Službeni glasnik BiH, broj 11/26

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3037/21, rješavajući apelaciju Amara Galijaševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija Marin Vukoja, sudija Larisa Velić, sutkinja na sjednici održanoj 22. januara 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Amara Galijaševića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 K 045612 21 Kž od 4. juna 2021. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Amar Galijašević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Vlado Adamović, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. augusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 K 045612 21 Kž od 4. juna 2021. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 36 0 K 045612 18 K od 23. decembra 2020. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Tužilaštvo nije dostavilo odgovor, dok su sudovi dostavili odgovore na apelaciju, koji su radi eventualnog izjašnjenja poslati apelantu. Apelant se nije izjasnio.

III. Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Presudom Općinskog suda broj 36 0 K 045612 18 K od 23. decembra 2020. godine apelant i S. B. proglašeni su krivim da su zajedno, a S. B. i samostalno, počinili krivično djelo teško djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav 4. u vezi sa članom 325. stav 3. u vezi sa stavom 2. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ), kako je to opisano u izreci navedene presude. Primjenom odredbi o ublažavanju kazne sud je apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci.

5. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je Osnovni sud apelantovu odgovornost utvrdio na osnovu ocjene svih dokaza pojedinačno i u međusobnoj povezanosti. Utvrđeno je da je apelant bio odgovorno lice za provođenje mjera zaštite na radu i od požara u ime kompanije "Siemens" d.o.o. Sarajevo kao izvođača radova na radilištu na kojem je smrtno stradao Z. H. Sud je zaključio da je apelant kao odgovorno lice za provođenje mjera zaštite na radu i zaštite od požara propustio da, u skladu sa članom 71. stav 1. Pravilnika o zaštiti na radu, pri korištenju električne struje (u daljnjem tekstu: Pravilnik) preduzme mjere za siguran rad u postrojenju, kao i da svojim aktivnostima, kako je to i objasnio vještak zaštite na radu, nadomjesti propuste elaborata o privremenom radilištu u vezi s mjerama za siguran rad. Sud je ocijenio da je apelant bio svjestan svojih obaveza jer je znao da je odgovorno lice za preduzimanje tih mjera i da zbog njegovog nečinjenja i nepostupanja prema članu 71. stav 1. Pravilnika može nastupiti opasnost za život radnika, kao i mogućnost nastupanja smrtne posljedice, ali da je olako držao da se to neće dogoditi. Zbog takvog apelantovog ponašanja stradali Z. H. je, umjesto da radi u "beznaponskom stanju", ostvario kontakt s osiguračem pod naponom u vrijeme izvođenja radova, usljed čega je nastupila njegova smrt.

6. Apelant je tokom postupka tvrdio da on nije odgovorno lice. Sud se pozvao na materijalnu dokumentaciju iz koje je zaključio da je "Siemens" d.o.o. sve obaveze iz ugovora prenio na JP Elektroprivreda ZD "Eldis tehnika" kada je riječ o isporuci postrojenja i usluga. U vezi s preuzetim obavezama, "Siemens" d.o.o. je Federalnoj inspekciji dostavio elaborat o otvaranju gradilišta u kojem je apelant naveden kao zamjenik koordinatora radova V. E. Naknadno je Federalna inspekcija obaviještena da je apelant odgovorno lice za provođenje mjera zaštite na radu i zaštite od požara. Sud je zaključio da "Siemens" nije prenio obaveze provođenja zaštite na radu na JP Elektroprivreda ZD "Eldis tehnika", na čemu je odbrana insistirala, već samo obaveze po osnovu isporuke postrojenja i usluga. Sud nije prihvatio navod odbrane da se i naručilac radova obavezao na osiguravanje postrojenja jer je "Siemens" bio dužan sačiniti elaborat zaštite na radu, što je i urađeno, te je određeno da je apelant odgovorno lice. Nadalje, sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka A. D. o zaštiti na radu koji je utvrdio propuste. Odbrana je pokušala osporiti kredibilitet tog vještaka, ali sud je ocijenio da je nalaz vještaka tačan i dat u skladu s pravilima struke, ukazujući da se radi o logičnim iscrpnim i obrazloženim utvrđenjima vještaka u pogledu stručnog znanja. Također, sud nije prihvatio navod odbrane da je taj vještak "prepisao nalaz vještaka elektrotehničke struke". Sud je naveo da činjenica da su vještaci došli do istih zaključaka ne ukazuje na to jer je vještak naveo koju dokumentaciju je koristio da bi sačinio nalaz. Također, sud je poklonio vjeru i nalazu i mišljenju vještaka elektrotehničke struke.

