po svojoj suštini, tiče merituma, odnosno utvrđivanja krivične "optužbe", pa je ono u ovoj fazi postupka za Ustavni sud preuranjeno.

35. Saglasno navedenom, imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.

Dopustivost u odnosu na pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije

36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 K 026508 16 Kv 3 od 23. novembra 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 24. novembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 28. novembra 2016. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

38. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

39. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;

Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(…)

c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela.

(…)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

a) Navodi o kršenju prava iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije - postojanje osnovane sumnje

40. U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu određena mjera pritvora zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo organizirani kriminal u vezi s krivičnim djelom zloupotreba položaja, zbog čega apelantovo lišavanje slobode potpada pod član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.

41. Apelant suštinski ukazuje da su u osporenim rješenjima izostali razlozi i obrazloženja na kojima su redovni sudovi zasnovali zaključak o postojanju osnovane sumnje, te da su redovni sudovi potpuno zanemarili i nisu cijenili njegove prigovore koje je isticao pred prvostepenim sudom, kao i u žalbi na prvostepeno rješenje, čime su povrijedili načelo jednakosti oružja, kao i da su osporena rješenja zasnovana na nezakonitim dokazima, a o čemu je Kantonalni sud, kako navodi, zauzeo pogrešan i nezakonit stav.

42. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi zauzeo stav, na koji je i apelant u apelaciji ukazao, da postojanje osnovane sumnje na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Nadalje, osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A, broj 182, stav 32; O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34; i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

43. Apelant, naime, smatra da Kantonalni sud, odlučujući u dvije instance, nije uspostavio vezu između krivičnih djela koja su mu stavljena na teret i dokaza koje je prezentiralo Tužilaštvo jer iz zakonske odredbe krivičnog djela organiziranog kriminala u vezi sa zloupotrebom položaja ili ovlaštenja proizlazi na koji način se ta djela mogu izvršiti, a u pobijanim rješenjima upravo nedostaje jasno utvrđenje odlučnih činjenica. Osim toga, smatra da dokumentacija, odnosno dokazi koje je Tužilaštvo prezentiralo Kantonalnom sudu uz prijedlog za određivanje pritvora i na kojima je Kantonalni sud zasnovao svoj zaključak ne predstavljaju činjenice iz kojih bi objektivni posmatrač mogao zaključiti da je upravo on počinilac krivičnih djela za koja se sumnjiči, već je takav zaključak suda proizvoljan i neosnovan, odnosno ne zadovoljava nivo "osnovane sumnje" u fazi odlučivanja o apelantovom pritvoru.

44. Imajući u vidu naprijed istaknute apelacione navode, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, odlučujući u dvije instance, zaključak u pogledu postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo organizirani kriminal u vezi s krivičnim djelom zloupotreba položaja ili ovlaštenja zasnovao na dokazima koje je prikupilo i sudu predočilo Tužilaštvo. S tim u vezi, drugostepeno vijeće Kantonalnog suda je nakon izvršenog uvida u spis ocijenilo da je sudija za prethodni postupak naveo jasne i konkretne zaključke o postojanju osnovane sumnje za navedena krivična djela koja su apelantu stavljena na teret tako što je najprije obrazloženo da Tužilaštvo vodi istragu protiv apelantovog brata A. D., koji je također osumnjičen u istom predmetu kao organizator, i drugih lica (osumnjičenih), među kojima je i apelant kao pripadnik organizirane grupe, i to za više krivičnih djela: organizirani kriminal, zloupotreba položaja ili ovlaštenja, povreda zakona sudije, prevara, pranje novca i pomoć učiniocu poslije učinjenog krivičnog djela. Zatim je ukazano na jasno obrazloženje iz prvostepenog rješenja sudije za prethodni postupak prema kojem osnovana sumnja proizlazi iz dokaza prema kojima su osumnjičeni A. D. kao organizator grupe, zajedno sa ostalim osumnjičenim, među kojima je i apelant, za koje su postepeno otvarane istrage, osnovano sumnjivi da su počinili navedena krivična djela i da je cilj grupe koju je osnovao osumnjičeni A. D., čiji je apelant pripadnik, bio izmjena Regulacionog plana da se udovolji potrebama "investitora" u smislu izgradnje objekta koji je u apelantovom suvlasništvu. Navedena činjenica je utvrđena provedenim istražnim radnjama nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija, kontrole i tehničkog snimanja prostorija. Osim toga, jasno je naglašeno da se u fazi istrage cijeni isključivo postojanje osnovane sumnje da je krivično djelo počinjeno, a ne apsolutna dokazanost svih odlučnih činjenica vezanih za krivično djelo i počinioca, te je pravilnim ocijenjen zaključak sudije za prethodni postupak koji se u obrazloženju rješenja nije upuštao u ocjenu dokaza, već je izveo zaključak o postojanju određenog stepena vjerovatnoće da su osumnjičeni, dakle i apelant, počinili navedena krivična djela. Iz naprijed navedenog je zaključeno da na strani apelanta postoji osnovana sumnja kao opći pritvorski razlog propisan u odredbi člana 146. stav 1. ZKP-a.