7. Dovođenjem u vezu navedenih vještačenja s nalazom i mišljenjem S. B. S., vještaka sudske medicine, sud je izveo zaključak da je smrt Z. H. nastupila usljed djelovanja električne struje. Općinski sud nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka interne sudske medicine I. G. koji je odbrana izvela kao dokaz. U vezi s tim, sud je naveo da je interna sudska medicina grana medicine koja se bavi problemom nasilnog oštećenja zdravlja i nasilne smrti. U skladu s navedenim, sud je zaključio da je vještak S. B. S. kao specijalist sudske medicine "mnogo stručniji i kvalificiraniji da se izjasni o uzrocima stradanja Z. H.". Sud je naveo i apelantov iskaz iz kojeg je zaključio da je apelant bio upoznat da je određen za odgovorno lice za provođenje mjera zaštite na radu. Obrazložio je da nije mogao prihvatiti apelantove tvrdnje da je njegova obaveza bila da pregledom dokumentacije kontrolira jesu li provedene mjere zaštite na radu. Naime, sud je zaključio da je njegova obaveza kao odgovornog lica bila provođenje svih mjera za siguran rad u postrojenju, kao i obaveza da svojim aktivnostima nadomjesti propuste elaborata u pogledu mjera za siguran rad, što je u konkretnom slučaju izostalo.

8. Presudom broj 36 0 K 045612 21 Kž od 4. juna 2021. godine Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu, kao i žalbu S. B., te je potvrdio prvostepenu presudu. Sud je u presudi istakao da je prvostepeni sud naveo svu dokaznu građu iz koje i prema ocjeni Kantonalnog suda proizlazi zaključak da su optuženi počinili navedeno krivično djelo na način i u vrijeme kako je to opisano u optužnici i izreci prvostepene presude. Takvo činjenično stanje proizlazi iz subjektivnih i materijalnih dokaza izvedenih u prvostepenom postupku na osnovu kojih je utvrđeno da je apelant odgovorno lice i da je propustio postupiti u skladu sa članom 71. stav 1. Pravilnika. Kako je istakao Kantonalni sud, na ovakav zaključak ne utječe to što je izvođač radova angažirao podizvođača, s obzirom na to da je glavni izvođač, kako je to i u žalbi navedeno, vršio nadzor nad predmetnim radom angažiranog podizvođača.