45. Stoga, kod činjenice da u trenutku lišavanja slobode ne mora sa sigurnošću biti utvrđena priroda krivičnog djela, zaključak redovnih sudova da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo organizirani kriminal u vezi s krivičnim djelom zloupotreba službenog položaja ne ostavlja utisak proizvoljnosti.

b) Posebni pritvorski razlozi iz člana 146. stav 1. tač. a), b) i c) ZKP-a

46. Apelant smatra da prilikom određivanja pritvora nisu postojali ni posebni pritvorski razlozi koji su propisani u članu 146. stav 1. tač. a), b), c) i d) ZKP-a.

47. U vezi sa apelantovim navodom kojim je ukazao na pogrešan zaključak Kantonalnog suda o ispunjenju uvjeta za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKP-a, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda opasnost da će se aplikant "sakriti radi izbjegavanja krivičnog gonjenja" ne može se ocijeniti samo na osnovu težine kazne koja je zaprijećena. Takva opasnost se mora procijeniti u odnosu na brojne druge relevantne faktore koji mogu potvrditi postojanje takve opasnosti ili pokazati da je takva opasnost tako mala da ne može opravdati pritvor u fazi istrage. Osim toga, takva opasnost se mora procjenjivati i u svjetlu faktora koji se tiču karaktera osumnjičenog, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih konkretnih veza u zemlji u kojoj se protiv njega vodi krivični postupak (vidi, Evropski sud, Panchenko protiv Rusije, presuda od 8. februara 2005. godine, aplikacija broj 45100/98, tačka 106. i Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 58).

48. U konkretnom slučaju, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi zaključak o postojanju objektivnih okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva zasnovali na sljedećem: da je apelant namjeru za bjekstvo već iskazao činjenicom da je prije predaje organima krivičnog gonjenja već bio u bjekstvu, da je za njim bila raspisana potraga zbog sumnje za krivična djela koja su mu stavljena na teret i predložen pritvor iz navedenog pritvorskog osnova. U pogledu faktora koji nisu u vezi s težinom zaprijećene kazne, Kantonalni sud je cijenio sljedeće: da je apelant prilikom izricanja mjere pritvora suočen s težinom krivičnih djela i visinom zaprijećene kazne, kao i sadržajem dokaza iz kojih u odnosu na njega proizlazi osnovana sumnja, što ukazuje da bi ga te činjenice dodatno motivirale na bjekstvo. Prema ocjeni suda, kako je obrazloženo, u okolnostima konkretnog slučaja postoji opravdana bojazan i sumnja da bi apelant, puštanjem na slobodu, mogao ponovo pobjeći i napustiti BiH i time onemogućiti vođenje krivičnog postupka protiv njega, pri čemu okolnost da se nakon konsultacija sa svojim braniocem predao organima gonjenja nije od utjecaja za prednji zaključak suda. Stoga, zaključak redovnih sudova da kod apelanta postoji motiv za bjekstvo, koji je iskazao prije predaje organima gonjenja, zbog čega je u konkretnom slučaju bila raspisana i potjernica uz prijedlog za određivanje pritvora iz ovog osnova, ne ostavlja utisak proizvoljnosti, kako apelant tvrdi.

49. Što se tiče apelantove tvrdnje da je u okolnostima konkretnog slučaja pogrešan zaključak koji se tiče posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP-a, Ustavni sud uočava da su redovni sudovi zaključak o postojanju naročitih okolnosti koje ukazuju da bi apelant, puštanjem na slobodu, ometao krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, zasnovali na okolnostima iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je apelant pripadnik grupe za organizirani kriminal, da se istraga nalazi u početnoj fazi, da Tužilaštvo intenzivno preduzima radnje prikupljanja dokaza, da je osumnjičeni A. D. kao organizator ove organizirane grupe već iskazao spremnost za prikrivanje dokaza, da je apelant sa osumnjičenim A. D. u najbližem rodbinskom srodstvu (braća) i da su jedan drugom od velikog povjerenja, iz čega je proizašao zaključak koji ukazuje na visok stepen koluzione opasnosti na strani apelanta. Stoga, zaključak redovnih sudova da kod apelanta postoji motiv da utječe na druge osumnjičene, te da prikrije dokaze, prema ocjeni Ustavnog suda, ne ostavlja utisak proizvoljnosti, kako apelant tvrdi.

50. U pogledu apelacionih navoda kojima je ukazano na pogrešan zaključak iz osporenih rješenja u pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, Ustavni sud podsjeća da prema stavu Evropskog suda, u pogledu pitanja postojanja opasnosti da kažnjivo djelo bude ponovljeno, razumno je očekivati da sud uzme u obzir ozbiljnost posljedica kriminalnog djela. U tom smislu, Evropski sud smatra prihvatljivim davanje značaja okolnostima kao što su preduzimanje nedozvoljenih aktivnosti u dužem vremenskom periodu, velika šteta prouzrokovana žrtvama i sklonost ka vršenju krivičnih djela (vidi, Evropski sud, Matznetter protiv Austrije, presuda od 10. novembra 1969. godine, stav 9).

51. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je ispunjen objektivni uvjet za određivanje mjere pritvora po ovom osnovu s obzirom da je za krivična djela za koja se apelant sumnjiči propisana kazna zatvora u trajanju od tri ili više godina, odnosno deset godina. U prilog naročitim okolnostima koje opravdavaju bojazan od ponavljanja, odnosno dovršenja krivičnog djela ukazano je da su kriminalne radnje preduzimane u dužem vremenskom periodu i kontinuirano, da su svi osumnjičeni, među kojima i apelant, iskazali visok stepen upornosti pri izvršenju inkriminiranih radnji, da se radi o krivičnim djelima koja su po svojoj prirodi takva da su zahtijevala visok stepen planiranja, preduzimanja pripremnih radnji, izviđanja i pronalaženja nekretnina i zemljišta na kojima bi se moglo nezakonito stjecati pravo vlasništva. Nadalje, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je cijenjena naročita upornost apelanta i ostalih osumnjičenih pri izvršenju inkriminiranih radnji, a u prilog takvom zaključku ukazano je na presretnuti telefonski razgovor između apelanta i njegovog brata, osumnjičenog A. D, što dalje upućuje na bojazan da bi apelant, u slučaju puštanja na slobodu, preduzeo radnje u cilju dovršenja krivičnih djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su u ovoj fazi postupka postojali relevantni i dovoljni razlozi za zaključak da je ispunjen i uvjet iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a.

52. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su apelantove tvrdnje o povredi prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije u odnosu na postojanje općeg i posebnih uvjeta za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tač. od a) do c) ZKP-a neosnovane budući da nema ništa što bi ukazalo da prilikom lišavanja slobode apelanta iz ovih pritvorskih razloga nisu poštovani proceduralni zahtjevi procesnog prava, tj. relevantnih odredbi ZKPFBiH.

c) Poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tač. d) ZKP-a

53. S druge strane, u vezi s prigovorima koji se tiču zakonskog osnova za određivanje mjere pritvora iz tačke d) člana 146. stav 1. ZKP-a Ustavni sud napominje da se citirani osnov može primijeniti u vanrednim okolnostima ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.

54. Apelant smatra da prilikom određivanja pritvora nije postojao ni ovaj poseban pritvorski razlog, da redovni sudovi nisu dali relevantno obrazloženje i da nisu učinili vjerovatnim postojanje vanrednih okolnosti i narušavanje javnog reda koje bi opravdalo pritvor.

55. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da je rizik od narušavanja javnog reda jedan od najosjetljivijih razloga za procjenu je li odbijanje puštanja pritvorenika na slobodu osnovano ili ne. Pri procjeni opravdanosti mjere pritvora Evropski sud smatra da se taj osnov može uzeti u obzir samo izuzetno u "posebnim okolnostima" i kada činjenice ukazuju da bi puštanje na slobodu pritvorenika zaista narušilo javni red. U tom pravcu Ustavni sud podsjeća da samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenih moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nije dovoljno, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje, kao takve, nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi, Evropski sud, odluka od 14. septembra 2009. godine u predmetu Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). Ustavni sud nadalje podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, određena krivična djela zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora, barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj faktor se stoga može uzeti u obzir u smislu Evropske konvencije. To, u svakom slučaju, važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uvjetom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu zaista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen. Produženje pritvora ne može se koristiti kao pretpostavka ili budući stav u prilog zatvorskoj kazni (vidi, Evropski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, stav 51. i I. A. protiv Francuske, presuda od 23. septembra 1998. godine, stav 104). Osim toga, Ustavni sud napominje da Komitet ministara Vijeća Evrope smatra da se ovaj osnov može koristiti kao opravdanje za pritvor samo u slučaju da postoje suštinski dokazi o reakciji na teško krivično djelo poput ubistva. Jedino nastanak izuzetne situacije može učiniti pritvor neophodnim (vidi Preporuku (2006)13 Komiteta ministara Vijeća Evrope o zadržavanju u pritvoru, uvjetima u pritvoru i mehanizmima zaštite od zloupotrebe (C/M Rec 2006)13).

56. U vezi s naprijed navedenim, Ustavni sud podsjeća na vlastitu praksu zauzetu u Odluci broj AP 2930/15 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2930/15 od 16. septembra 2015. godine, st. 72. i 73, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je upravo na osnovu prakse Evropskog suda utvrdio kršenje prava apelanata na ličnu slobodu i sigurnost u kontekstu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKP-a. Ustavni sud je u citiranoj odluci, između ostalog, istakao da su: "Redovni sudovi, pri određivanju i produženju pritvora apelantima iz zakonskog razloga propisanog odredbom člana 146. stav 1. tačka d) ZKP FBiH, u smislu stavova Evropskog suda postupali sa apstraktnog i formalističkog stanovišta, pri čemu su propustili da navedu konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak tog suda da će puštanje apelanata na slobodu rezultirati stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda u smislu odredaba člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH."

57. U konkretnom slučaju, imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud napominje da se navedeni osnov za određivanje mjere pritvora može uzeti u obzir samo izuzetno, i to u "vanrednim" okolnostima, pri čemu se moraju navesti konkretne okolnosti koje nesumnjivo ukazuju na to da će do narušavanja javnog reda zaista i doći. Ustavni sud uočava da je Kantonalni sud prilikom određivanja pritvora svoj stav o postojanju vanrednih okolnosti zasnovao, između ostalog, na sljedećim razlozima: visini propisane kazne, načinu počinjenja i posljedicama koje bi nastupile izvršenjem krivičnih djela, da se radi o krivičnim djelima kojima je pričinjena značajna imovinska šteta privatnim licima i državi čijim su izvršenjem oštećeni za imovinu izuzetno velike vrijednosti. Pri tome je, također, ukazano da su pojedini osumnjičeni iz istog predmeta, kao pripadnici grupe za organizirani kriminal, zaposlenici institucija vlasti i pravosudnih organa, čak i državni službenici i nosioci značajnih državnih i pravosudnih funkcija koji, umjesto da budu zaštitnici države i njezine imovine, te građana u čijem su interesu dužni djelovati, svoju poziciju iskoristili i podredili ličnim interesima u cilju nezakonitog stjecanja imovinske koristi. Nadalje, Kantonalni sud je ovaj osnov zasnovao i na činjenici da se radi o licima koja su zbog funkcija koje su obavljali, svog utjecaja i veza poznati široj javnosti i da je njihovo lišavanje slobode, dakle i apelanta, privuklo veliku medijsku pažnju i burne reakcije javnosti iskazane u otvorenom nepovjerenju prema institucijama vlasti, a naročito pravosuđu, zbog teških krivičnih djela za koja su osumnjičeni i svojstva pojedinih izvršilaca. Te okolnosti, prema ocjeni Kantonalnog suda, nisu ni uobičajene niti svakidašnje, već vanredne jer je najšira javnost preko printanih i elektronskih medija upoznata sa inkriminacijama koje su apelantu i ostalim osumnjičenim stavljene na teret.