9. Argumentacijom iz žalbi, kako je naveo Kantonalni sud, prvenstveno se nastojao pobiti zaključak prvostepenog suda da je smrt radnika Z. H. nastupila usljed naglog srčanog zastoja zbog djelovanja električne struje, što bi značilo da propusti optuženih kao odgovornih lica ne bi bili krivičnopravno relevantni. U tom pogledu odbrane apelanta i saoptuženog su nastojale diskvalificirati nalaze i mišljenja vještakā sudske medicine, elektrotehničke struke i zaštite na radu kao nekredibilne i nepotpune. U vezi s tim su tvrdili da nema uzročne veze između radnji optuženih i smrti radnika Z. H. Kantonalni sud je naveo da su u žalbama navedene razne mogućnosti kao uzrok smrti Z. H., odnosno činjenice koje su mogle dovesti do zastoja rada srca. Sud je ukazao na odredbu člana 296. ZKP-a i da se nabrajanje pretpostavki u žalbi ne može prihvatiti kao osnovan žalbeni razlog. Pri tome se Kantonalni sud saglasio sa zaključkom da je smrt radnika Z. H. nastupila zbog naglog srčanog zastoja usljed djelovanja električne struje dok je obavljao radove, ali je naveo da susjedni dijelovi pod naponom nisu bili prethodno osigurani od direktnog ili indirektnog dodira. Takav zaključak sud je zasnovao, kako je obrazložio, na nalazu i mišljenju vještaka sudske medicine S. B. S. Okolnosti kritičnog događaja su, kao je naveo Kantonalni sud, utvrđene i drugim vještačenjima koja su proveli vještak elektrotehničke struke i vještak zaštite na radu. Drugostepeni sud je zaključio da prvostepeni sud osnovano nije prihvatio navode vještaka interne medicine I. G. jer se nije određeno izjasnio u pogledu okolnosti uzroka smrti radnika Z. H. Taj vještak se, kako je naveo Kantonalni sud, bavio teorijskim razmatranjima o tome šta je trebalo ili nije trebalo da bude obuhvaćeno nalazom i mišljenjem S. B. S. i onim što je trebalo uraditi. Kantonalni sud je istakao da ukoliko je odbrana htjela pobijati nalaz i mišljenje vještaka S. B. S., onda je trebala angažirati specijalistu sudske medicine, a ne vještaka iz oblasti interne medicine. Stoga je ocijenjeno da je prvostepeni sud pravilno prihvatio nalaz i mišljenje vještaka S. B. S., koji je i prema ocjeni Kantonalnog suda jasan i sveobuhvatan.

10. Kantonalni sud je zaključio da su neprihvatljivi žalbeni navodi da su vještaci "vještačili pravo" i da vještačenja "vrve pravnim analizama i zaključcima" i slično. Kantonalni sud je naveo da se takvim tvrdnjama sugerira da su vještaci presuđivali u ovoj konkretnoj krivičnoj stvari, što nije tačno. Naime, kako je navedeno, vještaci nisu presuđivali, nego su samo utvrdili relevantne sporne činjenice za čije utvrđivanje je potrebno stručno znanje, a konačnu ocjenu o nalazu i mišljenju tih vještaka kao i krivici optuženih dao je prvostepeni sud. Kantonalni sud je odgovorio i na navod odbrane o tome da se radi o presuđenoj stvari jer su "Eldis tehnika" d.o.o. Sarajevo i A. A., u svojstvu direktora pravnog lica, proglašeni krivim i osuđeni za prekršaj iz člana 64. stav 1. tačka 15. Zakona o zaštiti na radu. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da nema podataka da su optuženi iz konkretnog predmeta odgovarali za bilo kakav prekršaj u vezi s tim krivičnim optužbama. Također, Kantonalni sud je u vezi s krivičnopravnom sankcijom zaključio da je ona adekvatna utvrđenim otežavajućim i olakšavajućim okolnostima, stepenu društvene opasnosti i krivične odgovornosti optuženih.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Apelant navodi da je ključno to da li je apelant odgovorno lice ili nije, kako je odbrana tvrdila. U vezi s tim, apelant osporava zaključak drugostepenog suda, odnosno pozivanje na elaborat u odnosu na pitanje odgovornog lica. Sud, kako apelant navodi, zanemaruje drugu materijalnu dokumentaciju, odnosno da je angažiran podizvođač te da se određena prava prenose na podizvođača. Apelant ističe da je sud pogrešnom interpretacijom žalbe zaključio da je apelant priznao da je vršio nadzor. Apelant ukazuje na "pogrešne i nedovoljne zaključke" u pogledu narudžbe o angažiranju podizvođača, ističe da sud nije pravilno cijeno ono što je ugovoreno i da je pogrešno zaključio da pitanje zaštite na radu nije preneseno na podizvođača. Apelant obrazlaže svoj stav da nije bio odgovorno lice i da nije bio dužan kontrolirati rad na objektu. Apelant navodi da se jedino pitanje koje je trebalo utvrditi odnosi na to "ko je otvorio donja vrata ormarića i ko je trebao postaviti zaštitu", što apelant nije mogao jer nije imao svojstvo odgovornog lica. Apelant dalje ukazuje da je izreka presude nerazumljiva, da nema uzročno-posljedične veze između smrti oštećenog i radnji izvršenja okrivljenih. Apelant je osporio i nalaze vještaka koji nisu utvrdili odlučne činjenice, a bavili su se stvarima van svog znanja i umijeća. Apelant ukazuje da se Kantonalni sud poziva na stepen društvene opasnosti potvrđujući odluku o sankciji, dok definicija krivičnog djela ne podrazumijeva društvenu opasnost. Također, apelant ukazuje da je u prekršajnom postupku došlo do osude odgovornog lica kao izvođača radova i pravnog lica izvođača radova, a sud je odgovorio da se ne radi o presuđenoj stvari.