58. Međutim, u vezi sa ovim pritvorskim razlogom Ustavni sud ukazuje, imajući u vidu standarde uspostavljene vlastitom i praksom Evropskog suda, da samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenih, dakle i apelanta, moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nisu dovoljni, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje, kao takve, nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi, Evropski sud, odluka od 14. septembra 2009. godine u predmetu Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je Kantonalni sud određivanje pritvora iz ovog pritvorskog osnova obrazlagao statusom osumnjičenih, izvještavanjem medija i interesom javnosti, koji razlozi, sami po sebi, ne mogu voditi zaključku o neophodnosti određivanja pritvora iz ovog pritvorskog razloga. Kantonalni sud, dakle, niti jednim argumentom nije ukazao na postojanje stvarne prijetnje narušavanju javnog reda u smislu navedenih stavova Evropskog suda u smislu jasnog i preciznog utvrđenja koje predstavljaju "vanredne okolnosti" i konkretizacije stvarne prijetnje narušavanju javnog reda za slučaj puštanja apelanta na slobodu, budući da takvi (konkretni) razlozi moraju opravdati mjeru pritvora koja je osporenim rješenjem određena.

59. Kako su u osporenim rješenjima izostali konkretni dokazi i jasni razlozi da će zaista i doći do narušavanja javnog reda ukoliko apelant bude pušten iz pritvora, pri čemu su redovni sudovi strah od narušavanja javnog reda zasnovali na razlozima koji su nedovoljni za primjenu ovog pritvorskog osnova, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na zakonit pritvor, zagarantirano članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije u odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.

U odnosu na ostale navode

60. Nadalje, apelant tvrdi da su i prvostepeni i drugostepeni sud propustili da se izjasne o prigovorima koje je isticao i u prvostepenom postupku, kao i u žalbi, te da su osporena rješenja zasnovana na nezakonitim dokazima, kao i da mu je bio uskraćen pristup relevantnim dokumentima, a što je, prema njegovom mišljenju, rezultiralo i povredom načela jednakosti oružja.

61. Ustavni sud podsjeća da član 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje "zakonito" u smislu navedenog člana, a obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Nadalje, postupci moraju biti adversarni i uvijek mora biti osigurana jednakost oružja između stranka, tj. tužioca i lica u pitanju (osumnjičenog) (vidi, Evropski sud, Nikolova protiv Bugarske, stav 59; Graužinis protiv Moldavije, stav 31). Ovo praktično znači da osumnjičeni mora imati pristup svim dokumentima u predmetu koji su suštinski za ocjenu zakonitosti pritvora (vidi, Evropski sud, Lamy protiv Belgije, presuda od 30. marta 1989, Serija A, broj 151, stav 29. i Schöps protiv Njemačke, broj 25116/94, stav 44, ECHR 2001-I). Osumnjičeni, također, treba imati priliku da odgovori na argumente tužioca (vidi, Evropski sud, Niedbała protiv Poljske, broj 27915/95, stav 67. od 4. jula 2000. godine). Najzad, s obzirom da svaki period trajanja pritvora mora imati ubjedljivo opravdanje, odluka sudije mora biti obrazložena (vidi, Evropski sud, Belchev protiv Bugarske, broj 39270/98, stav 82, 8. april 2004. godine).

62. U ovoj odluci je već ukazano da osporena rješenja sadrže dovoljne razloge i obrazloženja na kojima su redovni sudovi zasnivali zaključak o postojanju općeg, te posebnih uvjeta za određivanje mjere pritvora apelantu, kao i da je ovaj zaključak zasnovan na objektivnim kriterijima predviđenim zakonom. Osim toga, evidentno je da je predmetni postupak u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog suda bio adversaran budući da je pred sudijom za prethodni postupak održano ročište radi apelantovog izjašnjenja o prijedlogu Tužilaštva za određivanje pritvora u prisustvu apelantovog branioca, na kojem je Tužilaštvo detaljno obrazložilo podneseni prijedlog, a apelant odnosno njegov branilac je osporio prijedlog tvrdeći da ne postoje ni opći ni posebni uvjeti za određivanje pritvora, iz čega proizlazi da je apelant bio upoznat i mogao osporavati dokaze bitne za ocjenu opravdanosti određivanja pritvora. Nadalje, Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnovanu apelantovu tvrdnju da su osporena rješenja zasnovana na nezakonitim dokazima, transkriptima presretnutih razgovora, s obzirom da nije bio obaviješten o provođenju posebnih istražnih radnji u skladu sa članom 133. ZKP-a. Ustavni sud zapaža da iz navedene odredbe proizlazi da obaveza obavještavanja lica protiv kojeg je preduzeta neka od posebnih istražnih radnji postoji kada tužilac odustane od krivičnog gonjenja, odnosno ako informacije i podaci pribavljeni provođenjem ovih radnji nisu potrebni za krivični postupak, a u kojim slučajevima moraju biti i uništeni. Također, istom odredbom je određeno i da ova lica mogu zatražiti od suda da preispita zakonitost naredbe i načina na koji je provedena mjera. Međutim, u konkretnom slučaju Tužilaštvo nije odustalo od krivičnog gonjenja, materijal pribavljen provođenjem posebnih istražnih radnji se koristi za krivični postupak i nije uništen, te u ovoj fazi postupka, prema ocjeni Ustavnog suda, načelo jednakosti oružja nije dovedeno u pitanje.