b) Odgovori na apelaciju

12. U odgovoru na apelaciju Općinski sud ukazuje da je apelacija koncipirana tako kao da je Ustavni sud sud "trećeg" stepena, te da se ponavljaju navodi iz žalbe na koje je Kantonalni sud odgovorio.

13. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je odluka donesena uz poštovanje apelantovih ljudskih prava. Za svoju odluku sud je dao obrazloženje u pogledu utvrđenih činjenica krivičnog djela, kao i u pogledu apelantove odgovornosti i utvrđivanja krivice.

V. Relevantni propisi

14. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 – ispravak, 56/03 – ispravak, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) u relevantnom dijelu glasi:

Član 16.
Slobodna ocjena dokaza

Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Odjeljak 7. Vještačenje

Član 109.
Određivanje vještačenja

Vještačenje se određuje kada za utvrđivanje ili ocjenu neke važne činjenice treba pribaviti nalaz i mišljenje osoba koje raspolažu potrebnim stručnim znanjem. Ako naučno, tehničko, ili druga stručna znanja mogu pomoći sudu da ocijeni dokaze ili razjasni sporne činjenice, vještak kao posebna vrsta svjedoka može svjedočiti davanjem nalaza o činjenicama i mišljenja koje sadrži ocjenu o činjenicama.

Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

VI. Dopustivost i meritum

15. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

16. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

a) Pravo pravično suđenje

17. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

18. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

19. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje svode se na ponovljene tvrdnje o ocjeni dokaza, pogrešnoj primjeni prava, pogrešno utvrđenim odlučnim činjenicama te nedostatku obrazloženja.

20. U vezi s apelacionim navodima kojima se ukazuje na proizvoljnu primjenu prava i proizvoljnu ocjenu dokaza, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, u članu 6. Evropske konvencije nisu utvrđena nikakva pravila o prihvatljivosti dokaza ili načinu na koji bi se oni trebali ocjenjivati, nego je to zadatak redovnih sudova. Evropski sud procjenjuje samo to je li postupak u cjelini, uključujući i način na koji su prikupljeni dokazi, bio pravičan te je li uključio ispitivanje njihove navodne "nezakonitosti" (vidi Evropski sud, Sorokins i Sorokina protiv Latvije, presuda od 28. maja 2013. godine, broj predstavke 45476/04, tačka 110). Osim toga, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, nije njegova uloga da odredi, u načelu, mogu li određene vrste dokaza biti prihvatljive ako su ti dokazi pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava. Pitanje na koje se mora odgovoriti jest da li je postupak u cjelini, uključujući i način na koji su pribavljeni dokazi, bio pravičan. Ovo pitanje se ispituje uzimajući u obzir sve okolnosti predmeta, uključujući i poštovanje prava na odbranu podnosioca predstavke i kvalitet i važnost dokaza o kojima je riječ. Posebno se mora ispitati je li podnosiocu predstavke data prilika da ospori autentičnost dokaza i da se usprotivi njihovoj upotrebi (vidi Evropski sud, López Ribalda i drugi protiv Španije, presuda od 17. oktobra 2019. godine, predstavke br. 1874/13 i dr., tač. 150. i 151. s daljnjim referencama).

21. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u obrazloženju presude u potpunosti opisao proces ocjene dokaza na osnovu kojih je zaključio da je apelant imao svojstvo odgovornog lica za provođenje mjera zaštite na radu i od požara, te da je postupao suprotno članu 71. Pravilnika. Pri tome, sud je cijenio nalaz vještaka zaštite na radu kao tačan i dat u skladu s pravilima struke (vidi tačku 6. odluke). U obrazloženju presude je navedeno da je odbrana je pokušala diskreditirati nalaz tog vještaka ukazujući da se upustio u ocjenu pravnih pitanja. Međutim, Ustavni sud zapaža da je sud jasno naveo da je nalaz vještaka zaštite na radu uzet u obzir samo u dijelu stručnog mišljenja. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant u toku dokaznog postupka pred redovnim sudom, a isto čini i u apelaciji, pokušavao dovesti u pitanje utvrđeni uzrok smrti radnika Z. H., odnosno osporiti zaključak suda da je smrt nastupila usljed djelovanja električne struje. U vezi s tim, apelant osporava nalaz vještaka S. B. S. čiji sadržaje je sud u obrazloženju odluke detaljno naveo, analizirao, te zaključio da je stručan, za razliku od nalaza vještaka I. G. koji nije mogao prihvatiti (vidi tač. 6. i 8. ove odluke). Postupajući po apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je prihvatio zaključke prvostepenog suda, te je zaključio da je analizom i ocjenom dokaza prvostepeni sud izveo nesumnjiv zaključak da je apelant počinio krivično djelo kojе mu je optužnicom stavljeno na teret i s kojim se složio i Kantonalni sud.

22. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su u osporenim odlukama navedeni jasni i dovoljni razlozi kako o činjeničnim tako i o pravnim utvrđenjima, te je apelantu odredbama o ublažavanju izrečena kazna, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili "očigledno nerazumna", odnosno da presude nisu obrazložene u skladu sa zahtjevima prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.

23. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Ostali navodi

24. Apelant je ukazao da sud nije dovoljno cijenio radi li se o presuđenoj stvari jer su povodom istog događaja prekršajno odgovarali "Eldis tehnika" i A. A. kao odgovorno lice u tom pravnom licu. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da je Evropski sud jasno naveo da član 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju u prvom stavu sadrži zabranu ne bis in idem (ne dva puta o istom), dok u drugom stavu predviđa izuzetke od tog pravila. Ustavni sud također podsjeća da pojam bis postavlja pitanje koje vrste sudskih odluka aktiviraju primjenu tog načela, dok pojam idem, posebno razvijen u predmetu Sergey Zolotukhin protiv Rusije (vidi Evropski sud [GC], aplikacija broj 14939/03, presuda od 10. februara 2009. godine), polazi od identiteta pravnih kvalifikacija, odnosno opredjeljenja da se radi "o istom". Tako je u navedenoj odluci utvrđeno da se zabranjuje progon ili suđenje za "isto krivično djelo", odnosno djelo koje proizlazi iz istih činjenica ili činjenica koje su u biti iste. Evropski sud je također jasno utvrdio da se postupak načela ne bis in idem iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju "aktivira" kada je prethodna oslobađajuća ili osuđujuća presuda stekla svojstvo res iudicata.

25. Ustavni sud konstatira da je u konkretnom slučaju nesporno da protiv apelanta nije vođen ni prekršajni niti drugi krivični postupak povodom istog događaja. To je konstatirao Kantonalni sud u svojoj presudi (vidi tačku 10. odluke), a isto jasno proizlazi i iz apelantovih navoda. Stoga u okolnostima konkretnog predmeta nema osnova za primjenu načela ne bis in idem, odnosno Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da navodi apelanta u vezi s "presuđenom stvari" pokreću garancije tog prava.

VII. Zaključak

26. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu ocjene izvedenih dokaza i primjene prava, da data obrazloženja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, te da nema elemenata koji bi ukazivali na to da je prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

27. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

28. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.