63. U pogledu navoda kojima apelant tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja u potpunosti izostali razlozi i obrazloženja zbog čega se ista svrha ne bi mogla ostvariti izricanjem mjera zabrane iz člana 140. ZKP-a, zasnivajući ovu tvrdnju, u suštini, na razlozima zbog kojih smatra da su izostali razlozi i obrazloženja u pogledu zaključka o postojanju osnovane sumnje, te posebnih razloga za određivanje pritvora. S obzirom da je u ovoj odluci već zaključeno da su u obrazloženjima osporenih rješenja dati relevantni i dovoljni razlozi u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje, kao i razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tač. a), b) i c) ZKP-a, te da je u obrazloženju osporenih rješenja ukazano da je svestranom analizom svih navedenih okolnosti zaključeno da postoje objektivni razlozi koji opravdavaju određivanje mjere pritvora apelantu, da mjerama zabrane iz već navedenih razloga ne može biti osigurano nesmetano odvijanje daljnjeg toka krivičnog postupka, Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnovane apelantove navode u ovom djelu.

64. Pri tome, imajući u vidu prethodna razmatranja, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantovo ukazivanje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda u drugim predmetima budući da se poštovanje standarda prava na slobodu i sigurnost iz člana 5. Evropske komisije ispituje u odnosu na okolnosti konkretnog slučaja, a kako je naprijed navedeno Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, u okolnostima konkretnog slučaja nije našao elemente koji bi ukazivali da je apelant proizvoljno lišen slobode, odnosno da nisu poštovane garancije prava na slobodu i sigurnost ličnosti.

65. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su apelantove tvrdnje o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije (u ovom dijelu), također, neosnovane.

66. Na kraju, Ustavni sud, imajući u vidu sve naprijed navedeno, konstatira da je ispitujući osporena rješenja djelimično utvrdio povredu apelantovih prava garantiranih članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 3. Evropske konvencije u vezi sa određivanjem pritvora iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da su osporena rješenja temporalnog karaktera, kao i rješenje o produženju pritvora na koje je apelant ukazao u dopuni apelacije podneskom od 21. decembra 2016. godine koje nije konačno (po žalbi pred Vrhovnim sudom), i da su "istekla" 14. decembra 2016. godine do kada je apelantu trajao pritvor po osporenim rješenjima. Stoga, imajući u vidu da je pritvor koji je apelantu određen osporenim rješenjima u međuvremenu istekao, Ustavni sud ukazuje, podržavajući praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pitanja (vidi, Ustavni sud odluka broj AP 2860/14 od 6. novembra 2014. godine, tačka 26) da samim tim nije bilo osnova za ukidanje osporenih rješenja u dijelu u kojem su ona zasnovana na pritvorskom razlogu iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, te smatra da je u takvim okolnostima sasvim dovoljno što je ovom odlukom ukazano na propuste Kantonalnog suda prilikom određivanja mjere pritvora apelantu.

VIII. Zaključak

67. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije u dijelu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKP-a jer su u osporenim rješenjima izostali konkretni dokazi i razlozi o postojanju stvarne i razumne opasnosti od narušavanja javnog reda koji bi bili relevantni i dovoljni da opravdaju držanje apelanta u pritvoru u periodu od dva mjeseca.

68. Nasuprot tome, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada pobijane odluke sadrže argumentirano obrazloženje o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja se sumnjiči, te da postoje i posebni razlozi propisani članom 146. stav 1. tač. od a) do c) ZKP-a za određivanje mjere pritvora, pri tome ponudivši dovoljne razloge i obrazloženja zbog kojih daljnje vođenje krivičnog postupka ne bi moglo biti osigurano određivanjem blaže mjere prema apelantu.

69. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1), (2) i (3), Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

70. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

71. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.